Povežite se sa nama

MONITORING

Duge ruke Službe

Objavljeno prije

na

U podgoričkom hotelu Ramada prije 8. jula, dana sudskog uvođenja stečaja u Kombinatu aluminijuma, Aleksandar V. Osminin, opisan kao general-major i „iskusni obavještajac”, organizovao je štab i „rukovodi potezima ruskih državljana, posredno i neposredno povezanih sa KAP-om”. Prema pisanju Dnevnih novina, „indikativno je da su po dolasku Osminina iz KAP-a nestali važni dokumenti”, te da je uslijedila „havarija kompjuterskog centra KAP-a i izbrisan je dio važne dokumentacije”.

 

Dokaz njegovog prisustva u Podgorici je objavljena fotografija ispred Višeg državnog tužilaštva gdje, sa jednom neimenovanom osobom, posmatra privođenje finansijskog direktora KAP-a Dmitrija Potrubača pod sumnjom da je od 22. februara do 25. maja protivpravno prisvojio električnu energiju u vrijednosti 9,64 miliona eura.

Ko je Osminin? Bio je zamjenik načelnika Glavne operativne uprave Službe poreske policije Ruske Federacije (RF), zatim načelnik Operativno-istražnog biroa za borbu protiv privrednog kriminala ruskog MUP-a, prvi zamjenik načelnika Glavne uprave MUP-a. Završio je policijsku višu školu i akademiju, specijalizirao finansijsko poslovanje u ruskoj vladi. Zvanično je od aprila 2009. direktor zaštite imovine i resursa En+ Groupe i „koordinator djelatnosti službe bezbjednosti kompanije”. KAP posluje u sastavu Centralno-evropske aluminijumske kompanije koju je osnovala En+ Groupa da bi upravljala njenom imovinom i u KAP-u.

Očigledno, boravak Osminina u Podgorici, sve da su iz En+ Groupe to i htjeli, nije mogao biti tajan, kao ni da vlasnik En+ Groupe Oleg Deripaska angažuje saradnike iz ruskih službi bezbjednosti, vojske i-ili podzemlja. U intervjuu za The Sunday Telegraph on je 2012. priznao da je 1990-ih, tokom bespoštednog sukoba sa drugim ruskim oligarsima – poznatog kao „aluminijumski rat”, plaćao zaštitu kriminalnim bandama i lokalnim policijskim glavešinama, ali i da je „izgradio sopstvenu jedinicu za bezbjednost od bivših agenata Komiteta državne bezbjednosti (KGB) i Crvene armije”.

Vjerovatno glavni čovjek Deripaskine službe bezbjednosti za sve kompanije, uključujući i En+ Groupu i nadređeni u Podgorici prisutnog Aleksandra Osminina, veteran je ruske špijunaže – Valerij Pečenkin. On je trenutno u bordu direktora Deripaskine kompanije Bazni elemenat. Pečenkin je 1980. diplomirao na KGB školi u Minsku.

U Federalnoj službi bezbjednosti (FSB), nasljednici KGB-a, rukovodio je departmanom kontraobavještajnih poslova, a od 1997. do 2001. bio zamjenik direktora. Sa nekoliko telefonskih poziva je 2005. pomogao da milijarder Natanijel Rotšild, bez pasoške kontrole na moskovskom aerodromu Šermjetevo-2, doputuje „u posjetu Deripaski i FSB-u”. Rotšild je, između ostalog, nama poznat kao organizator rođendanske žurke jula 2011. u Porto Montenegru – koštala više od milion eura, a prisustvovali su joj i Deripaska, Milo Đukanović i tadašnji premijer Igor Lukšić.

The Daily Mail je 2008. objavio činjenice prema kojima je Deripaskina kompaniju Rusal „najvjerovatnije KGB spavaonica”. Rusal je, na početku globalne finansijske krize i kolapsa potražnje za robama, 2009. bio zatrpan dugovima i prijetilo mu je oduzimanje imovine od banaka. Pod uticajem „KGB establišmenta”, pisala je britanska štampa, ruska vlada je podržavši milijardama ključne kredite obezbijedila opstanak kompanije.

No, Deripaskin status nedodirljivog klijenta ruskih tajnih službi možda je sada upitan. Neka varničenja očigledna su, jer se Deripaska u razgovoru za Financial Times 17. marta ove godine kritički osvrnuo na FSB. U komentaru koji je taj list ocijenio kao „neuobičajen”, on je, kritikujući tromo sprovođenje zakona u domovini, kazao da je FSB paradoksalno „dvostruko brojniji od sovjetskog KGB-a”. Ruski mediji su sredinom prošlog mjeseca objavili da je vrh RF-a navodno zabrinut zbog globalnog imidža koji u posljednje vrijeme ugrožava Deripaska: neke njegove kompanije od Jamajke, Nigerije, Nove Gvineje su bankrotirale ili su mu nacionalizovane ili ih potresaju štrajkovi.

