Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Druže Tito, tebe Srbi lažu…

Objavljeno prije

na

Medijske munje i gromovi potresaju javnost Srbije (u kojoj se, navodno, još krije Ratko Mladić), nakon što je objavljen dio arhiva o hapšenju Dragoljuba-Draže Mihailovića. U jednoj od glavnih uloga se našao Jovo Kapičić, prvi general jugoslovenske UDBE (Uprave državne bezbjednosti) koji je učestvovao u hapšenju. U činu potpukovnika, Kapičić je početkom 1946. na širem području Višegrada, koordinirao djelovanje vojnih i policijskih snaga koje su lovile vođu četničkog pokreta. Nakon što je Mihailović uhapšen, Kapičić ga je doveo u Beograd, gdje je sredinom 1946. održan sudski proces – prenošen i preko radija – na kojem je osuđen na smrt strijeljanjem. General Kapičić tvrdi kako je Mihailović, od trenutka hapšenja, bio u nadležnosti srpske a ne jugoslovenske OZNE (Odjeljenja za zaštitu naroda, preteče UDBE), kojom je rukovodio Slobodan Penezić – Krcun. Pretpostavlja se da je srpska OZNA, nakon sudske presude, obavila tajnu egzekuciju i sahranu Mihailovića.

Misterija se odnosi na mjesto gdje je Mihailović pokopan. Nagađa se da se grobnica nalazi na području Beograda: Adi Ciganliji, Lisičjem potoku, Starom sajmištu…

Srpske vlasti su oformile posebnu Državnu komisiju za pronalaženje posmrtnih ostataka komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini. Otvoreni su arhivi tajnih službi, BIA-e (Bezbjednosno-informativne agencije) i VBA (Vojno-bezbjednosne agencije). Izgleda kako nema bitnijih pomaka, jer arhive tajnih službi ne daju odgovor na pitanje gdje se nalazi Mihailovićev grob.

METEOROLOZI I ,,ČETNICI”: General Kapičić kaže da nije ni sudio, ni tužio, ni ubio, ni sahranio Mihailovića, ali kako bi ga ,,da su meni rekli da ga strijeljam – strijeljao, kao što bih strijeljao samog sebe kad bih izdao svoju zemlju”.
,,Neću da umrem kao lažljivo pseto. Ja ne brojim godine, nego dane. Vjeran sam idealima moje mladosti i mojim mrtvim drugovima!”, kaže general Kapičić za Monitor. Sve i kad bi imao saznanja o mjestu sahrane Mihailovića, tvrdi kako ga ne bi otkrio ni po koji cijenu, jer je ,,Mihailović u grob stavio i srpski narod”.
Kapičić je jedini preostali, živi, visokorangirani svjedok događaja oko hapšenja Mihailovića. Do 1962. nije bilo nikakvih vijesti o tome na koji način su se nove jugoslovenske vlasti dočepale svog smrtnog neprijatelja, sve dok beogradska Politika nije objavila feljton Kako je uhvaćen Draža Mihailović.
Nakon što je Nikola Kalabić, komandant četničke Gorske garde, krajem 1945. vještom obavještajnom igrom namamljen da iz šume dođe u Beograd, gdje je uhapšen – otpočele su pripreme za hvatanje Mihailovića. Kalabić je, po svemu sudeći, postao saradnik OZNE.
Grupa oficira OZNE, njih ukupno 12-orica, bila je u konspiraciji izolovana u jednom stanu u Beogradu. Tu su, osim zapuštanja kosa i brada, takođe od Kalabića ,,učili” četničke običaje. Grupa ,,četnika”, uključujući Kalabića, potom je prebačena na teren. Kapičić je sa svojim ljudima, sedmoricom drugih operativaca OZNE, bio maskiran u meteorologe i radio vezom iz Višegrada i okoline raspoređivao vojne i policijske snage kako ne bi poubijali ,,četnike”.
Preko javki ,,četnici” su stupili u kontakt s Mihailovićem koji je prepoznao Kalabića. Prihvatio je njegov prijedlog da krenu za Srbiju gdje je, navodno, narod nestrpljivo očekivao njegov povratak i ,,nastavak borbe sa komunistima”. U noći između 12. i 13. marta 1946. uhapšen je Mihailović, dok je veći dio njegove pratnje ubijen u obračunu na licu mjesta. Mihailović je navodno uzviknuo: ,,Šta bi, braćo Srbi!” Svi ,,četnici”, oficiri OZNE, zbilja su bili listom Srbi.
,,Sa džipom, na putu Dobrun – Priboj, u blizini Višegrada, sačekao sam naše ‘četnike’ koji su doveli Mihailovića. Pojavili su se ubrzanim korakom iz šume, preko jedne kosine. Mihailović je bio blijed kao kreč. Na putu do Beograda stali smo u Užice, gdje smo kupili hranu. Ponudio sam Mihailoviću hranu, on je odbio. To je bio čitav razgovor tokom puta”, kaže Kapičić.

SPALJENI ARHIVI: Otvaranje arhiva tajnih službi potvrdilo je ,,komunističku istoriografiju” o načinu na koji je Mihailović uhvaćen, kao i iskaze generala Kapičića. U arhivu srpske BIA-e je pronađeno desetine depeša sa izvještajima o komunikaciji radio-vezom grupe koja je bila zadužena za hvatanje i centrale OZNE za Srbiju i Beograd. Najveći broj sačuvanih depeša je iz perioda od nekoliko dana uoči hapšenja, uključujući Kalabićeve depeše (koje je potpisivao pseudonimom Čika Pera). Zasluge za hapšenje Mihailovića dobilo je 12 operativaca OZNE Srbije, koji su odlikovani i unaprijeđeni, dok je vijest o hapšenju 24. marta 1945. u tadašnjem parlamentu objavio Aleksandar Ranković, u to vrijeme jugoslovenski ministar unutrašnjih poslova.

Dvije decenije kasnije, 1966. godine, Ranković je smijenjen na plenumu Centralnog komiteta SKJ pod optužbom da je UDBA – koju je, iako formalno potpredsjednik države, i dalje kontrolisao – postavila prislušne uređaje u Titovoj rezidenciji. Događaj je u vezi sa aktuelnim pokušajima da se utvrdi lokacija Mihailovićevog groba. Kapičić je od 1946. bio Rankovićev pomoćnik, a od 1956. ambasador u Mađarskoj i Švedskoj, do 1963. godine. Nakon smjene Rankovića, Tito je planirao velike čistke unutar UDBE i pozvao je Kapičića, koji je u to vrijeme bio penzioner, da preuzme jugoslovensku tajnu službu.
,,S Titom sam razgovarao u njegovoj rezidenciji u Užičkoj ulici. Nikad u životu ga nijesam vidio takvog – bio je uzbuđen, ljut. Razgovoru je prisustvovala i Jovanka Broz. Poveo me u njegov kabinet i pokazao neke kablove. Kazao sam mu kako ne vjerujem da ga je Ranković prisluškivao, da je to nečija podvala”, rekao je Kapičić izvještaču Monitora.
I bez Kapičića, UDBA je pročešljana uzduž i poprijeko, ne samo kadrovski. Dokument koji se sada nalazi u beogradskom Arhivu Jugoslavije (АЈ, SIV, 130, fas.br..558 – 1969. SSUP SDB, strg.pov.01. br. 42., 5. februar 1969.) govori o tome kako je obavljena velika revizija materijala tajne službe. Naime, na dan pada Rankovića, 1. jula 1966. godine, jugoslovenska UDBA je imala ukupno 2.754.923 personalnih dosijea ili, u dužini, oko 12 kilometara povjerljivih materijala! Dokumentacija je, odlukama posebnih komisija, narednih godina manjim dijelom ustupljena arhivskim ustanovama a najveći dio je spaljen, ukjučujući i dio dokumentacije o hapšenju i pogubljenju Mihailovića.
Srpska BIA – čija je delegacija ove godine položila vijenac na spomenik Mihailoviću na Ravnoj Gori – dostavila je tamošnjem tužilaštvu dokumentaciju kojom se potvrđuje da je ,,iz arhivskog fonda uništena dokumentacija koja je u datom političkom trenutku predstavljala balast za službu”. U jednoj bilješci od 19. maja 1969. godine navodi se da je uništena cjelokupna dokumentacija, podaci za lica kojima se tajna služba bavila, materijal u vezi sa raznim operativnim akcijama, veći broj skripti i kartoteka ,,o neprijateljskim i na smrt osuđenim kolaboracionistima okupatora”. Zapisnici od 14. i 31. jula 1966. godine, neposredno nakon pada Rankovića, ukazuju da su kase sa arhivskim materijalom otvarane, zatvarane, a potom i zapečaćene, kao i da su tom prilikom uzeti Materijali sa primjedbama druga Rankovića.

STARI, NE BRINI: Ironija se ogleda u činjenici da su i Ranković i nekadašnji šef OZNE Srbije Krcun Penezić, poput Mihailovića, naknadnim tumačenjima dobili status ,,žrtve antisrpske zavjere”. Na sahrani Rankovića avgusta 1983. na beogradskom Novom groblju se okupio, tvrdi se, 100.000 ljudi – što je bio prvorazredni politički skup u praskozorje obnavljanja srpskog nacionalizma. Za smrt Penezića, u automobilskoj nesreći novembra 1964, postoji, iako ničim dokazana, tvrdnja kako je ,,poginuo pod sumnjivim okolnostima”. U Penezićevom automobilu, koji je jurio 130 km na sat, nalazio se u Svetolik Lazarević, šef grupe ,,četnika” iz OZNE koja je uhvatila Mihailovića.
Književnik Dobrica Ćosić (vidi boks) bio je blizak i sa Rankovićem i sa Penezićem. Kasnije je ispričao: ,,Krcun je jednom, u pripitom stanju, u Plavom vozu, na putu za Zagreb, rekao Titu: ‘Stari, ne brini za sebe dok smo ti mi Srbi verni'”.
Iako dio Srba sada voli da zapjeva Druže Tito tebe Srbi lažu/Oni vole đenerala Dražu Titova grobnica, Kuća cvijeća, još uvijek je u Beogradu.

 

Dobrica Ćosić 1946. optuživao Dražu za ,,nebrojene zločine”

Kao izvještač magazina Duga Dobrica Ćosić je prisustvovao suđenju Dragoljubu Mihailoviću. Evo izvoda iz njegovog članka: ,,Godine 1943. na zboru u Župskom Stupnju, u kome su četnici zaklali mladića zato što je voleo partizane, rekao sam seljacima i njegovoj majci: ‘Vi ćete suditi izdajnicima!'… I, evo, ovog sunčanog junskog jutra misao i želja miliona ljudi biće stvarnost… Banditi daju generalije. Šta me se tiču! I petogodišnje siroče iz Vranića i nepismena starina iz Foče zna ih po grobovima… Za unakaženu Milančetovu detinju dušu, za ubijenu radost igre i srećnog dečaštva optužujem Dražu! Javni tužilac čita… Njegova optužba nije ni hiljaditi deo onoga što mi osećamo. Optužba o tome ne govori. Optužujem. Sada više ne znam šta je važnije, šta je strašnije. Deset, sto, hiljadu nebrojenih zločina njegovih…” (Duga, br. 47, 20. jun 1946. godine).

 

Od Gaete do Nobelove nagrade

Od kraja 1980-ih Jovo Kapičić se našao u središtu polemika na istorijske teme. Rođen je 1919. u kampu Crnogorske vojske u Gaeti (Italija). Njegova biografija je neodvojiva od sobitija 20. vijeka.
Kapičićeva predratna, izuzetno zgodna djevojka Davorjanka – Zdenka Paunović, bila je Titova ratna sekretarica i nevjenčana supruga do svoje smrti 1946. godine. Kapičić se oženio sa Milom, kćerkom Jovana Ćetkovića, 1918. poznatog unioniste i autora knjige Ujedinitelji Crne Gore i Srbije (1940). Optuživan je Kapičić da je bio jedan od glavnih protagonista Golog otoka. Polemisalo se i o njegovoj ulozi oko ubistva Krsta Popovića (1947), koji se nije odazvao na pozive Kapičića da se preda.
Vještina i lična hrabrost preporučile su Kapičića da još 1941. godine postane politički komesar Lovćenskog partizanskog odreda. Učesnik je svih najtežih partizanskih borbi i odlikovan je Ordenom narodnog heroja.
Manje poznati su drugi aspekti Kapičićevog neobično bogatog životopisa. Bio je 1945. glavni obavještajac u Ambasadi DFJ u Parizu kojom je rukovodio poznati srpski pjesnik Marko Ristić. Iz Skoplja je – na liniji tadašnje Titove zamisli o stvaranju ,,Velike Jugoslavije” od Trsta do Soluna – koordinirao akcije grčkih komunističkih ustanika (pokret ELAS, pod komandom Markosa Vafiadesa, uz podršku etničkih Makedonaca iz Egeja) protiv britanskih trupa i njoj lojalnih grčkih saveznika. Kao saradnik, po liniji propagande, tada mu je bio dodijeljen jedan drugi poznati književnik – Mihailo Lalić. Krajem 1940-ih Kapičić je, ispred UDBE, rukovodio timom naučnika, uključuju akademike Pavla Savića i Ivana Supeka, na projektu stvaranja jugoslovenske atomske bombe. U najvećoj diskreciji je bio na terenskim istraživanjima u Makedoniji u potrazi za rudom uranijuma. Neposredno po vojnoj intervenciji SSSR-a, Kapičić je 1956. upućen u Mađarsku za ambasadora, gdje je postavio obavještajnu mrežu. Na istom zadatku je, kao ambasador, bio u Švedskoj, gdje mu je, u poslovima nadziranja ,,neprijateljske emigracije”, pomoćnik bio Vladimir Rolović (ustaše su ga ubile 1971). Kapičić je bio zadužen i da svi aspekti dodjeljivanja Nobelove nagrade Ivu Andriću 1961. budu odrađeni bez greške…

 

DR ZVEZDAN FOLIĆ, ISTORIJSKI INSTITUT CRNE GORE
Draža i Pavelić su personifikacije zla

MONITOR: Što je glavna karakteristika četničkog pokreta?
FOLIĆ: Kolaboracionizam je od jeseni 1941. godine bio konstanta u djelovanju četničkog pokreta. Saradnja sa njemačkim i italijanskim okupatorom se ni u kom slučaju ne može pravdati ,,egzistencijalnim razlozima” jer su fašističke represalije bile usmjerene prema svim rodoljubima u Jugoslaviji, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. I sami četnici su se nemilosrdno obračunavali sa svojim sunarodnicima.

MONITOR: Postoje li razlike u djelovanju četnika u Srbiji i Crnoj Gori?
FOLIĆ: Četnici su se pridržavali Instrukcija koje je decembra 1941. godine sačinio njihov vođa Dragoljub Mihailović, u kojima je naglašeno stvaranje etnički čiste Srbije u okviru jedne jugoslovenske države. Postoje izvjesne razlike u odnosu četnika prema okupatoru na prostorima Srbije i Crne Gore. Četnički odredi u Srbiji su u avgustu i septembru 1941. godine oslobodili Loznicu, a zajedno sa partizanskim jedinicama i još par drugih mjesta. Ubrzo su utonuli u mračne vode kolaboracionizma. Suviše kasno su pokušali da se rehabilituju oktobra 1944, kada su sadjejstvovali sa trupama Crvene armije u borbama kod Kruševca i Čačka. Četnici u Crnoj Gori su, osim u jednom slučaju, bili lojalni okupatorima. Oni su, obuzeti mržnjom prema nepravoslavnom stanovništvu, otvorili vatru na italijanske vojnike, koji su u januaru 1943. godine pokušali da zaštite Muslimane u bjelopoljskom srezu od četničkog masakra. To su bili prvi i jedini četnički hici na okupatorske vojnike.

MONITOR: Da li je Dragoljub Mihailović bio ratni zločinac ili antifašista kako se sada tvrdi?
FOLIĆ: Postoji pregršt dokaza koji rječitije od svega govore o Mihailovićevom kolaboracionizmu, surovim mjerama preduzetim prema političkim protivnicima, zločinima nad nesrpskim stanovništvom. Pored Ante Pavelića, vođe ustaškog pokreta, Mihailović predstavlja personifikaciju zla u Jugoslaviji 1941-1945. Srpski oficiri koji su uhapsili Mihailovića zaslužuju poštovanje zbog svoje hrabrosti, umješnosti, rodoljublja, a njegovo proglašenje za ratnog zločinca apsolutno je utemeljeno i validno.

MONITOR: Da li se, s obzirom na službeno izjednačavanje partizanskog i ravnogorskog pokreta u Srbiji (kroz boračko-penzijska primanja, preko novih udžbenika istorije, itd) može postaviti dilema: Ko je u Srbiji pobijedio 1945. godine?
FOLIĆ: U Srbiji, kao i u Jugoslaviji,1945. pobijedili su antifašisti. Nažalost, 60 godina docnije većina političkih snaga u Srbiji je iz ideoloških i pragmatičnih razloga nasilnom analogijom izjednačila antifašiste i saradnike okupatora. To je eklatantan primjer obesmišljavanja istorije, njene zloupotrebe i manipulacije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo