Povežite se sa nama

Uncategorized

DRŽAVA POD POLICIJSKOM ROTACIJOM: Odlično stanje za policijski čas

Objavljeno prije

na

Niz, po svemu sudeći, naručenih, profesionalno izvedenih i nerazriješenih ubistava nastavljen je i u 2017. Istrage traju. Rezultati ne vide.

U toku je i istraga oko kriminalnih jataka i saradnika iz redova policije. Pandorinu kutiju je, krajem prošle godine, otvorio Jovan Vukotić, navodni vođa škaljarskog klana, optužujući visokorangirane policijske zvaničnike da „pomažu kriminal, spletkare, kriju ubice…”. Činjenice su pokazale da Vukotićeve tvrdnje nijesu bez osnova.

Na meti policije mogli bi se, konačno, naći i građani koji ne pripadaju organizovanim kriminalnim grupama, unutar i van sistema. Posebno oni koje imaju običaj da se na ulici zateknu i nakon što padne mrak. Policija mora osnažiti operativni rad i pojačati kontrole predočio nam je ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić, govoreći o nedavnim zaključcima Vijeća za nacionalnu bezbjednost i o kadrovskim promjenama u Upravi policije. „Vjerujem da će građani u budućem vremenu imati prilike da to vide i osjete (pojačane kontrole, prim. Monitora), pa ih molim za razumijevanje…”.

Među rijetkima koji nijesu pod istragom i pojačanim nadzorom, niti im prijeti smjena, nalazi se direktor Uprave policije Slavko Stojanović. „On je korektno radio svoj posao”, potvrdio je Nuhodžić, ne osvrćući se na podatak da smo prošle godine imali trideset ubijenih. Oružjem. Još skoro šezdeset života izgubljeno je na crnogorskim drumovima. Ako neko to eventualno ne zna, Stojanović je veći dio radnog vijeka proveo u saobraćajnoj policiji MUP-a Crne Gore.

Novinarima TV Vijesti ministar Nuhodžić otkrio je tajnu uspjeha direktora UP: „U nekim drugim oblastima on je postigao značajne rezultate, kada je Crna Gora bila na izazovima, Uprava policije je svoj posao odradila korektno…”. Ne treba biti previše verziran da bi se razumjelo kako je ovo bila do sada neviđena potvrda sumnji da je sud partije odlučujući prilikom vrednovanja rada čelnika UP. Stojanoviću fotelju nijesu sačuvali rezultati u borbi protiv kriminala ili uspostavljeni red i mir na ulicama crnogorskih gradova. Sačuvao je konstantan verbalni rat koji, od početka svog mandata, vodi sa svim neistomišljenicima DPS-a koji su nezadovoljstvo spremni da pokažu javno. Na protestima.

I još po nešto. Da se prisjetimo:

Stojanovićevi policajci spremno su, u februaru 2014. godine uhapsili desetak učesnika protesta pred Skupštinom koji se, na njihovu komandu, nijesu momentalno udaljili sa ulice – za saobraćaj zatvorene nekoliko sati ranije. Zato je policiji do danas ostala nepoznata grupa maskiranih momaka koja je, nekih pola sata ranije, banula pred parlament i Predsjedništvo, kamenicama zasula policiju i zgrade iza nje, pa se obavljenog zadatka vratila odakle je i došla.

Policija nije identifikovala i uhapisli praktično nijednog inicijatora sukoba pripadnika snaga reda i mira i grupe huligana na protestu održanom u Podgorici 24. oktobra 2015. godine. Oni nijesu uspjeli da identifikuju ni svoje pripadnike koji su te večeri ulicama glavnog grada progonili i prebijali nedužne ljude. Prije se čini kako je direktor UP štitio prestupnike – i sa jedne i sa druge strane kordona. Morao je, recimo, da na čelo MUP-a dođe ministar iz redova opozicije (Goran Danilović) pa da Radosav Lješković, nedavno osuđeni komandant SAJ-a, bude suspendovan. Da je neko drugo vrijeme, u kojem se poštuje red, komandant specijalne jedinice koji pod zakletvom tvrdi da nije u stanju da prepozna svoje ljude u akciji bio bi istog časa smijenjen i penzionisan.

