Niz se nastavlja. Nakon što su satrli pomorsku privredu (više od 40 brodova otišlo je bestraga), kožarsku, tekstilnu, građevinsku, drvoprerađivačku, brodogradilišnu i aluminijsku industriju… Pošto su Ulcinj ostavili bez Solane, Herceg Novi bez hotela, Bijelo Polje bez mineralne vode, a Žabljak bez ski-lifta, vlast se sprema za još jedan (nadajmo se posljednji) preduzetnički podvig.
Najstarijoj fabrici u Crnoj Gori – Duvanskom kombinatu u Podgorici – prijeti konačno gašenje. ,,Ako ovaj tender ne uspije bojim se da će to biti gašenje proizvodnje”, gotovo pa da se pohvalio pred Anketnim odborom Skupštine Crne Gore Branko Vujović, nekadašni direktor Agencije za privatizaciju i strana ulaganja, ministar ekonomije i aktuelni predsjednik tenedrske komisije Savjeta za privatizaciju. Uz opasku da je za nastavak rada, odnosno, izmještanje postojeće fabrike Duvanskog kombinata Podgorica (DKP) potrebno 16 miliona eura. Kojih nema. I neće ih biti.
,,Ne može se beskonačno održavati proizvodnja sa gubicima”, poentirao je Vujović. Njegove partijske kolege iz parlamenta već će pronaći način da njegovim rječima daju adekvatnu potvrdu. Sertifikat za istinu. I što smeta ako će Crna Gora postati prva država u regionu u kojoj se duvanska industrija gasi, umjesto da puni državni budžet? Pod okriljem iste te države, ili kao dio nekog od velikih međunarodnih proivođača – Filip Morisa, Britiš Amerikan Tobaka (BAT), Japan Tobaka… Kao što je već urađeno u Mekedoniji, Srbiji, BiH i Hrvatskoj.
Tvornica duhana u Rovinju prodata je ljetos BAT-u za 505 miliona eura. Uz dogovor da će kupac, u slučaju da u narednih pet godina odluči zatvoriti fabriku u Kanfanaru, platiti dodatnih 50 miliona eura za zbrinjavanje upošljenih radnika.
A evo detalja o privatizaciji crnogorske duvanske industrije: DKP je, poslije nekih stotinak godina uspješnog poslovanja, otišao u stečej u junu 2010. godine. Većinski vlasnik Duvanskog bila je država. Zanimljivo, država je većinski vlasnik i Elektroporivrede Crne Gore koja je inicirala uvođenje stečaja zbog duga od nepunih 100 hiljada eura.
U tom trenutku, valja znati, država je kao vlasnik i poslodavac u DKP-u radnicima te kompanije (tada ih je bilo 800) dugovala ,,devet plata, četiri regresa i 24 naknade za prevoz”. Istovremeno, država je i dobavljačima dugovala dva miliona eura, a sama sebi – na ime neuplaćenih poreza i doprinosa – više od 30 miliona. ,,Iskazali smo više nego pravedan i odgovoran odnos prema zaposlenima kojih je tada bilo oko 800. Ponosan sam i na komunikaciju sa zaposlenima i predstavnicima sindikata”, zorio se pred članovima anketnog odbora nekadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović.
A evo šta je taj odgovoran odnos zaista značio: neposredno po uvođenu stečaja imovina DKP-a procijenjena je na 19,36 miliona eura. Plac na kome se nalazi Duvanski procijenjen je na 13,22 miliona, pet miliona je vrednovana fabrička oprema i imovina u Srbiji dok je vrijednost brenda DKP procijenjena na 1,09 miliona. Tu bi se valjalo sjetiti da je danas nepostojeći lovćen nekad bio jedan od najjačih domaćih brendova duvanske industrije bivše SFRJ, dok je lansiranje pointa na tržište nekadašnje Jugoslavije pratila izuzetno efektna (i zapažena) promotivna kampanja – point i tačka.
Pet godina prije uvođenja stečaja iz DKP je izdvojena mreža maloprodajnih objekata (trafika). A da šteta od tog posla nikada nije procijenjena. Uglavnom, neposredno nakon uvođenja stečaja u DKP, a paralelno sa usvajanjem plana reorganizacije preduzeća, kreće rasprodaja zatečene imovine.
Lokacija na kojoj se nalazi Kombinat (oko 42,5 hiljada kvadratnih metara u neposrednoj blizini Delta sitija i Kapital plaže), uključujući i postojeće objekte površine veće od 20 hiljada kvadratnih metara, prodate su Zetagradnji, građevinskom preduzeću iz Podgorice, za 13 miliona eura.
,,Isključivi cilj moje kupovine je bio da na tom lokalitetu bude gradsko građevinsko zemljište. To sam naveo i u samoj ponudi”, svjedočio je pred Anketnim odborom Baća Radović, vlasnik Zetagradnje. Zemljište je, zaista, neposredno nakon prodaje promjenom pripadajućeg DUP-a preimenovano u gradsko građevinsko. Čime mu je i cijena višestruko porasla. To, pokazalo se, nije bio najveći problem.
