Izdvojeno
DRŽAVA JOŠ BEZ RJEŠENJA ZA DUGOVANJA VEKTRE JAKIĆ I VEKTRE NORD: Iza Brkovićeve imperije ostali radnički jad i čemer
Objavljeno prije
10 mjesecina
Objavio:
Monitor online
Bivši radnici u firmama Dragana Brkovića još čekaju da država ponudi rješenje za višemilonaska potraživanja po osnovu zarada i doprinosa. Nakon kraha poslovnog carstva Brkovića završili su na evidenciji ZZZ, a preostalo im je jedino, da na svoju muku podsjete, sporadičnim protestima i apelima Vladi
Vlast, ni nakon 2020. godine, nije napravila nikakav napor da ispravi bar dio nepravde prema bivšim radnicima preduzeća u okviru propale poslovne imperije Dragana Brkovića. Vijeće Višeg suda u Podgorici, polovinom prošle godine, potvrdilo je optužnicu koju je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podiglo protiv Brkovića, njegovih sinova Borisa i Bojana Brkovića, kao i Milića Popovića, za produžena krivična djela zloupotrebe ovlašćenja u privredi i zloupotrebu ovlašćenja u privredi putem pomaganja, te krivična djela pranje novca i pranje novca putem pomaganja.
Kako su bivši radnici njegovih preduzeća u Pljevljima i Kolašinu kazali Monitoru, država ne pokazuje volju da iznađe rješenja kojim bi višemilionski dugovi po osnovu zarada i doprinosa bili bar djelimično izmireni. Podsjećaju da je decenijama iza Brkovića stajala država i da su „nasjeli na mnoga ranija obećanja koja su dolazila od predstavnika vlasti“. Bivši radnici „Vektre Jakić“” i firmi nastalih iz te kompanije sve što mogu je da, s vremena na vrijeme, protestuju, apluju i mole državu za pomoć.
Bivši radnici kompanije „Vektra Jakić“ , njih oko 50-ak, početkom marta, na sat, blokirali su magistralni put Pljevlja-Prijepolje, još jednom podsjećajući vlast da godinama ne mogu da naplate zaostala potraživanja. Najavili su radikalizaciju protesta ukoliko od Vlade ne dobiju obećanje da će im isplatiti zaostala dugovanja.Za Monitor podsjećaju da je Brković radnicima ostao dužan od 15 do 20 zarada, a da doprinosi nisu uplaćivani od dvije do pet godina. Imaju informaciju da su ukupna dugovanja bivšim radnicima od 2017. do 2023. godine oko 1,2 miliona eura.
„Ovdje smo se danas okupili jer nas je Brković sve prevario, a milionske dugove ostavio državi. Dobio je kredit od Abu Dabi fonda koji će morati država da vraća. Pozivam premijera Milojka Spajića da se uključi u rješavanje problema i isplati zaostala dugovanja radnicima. Nas ništa drugo ne interesuje nego samo naše zarade koje čekamo godinama “, poručili su.
Spajiću se obraćaju nakon što su više puta pisali istim povodom i njegovim prethodnicima Dušku Markoviću, Zdravku Krivokapiću i Dritanu Abazoviću. Od svih su dobijali obećanja o ponovnom otvaranju fabrike. Podsjećaju i da je „kada je Spajić došao na funkciju, rekao da će voditi računa da se što prije riješi problem Vektre Jakić”.
„Za razliku od radnika Košute, koji su se svojih potraživanja sjetili tek kada je Spajić došao na vlast, mi smo ostali opet na marginama interesovanja države i prepušteni sebi. Predugo čekamo, a više od 10 naših kolega nije živo, nijesu dočekali da naplate svoj ‘krvavo’ zarađeni novac. Osam godina se borimo za ono što nam pripada, ali umjesto pomoći, doživjeli smo podjele i manipulacije. Brković je prebacivao naše radne knjižice s firme na firmu kako bismo izgubili prava, dok nam stečajni upravnik poručuje da nemamo osnova za isplatu plata. Umjesto da kazne onoga ko nas je pokrao, kažnjavaju nas“, kazali su predstavnici zaposlenih Monitoru.
Radnici očekuju da novac dobiju prodajom imovine „Vektre Jakić“. Međutim, tvrde da su od stečajnog upravnika dobili obeshrabrujuće informacije da sav novac ide OTP banci zbog hipoteke stavljene na imovinu kompanije. Privredni sud je prije nešto više od godinu otvorio stečaj u „Vektri Jakić“ na predlog Uprave prihoda i carina, zbog duga za porez i koncesije. Ukupna prijavljena potraživanja premašila su 150 miliona eura, a najviše OTP banka, koja potražuje skoro 113 miliona eura. U toj kompaniji proizvodnja je prekinuta 12. decembra 2018. godine, od kada su bivši radnici na evidenciji Zavoda za zapošljavanje (ZZZ)
Spajić je krajem juna prošle godine izjavio je da će pitanje kompanije “Vektra Jakić”, biti riješeno u mandatu aktuelne Vlade, te da je to ” kompleksno s imovinsko-pravne strane”. Taj problem nazvao je teško rješivom pravnom zavrzlamom.
“…Potrudćemo se da se, ne samo vrati drvoprerada u Pljevlja, nego da se proizvodi namještaj ili neki drugi drvni proizvodi koji su mnogo većeg stepena proizvodnje, a ne samo primarna proizvodnja”, kazao je. .
Slična je priča nekada zaposlenih u kolašinskoj „Vektri Nord“. Država mora konačno preuzeti odgovornost za činjenicu da se bivšim radnicima tog kolašinskog preduzeća, ugašenog stečajem 2018. godine, duguje preko 60 zarada i doprinosi za osam godina, poručili su, prije pola godine, u otvorenom pismu ministru ekonomskog razvoja Niku Đeljošaju predstavnici radnika Milovan Mrdak, Slavko Špicer i Milo Šćepanović. Oni su od ministra tražili hitan prijem „kako bi pronašli rješenje koje je prihvatljivo za radnike i za Vladu“. Na prijem još čekaju.
„Kao nekadašnji radnici u drvoprerađivačkoj industriji opštine Kolašin, raznim pravnim mahinacijama prethodnih upravljača državnom, a kasnije privatnom imovinom, odnosno preduzećima, ostali smo bez ispunjenja socijalnog programa koji nam je obećavan duži niz godina. Kako smo do sada strpljivo čekali, a država i resorno ministarstvo nijesu preduzeli ništa u vezi tog problema, tražimo hitan sastanak sa Vama kako bismo pronašli rješenje koje je prihvatljivo i za nas radnike i za Vladu Crne Gore“, napisali su radnici Đeljošaju. Ministru su poručili da će, ukoliko se ne nađe hitno rješenje, preduzeti „sve mjere i radnje u skladu sa zakonom u odbrani svojih Ustavom zagarantovanih prava“.