Vjerovatno sa najvećim izazovom Stojanović se sreo tokom prošlogodišnje izborne kampanje, zaključno sa 16. oktobrom, kada su u Crnoj Gori – prvi put u svijetu – paralelno održavani izbori i državni udar. Koji je po jednima uspio, po drugima je spriječen, dok ima i trećih koji kažu da je u pitanju bio samo incident. Uglavnom, direktor UP svoju je odanost režimu dokazivao skoro pa svakodnevnim svađama sa ministrom. Sve šireći, mjesecima prije izbornog dana, ničim argumentovane optužbe po kojima opozicija priprema nasilno preuzimanje vlasti (ili nešto vrlo slično). Potom je, nakon 16. oktobra, nedjeljama odsustvovao sa javne scene. Nažalost, rezultati njegovog rada bili su i te kako vidljivi.

Godinu za nama obilježila su, po pravilu nerazjašnjenja, ubistva koja je – post festum – policija tumačila kao dio višegodišnjeg obračuna dva kotorska kriminalna klana zavađena gubitkom pozamašnog kokainskog tovara na španskoj obali (u Valensiji). U kontekst te priče uredno su tumačena ubistva u Kotoru, Budvi, Baru, Podgorici i van granica Crne Gore – od Mostara do Beograda…

Premijer Duško Marković trudio se da opravda društveno-ekonomski ambijent koji je stvorio njegov tadašnji i sadašnji poslodavac Milo Đukanovića u kome su ubistva dio svakodnevice.Istovremeno je pokušavao da nađe opravdanje za svoje saradnike iz ANB-a i policije koji nijesu bili u stanju da ta ubistva spriječe čak ni onda kada su unaprijed obaviješteni o budućim žrtvama (Muša Osmanagić, Goran Đuričković, Dalibor Đurić), I dosjetio se. „Nije stradao nijedan slobodan i pošten građanin”, ustvrdio je jesenas demonstrirajući najvažniji od svih političkih kvaliteta elite koju je oko sebe okupio Đukanović – spremnost da ignorišu stvarnost kad god to od njih traži vlast. A život k'o život: tačno dva mjeseca poslije Markovićeve izjave, 7. decembra prošle godine u Budvi je, u još jednom krvavom obračunu profesionalaca sa one strane zakona, ni kriv ni dužan nastradao penzionisani ljekar Dragan Neno Zečević.

Kako je završena prošla (dvostruko ubistvo u Budvi pa smrt u Podgorici) tako je započela ova godina. Počelo je dvostrukim ubistvom u Budvi. Miroslav Ćetković (29) mještanin sa popisa bezbjednosno interesantnih lica izdahnuo je nedugo pošto je smrtno ranio svog ubicu Predraga Ilinčića, državljanina BiH koji je, kažu mediji i njihovi izvori iz policije, na crnogorsko primorje došao da odradi krvavi posao. Potom je u eksploziji podmetnute bombe, skoro pa u centru Podgorice, smrtno stradao Đorđe Sekulović, dok je njegova saputnica Jelena Korać zadobila izuzetno teške povrede, opasne po život. Njen grijeh je bio što se u pogrešno vrijeme zatekla na pogrešnom mjestu.

Premijer Marković nas je, potom, još jednom zatekao svojim poimanjem stvarnosti. „Bezbjednosna situacija u zemlji je odlična”, odgovorio je na novinarsko pitanje i – otišao. Valjda da proslavi što je tako dobro. Onda se pojavio ministar Nuhodžić sa ovlašćenjem da nam prevede premijera. Tako smo saznali da na jeziku šefova javne i tajne policje iskaz „situacija u zemlji je odlična” zapravo znači: „(citiramo ministra Nuhodžića): „Ja sam izjavu premijera shvatio u kontekstu da je Crna Gora kao država na visokom stepenu sigurnosti, a da je stanje javnog reda i mira i bezbjednosti građana na neki način ugroženo!”.

Nažalost, istovremeno smo saznali da je stanje toliko dobro (zapravo odlično što se na nekim jezicima kaže vanredno) da će specijalci izaći na ulice, ući u naša dvorišta, haustore i omiljene lokale, legitimisati nas, pretresati i pregledati. Sve pokušavajući da od onih, bezbjednosno interesantnih lica, pokupe oružje i eksploziv koje im je, ima i takvih priča, podijelio neko od njihovih prethodnika.

Pripadnike specijalnih i posebnih snaga crnogorske policije prvi je, u patrolu na ulice nekog od crnogorskih gradova izveo Miloš Radulović. On je, kao načelnik CB Bar, za tim rješenjem posegao nakon što je Šćepan Bujić, „zakoniti nasljednik” jednog od tadašnjih barskih klanova bez ozbiljnijeg povoda ubio braću Gojčanin – Ljubomira i Dejana.

Istom metodom poslužio se načelnik kotorskog odjeljenja bezbjednosti Igor Popović proljetos, nakon niza – za divno čudo neupiješnih – pokušaja ubistva Miloša Radulovića. I to je dalo nekog rezultata. Do avgusta, kada je kotorski niz nasilnih smrti nastavljen.

Stižemo do najzanimljivijeg dijela. Istovremeno sa odlukom da na ulice Podgorice, Bara i Kotora izvede specijalce, vrh policje je odlučio da smijeni Radulovića i Popovića. Govori li to nešto i o uspjehu njihovih metoda obračuna sa organizovanim kriminalom?

Nije se stalo na tome. Tako smo dobili novog šefa kriminalističke policije (vidi boks), Sekora za obezbjeđenje ličnosti, komandanta Posebne jedinice, šefa Unutrašnje kontrole… Na ta mjesta su, redom, imenovani: Enis Baković, Dragan Blagojević, Veselin Magovčević, Milan Adžić. CB Bar dobio je novog načelnika – Draga Spičanovića. Marko Radusinović je novi šef policije u Kotoru, dok poslove smijenjenog šefa kriminalsitičke policije u Podgorici preuzima načelnik CB glavnog grada Miroslav Rečević.

„Model kadrovskih promjena je dobar model, tako se unosi nova energija”, objašnjava ministar najavljujući da će „kadrovske promjene biti stalne i da neće biti neplanske”. Direktor Stojanović nije se oglašavao. Makar da objasni zašto je sada prihvatio razrješenje načelnika CB Bar kada je, koliko ljetos, odbio njegovu ostavku. Nakon što je resorni ministar prihvatio. Izgleda da Radulović I Danilović nijesu bili ubjedljivi onoliko koliko su to sada Marković i Nuhodžić.

Šalu na stranu – smjene i unapređenja u crnogorskoj policiji ostaće bez ozbiljnog efekta sve dok izvršna vlast ne bude spremna da se uhvati u koštac sa trulim daskama u policji. A ne da ih koristi za vlastito bogaćenje i borbu protiv političkih protivnika. Tada, zna se, riba se čisti od glave. Odatle i smrdi.

Porodične veze

Premijeru se dopalo. Nakon što je lane, porodičnog prijatelja Sretena Radonjića (Markovićev sin i Radonjićeva ćerka su u braku) postavio za direktora Agencije za borbu protiv korupcije, Duško Marković je nastavio da gradi i nadgrađuje porodične veze u i oko izvršne vlasti. Novi šef kriminalističke policije dolazi iz Tužilaštva. Ipak, Enis Baković se u izvršnoj vlasti neće osjećati kao potpuni stranac. Njegova sestra Merima već je tamo – kao savjetnica premijara Markovića. Merimin i Enisov otac Šućko Baković radi posao ombudsmana od 2006. godine. Ili ako više volite – a i tačnije je – prima ombudsmanovu platu. I trudi se da ne talasa. Njegov talenat je prepoznat.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo