Bivši rukovodilac kotorske Filijale za upravne poslove Svetozar Popović, koji je zajedno sa službenicom ove filijale Ksenijom Mitrović, osuđen na godinu, odnosno deset mjeseci zatvora, zbog navodnog pokušaja da se na osnovu falsifikovanog rješenja o upisu u crnogorsko državljanstvo braći Keljmendi, Elvisu i Liridonu, izdaju crnogorske lične isprave, tvrdi da je „žrtveni jarac” države bez čijeg znanja tako nešto nije moglo da se učini.

On kaže da su i on i Mitrovićeva kolateralna šteta da bi se pokrio neko mnogo moćniji u državnim službama koje su izdale rješenje o upisu Keljmendijevih u crnogorsko državljanstvo.

„Da budem potpuno jasan. To rješenje je imalo suvi žig i djelovodni broj Ministarstva unutrašnjih poslova. Neko je to izdao u Podgorici. Ako je falsifikovan suvi žig, nijesam ga ja mogao falsifikovati”, tvrdi Popović.

Ovaj čovjek, koji je već izdržao pet mjeseci zatvora i čeka da bude pozvan na izdržavanje ostatka kazne, priča da je golgota za njega i njegovu koleginicu Kseniju Mitrović počela nenadano krajem septembra 2010. godine.

„Tih dana mene je pozvala jedna osoba iz Podgorice, iz vrha MUP-a, da provjerim da li Elvis Keljmendi ima oružani list izdat u Kotoru. Bio sam van svog radnog mjesta. Vratio sam se na posao, odmah provjerio i rekao da nema. On me je onda pitao ima li ličnu kartu. Provjerio sam i to i rekao da ima državljanstvo i biometrijsku ličnu kartu, izdatu u maju te godine u Kotoru”, priča Popović.

On napominje da nije nikakva tajna da je Elvis Keljmendi deset godina, ili preciznije, od dvijehiljadite, imao sva lična dokumenta izdata u Rožajama – i staru ličnu kartu, i pasoš i vozačku dozvolu, i da je u maju 2010. u Kotoru samo zamijenio ta stara dokumenta za nova, biometrijska.

„Ja sam u septembru, kada sam dobio onaj poziv iz vrha MUP-a, prvi put čuo za Elvisa Keljmendija. Bio sam rukovodilac i nije bio moj posao da sjedim za šalterom i gledam ko ulazi i izlazi iz filijale. Kasnije su mi neke kolege ispričale da je on bio u Kotoru u pratnji nepoznate osobe i da je izvadio ta dokumenta potpuno regularno”, kaže Popović.

Još jedan telefonski poziv iz Podgorice je bio značajan i dogodio se samo dva dana nakon prvog.

„Taj poziv je bio od koleginice iz Podgorice, koja mi je kazala da storniram zahtjev za izdavanje dokumenata Liridonu Keljmendiju i da nikome ne pričam o tome. Zanimljivo je da me u maju, kada je Elvis izvadio sva dokumenta, niko nije zvao”, kaže Popović.

On se prisjeća da je poslije tog poziva uzeo zahtjev Liridona Keljmendija i sklonio ga kod sebe u radni sto, a zatim ušao u kompjuter da vidi šta je sporno.

„Ušao sam u program na takozvani inicijalni unos. To je poseban ulaz iz kojeg može da se vidi ko je izdao državljanstvo, koji je broj, kada je izdato i slično. Pozvao sam koleginicu Kseniju Mitrović i pitao je da li je ona unosila podatke, ona mi je odgovorila da nema pojma o čemu se radi jer je na godišnjem odmoru. Ja sam izašao iz programa i ništa se nije dešavalo”, kaže Popović.

Ništa se nije dešavalo samo naizgled. U Kotor je, prema riječima Popovića, vrlo brzo i nenajavljeno došla kontrola iz Podgorice.

„U kontroli je bila jedna koleginica koje mene jednostavno nije podnosila. Krenula je, što bi se reklo, ‘đonom’ sa nesuvislim pitanjima. Pošto ništa nijesu našli, uzimaju originalna rješenja, za koja je ova koleginica tvrdila da su falsifikovana, i ako su bila sa suvim žigom na sredini. A zna se vrlo dobro da Sveto Popović ne udara suvi žig, niti ima djelovodnik MUP-a. Na oba rješenja za upis u državljanstvo, i za Elvisa i za Liridona, bio je djelovodni broj Ministarstva unutrašnjih poslova u Podgorici. Mene jako boli zašto onda niko nije ispitao otkuda ‘original falsifikata’ sa suvim žigom, koji ja sigurno nijesam mogao napraviti. Kao da je nekome odgovaralo da budem žrtveni jarac, što će se kasnije i desiti”, priča Popović.

Kontrola iz Podgorice je otišla, ali je nešto bilo presudno da se vrate poslije samo pola sata.

„Mislim da nijesu bili stigli ni do Budve, kada mi je zazvonio telefon i koleginica koja je bila u kontroli me obavijestila da će se vratiti i da ih sačekam. Došli su, dakle, poslije samo pola sata, i saopštili mi da sam na godišnjem odmoru i da predam ključeve od filijale i kancelarije jednoj od koleginica koja je i danas na tom mjestu. Nijesam bio dovoljno pribran da tražim rješenje za godišnji odmor, i to se tako završilo”, kaže Popović.

Već poslije dva-tri dana umjesto rješenja o godišnjem odmoru, stigla je suspenzija i za Popovića i za Mitrovićevu. Zatim je uslijedio mjesec zatišja, da bi jednog jutra u oktobru policija zakucala na njihova vrata.

„Mene su uhapsili u sedam ujutru, pred djecom. Trojica inspektora, bivših kolega, hapsila su me kao posljednjeg kriminalca. Kseniju su uhapsili na isti način sat ranije u Risnu gdje je stanovala. Odmah nas pritvaraju, ali i ne sprovode u sud. Sudija za nas ima vremena tek sjutra u četiri popodne. Određuje nam trideset dana pritvora, i pravo za Spuž” – prisjeća se Popović.

On i Mitrovićeva u zatvoru u Spužu proveli su po pet mjeseci, a policija u međuvremenu prikuplja razne podatke. „Provjeravali su i moje privatne telefone i nijesu našli bilo kakav kontakt sa Keljmendijevima”, kaže Popović.

U Spužu su bili i kada je raspisana potjernica za braćom Keljmendi, kao i kada je u decembru te godine Liridon uhapšen u Hrvatskoj.

„Čekali smo početak suđenja, koje je zakazano tek za mart mjesec 2011. godine. Na tom suđenju mene niko ni u jednoj radnji nije pomenuo. Liridon je izjavio da mene i Kseniju nikada nije vidio. Da nikada čak nije ni bio u Kotoru i da ne zna gdje su prostorije naše filijale. Izjavio je da mu je jedna osoba iz Podgorice obećala da će mu ubrzati dobijanje dokumenata. Na pitanje sudije preko koga, on je odgovario – preko načelnika policije. Ja sam tu u sudnici, mene i ne pominje”, kaže Popović.

Poslije desetak dana, u nastavku suđenja, pojavljuju se svjedoci, između ostalih i osoba iz Podgorice koja je navodno trebalo da posreduje Liridonu u dobijanju dokumenata.

„Ta osoba izjavljuje da ništa nikome nije obećala, i da mene ne poznaje. Tada smo pušteni da se dalje branimo sa slobode. Prva presuda, kojom sam ja osuđen na godinu, a Ksenija na deset mjeseci, donesena je u Osnovnom sudu u Kotoru u julu 2011. Meni se stavlja na teret pokušaj brisanja podataka i prikrivanje, a Kseniji, koja nije ni radila, na teret se stavlja da je svoju šifru dala NN izvršiocu da to uradi umjesto nje, odnosno da izvrši upis. Da bi presuda opstala, oni uporno tvrde da su rješenja o upisu Keljmednijevih u crnogorsko državljanstvo falsifikovana i da nemaju suvi žig. Naravno da je takva presuda najprije pala u Višem sudu” – priča Popović.

Osnovni sud u Kotoru, međutim, samo prepisuje tu prvu presudu, a predmetna sutkinja ubrzo biva izabrana za sudiju Višeg suda.

„U februaru ove godine, Viši sud potvrđuje prvostepenu presudu, iako je ona popuno ista kao ona koju su prethodno oborili”, kaže Popović.

Ksenija Mitrović se nedavno vratila na izdržavanje kazne, dok Svetozar Popović pokušava da ispriča svoju priču.

Njih dvoje osuđeni su da su navodno podstreknuti na izdavanje ličnih dokumenata braći Elvisu i Liridonu Keljmendiju. Monitor nema ambiciju da presuđuje, ali ima obavezu da, imajući na umu javni interes, omogući da se i iz ovog ugla čuje priča o izdavanju dokumenata sinovima Nasera Keljmendija.

Podsjećamo, niko nikada nije potegao pitanje odgovornosti osoba koje su Elvisu i Liridonu omogućile da crnogorska lična dokumenta prethodno dobiju u Rožajama, odnosno Bijelom Polju i da ih godinama nesmetano koriste. O tome je Monitor već pisao. Biće da država ni to nije znala.

Tufik SOFTIĆ