Tu su i ozbiljne implikacije predmeta o navodnom pranju četiri milijarde eura preko računa ruske mafije u Španiji. Deripaska je osumnjičen u oktobru 2009, a novembra 2011. godine je sudija iz Vrhovnog suda Španije predao Glavnom tužiocu RF-a dokumente iz tog predmeta. Španska diplomatija novodno pritiska Ruse da sprovedu vjerodostojan postupak.

Pad Deripaskinog statusa u tijesnoj je vezi sa gubitkom finansijske moći, koja se može posmatrati i kroz rang-listu Forbesa: bogatstvo iz 2008. od 28 milijardi eura mu se istopilo na 8,5 u ovoj godini; bio je 2008. najbogatiji Rus, da bi sada bio 16. na istoj rang listi.

Na drugoj strani, KAP je možda već otpisana etapa u crnogorsko-ruskim odnosima, kroz koje su od kraja 1990-ih prošle milijarde i milijarde sumnjivog novca. KAP nije više stožerna investicija baćuški, jer svi službeni pokazatelji govore da se ruske investicije u Crnu Goru povećavaju – 2009. godine iznosile su 66 miliona, a 2011. čak 111,9 miliona eura – vjerovatno u turizam i nekretnine…

Deripaska je, kako smo objavili, prošlog mjeseca na hitno savjetovanje u Moskvu pozvao svoje menadžere iz Podgorice. Iz En+ Groupe su 27. juna saopštili da je upravo on imenovan za generalnog direktora kompanije, zadržavajući istovremeno dužnost predsjednika upravnog odbora. Kao razlog KAP se ne pominje, već samo njegova izjava o razvoju ekonomije u Sibiru!

U međuvremenu, Ministarstvo vanjskih poslova RF je 11. jula pozvalo crnogorskog ambasadora Zorana Jocovića da mu „u tvrdoj formi” prigovori što crnogorska policija nije dozvolila da privedenog – potom nakon položene garanicije oslobođenog – Dmitrija Potrubača posjete ruske diplomate. Ipak, uočljivo je da niti jedan ruski medij ne analizira kako će se postupak protiv Deripaskinog službenika i druga sobitija oko KAP-a odraziti na odnose RF-a sa Crnom Gorom.

„Ništa manje interesantno nije i pitanje ima li Oleg Deripaska neki adut za posljednji razgovor sa onima koji su mu pomogli da uđe u KAP. Sada o svemu tome može da se nagađa”, piše dopisnik Večernjih novosti iz Moskve.

Ruski ministar za vanredne situacije, civilnu odbranu i otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda, Vladimir Pučkov, izjavio je 26. aprila u Podgorici da će ,,mirno rješavanje situacije u KAP-u doprinijeti razvoju odnosa između RF i Crne Gore”. Međutim, iako je njegov resor „nadležan” za KAP, izvjesno je da Pučkov nema težinu kakvu je na tom mjestu imao njegov prethodnik – Sergej Šojgu, sada ministar odbrane RF-a.

Šojgu je godinama, skupa sa Milanom Roćenom, kopredsjedavao Međuvladinim komitetom za trgovinu, ekonomsku i naučno-tehničku saradnju između RF i Crne Gore, ali se o novonastaloj situaciji oko KAP-a nije oglašavao. Dok je Potrubač bio u zatvoru, Šojgu je imao važnija posla: sa Vladimirom Putinom je nadgledao najveće postsovjetske manevre u kojima je učestvovalo 160.000 vojnika.

No, otvorenim pismom je reagovao Aleksij Kuznjecov, bivši predsjednik Odbora direktora KAP-a, naglašavajući da ono „ne predstavlja zvaničan stav En+ groupe, nego lične”. Njegove ocjene su i političke, jer je pozvao građane „da napišu formalni zahtjev kancelariji tužilaštva i da traže istragu” protiv vladinih zvaničnika.

Kuznjecova je, prije nešto više od godinu, dok je bio u KAP-u, Nebojša Medojević opisao kao „ruskog obavještajca” i šefa rezidenture FSB-a za Crnu Goru.

„Ove informacije su sa istog, već čuvenog mejla snežana.pahuljica, sa kojeg su stigli i listinzi prisluškivanih razgovora Darka Šarića i Nasera Keljmendija”, kazao je za list Dan.

Ocijenio je da za svakog obavještajca od ranga, „kakav je nesumnjivo Kuznjecov”, problem nastaje kada mora da se obraća javnosti; „To obično znači da je njegova stvarna uloga otkrivena i da će uskoro biti povučen u centralu”. Optužio je i Milana Roćena, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, da „zastupa ruske obavještajne strukture”.

Roćen je lani 29. februara, tokom polemike sa Medojevićem u Skupštini, poručio da sa gnušanjem i gađenjem odbačuje insinuacije vezane za KAP i odnos sa Rusijom. Negirao je i optužbe da je 300 miliona eura, koji su prema riječima Sergeja Šojgua uloženi u KAP, otišli u njegove i Đukanovićeve džepove. Agencija za nacionalnu bezbjednost je objavila da ne posjeduje podatke da je Kuznjecov ruski obavještajac.

Epilog: Roćen je u julu, pod neuvjerljivim objašnjenjem, dao ostavku, kao i Kuznjecov na dužnost u KAP-u par mjeseci kasnije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo