Povežite se sa nama

Uncategorized

ŠTA SVIJET OČEKUJE OD DONALDA TRAMPA: Sasvim drugačiji predsjednički mandat

Objavljeno prije

na

Nikada inauguracija nekog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država nije u svijetu praćena sa toliko radoznalosti i sumnje kao ona 20. januara Donalda Trampa. To se odnosi kako na političare tako i na obične ljude. Samo su privrednici nešto optimističniji.

Prvi govor 45. predsjednika SAD ne ostavlja prostora za špekulacije. Trampu, na najuticajnijoj političkoj funkciji u svijetu, ne pada na pamet da ublaži svoju predizbornu retoriku. Širom svijeta mnogi su zaprepašćeni da je on postao predsjednik najmoćnije sile na svijetu. Trampov uspon je obnovio suštinska pitanja ne samo budućnosti demokratije u SAD, već i globalnog poretka od kraja Drugog svetskog rata.

Poslije izbora bilo je i onih, uključujući bivšeg predsjednika Baraka Obamu, koji su izražavali uvjerenje da će poslije ulaska u Bijelu kuću Tramp postati umjereniji.

Vejn Baret, istraživač korupcije u njujorškom nedeljniku Vilidž Vois, koji je umro dan pred inauguraciju, dugo je pratio Trampa i 1992. je objavio knjigu o njemu. Poslije predsjedničkih izbora on je rekao za Trampa: „Njegovo interesovanje za politiku nije autentično. On se rukovodi impulsom”.

Kada je nedavno glavni urednik njemačkog magazina Bild upitao Trampa u vezi njegovog škotsko-njemačkog nasljeđa ima li u njemu ičega „tipično njemačkog”, Tramp je odgovorio: „Volim red i snagu.”

Dan uoči inauguracije dnevnik Hafington post izvijestio da je Trampov tim zatražio da tenkovi i rakete budu dio parade, ali da je Pentagon to odbio.

„Predsjednik Donald Tramp je, prema mišljenju istoričara i pisaca govora, izgovorio jedan od najzlokobnijih govora u istoriji, pribjegavajući temama standardnim za njegovu kampanju o propadanju Amerike i istovremeno postavljajući sebe kao zaštitnika ‘zaboravljenih’ muškaraca i žena u ovoj zemlji”, napisano je u Vol strit džurnalu.

List Vašington post je mišljenja da je „Donald Tramp počeo predsjednički mandat oštrim i surovim riječima o osakaćenoj naciji kojoj su prijeko potrebne hrabre, hitne akcije”. ,,Prekidajući više od dva vijeka dugu istoriju inauguracionih govora, novi predsjednik stavio je do znanja svima koji to još nisu shvatili da će ovo biti posve drugačiji predsjednički mandat”, objavio je Vašington post .

Hafington post navodi da je Trampov govor zvučao kao da je vojni udar: „Petak je bio dan trijumfa za novog predsjednika, ali po njegovom gnjevnom, zavjereničkom govoru to nije moglo da se kaže”.

Pored inauguracije i slavlja pristalica novoizabranog predsjednika SAD, tim povodom su petak i naredne dane obilježili brojni protesti. Demonstracije su priređene u Vašingtonu (kažu da se okupilo oko pola miliona ljudi), Njujorku, Denveru… „Marširalo” se protiv Trampa i u Londonu, Berlinu, na Filipinima, u Japanu, pa čak i u Beogradu i Prištini.

Ogroman broj ljudi se okupio na ulicama mnogih gradova sa transparentima i porukama uperenim protiv novog predsjednika SAD, Organizatori su rekli da žele poslati poruku svijetu ,,da su prava žena ljudska prava”. Demonstranti su, takođe, željeli da odbrane marginalizovane grupe, uključujući ljude iz rasnih, etničkih i religijskih manjina, ljude sa invaliditetom i LGBT zajednicu.

