Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti. Da imamo, bilo bi moguće saznati za koliko su, od osamostaljenja do danas, crnogorske vlasti i njihovi jarani umanjili vrijednost državne imovine
Iskazana želja izvršnih vlasti da, naprečac i poprilično nakaradno, u vlasništvo države vrate crkve i manastire kojima gazduje SPC daje povoda da se zapitamo kako državna i lokalne vlasti upravljaju imovinom koja se već nalazi u državnom vlasništvu. Sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti daje dobar motiv ali, ipak, nije jedini razlog za ovu istragu.
Podgorički mediji ovih dana pišu o kuporodajnom ugovoru kojim je Uprava za nekretnine, za potrebe Uprave policije, kupila 200 kvadrata poslovnog prostora u šoping centru Siti mol, pokraj podgoričke Delte. Prodavac i jedini ponuđač na tenderu raspisanom krajem prošle godine bila je jedna od kompanija u vlasništvu Tomislava Čelebića, biznismena od ranije privilegovanog u poslovima sa Upravom policije. Ne bi valjalo zaboraviti, Čelebić je duže od deceniju poslovni partner Mila Đukanovića, kontroverznog biznismena, predsjednika države i vladajuće partije. To partnerstvo košta ali, izgleda, i donosi ne male privilegije.
Šta će policiji poslovni prostor od 200 kvadrata u tržnom centru? Teško je pomisliti da direktor UP Veselin Veljović razmišlja o otvaranju specijalizovane radnje za prodaju nove ili polovne policijske garderobe i opreme (nešto po uzoru na jedan od perifernih biznisa proslavljenog svjedoka saradnika u slučaju državni udar Aleksandra Saše Sinđelića). A još teže povjerovati da se u moru praznih, i nerijetko zapuštenih, poslovnih prostora u vlasništvu države i Glavnog grada koji postoje, praktično, u svakom dijelu Podgorice nije mogao naći barem jedan po mjeri i volji Uprave policije. Tako bi država uštedjela skoro 350 hiljada eura.
Na sličan način možemo posmatrati i aferu stanovi o kojoj se u Crnoj Gori govori od momenta kada je Vlada Duška Markovića, za razliku od njenih prethodnika, sredinom prošle godine objavila spisak srećnih dobitnika iz izvršne i sudske vlasti koji su, po tajnim kriterijumima i uz ogromne privilegije, čašćeni stanom ili stanbenim kreditom za njenog mandata. Neki od njih i po drugi ili treći put. Ostavimo, za trenutak, po strani imena ministara, direktora direkcija, partijskih i policijskih šefova, sudija i tužilaca koji su uvećali svoju imovinu svojevrsnom naknadom za vlast. Pa se zapitajmo otkud Vladi stanovi koje je, da parafraziramo pravnike: u naše ime a za svoj račun, dijelila komisija pod komandom ministra vojnog Predraga Boškovića.
Zvanično – to je tajna. Mediji i NVO su pokušali da, na osnovu dostupnih podataka, naprave približnu procjenu tih troškova. Tako su Dan i Institut alternativa došli do podatka da je od 2009. do 2018. za te namjene potrošeno makar 13,6 miliona eura. Uglavnom, bez jasne, precizne i dostupne evidencije.
Na drugoj strani, imamo podatak iz dokumenta Nacionalna stambena strategija od 2011. do 2020. da su, nakon privatizacije stambenog fonda započete u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, u vlasništvu crnogorskih opština ostala 744 stana. Da li je taj podatak, iskorišćen u zvaničnim državnim dokumentima, tačan? Uporedimo: nekadašnji gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podijelio je, toko desetak godina svojih mandata, oko 600 stanova. Da znamo. I svi su oni, makar za jedan tren, bili u državnom/opštinskom vlasništvu.
To je, međutim, samo vrh ledenog brijega u tužnoj priči o gazdovanju državnom imovinom. Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti, navodi se u prošlogodišnjoj analizi Državne revizorske insitiucije (DRI), uz napomenu da je, po slovu zakona, Uprava za imovinu morala formirati registar državne imovine najkasnije do ljeta 2010. godine. Zašto se to nije desilo?
Umjesto odgovora, Vlada je početkom septembra prošle godine obavijestila DRI da je Ministarstvo finansija zaduženo da formira koordinacioni tim „u cilju efikasnije realizacije Akcionog plana za uspostavljanje jedinstvene evidencije državne imovine“. Taj tim će, navedeno je u Vladinom dokumentu, pored predstavnika Ministarstva finansija činiti predstavnici Uprave za imovinu i Uprave za nekretnine. „Ministarstvo finansija treba da obezbijedi novac za naknade ovom timu“, piše tamo. Bez objašnjenja zašto bi službenici Uprave za imovinu i Uprave za nekretnine bilo dodatno plaćeni za nešto što im je već u opisu posla. I što nijesu uradili prije desetak godina, iako im je to bila zakonska obaveza, precizno vremenski oročena.
Tek da se zna: jedna od prethodnih Đukanovićevih vlada je Akcioni plan za uspostavljanje jedinstvene evidencije državne imovine usvojila u februaru 2014. godine. Tada su u tom planu, opet prema Vladinim dokumentima, „precizno definisane aktivnosti i faze u njihovoj realizaciji kojima bi se stvorili preduslovi za uspostavljanje i vođenje jedinstvene evidencije državne imovine“. Ministarstvo finansija je zaduženo da o preduzetim aktivnostima Vladu informiše svakih šest mjeseci. Posao nije završen. Tadašnji ministar finansija Goran Žugić nagrađen je povratkom na mjesto Guvernera Centralne banke. Na čelu Uprave za nekretnine i dalje je Blažo Šaranović (za direktora izabran 2012. godine).
Vidjećemo može li Ministarstvo finansija u mandatu ministra Darka Radunovića završiti davno povjereni posao. Do tada možemo govoriti samo o posljedicama očigledne nebrige o državnoj imovini. Ili , makar, o nesposobnosti onih kojima je taj posao povjeren da ga obave na valjan način.
Vratimo se na priču o podjeli državnih stanova privilegovanim funkcionerima. Država, pod nepoznatim uslovima, kupi stan od (nama) nepoznatog vlasnika. Onda ga, bez ozvaničenih kriterijuma, nekome dodijeli na korišćenje. Uz mogućnost otkupa za, otprilike, 10-15 odsto tržišne cijene. Na rate. I tu je, mislite, kraj priče. Nije tako.
„Rješenja o izvršenju po osnovu troškova održavanja stambenih zgrada u kojima se Uprava za imovinu (UZI) navodi kao izvršni dužnik naplaćuju se prinudnim putem, i to za nepokretnosti kojih nema u evidenciji koju vodi UZI, odnosno nema podataka ko je stvarni korisnik“, navodi se u prošlogodinjoj Analizi DRI. Uz dodatak: „takođe, po osnovu rješenja o izvršenju na državnoj imovini se upisuju tereti i ograničenja, i to za imovinu koja nije evidentirana kod državnih organa, u konkretnom slučaju UZI koja predmetnu imovinu daje u zakup. Na državnu imovinu je dakle upisan teret iako tuženo pravno lice nije vlasnik imovine već zakupac, a od strane nadležnih organa nije se postavilo pitanje o zabilježbi na pomenutoj nepokretnosti“.
Da pojasnimo: Skupštine stanara angažuju specijalizovane Agencije da brinu o njihovim fasadama i ulazima („zajedničkim prostorijama“) i od vlasnika ili korisnika stanova prikupljaju novac za održavanje. Ko ne plaća bude utužen. Potom neka od izvršnih rješenja stignu i na adresu „izvršnog dužnika“ – Uprave za nekretnine. Pošto svoje račune ne plaća neko od onih kojima je država dala stan. Na korišćenje ili u trajno vlasništvo. Tako se, čitamo dokument DRI, prinudna naplaat sa računa UZI dešava i u slučajevima kada se stanovi neurednih platiša ne nalaze u evidenciji državne imovine. Bilo bi smiješno da nije žalosno.
Druga je priča, možda, još zanimljivija. U svakom slučaju trošak je veći. Ima desetak godina kako smo saznali da su vlasnici ulcinjske Solane AD, privatizovano preduzeće opteretili višemilionskim kreditima koji, nerijetko, nijesu ni dospjevali na račun upropaštene kompanije. Kao garanciju da će krediti biti vraćeni Prvoj i CKB banci, vlasnici Solane – firme i pojedinci povezani sa Veselinom Barovićem – založili su zemljište na kome je poslovalo jedno od najstarijih preduzeća u Crnoj Gori. Pošto menadžeri banke i Solane potpišu ogovor u hipoteci on bi bio potvrđen u ulcinjskom katastru, gdje su se upisivale neretnine stavljene pod hipoteku. I nikome od njih nije smetalo to što je založeno zemljište, oko 15 miliona kavadrata u zaleđu Velike plaže, u vlasništvu države Crne Gore. Pokazalo se, konačno da urađeno ne smeta ni navodnim zaštitnicima državne imovine, pošto je Tužilaštvo ostalo nijemo na nekoliko krivičnih prijava koje su mu podnijete zbog činjenice da su menadžment i stečajna uprava Solane hipotekom opteretili državno zemljište koje je preduzeću dato na korišćenje, uz koncesionu naknadu.
Stoji primjedba da je ovaj posao, u najvećoj mjeri, započet prije usvajanja Zakona o državnoj imovini. Neki drugi nijesu.
Nikšićki Uniprom, u vlasništvu Veselina Pejovića, obratio se nadležnima sredinom 2018. godine sa zahtjevom da mu se omogući da zemljište koje je država dala na korišćenje nekadašnjem Kombinatu aluminijuma upiše u knjige kao svoje vlasništvo. U izvještaju Savjeta za privatizaciju možemo pročitati kako je i zašto udovoljeno tom zahtjevu. Presudilo je, izgleda, mišljenje Privrednog suda da je traženo zemljište bilo predmet prodaje u stečaju KAP-a, pa je za to zemljište „plaćena tržišna naknada“. Predsjednik Privrednog suda i stečajni sudija u likvidaciji KAP-a AD ista je osoba – Blažo Jovanić.
Tako je Komisija za imovinska pitanja dala zeleno svijetlo Unipromu. A Savjet za privatizaciju pritvrdio da je nikšićka kompanija platila „tržišnu naknadu“ za nešto što nije pripadalo prodavcu. Napomenimo, godinama se čeka da, na isti način, Veselin Barović i prijatelji postanu vlasnici ulcinjskog zemljišta koje je koristila Solana. Kad ima volje ima i načina.
Da Crna Gora ima propisan registar državne imovine onda, na kraju kalendarske godine, ne bismo govorili samo o rastućim državnim dugovima. Tada bi bilo moguće saznati za koliko su, od osamostaljenja do danas, crnogorske vlasti i njihovi jarani umanjili vrijednost državne imovine. U kvadratnim metrima nekretnina i novcu. Plus pokretna imovina – od (pre)skupih automobila, aviona i jahti do muzejskih dragocjenosti. Onda bi dobijene podatke mogli da uporedimo sa, recimo, novcem potrebnim za završetak radova na autoputu Bar-Boljare. Ovako, samo nagađamo. I s vremena na vrijeme čujemo da je još ponešto promijenilo vlasnika. U postupku koji je proglašen za državnu tajnu.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DETEKTOR4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice