FOKUS
DUŠKO MARKOVIĆ, KANDIDAT: Koliko će da traje

Da li je moguće sa dva citata skicirati karakter Duška Markovića, DPS kandidata da naslijedi Mila Đukanovića na mjestu predsjednika Vlade?
Ako jeste, onda je jedan od citata onaj kada Marković postaje šef tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB). „Nijesam partijski neutralan, ali jesam ideološki”, kazao je nakon što je, po sili zakona, vratio člansku kartu DPS-a. I drugi, kada je dvanaest godina kasnije, napuštajući mjesto direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), pošto ga je Đukanović prekomandovao u Vladu, Marković rekao da „ono što je u mojoj glavi ostaje tajna za sva vremena”.
Moglo bi se, dakle, desiti da za premijera dobijemo političara bez ideologije, spremnog i sposobnog da od javnosti sakrije „ono što je u njegovoj glavi”. Jesmo li baš to zaslužili, ili se naum Markovićevih partijskih kolega može izjaloviti, prije nego što je i počeo, matematički jednako mogućom vladom opozicionih i nacionalnih partija? Valjalo bi se presabrati po tom pitanju.
Sjećanje je varljiva roba, pa se mnogima ovih dana učinjelo kako bi Duško Marković mogao biti tek treći predsjednik vlade koga Đukanović instalira na tu funkciju da mu, do njegovog povratka, grije premijersku stolicu: Željko Šturanović, Igor Lukšić, pa on. A zapravo je već četvrti. Iz nekog razloga, zaboravljen je Filip Vujanović – prvi Đukanovićev nasljednik i jedini, do danas, koji je u šefovoj sjenci izgurao čitav premijerski mandat.
Jednako zaboravljamo i koliko je, sada već davne 1997, Đukanoviću bilo teško da – unutar i van DPS-a – prikupi potrebnu većinu za svog Vujanovića. Iščiljelo je iz sjećanja da je premijerski mandat Željka Šturanovića 2006. godine, počeo kao kompromis dva, skoro pa u moći jednaka, krila vladajuće partije: Đukanovićevog i onog što su ga predstavljali potpredsjednici Vujanović i Svetozar Marović, te osiljeni ministri i gradonačelnici predvođeni Miomirom Mugošom. Čak je i Šturanovića valjalo, izistinski, ubijediti da se kao najveći zajednički imenitelj partijskih frakcija prihvati premijerskog posla. Zaboravili smo da je, 2010, imenovanje Lukšića bila manje-više rutina, nakon što je tada već neprikosnoveni šef saopštio svoju odluku. Zato, možda i ne primjećujemo kako Đukanović, ove prilike, za svoju odluku saglasnost i pristanak nije tražio ni od DPS-a ni od Markovića. A mogući mandatar kaže kako sve to doživljava „kao novi zadatak koji je pred njega postavila partija”. Kao da je, nazdravlje nama, jul 1941. a ne novembar 2016.
Valjda uzbuđen zbog novog partijskog zadatka Marković je zaboravio na vlastitu izjavu iz 2010, kada je tvrdio da ne razmišlja o premijerskoj funkciji: „Budite sigurni da to nikada neću biti, jer mislim da taj posao treba da rade mlađi ljudi”. Inače, Marković ima problema sa javno izrečenim željama. ,,Ja lično ne bih volio da budem izabran na tu dužnost”, izjavio je 2004. jedva koju nedjelju prije nego što je izabran za prvog direktora ANB, nakon preimenovanja SDB.
Kako god bilo, Duško Marković je na čelu crnogorske tajne policije proveo 12 godine.Na to je mjesto (kao pomoćnik ministra policije zadužen za SDB) došao 1998. i imao privilegiju da zanat uči od, verzirani kažu, najboljeg – Vukašina Maraša. Efikasnost tog „školovanja” danas se različito vrjednuje. Uglavnom na osnovu toga da li su vam Marković i njegovi potčinjeni čuvali leđa. Ili obijali bubrege.