„Vektra Nord“ nastala je nakon što je 2007. godine Brković kupio kolašinsku firmu „Impregnacija drveta“. Prema zvaničnim podacima, „Impregnacija“ je Brkoviću prodata za oko 2,83 miliona eura. U aneksu ugovora između stečajnog dužnika i „Vektre Montenegro“ iz avgusta 2008. godine piše da je kupoprodajna cijena umanjena za 1,07 miliona eura, u skladu sa zaključkom Vlade od 28. decembra 2007. godine. Nema dokaza, kako su predstavnici radnika više puta tvrdili, da je biznismen ikad uplatio cijeli iznos kupoprodajne cijene.
„Iako imovina nije prevedena na ime novog vlasnika, ona se kontinuirano prodaje. Za čiji račun i s kojim pravom? Gdje je novac? Na sva ova pitanja država treba da odgovori i ne pristajemo na argumentaciju koju je nedavno ponudio ministar Vladimir Joković, koji je kazao njegov resor nije nadležan za rješavanje obaveza iz radnog odnosa zaposlenih koji su radili u privrednim društvima koja su bila u stečaju“, poručuju Mrdak, Špicer i Šćepanović u ime svojih bivših kolega.
Tvrde da su, zasnivajući radni odnos u Brkovićevom preduzeću, mislili da je „bolje da rade nego da su na evidenciji ZZZ. Međutim, kako su kazali, ispostavilo se da „imaju problem više u odnosu na svoje kolege iz „Impregnacije“, koji su ostali na Birou rada“. I oni su ostali bez otpremnina i posla nakon stečaja u „Impregnaciji“ i nedavno su tražile hitnu reakciju Vlade, kako bi se konačno stalo na kraj nepravdi dugoj više od deceniju i po. Više puta su nadležnim državnim organima i institucijama dostavljali i nudili dokaze o sumnjivoj privatizaciji ‘Impregnacije’.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
Prijatan ostatak rana
-
CIN CG: AZILANTI U CRNOJ GORI: Rvanje sa MUP-om i predrasudama
-
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma
-
Muke pod Lovćenom
-
SKRIVENI TRAGOVI NOVCA: Ko su crnogorski milioneri
-
VUČIĆEV REŽIM PRIJETI NASILJEM U SRBIJI I BOSNI: Ima li Crna Gora odgovor na Srpski (krimo)svet
INTERVJU
ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija
Objavljeno prije
36 minutana
5 Januara, 2026
Nova vlast ideološki je gemišt zločina 90-ih.Kao takva,ona ne promoviše amneziju,nego reafirmiše ideologiju koja čini srž tih zločina. To se primjećuje i po tome što je jedino period vladavine DPS od 1991. do 1997. izvan pozornosti kritike ,,starog režima”. Jer bi to značilo da govore protiv sebe
MONITOR: Kakvo cijenite česte pozive na pomirenje i odavanje počasti svim žrtvama, prvenstveno II svjetskog rata? Pri tom, dijalog o tome uglavnom sklizne u rehabilitaciju idelogije.
RASTODER:Treba imati na umu da se ti pozivi oslanjaju na neke evropske prakse i deklaracije koje su proistekle iz jednog konstrukta,koji je vrsta ideološkog nasilja. Izjednačavanje totalitarnih projekata: nacizma, fašizma i komunizma je u suštini proizvod jačanja desnice u Evropi i potreba ideološkog obračuna sa ,,pobjednikom”.Ovdje se ne radi o osudi totalitarizma, koji nedvosmisleno ima svoje ,,milionske žrtve” i tu nema spora. Nije izvršeno nasilje i silovanje posljedica, više nego sadržaja. Nije se branio ,,čovjek kao nevina žrtva”,nego je ,,žrtva” dobila ideološko obilježje,što u konačnom pledira na njegovu rehabilitaciju. Zato se i desilo da žrtve nijesu reahabilitovane ali su ideologije reanimirane.Opredjeljivanje u tom smislu dovelo je do konfuzije unutar koje ,,priča o pomirenju” u suštini ne znači ništa drugo, nego borba za reanimaciju poraženih ideologija.
Dnevno svjedočimo pokušajima kvazifilantropske brige o čovjeku kroz dehumanizaciju osnovnih ljudskih vrijednosti.U tome desnica vidi osnovni smisao svog političkog bitisanja. Dijalog nije moguć u uslovima izjednačavanja nespojivog,suprostavljenih ideologija i aktera koji su predmetom sjećanja-stvarnog, potisnutog, domišljenog i iskonstruisanog,svejedno.
Kada zapadnjak kaže ,,komunizam”,on misli na sovjetski,poljski,albanski,češki, mađarski, rumunski,ali izjednačavati te obrasce sa jugoslovenskim (koji nije bezgrešan) je čisto nasilje nad činjenicama. To mogu razumjeti samo oni koji su bili u Albaniji u vrijeme Envera Hodže ili u Rumuniji Čaušeskua.To su bila dva neuporediva svijeta.
MONITOR: Kao opravdanje za postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću, čule su se i kritike povodom pokušaja rehabilitacije Osmana Rastodera. Kakva je Vaš stav o tome?
RASTODER:Mnogo puta sam već rekao, dovođenje u vezu ove dvije ličnosti je neosnovano. I po značaju, i po djelu. Pavle Đurišić je bio glavnokomandujući limsko-sandžačkih četničkih odreda, oficir kraljevske vojske, ,,izdajnik” po tvrdnjama glavnokomandujućeg Draže Mihailovića, kada je odbio njegovu naredbu. Umjesto da se povlači prema Srbiji, kreće preko NDH da stigne do ,,zapadnih” saveznika. Đurišić je osoba koju je Hitler odlikovao. Kompleksna i protivurječna istorijska ličnost,kojem se ne može oduzeti atribut hrabrog čovjeka,ali daleko od toga da se radi o filantropu,patrioti i antifašisti.Sve možete falsifikovati,pa čak i retuširati brojne fotografije sa nacističkim i fašističkim glavarima,ali zaista treba biti mnogo slijep da bi u njemu neko mogao vidjeti ,,pozitivnu istorijsku ličnost”. Njegov dosije o (ne)djelu sadrži hiljade imena nevinih ljudi.
Osman Rastoder je bio komandant muslimanske milicije. Šta je ,,muslimanska milicija”? Ad hoc organizacija lokalnog stanovništva u cilju odbrane golih života stanovništva. Je li imala komandu? Nije! Je li imala ideologiju? Ne! Zato i pričamo o lokalnim komandantima tih formacija,koji su bili ili nijesu bili ,,veliki” onoliko koliko su uspjeli da zaštite narod. Zašto je Osman Rastoder iznad mnogih drugih? Pa,zbog toga,što,po mnogim mišljenjima, Gornji Bihor nije doživio sudbinu Donjeg Bihora u kojem je januara 1943. hiljade ljudi pobijeno,stotine kuća popaljeno i desetine sela uništeno.O tome najiskrenije govore ,,četnički dokumenti” od kojih je na hiljade publikovano. U dosijeu svojih (ne)djela Osman Rastoder ima tri imena. Ali razumijem infantilnu logiku koja u želji da rehabilituje ,,zločin” traži pandana.U ovom slučaju je pogrešan izbor,jer silovanje činjenica je moguće samo dotle dok ih silovatelj kontroliše.
Šokiran sam činjenicom da neki guslarski ravnogorski naratori u porti jednog hrama demonstriraju toliku količinu neznanja da diviziju ,,Skenderbeg” dovode u vezu sa muslimanskom milicijom,što nije posljedica samo infantilnosti i neznanja, nego potreba za uspostavljanjem simetrije tamo gdje ona nije moguća.
Na svaku ravnogorsko-guslarsku besmislicu, odgovorit ćemo organizacijom naučnog skupa. Ukoliko se onda pokaže da korpus činjenica kojima danas raspolažemo nije dovoljan za utemeljenje neupitnih stavova,nama nije problem promijeniti ih. S tim u vezi, najavljen međunarodni skup Bihor 1939-1948. , između mita i naracije će se održati na ljeto 2026. i dati konačan i utemeljen odgovor,da li nekoga treba ,,rehabilitovati ili satanizovati”.
Sigurno je jedno – svako upoređivanje Pavla Đurišića i Osmana Rastodera je svjesno silovanje činjenica.Sljedbenike Đurišića mogu donekle i razumjeti jer jedino što su uspjeli je da mu zakolju sina jedinca na mostu u Beranama,dok je Pavle svaki put kada bi napao Petnjicu bio isprašen i dočekan onako kako je zasluživao.
MONITOR: Često kažete da se ne radi o revizionizmu, nego borbi za interpretaciju.
RASTODER:Moji stavovi o revizionizmu razlikuju se od stavova brojnih kolega,koji ovaj pojam posmatraju kao ,,konstrukciju nove naracije protivno činjenicama”.Istorija istoriografije nije ništa drugo nego istorija revizionizma, ako bi se ta pojava shvatila kao proces ponovnog razmatranja već poznatih činjenica ili postavljanja novih pitanja.Ona je legitimni metod ako je usaglašen sa osnovnim postulatima metodologije istorije.Međutim, ako se ,,revizionizam” posmatra kao ideološka konstrukcija ,,novih činjenica” zasnovana na prevrednovanju postojećih,bez uporišta u saznanju i novim dokazima,tu se ne radi o revizionizmu, nego o političkom nasilju nad istorijom kao naukom.
Revizionisti se po prirodi množe sa svakom promjenom ideološke paradigme i njih će uvijek biti.Oni nijesu nikada bili opasnost za istorijsku nauku i u tom smislu ne zavređuju pažnju.Zato njih prepoznaju kao ,,opasnost” prisutnu u javnom prostoru i to je polje sukoba ideologija.Oni ne mogu biti opasnost za istorijsku nauku, jer jednostavno ,,nauka” ne počiva na toj matrici,iako se teško oslobađa iste. U konačnom,trajno opstaju samo potvrđene i provjerljive činjenice.Nasilje nad činjenicama nije moguće, iako se čini ponekad da je u njihovom oblikovanju dominatno uticala ideologija.Ideologije se po pravilu mijenjaju, a činjenice opstaju.
To što je Cezar prešao Rubikon jeste potvrđena istorijska činjenica,dok to što ovaj ,,potoćić” samo u jednom danu pređe nekoliko stotina hiljada ljudi- nije.Čak ni to,ukoliko bi ja svoj prelazak preko Rubikona pokušao predstaviti činjenicom, značilo bi samo nesuvisli i neuspjeli pokušaj zloupotrebe te činjenice a ne njenu reviziju.
MONITOR: Kako vidite odnos nove vlasti prema prema ratnim zločinima i učešću Crne Gore u ratovima ’90-ih?
RASTODER: ,,Nova vlast” je ideološki gemišt zločina 90-ih.Kao takva,ona ne promoviše amneziju,nego reafirmiše ideologiju koja čini srž tih zločina. To se primjećuje i po tome što je jedino period vladavine DPS od 1991. do 1997. izvan pozornosti kritike ,,starog režima”. Jer bi to značilo da govore protiv sebe.To mnoge dovodi u kvazikomotnu poziciju i podstiče opštu amneziju. Po meni,to je privid koji ne može dugo trajati.
MONITOR: Koliko revizionizam u okruženju, prije svega Srbiji, utuče na takve težnje u Crnoj Gori?
RASTODER: Treba i u tome praviti razliku između Srbije i Crne Gore. U Srbiji broj partizana do 1944. rijetko prelazi 1000,da bi rat završilo njih 250.000,dok Crna Gora ima najmasovniji antifašistički ustanak u Evropi, 257 narodnih heroja, preko 50 ratnih generala. Crnogorski četnici ili četnici iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije imaju,mnogo više ,,krvavih ruku” nego oni iz Šumadije ili Zapadne Srbije. Nekada to može izgledati kao stanovište blisko revizionizmu, ali u suštini je to permanetni proces preispitivanja činjenica.U tom procesu,silovanje se pravi u nivelaziciji, odnosno istim naočarima posmatrati procese u Srbiji i Crnoj Gori.
Inferiorni intelektualni potencijal Crne Gore poziva često na ,,mobu” eksperte ili stručnjake iz Srbije,koji o tome ne samo da malo znaju, nego svoje neznanje ,,prodaju” kao nauku.Prošlo je vrijeme kada je takva roba imala veliku intelektualnu cijenu u vremenu plejade velikih znalaca (Petranović, Marjanović, Dedijer i dr),da bi danas ona bila svedena na priču ,,autista” koja više nigdje nije ozbiljno shvaćena.Dakle, njen uticaj u Crnoj Gori postoji,ali su to ideje koje nemaju budućnost. Sve više bivaju kompromitovane u poređenju sa činjenicama.
MONITOR: Mijenjaju li se udžbenici na bolje i rade li institucije svoj posao, kako bi istorijske konfuzije bilo što manje?
RASTODER:Ovdje moram da vas podsjetim da je krajem 90-ih godina krenula reforma crnogorskog obrazovnog sistema po ugledu na evropske. Proces je vodio slovenački ekspert Slavko Gaber.Ne znam koliki su dometi i rezultati te reforme, jer sam dosta davno ,,udaljen” iz tog procesa. Ono što znam je da je u tom vremenu stvorena prva generacija autora udžbenika iz Crne Gore u njenoj istoriji. Ne znam, gdje su danas ti ljudi,ali me ne bi čudilo da ih je partitokratija i partijska pamet sklonila negdje drugo. Znam samo da su kao rezultat rada te prve generacije autora objavljeni udžbenici koji su imali pozitivne ocjene iz Evrope. Da li je taj potencijal sačuvan, njihova znanja iskorišćena,institucionalno unaprijeđena,ne mogu sa sigurnošću potvrditi. Skloniji sam tvrdnji da je i sve to bagatelisano potrebom partijskog nadzora i kratkovidom politikom partijske koristi.
Ono što je bilo možete ignorisati, ali ne i promijeniti
MONITOR: Kao jedan od autora udžbenika istorije za maturante prije 15 godina oštro ste reagovali kada su cenzurisane stranice o raspadu Jugoslavije. Upozorili ste tada da takav način žmurenja pred novijom istorijom ,,učenike prepušta političkim, ideološkim i drugim ubjeđenjima nastavnika, što može kod njih da stvori vrijednosnu konfuziju”. Da li društvo sada ubira plodove te ciljane konfuzije?
RASTODER:Tačno je da sam kao koautor tog udžbenika‚solidarišući se sa autorom, mlađim kolegom koji je ubrzo nakon toga postao poslanik partije koja je stajala iza povlačenja (zabrane) udžbenika, branio stav koji sam nedavno ponovio i na raspravi upriličenoj povodom 34 godine napada na Dubrovnik, kada se jasno pokazalo koliko je ideološko-političko sljepilo pogubno za jedno društvo. To je i bio razlog da se podsjetim na sramne sekvence iz javnog života Crne Gore.
Prvi su na najavu i sadržaj novog udžbenika reagovali dr Novica Stanić i dr Šefket Krcić. Potom je Savjet za školstvo (predsjednik Radovan Damjanović) raspravljao o sadržaju tog udžbenika,posebno dijelu koji se ticao ratova 90-ih. Od mene je traženo,iako nijesam bio autor tog dijela udžbenika,da izostavim dio u kojem je stajalo da je ,,Crna Gora učestvovala u ratu napada na Dubrovnik”. Naravno da smo to odbili.Lično sam tada zastupao stav da odbijam pisati po narudžbini,te da na tu glupost ne mogu pristati,ako zbog ničeg drugog,onda zbog toga što mi nije jasno – ako navodno ,,Crna Gora nije bila u ratu“,kako to da sam ja lično bježao da ne budem mobilisan u taj rat.
Savjet je donio odluku ,,da se udžbenik privremeno povuče iz upotrebe”,što je bio rezultat političkog pritiska ,,odozgo”.Neki članovi Savjeta su mi se naknadno žalili na ,,neke pozive iz Beograda”.Više sam to razumio kao intelektualni kukavičluk,nego kao stvarni razlog. Jer upravo je ,,zabrana” izazvala veliko interesovanje za udžbenik, brzo je rasprodat, a pojedini nastavnici su ga ,,ilegalno” koristili u nastavnom procesu.
Suština je: ono što je bilo možete ignorisati,ali ne možete promijeniti. Iluziju da možete silovati činjenice ima samo silovatelj koji to ne razumije. S obzirom da je u konkretnom slučaju ,,silovatelj“država, jer su prosvjeta, udžbenik i nastavni proces isključivo u njenoj nadležnosti,to je svjesno stvorena konfuzija samo usložila probleme.
Ogroman broj činjenica, koje su u međuvremenu produkovane o tom ratu i sjećanju na njega je pokazao da ,,crnogorsko suočavanje sa prošlošću” može privremeno biti odloženo i da je to odlaganje nanijelo ogromnu štetu društvu.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Crna Gora je postala crkvena država a Sveti Petar Cetinjski molio sveštenike da obuku odoru kada ulaze u crkvu. Nije problem religijskog osjećanja, ali se to radi tiho
MONITOR: Ne možeš ti da odložiš kad ćeš da dodaš dupli pas, dodaj odmah, izjavili ste. Koliko smo dodavanja propustili pa nam se ponavljaju priće poraženog nacionalizma iz Drugog svjetskog rata i ’90-ih?
KOPRIVICA: U udžbenicima u Srbiji postoje dvije fotografije jedna pored druge: Sava Kovačević i Pavle Đurišić. Heroj i zločinac. Među poginulim u partizanskim jedinicama na Sutjesci 70 odsto bilo je između 18 i 25 godina. Može li se to izbrisati. Sve je u Srbiji na zlo počelo kada su izjednačili partizane i četnike. Nije problem tih časnih kraljevih oficira. Arso Jovanović je bio načelik Generalštaba… Partizanske brigade imale su 18.000 boraca i 4.000 ranjenika protiv 120.000 njemačkih vojnika. U ratnim njemačkim arhivima piše o nesalomivom moralu partizana u bitci na Sutjesci. Koča Popović sa Prvom proleterskom brigadom … probio je obruč na Balinovcu, bila je to borba 1 na 1. I krenuli su u smjeru suprotnom od onog koji je Tito bio odredio. Tito je htio da smijeni Koču Popovića, pa da ga zamijeni Terzić,nekad kraljevski oficir. Terzić je to odbio. Jer Koča Popović je nezamjenljiv. Nadrealista, španski borac, proleterski komandant. Jeste taj proboj na Sutjesci bio žestok, krvav i nadrealan.
MONITOR: Nadahnuto ste pisali o pričama Mihaila Laića, u Vremenu je esej izašao pod nazivom Krleža sa naših strana. Opisali ste Lalićevu kritiku revolucije, Golog otoka, kao i opis četničkih zločina. Kako zaboravismo Lalića a niknu spomenik Đurišiću?
KOPRIVICA: To Krleža naših strana prvo je rekao Boro Krivokapić. U književnom svijetu Lalić je prilično marginalizovan. Crna Gora je postala crkvena država a Sveti Petar Cetinjski molio sveštenike da obuku odoru kada ulaze u crkvu. Nije problem religijskog osjećanja, ali se to radi tiho. Ne može da se slava slavi u kafani ili pod šatorom… Mi smo, nezavisno od ove političke priče, izgubili iskrenost. Nema pravog duplog pasa, svako nešto kalkuliše, oće li vam pridržati vrata od lifta ili neće, ko ste vi, šta ste… Previše se sumnja, a dobrih ljudi uvijek ima.
MONITOR: Lalićeva kuća u Novom je srušena.
KOPRIVICA: Srušena mu je kuća? Na lijepom mjestu je bila.
U Domu kulture Braća Stamenković bilo je veče posvećeno knjizi mladog sarajevskog pisca Toholja. Ulazi Lalić, maskiran sa kineskim kačketom, i na ulazu pita me gdje je ta mala sala, misli da sam portir. Da bih ga razuvjerio kažem da mi se dopalo njegovo poređenje u vezi sa apotekaricom Ninom Karelskom sa obrvama kao da se čudi. Ne valja to kaže Lalić, to je knjiško poređenje.
Vrati se Lalić i pita me šta mi je Jovan Koprivica. Kažem stric. Bili su zajedno u redakciji Stvaranja na Cetinju, pa do 1948. Vaš otac je branio 1941. poštu u Ulcinju sam. Nisam to znao, velim.
Važnije je da sam u drugom osnovne dobio zbirku priča Mihaila Lalića i da su na koricama dvije motike na tek pooranoj njivi okruženoj šumom. To je priča Pusta zemlja. Godina je 1944. Sretko Nedić pokušavao da odloži odlazak sina dječaka u partizane. Ćerka mu je već bila odbjegla. Otac vodi sina na njivu, posle velikih kiša došlo je posvećenje proljeća: Poskidaše džamadane i razmahnuše. Osjećali su toplo i drago milovanje sunca i vjetra na obnaženoj koži. U tu idiličnu sliku ulaze iz šume utvare, na leđima im zaturene puške, obučeni su u raznobojne ostatke uniformi, i svi bez razlike imaju blatnu, izgaženu obuću. Kostim kao komentar četničke bagre. Komandant Arsenić kreštavim glasom naredi da ih vežu. Otac Sretko lukavi da nisu na partizanskoj strani, moli da bar ostave sina jedinca, da mu ne ostane pusta zemlja. Onda se prvi put čuje glas dječaka: Što moliš ovu paščad, što se brukaš? Osvetiće nas striko Novo, osvetiće nas drugovi! Zapamtiće makarondžije. Ubiju dječaka, pa posle provale bijesa i oca. Onda dolazi finale priče kad sam osjetio, ne znajući, da je to književnost: Prekopana zemlja sušila se, i izjednačavala u boji sa ostalom. Potok je veselo šumio, vjetar se igrao u granju, ptice su oveselile čitav kraj, samo su dvije ispuštene motike podsjećale na ljude koji su bili i više ih nema. Više ih nema, a ima ih. Nikada više nisam zaboravio tog dječaka očiji gvozdenijeh kao u Batrića Perovića. Želio sam biti taj dječak, i bio sam, i biću.
MONITOR: Pisali ste o motivu časne smrti kod Lalića, pa preko toga i o tri sprovoda Kiša, Kovača i Pekića.
KOPRIVICA: O Pekićevoj sahrani nisam pisao.
Kiš je bolovao od polarne samoće. On je bio veseo, boem, radan, ali ta tjeskoba očevog stradanja u Aušvicu, pa mu je majka umrla na Cetinju, kada su došli iz Mađarske. Kiš je rano prepoznao svoj dar i slijedio ga do kraja. A to što pričaju, a o tome pišem u drugom izdanju knjige Vježbanka Danilo Kiš (Fokalizator, Podgorica, urednici Sanja i Vlado Vojinović), zašto se on sahranio po pravoslavnom običaju. Majka ga je krstila, za vreme rata, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. To mu je spasilo život, a on je htio da vrati taj dug…
Nije samo u pitanju časna smrt, nego kako se podnosi smrt najbližih.
Odmah poslije rata živjeli smo u Ljubljanskoj ulici. Dvorišna kuća porodice Kojašević. Trgovačka porodica ali lijevo je orjentisana.
Naša je ulica bila partizanska: Vučinići, Novakovići, Cicovići, Komnenići, Koprivice… Preko puta Kojaševića živjela je porodica Višnjić kraljevskog pukovnika Mićka. Sin jedinac Branko bio je sa Brankom Ćopićem i mojim stricem Jovanom u Učiteljskoj školi u Sarajevu. Bio je mlad komunist, partizan, ubili su ga u četničkom zatvoru i bacili u lancima pred vrata roditeljskog doma. Unijela ga je majka Anđa sa ocem Mićkom. Opremili su ga i stavili na sto. Majka Anđa nije suzu pustila. Eto to je dostojanstvo.
MONITOR: Često pričate o tome da bez žrtve, mimo konformizma, nema iskoraka.
KOPRIVICA: Treba da bude neki krupan iskorak, rizičan i junački. Evo sada ovi događaji u Beogradu. Na strani sam studenata, ali mnogo je apatičan narod. Neće da se pridruže, treba taj broj da bude veći. Nadam se da hoće. To vam je kao kad nema cehovske solidarnosti. Ako štrajkuje jedno pozorište u Beogradu, treba sva da štrajkuju. Bile su nekad protestne večeri u Udruženju književnika, sad su tamo neki ližisahani, neki šuplji ljudi, ne reaguju ni na šta.
MONITOR: Pa i nema u javnosti umjetnika, književnika, tu su sada starlete, pjevači, analitičari…
KOPRIVICA: Davno sam rekao – kada je Lepa Brena postala evergrin onda je sve otišlo u božju mater. Sada sociolozi kulture, reditelji, pisci pričaju o njenom fenomenu. Nema tu fenomena. Kič je, to imate kod Kovača – pornografija je uvijek povezana sa fašizmom. Jasno je to u istoriji filma.
Puriša Đorđević snimio je film Pavle Pavlović, Bekim Fehmiju igra glavnu ulogu i bori se proti kiča. Kič pjevačicu igra izvrsna Milena Dravić. Prvi pravi film protiv fašizma napravio je Vatroslav Mimica o zločinu ustaša u gradu Trogiru. Film se zove Kaja, ubit ću te! Prazan je grad, samo se naziru siluete i čuju pucnji. Ustašu igra odličan glumac Uglješa Kojadinović. Vatroslav Mimica dugo nije mogao da dobije sredstva za snimanje filma. Puriša Đorđević 17 godina nije dobio sredstva, jer je upozorio da će kič da sruši Jugoslaviju.
Nestalo je zabavne muzike, nema Nade Knežević, Lole Novaković, Zdenke Kovačiček, Radojke Šverko, Beti Đorđević, Gabi Novak… na sceni su opstajale kreštave kič pjevačice. I tako se masovno širila banalnost i primitivizam koji evo i danas vlada sa svakosatnim klepetalom.
MONITOR: Šešelju ste rekli da neće uspjeti da istjera Mirka Kovača iz Beograda. Ipak je uspio. Kako biste opisali vaš odnos sa Kovačem?
KOPRIVICA: Moj sukob sa Šešeljem bio je u Klubu književnika. Devedesetih godina Klub je postao vašarište. Vratiće se Kovač na velika vrata u Beograd. Kovač je o Beogradu napisao ponajbolje stranice druge polovine dvadesetog vijeka. Kao što se vratio u Podgoricu i u Crnu Goru. O tome svjedoče Dani Mirka Kovača, evo već drugu godinu u organizaciji i režiji Vlada i Sanje Vojinović.
Mirkov i moj otac bolovali su u Brezoviku, crnogorskom čarobnom brijegu. Znali su da im je kraj u tom sanatorijumu. Moj otac Đorđije umro je 1962., a Mirkov otac Đuro 1963.
Kovač nije bio neki đak, volio je da izaziva incidente. Napisao je parodiju na Krvavu bajku Desanke Maksimović i to nije bilo dobro prihvaćeno. Profesor književnosti bio je Vladimir Mijušković, pisac romana Zaloga. Iako je bio slab đak, Kovač je želio makar jednom da dobije peticu. Profesor je ostavio Mirkovu svesku za pismene zadatke poslednju i mladi Kovač je pomislio evo konačno petica. Mirko stilski ovo je u redu, kaže profesor, ali promašio si temu, trojka.
Upoznao nas je Filip David u hotelu Metropol. Mirko se pitao šta da pričam sa ovim književnim početnikom, razlika je bila 12 godina. Počeo je da priča o Zvezdi, o fudbalu. Baš je pogodio u sridu. Brzo smo se zbližili i postali prijatelji. Nedavno je umrla Mirkova žena, stopanica Boba Matić. Izvrsna slikarka, negdje između Mediale i slikara kao što je Pjero Dela Frančeska ili Karavađo. Imala je tu svjetlost, kamen i erotsku mediteransku priču. I sam Mirko je baš taj spoj. Boba je prestala da slika posle Mirkove smrti. Malo je ko pisao i u Hrvatskoj o njenom odlasku, ali vidio sam da su dobre tekstove napisali Boris Dežulović i Miljenko Jergović.
Što se tiče postmodernizma, Mirko to u knjizi Evropska trulež ovako definiše: Fabula je ulazak u ponoćni voz, a rasturanje fabule putovanje.
Najbolje eseje o drugim piscima pišu pisci. Brodski o Kišu: Ako pokušate da bez rimovanja prevedete Bodlera ili Rembao na srpskohrvatski možda ćete dobiti Danila Kiša. Kišovi prevodi nisu prevodi nego prepjevi ili prije remek djela jugoslovenske poezije. Najbolji primjer je Kišov prepjev pjesme Novogodišnja Marine Cvetajeve. U vrijeme afere oko Grobnice Radovan Popović našao je da je Kiš dobio šest iz ruskog kod profesora Taranovskog. A ja sam ga na jednoj večeri pitao koliko je Kiš dobio za prevod Novogodišnje. Jedanaest, kaže Brodski.
MONITOR: Intervju sa Borislavom Pekićem ste radili 1992. u Londonu. Kakva je utisak ostavio na vas?
KOPRIVICA: Nije to bilo u Londonu. A ovako je počela ta priča. Krajem sedamdesetih pisao sam neke oštre tekstove o romanima uglednih srpskih pisaca u časopisu Književnost. Bio sam u kancelariji Radoslava Bratića, sekretara Udruženja književnija Srbije. Ulazi Pekić i pita Bratića znaš li Boža Koprivicu. Napisao je ne baš nježan tekst o romanu Pevač Boška Petrovića. Pa te molim da mu daš sanduk viskija od mene samo da ne piše o nekoj mojoj knjizi. Bratić ćuti. I onda sam ja rekao da znam toga i toga i da je to uličar koji bi Vas sad pitao za koga navijate. I otišao sam preko vrata.
Napisao sam posle toga esej o romanu Borislava Pekića Kako upokojiti vampira. Zvali su me iz BIGZ-a da li bih napravio veliki intervju sa Pekićem. To je bila Pekićeva želja. Pristao sam. Poslao sam jedno pedesetak pitanja u London, Pekić je odgovorio na tridesetak i nažalost umro 1992. Priredio sam knjigu razgovora sa Borislavim Pekićem Vreme reči. U izvrsnoj knjizi priča Novi Jerusalim Pekić se ogleda sa najboljim pričama Kiša i Kovača. Igra tu igru dokumentarnog i fantastike. Volim antologijsku priču Čovek koji je jeo smrt.
MONITOR: Često spominjete i Crnjanskog i njegovu ljubav prema fudbalu.
KOPRIVICA: Igrao je Crnjanski za Banat iz Pančeva. Imao sam sreću da vidim u Radio Beogradu kako ulazi u studio, bio je to hod centarfora u čiji prostor niko više ne može da stane, da obitava. Izjavio je da bi više volio da je odigrao jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije nego sve knjige koje je napisao. Imamo u jugoslovenskom nasljeđu tri pisca koje bi poželjela svaka evropska književnost. Poštovali su se, pogotovo u mladosti, podsticali jedan drugog. Nije važan redosljed Krleža, Andrić, Crnjanski… Znali su koliko su vrijedni i pomagali jedan drugom.
Ne mislim da je Crnjanski bio desničar, on je mogao da se priključi vladi u Londonu, nije pristao. Jeste bio prznica, narcis, ali sa pokrićem. Ceh nije dao 24 godine da se on vrati. Pomogao je ambasador Srđa Prica, Moša Pijade, pa i Ranković. U Prosveti izdavačkom preduzeću Dobrica Ćosić je rekao Crnjanskom da mu je drago što se vratio. Crnjanski mu je odgovorio da jedino Ćosiću nije drago. Na pitanje Ćosića zašto, kazao mu je zato što je sada drugačiji redosljed.
MONITOR: Ne propuštate da kažete da ste Nikšićanin, ali i Beograđanin.
KOPRIVICA: U Beogradu jesam doživio mnogo lijepe trenutke, obitelj, pozorišne predstave, BITEF, FEST, ponekad i BEMUS, susrete sa dragim ljudima, Kinoteka, kafane, utakmice, Kolarac, Partizan…Nažalost Beograd odavno nije bio ovako primitivan. I mnogo su narogušeni na Crnu Goru, ne na ovu crkvenu Crnu Goru, nego na tradiciju Crne Gore. Mnogo bi bilo važno da ovo svakosatno klepetalo padne.
Nigdje nisam rekao da sam Beograđanin. Jesu me primili na pravi način krajem šezdesetih. Ali prevagne onih 18 godina u Nikšiću.
Prije nego što sam došao na Dane Mirka Kovača čuo sam da su navijači Partizana ponudili navijačima Zvezde da sruše Ćacilend, to bi bila istorijska prekretnica. Mora malo razbojnički, ne možete sa primitivcima drugačije. I desiće se to brzo. Ko nije na strani ove mladosti u Beogradu, i u Srbiji za mene je trajno prebrisan.
Šta mi je napisao Mirko Kovač
MONITOR: Izjavili ste da ste više čitalac, nego ozbiljan pisac. Kako biste opisali sebe?
KOPRIVICA: Dječak koji je provodio vrijeme na gimnazijskom igralištu igrajući lopte i košarku, a uveče išao u kino, ni iz daleka nije mislio da će postati pisac. Film mi je u djetinjstvu ostavljao veći trag nego književnost… Poredili su me sa Osterom. Ali te me priče nisu mnogo zanimale. Usamljen sam glas na jugoslovenskoj književnoj sceni. Podsjetiću se šta mi je prije neku deceniju Mirko Kovač napisao iz Rovinja:
Dragi Bota, sjedim u kafiću, pa ću ti ovdje napisati riječ dvije. Pročitah Derbi Ono što je bitno: nitko se ne bi usudio tako pisati. I još bitnije: niko drugi ne bi umio tako. I o tome.To samo talenat umije glavnu temu staviti u drugi red a da istovremeno zauzme najveći prostor. Svi misle da znaju isto što i ti znaš, a knjiga se čita da bi se saznalo još više. E, to više od onoga što znaš, jeste literatura. Ovdje će se tek doznati o tvojoj porodici. Mogu reći samo aferim za ovaj tvoj Derbi. Smijem li se našaliti i reći da si ti spojka naše književnosti. Spajaš čuda na čudan način, čudeći se čudu stvaranja. Stvorio si mali kosmos. O detaljima ćemo uživo. Tvoj vjerni čitalac Mirko Kovač Rovigno, 28. 08.2012.
Probio sam liniju pristojnog ponašanja. Ali stalo mi je da izađe na vidjelo šta je napisao Mirko Kovač.
Pripremam nove i stare eseje (izbor), a naslov knjige će biti Dribling na smrt. Pripremam i knjigu o Aniti Mančić i knjigu o Bogdanu Dikliću. Knjigu Moj omiljeni tim Partizana, ili Mrtvi razred. Knjigu, monografiju o Mirku Kovaču. E šta ću stići, stići ću.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
DRUŠTVO
VISOKOPROFILNI PROCESI NA KRAJU 2025. GODINE: Još jedna godina prođe
Objavljeno prije
1 danna
4 Januara, 2026
Hapšenja funkcionera su i tokom ove godine bila česti medijski prizori. Sudski epilozi kada je u pitanju visoka korupcija i dalje izostaju, upozorili su iz Brisela, opet. Neki procesi nijesu ni počeli, neki tek nedavno, dok ostali traju u nedogled
Spektakularna hapšenja zvučnih imena, privođenja, saslušanja i sprovođenje do spuškog zatvora i tokom 2025.godine bili su česti medijski prizori. Iste slike obilježile su i prethodne godine, ali sudski epilozi i dalje izostaju. Neki procesi nijesu ni počeli.
Tako crnogorska javnost ni nakon više od tri godine ne zna zbog čega se ne privodi kraju istraga kojom je bivši direktor Uprave carina i prihoda Rade Milošević, koji je uhapšen je 21. decembra 2022.godine zbog sumnje da je šef organizovane kriminalne grupe koja je, umjesto da ih spali, krijumčarila zaplijenjene cigarete. Iz spuškog pritvora izašao je šest mjeseci kasnije. Iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) tada je saopšteno da se sprovodi istraga protiv 19 fizičkih i jednog pravnog lica, jer postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela u periodu od kraja 2018. do 2022. godine. Do danas, protiv Miloševića i pored te osnovane sumnje i brojnih dokaza na koje su se tokom istrage pozivali specijalni istražitelji, nema optužnog akta pa ni suđenja u podgoričkom Višem sudu.
Oni kojih ima, traju godinama, a presuda ni na vidiku.
Jedno od takvih je postupak pokrenut protiv bivšeg prvog čovjeka Ulcinja Ljora Nrekića i njegovih saradnika. Specijalno državno tužilaštvo podiglo je u novembru 2021. godine optužni prijedlog protiv Nrekića i još pet osoba za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, te krivično djelo zloupotrebe službenog položaja u saizvršilaštvu. Tim aktom Nrekić se tereti da je od 31. januara do 30. novembra 2020. godine u Ulcinju kao službeno lice i javni funkcioner predsjednik Opštine, prekoračenjem granica svog službenog ovlašćenja pribavio druge koristi i teže povrijedio prava drugih, odnosno da je suprotno članu 200 Zakona o radu zaključio ugovore o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa 14 lica radi obavljanja određenih poslova. Suđenje u podgoričkom Višem sudu još traje.
Slučaj na koji je javnost gotovo zaboravila datira još iz marta 2017.godine kada su lisice na ruke stavljene bivšem prvom čovjeku Berana Vuki Goluboviću i to zbog sumnje da je zloupotrebom službenog položaja oštetio opštinski budžet za nešto više od 25 hiljada eura. Optužnica protiv njega i još pet osoba podignuta je godinu kasnije. U optužnici se navodi da je Golubović u septembru 2011. godine, bez odluke lokalne Skupštine, i bez pravnog osnova, firmu “Tehnostar” oslobodio plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta. Takođe, Golubović se sumnjiči da je firmi “Tehnostar” nezakonito prepisao zemljište u naselju Buče, površine 22.549 m2, vrijednosti 22.549 eura. Prvostepene presude u podgoričkom Višem sudu nema ni nakon skoro osam godina od izvedene akcije hapšenja.
Nešto noviji slučaj je postupak protiv bivšeg predsjednika Priverednog suda Blaža Jovanića. U maju 2022.godine zgradu Privrednog suda opkolile su jake policijske snage i mediji. Nakon hapšenja Jovanića vlast je poručivala da je krenula ruka pravde koju niko ne može zaustaviti .
Optužnica protiv Jovanića za stvaranje kriminalne organizacije i zloupotrebe položaja u stečajnim postupcima podignuta je u novembru 2022.godine. Prema tom aktu on je formirao kriminalnu organizaciju, u kojoj su stečajni upravnici, procjenitelji i vlasnici firmi za obezbjeđenje u stečajnim postupcima, i oštetio državu i osam kompanija za značajne iznose. Optužnicom je obuhvaćeno još 12 fizičkih i četiri pravna lica zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i više krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Suđenje u podgoričkom Višem sudu i dalje traje.
Za razliku od mnogobrojnih sudskih postupaka, u relativno kratkom roku ove godine donijete su dvije presude protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, kojoj su lisice na ruke, zbog sumnje da je članica kriminalne grupe koju je organizovao njen sin Miloš, stavljene u aprilu 2022.godine. Protiv nje su pokrenuta tri sudska postupka, pa su tako nedavno Medenici u nešto malo više od mjesec dosuđene dvije osuđujuće presude. Za 28.januar zakazana je i treća prvostepena presuda, upravo u predmetu u kojem se tereti da je bila dio kriminalne grupe koju je organizovao njen sin Miloš Medenica. Medenica je, nedavno nepravosnažno osuđena na godinu i devet mjeseci zatvora, jer je prema ocjeni suda i tvrdnjama SDT, podstrekivala na nezakonito donošenje odluke sutkinju Privrednog suda Milicu Vlahović Milosavljević, koja je u istom postupku osuđena na pola godine zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja.
U drugom predmetu koji je okončan posljednjeg dana oktobra, Medenica je proglašena krivom za zloupotrebu službenog položaja i osuđena na šest mjeseci zatvora. Prema toj presudi, ona je 2019. godine kao predsjednica Vrhovnog suda i članica Sudskog savjeta omogućila tadašnjem sudiji Milosavu Zekiću da ne bude privremeno udaljen sa posla iako se protiv njega vodio postupak pred kotorskim sudom.
Za razliku, ne nazire se kraj postupku koji je pokrenut protiv suspendovanog specijalnog tužioca Saše Čađenovića koji je uhapšen 9. decembra 2022, zbog sumnje da je od sredine 2020. do 2022. skrivao Europolov izvještaj o pripadnicima kavačkog klana, kako bi oni izbjegli optužnice. U pritvoru se nalazio do jula 2024.godine. Optužnica protiv njega podignuta je u junu 2023.godine ali je glavni pretres započeo tek 9.maja ove godine nakon što je predmet spojen sa optužnicom koju je specijalno državno tužilaštvo podiglo protiv penzionisanog glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i bivšeg policijskog funkcionera Zorana Lazovića, koji se, pod optužbom da su sarađivali sa kavčkim kriminanim klanom, nalaze u pritvoru od aprila 2024.godine. Svi oni su negirali krivicu.
Da nije kriv tvrdi i nekada prvi čovjek budvanske opštine Milo Božović koji je u pritvoru od aprila 2023.godine. Tek prije nekoliko dana iznio je svoju odbranu u podgoričkom Višem sudu. Uhapšen je zbog sumnje da je dio kriminalne grupe koju su, prema optužnici tužioca Jovana Vukotića, formirali Božovićev prijatelj Mileta Ojdanić i odbjegli policajac Ljubo Milović.
Optužnicom je obuhvaćeno još 18 osoba koje se terete za šverc 4,3 tone kokaina, a neki optuženi se povezuju i sa pranjem novca zloupotrebom položaja.
Slučaj koji je izazvao buru u javnosti, a koji ni nakon nekoliko godina nije rezultirao ni prvostepenom presudom je hapšenje bivšeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejana Peruničića. Uhapšen je u oktobru 2021.godine nakon čega je protiv njega podignuto više optužnica zbog zloupotrebe službenog položaja, a Viši sud u Podgorici odlučio da njemu i njegovim saradnicima sude iza zatvorenih vrata.
Naknadno su spojena tri optužnice u jednu. SDT ga tereti da je nezakonito prisluškivao funkcionera i aktiviste Demokratskog fronta u hotelu “Palas” u Petrovcu 2020. godine. Sudi mu se i zbog optužbi da je u vrijeme svog mandata prisluškivao bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, a u drugom slučaju da je uz pomoć bivšeg agenta ANB-a Srđe Pavićevića nezakonito snimao i pratio funkcionere tadašnjih opozicionih partija, te bivšeg premijera Zdravka Krivokapića, pokojnog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i nekoliko novinara. I pored mnoštva zloupotreba za koje se tereti, njemu nakon hapšenja nije određen pritvor već se brani sa slobode.
Jedan u nizu maratonskih sudskih postupaka je i slučaj protiv rukovodstva „Plantaža“, u kojem još nije došlo do početka glavnog pretresa ni više od tri i po godine od kako je po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva izvedena akcija hapšenja bivše direktorice Verice Maraš i ostalih bivših čelnika kompanije “13. jul“. Maraš je spuški zatvor napustila u krajem oktobra 2022.godine, ali do danas nije počeo glavni pretres po optužnici kojom se tereti da je zajedno sa ostalim optuženima u periodu od 24. decembra 2019. do 23. aprila 2020. godine u Podgorici počinila krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju.
Još jedna godina prođe.
Svetlana ĐOKIĆ
Komentari

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija
Rupe na brodu legalista
ŽENE CRNE GORE (XVI): Čelična volja
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceZAKUP SVETOG STEFANA I MILOČERA – PARAVAN ZA GRADNJU: Planski dokumenti o izgradnji 41.000 kvadrata i dalje na snazi
-
DRUŠTVO5 danaDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
HORIZONTI3 sedmiceSMJENA NAČELNIKA BIA I NOVI PRITISCI SRPSKOG SVETA NA CRNU GORU: Šef je nezadovoljan – pojačaj tempo
-
ALTERVIZIJA3 sedmiceSlaganje vremena
-
INTERVJU3 sedmiceBALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Loša vlast kao sudbina
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice35/100
-
INTERVJU2 sedmiceRADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Vapaj za političkom alternativom
-
FOKUS3 sedmiceZNAKOVI PORED PUTA: Botunska Crna Gora