Ocjene su da su demonstracije pokazale borbu dviju Amerika i da je zemlja podijeljena po novoj liniji političko-kulturne segregacije: Trampova Amerika protiv ne-Trampove Amerike.

Njemački list Velt je ocijenio: „Ovo je poduhvat civilnog društva protiv jednog predsjednika kojeg mnogi u zemlji i inostranstvu smatraju nepodnošljivim”.

SAD su 70 godina predvodile globalni poredak, jačanje trgovine i svoje uloge kao hegemona, odnosno do 1989. jednog od dva hegemona. Makar retorički, Trampov dolazak na vlast označava prekid sa tim poretkom.

Opisavši sebe kao pristalicu ideje „na prvom mjestu Amerika”, sarkastično je Tramp govorio o mnogim institucijama koje podržavaju Pax Americana. Među njima su NATO, Evropska unija i Svjetska trgovinska organizacija. Kritikovao je američke vojne intervencije. Obećao je da će ponovo pregovarati o trgovinskim sporazumima i, ukoliko ocijeni da je to potrebno, nametnuti velike carine za robu iz Meksika, Kine i drugih zemalja.

U inauguracionom govoru Tramp je jasno rekao da će barem pokušati da okrene globalizaciju u korist američkih radnika: „Bogatstvo srednje klase oteto je iz domova njenih pripadnika i preraspodijeljeno širom svijeta”. Poručio je: „Od danas nadalje na prvom mjestu biće Amerika. Svaka odluka će biti donijeta da se zaštite američki radnici i američke porodice”.

Šta će Tramp uraditi na geopolitičkom frontu najveća je briga mnogih ljudi širom svijeta. Uprkos njegovim tvrdnjama da su američke vojne službe oronule, SAD ostaju daleko najveća vojna sila svijeta, jedina zemlja sposobna da projektuje svoju volju na svaki dio zemaljske kugle.

No, kako će Tramp nositi tu odgovornost? U govoru se zakleo da će „ojačati stare saveze i stvoriti nove” i da će „zbrisati” islamski terorizam „s lica zemlje”.

Tramp se osvrnuo i na neke neoizolacionističke teme koje je isticao u prvi plan tokom kampanje, rekavši da je Amerika „finansirala vojske drugih zemalja” i „branila granice drugih nacija zapostavljajući svoje”. Njegov jezik i ton nagovijestili su kraj perioda u kome je Amerika sebe vidjela kao blagonaklonog svjetskog lidera, voljnog da se žrtvuje za uzajamnu korist svih zemalja.

Sve su to, naravno, bile samo riječi. U ovoj kao i u drugim sferama postoje ogromne neizvjesnosti o tome šta će stvarno uraditi predsjednik Tramp i njegova nova administracija.

U dijelu medija, posebno televizijskim mrežama, postojaće tendencija da se Tramp pokriva sa pažnjom i poštovanjem koji obično idu uz predsjednički položaj. No, Tramp je već u ratu sa CNN i izvjesno je da će se obrušiti na svakoga ko objavi priču koja mu se ne dopada.

Mnogi novinari Trampov napad već doživljavaju kao odlikovanje. A broj pretplatnika mnogih štampanih medija naglo je porastao poslije 8. novembra. Očigledno da je povećan apetit javnosti za ozbiljnim kritičkim novinarstvom.