Vlada je, kao većinski vlasnik i garant postpisanog ugovora odustala od nauma da DKP izmjesti na novu lokaciju na Ćemovskom polju. Zbog toga su Radoviću i njegovom preduzeću prvo plaćane kamate za angažovana sredstva (osam odsto godišnje) u ukupnoj vrijednosti od 2,6 miliona. A potom i penali zbog kašnjenja u oslobađanju kupljene lokacije – 99 hiljada eura mjesečno ili 2,5 miliona eura.
Tako se početna dobit od 13 miliona eura prepolovila. Pa svoj prilici vlast je većinu dobijenog novca, nekih 7 – 8 miliona eura, potrošila na (nezakonitu) isplatu otpremnina za 700 radnika fabrike koja je prethodno otišla u stečaj. I danas smo u situaciji da Novi duvanski kombinat postoji samo na papiru. I u snovima domaćih duvanskih tajkuna.
,,Umjesto reorganizacije preduzeća, pristupilo se prodaji imovine i lokacije Duvanskog kombinata na skandalozan način. Ubijeđen sam da je u pitanju kriminal ogromnih razmjera koji je državi nanio ogromnu štetu koja se mjeri stotinama miliona eura”, kazao je nezavisni poslanik i jedan od inicijatora osnivanja Anketnog odbora Velizar Kaluđerović. ,,Želim da potenciram još jednu skandaloznu činjenicu – da svih pet godina otkako je uveden stečaj u Duvanski kombinat nije formiran odbor povjerilaca!”
Po svoj prilici, ima tu nekog posla i za državnog tužioca.
Čitaocima Monitora može biti interesantno to što za sve vrijeme stečaja DKP radi punom parom. Uglavnom za nepoznate kupce sa raznoraznih of-šor destinacija, Duvanski mjesečno proizvede do 120 tona duvana. I, zbog ugovorene cijene proizvodnje, napravi gubitak od nekih 70 hiljada eura, iako je sada u DKP-u angažovano samo 135 radnika (75 u proizvodnji). ,,Svi mi koji smo ostali u DKP kad je proglašen stečaj ostali smo uvjereni da Kombinat može da radi. DKP je samo nazivom u stečaju ali proizvodnjom nije”, tvrdi Snežana Vidaković iz sindikata DKP.
,,Pokušavamo da saznamo da li je ostalo išta od novca koji je Zetagradnja uplatila za lokaciju i koji je dio stečajne mase namijenjen za eventualni naš socijalni program, ali nam niko ne odgovara”, dodaje ona, ubijeđena da tenderi koji se raspisuju ,,mi unaprijed znamo da će da propadnu”.
Na drugoj strani, kako crnogorski stečajni običaji nalažu, angažovani radnici u DKP nemaju nikakva prava, ali je njihova prosječna plata (oko 600 eura) znatno veća od državnog prosjeka. Po svemu sudeći, prosjek dižu zarade stručnjaka angažovanih u administraciji preduzeća. Jedan od njih je i bivši predsjednik sindikalne organizacije te fabrike Nebojša Stanković, aktuelni menadžer za ljudske resurse. On poslanike ubjeđuje da zarađuje svaki cent svoje plate: ,,Ponosan sam na ovih šest godina. Krvavo smo radili da DKP opstane i doveli smo ga do toga da sada imamo nekoliko partnera koji žele da ga kupe”. A onda, manirom pravog eksperta, neupućenim objašnjava: ,,Možemo mi da pričamo ovdje bajke i što god hoćete, ali to nije suština današnjeg života u Crnoj Gori, već da se opstane i da se primi plata. Sindikat treba da vodi računa primaju li se plate, a ne da prati da li država pravi dug sebi. Pušti državu, država neka se sama bori za sebe, a ne sindikat da im vodi računa o gubicima”.
Nije Stanković usamljen u ovakvom razmišljanju. Ko je pratio skupštinsku priču o Duvanskom kombinatu mogao je zapaziti podatak (iznio ga je stečajni upravnik DKP Veselin Raičević) da finasijski problemi Duvanskog počinju od 2002. godine.
To je bitna godina za crnogorsku duvansku industriju. I što se tiče proizvodnje i što se tiče, mnogo unosnijeg, tranzita. Narodski – šverca.
Prema podacima koje su prikupila dvojica italijanskih tužilaca – Eugenio Pontasuljo i Đuzepe Šelzi – prekogranični šverc cigareta i pripadajuće pranje novca trajalo je od 1994. do 2002. godine. Prema njihovim tvrdnjama iz 2007. godine premijer Milo Đukanović nalazio se na čelu organizacije koja je, preko Crne Gore, u Italiju švercovala hiljadu tona cigareta mjesečno. Tako je ostvarivala mjesečni profit veći od sedam miliona dolara.
Crnogorski zvaničnici tvrdili su da je posao ,,tranzita” cigareta rađen u vrijeme trajanja sankcija UN prema SRJ i da je to bio ,,način da se preživi”, u skladu sa tada važećim domaćim propisima. Činjenica da su na taj način ovdašnji tajkuni bliski Đukanoviću zaradili svoje bogatstvo – koje je kasnije uglavnom kopnilo – nikada nije dobila zvanično tumačenje.
Državna tajna. I šta je spram toga smrt još jedne, makar i najstarije, crnogorske industrijske grane. Parlament može samo da izjavi saučešće. Pošto za više nije kadar.
Zoran RADULOVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
FOKUS3 sedmice