Marković je kao šef SDB/ANB-a promijenio: tri premijera, pet vlada i pet ministara unutrašnjih poslova. Dok je rukovodio službom ubijeni su vlasnik Dana Duško Jovanović, Đukanovićev savjetnik za bezbjednost Goran Žugić, jedan od njegovih najbližih saradnika – načelnik Pete uprave SDB – Darko Beli Raspopović, pomoćnik načelnika Uprave za opšti kriminalitet Slavoljub Šćekić…
Bivši direktor ANB-a je tek prije dvije godine objelodanio da je državna bezbjednost, bila unaprijed upozorena da je ugrožene bezbijednost makar jednog od pomenutih ljudi. ,,Tada smo ukazivali… na određene rizike i opasnosti koji se tiču bezbjednosti gospodina (Duška) Jovanovića. Pisao sam gospodinu (Andriji) Jovićeviću (tadašnji ministar MUP-a, prim. Monitora) odgovarajuća pisma da se o tome povede više računa, tako da ja ne osjećam nikakvu odgovornost”, objašnjavao je Marković.
Jednako, Duško Marković ne osjeća odgovornost ni zbog toga što su za njegovog vakta diljem Crne Gore kriminalne grupe (za mnoge od njih postoji sumnja da su bile pod zaštitom Službe) stasale u kriminalne organizacije koje prijete i samoj državi. Od Pljevalja, preko Rožaja, Berana, Nikšića, Podgorice i Budve, do Bara i Kotora – o tome svjedoče zaplijenjeni narkotici, oduzeto oružje i – ubijeni.
Služba je imala drugačije prioritete. Marković je jedne prilike objašnjavao ciljeve organizacije kojom rukovodi: ,,Ako postoji mogućnost da bilo koja afera ugrozi nacionalnu bezbjednost jedne države, onda bi se trebalo zapitati da li postoji institucija bezbjednosti koja bi trebalo da zaštiti državu od takve pojave”.
Metodologijom su se, uglavnom, bavili drugi. Početkom 2004. tadašnji lider LSCG Miodrag Živković optužio je DB da je pokušala atentat na njega. U dnevnom listu Publika, za koji se računalo da je pod snažnim uticajem Službe osvanuo je Markovićev demanti: ,,Drago mi je da su Živković i njegova porodica živi i zdravi, što najverovatnije ne bi bio slučaj da je SDB zaista organizovala atentat”. Marković je, naknadno, demantovao da je takvu izjavu uopšte dao, tužio je Publiku i dobio sudsku satisfakciju. No tuženi dnevnik već je bio ugašen.
Godinu kasnije, o svojim iskustvima, nakon objavljivanja teksta Duško Duško (profil Duška Markovića, prim. Monitora) svjedoči Željko Ivanović, novinar, jedan od osnivača i direktor Vijesti: „Nedjelje koje su došle pokazale su da je tekstom bio zatečen i sam Marković, šef tajne policije. Zato je autor teksta Duško Dugouško dvadesetak dana bio izložen praćenju, prisluškivanju i maltretiranju. U direktnim i pisanim izjavama prijećeno je smrću njemu i njegovoj familiji. Kada je sve to eskaliralo do zabrinjavajućih razmjera, autor je napisao pismo premijeru u kojem je optužio njegovog službenika Markovića za sva ta nepočinstva i zatražio da se prljava kampanja obustavi. I gle čuda, sa prijetnjama se, zaista, i prestalo…”.
Naredne godine, Vanja Ćalović je u ime NVO MANS od ANB zatražila slobodan pristup informacijama o broju prisluškivanih i praćenih građana. Kurir joj je na kućnu adresu donio pismo direktora Markovića u kome se ukazuje da njeni javni nastupi ,,dovode u pitanje povjerenje građana u ANB”!
Moglo bi se nabrajati u nedogled – od Brajuška Brajuškovića i crnih trojki do tvrdnji aktuelnog specijalnog tužioca da se protiv njega vodi specijalni rat i (ne)prikrivenih sumnji da iza njega stoje Marković i njegovi saradnici iz javne i tajne bezbjednosti.
I pobrojano je sasvim dovoljno za veliki oprez. Teško se sjetiti evropske zemlje koja ne pripada prostoru bivšeg SSSR-a, a u kojoj bi političar sa ovakvom biografijom mogao postati kandidat za premijera. Ali, ko zna.
Kada je iz Mojkovca došao u Podgoricu da postane prvi sekretar prve vlade Mila Đukanovića, Duško Marković je sa sobom ponio i radijatore. Nije znao da se oni ne sele. Danas ga domaći i strani mediji predstavljaju kao američkog čovjeka (sličan status imao je još jedan šef DB-a – Jovica Stanišić) spremnog za saradnju sa nevladinim sektorom i opozicijom. Mijenjaju se i vremena i ljudi.
Marković – on kaže da voli da peca. A krupne ribe?
Lutrija i tranzicija
Potraga za poslovnim referencama DPS-ovog kandidata za premijera vraća nas skoro 20 godina unazad. ,,Mnogi igrači crnogorske TV tombole neće povjerovati da je u dosadašnjih devet kola, uz državu, najveći profit u ovoj igri imao – jedan Kragujevčanin koji, vjerovatno, nikad nije kupio karticu TV tombole!”, piše Monitor uz podatak da je na ime Jovice Golića iz Kragujevca (mjesta u kome je Marković završio Pravni fakultet), nakon devet kola TV Toša uplaćeno više od million dinara (oko 150 hiljada tadašnjih DEM) a sve na račun softvera za podjelu nagrada – iako su tada državna Lutrija CG i ovdašnji programeri tvrdili da isti posao mogu uraditi za 30 do 50 puta manji iznos. O čemu je bila riječ, govori nekoliko rečenica iz teksta objavljenog 7. marta 1997. godine: ,,Iako ne ispunjava propisane uslove, FK Mladost, čiji je predsjednik Duško Marković, sekretar Vlade Crne Gore, dobija pravo na organizovanje TV tombole. U realizaciju ovog posla FK Mladost uključuje Lutriju Crne Gore, iz koje su stizale primjedbe da im je igra oteta, TV Crne Gore i Jovicu Golića – vlasnika kompjuterskog programa uz pomoć koga se izvlače dobitnici robnih nagrada i pretražuju prodati listići… Na ovaj način je uspostavljen sistem u kome lutrija i televizija odrade cio posao, a fudbalski klub i Jovica iz Kragujevca broje novac. Prema postignutom dogovoru o podjeli novca… Jovici Goliću pripada 12 odsto vrijednosti svake prodate kartice (50 odsto je išlo u nagradni fond, prim. Monitora). Uz to, porez na taj iznos plaća se iz ostatka sredstava… U FK Mladost nije bilo raspoloženih za razgovor na ovu temu… A gospodin Marković je posljednjih dana što službeno, što privatno, često odsustvovao iz svoje kancelarije u Vladi Crne Gore, pa nijesmo uspjeli da stupimo u kontakt sa njim. Tako je još jedna nepoznanica vezana za angažman Jovice Goliće ostala nerazjašnjena: Novac naznačen na njegovo ime uplaćuje se na žiro-račun ovdašnjeg preduzeća ASI Podgorica..” Marković je na ovaj tekst reagovao tako što je preko posrednika i zajedničkih poznanika pokušao saznati samo jedno – otkuda novinaru Monitora ove informacije. Iste ‘97. godine ASI banka i njene ćerke firme našle su se u centru sukoba zaraćenih frakcija tadašnjeg DPS-a: jedna koju je predvodio Momir Bulatović optuživala je drugu, odnosno, Đukanovića i njegovog prvog bezbjednjaka Vukašina Maraša da stoje iza ASI-ja, i tako kontrolišu sredstva prikupljena švercom (zvanično – tranzitom) duvana, naftnih derivate, oružja… Pobjedom Đukanovićeve struje i ta priča je arhivirana. Uglavnom, Duško Marković ima iskustva koja mu, dođe li do toga, mogu pomoći da se snađe u tranzicijonom ekonomskom okruženju koje je stvorio Milo Đukanović.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
VIJEK OD STRADANJA PORODICE ZVICER U CUCAMA: Sjećanje na srbijanski državni teror
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
FOKUS4 sedmice
HOĆE LI PREŽIVJETI NERADNA NEDJELJA: Imati ili biti
-
INTERVJU4 sedmice
POLITIKA I NASILJE: Nejednaki i kad su žrtve
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
Izdvojeno4 sedmice
PREDIZBORNA TUMBANJA: Na sitno