Zabrinutost zbog dvosmislenih obećanja

,,Sa izborom Donalda Trampa, svijet 20. vijeka je definitivno prevaziđen”, napisao je njemački ministar spoljnih poslova Frank-Valter Štajnmajer. Po Štajnmajeru, ,,koji će se koncepti svjetskog poretka nametnuti u 21. vijeku, kako će izgledati sutrašnji svijet, ništa se ne zna, sve je potpuno otvoreno”. Štajnmajer, oštar kritičar Trampa tokom izborne kampanje u SAD, kazao je i da prilikom svake političke tranzicije ima neizvjesnosti, ali da u ovim vremenima ,,novog globalnog nereda” to ide dalje i da je ,,mnogo toga u igri”. Taj socijaldemokratski političar sredinom februara trebao bi biti izabran za predsjednika Njemačke. Štajnmajer je kazao i da je zabrinut povodom, kako je naveo, Trampovih dvosmislenih obećanja da će ,,ponovo učiniti Ameriku snažnom”, dok istovremeno najavljuje smanjenje broja vojnika stacioniranih u inostranstvu. ,,To je kontradiktorno i brine me. Politika straha i izolacije će donijeti manje, a ne više bezbjednosti, i biće opasna, ne samo za Sjedinjene Američke Države, već i za Evropu, kao i za ostatak svijeta”, istakao je njemački šef diplomatije. Budimir Lončar, posljednji šef inostranih poslova nekadašnje SFRJ i savjetnik hrvatskih predsjednika Stjepana Mesića i Iva Josipovića, dopušta da bi Trampova nova politika možda mogla produbiti krizu u cijelom svjetskom sistemu, ali misli ,,da može biti i začetak jednog novog, realnijeg pogleda na svijet.” Po Lončaru, Trampova politika je nejasna, ali Tramp je najavio reviziju dosadašnje spoljnopolitičke aktivnosti SAD. Prije svega postavio je na dnevni red svrsishodnost širokog vojnog angažmana i rekao da je NATO prevaziđen danas. ,,Sigurno time hoće da korigira američku politiku što se tiče njene težnje da vojnim putem kontrolira svjetsku stabilnost,” rekao je Lončar. ,,U tom kontekstu i na tim pravcima mora naći razumijevanje sa dvije druge velike sile, prije svega sa Rusijom, kao drugom po snazi vojnom nuklearnom snagom, i sa Kinom, koja sve više postaje svjetski faktor, pogotovo kao druga ekonomija svijeta”, ocijenio je Lončar.

SAD, Rusija i Zapadni Balkan

Ima mišljenja da bi i Vladimir Putin i Donald Tramp, u nekoj vrsti podjele interesnih sfera, mogli da dovedu do povlačenja SAD sa dijela tih sfera i da u regionu bude vidljivije prisustvo Rusije. Njemački politikolog Zibo Jansen ocijenio je da Donald Tramp neće biti zainteresovan za Zapadni Balkan. Jansen smatra da je moguće čak i potpuno povlačenje američkih trupa iz regiona. Budimir Lončar smatra da je to moguće, ali ne ,,baš potpuno realno”. ,,Rusija i SAD nemaju potrebu da se na balkanskom prostoru sučeljavaju, nego da i tu nađu neku vrstu zajedničkog interesa”, ocijenio je Lončar. Lončar je mišljenja da se Tramp neće baviti Zapadnim Balkanom: ,,On će to proglasiti evropskim pitanjem, a s obzirom na to da Evropljani i sami u tome nisu jedinstveni – recimo, Kosovo nisu priznale sve članice EU – to će, prema mom mišljenju, vrlo jasno ići u pravcu da će Rusija faktički tamo igrati ubuduće vrlo jaku ulogu ili imati uticaj”. ,,To bi bilo onda kad bi bilo njihovo partnerstvo, koje oni najavljuju, a koje bi trebalo da se zasniva na ravnoteži interesa, u skladu sa podjelom interesnih sfera”, kazao je Lončar. Lončar je stanovišta i da su očekivanja u Srbiji da će Tramp biti naklonjeniji srpskim interesima, kada je riječ o Kosovu ili Republici Srpskoj, ,,priželjkivanja, koja nemaju realnu osnovu”. ,,Mislim da se Tramp, niti Putin neće upuštati u svojoj suradnji i svojim pregovorima na mijenjanje geografije, postojećeg stanja u svijetu, što se tiče granica i što se tiče država”, zaključio je Budimir Lončar.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo