Povežite se sa nama

MONITORING

DVADESET ČETVRTA GODIŠNJICA AGRESIJE NA DUBROVNIK: Sramota traje

Objavljeno prije

na

I povodom dvadeset četvrte godišnjice agresije na Dubrovnik možemo ponoviti samo ono što je Monitor o tome redovno pisao od tada do danas: to je bila i ostala najsramnija epizoda u novijoj crnogorskoj istoriji; Crna Gora se ni do danas nije suočila sa svojom neslavnom ulogom u tom ratu; crnogorski zvaničnici i državni mediji i dalje ćute o ,,oslobađanju Dubrovnika” zato što tadašnji kreatori ratne politike i danas zauzimaju visoke pozicije u vlasti… Vrhuška u Beogradu i Podgorici planirala je da od dubrovačke regije oružjem stvori „dubrovačku republiku”, koja bi bila pripojena velikoj Srbiji.

Monitor je i početkom devedesetih, a i povodom svake godišnjice kasnije, pisao da ,,oslobađanje” Dubrovnika nije preduzeto zbog toga što su ,,ustaše” krenule na Crnu Goru, kako su tvrdili Branko Kostić, Momir Bulatović i Pavle Strugar, još manje zbog blokiranih kasarni JNA ili ,,rata za mir”, kako je uvjeravao Svetozar Marović, ili ,,nepravednih granica” kako je govorio Milo Đukanović.

Oni su, zajedno sa Slobodanom Miloševićem, bili glavni akteri dubrovačke avanture, koja je započela 1. oktobra 1991. godine. Tada su, u zoru, pale prve granate na Dubrovnik ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa sa položaja oko Trebinja. U agresiji na Konavle i grad pod Srđem učestvovalo je oko sedam hiljada crnogorskih rezervista, pripadnika MUP-a i paravojnih formacija. Dubrovačka avantura koštala je života 166 građana Crne Gore.

Rat na dubrovačkom području trajao je godinu dana. Završen je u septembru 1992. dogovorom Tuđman-Ćosić o demilitarizaciji Prevlake i povlačenjem JNA 15 kilometara u dubinu crnogorske teritorije.

Dubrovnik je bio pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna od 1. oktobra 1991. do maja 1992. godine. Skoro 240 dana Dubrovčani su živjeli u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.

Tokom agresije na Dubrovnik poginula su 92 civila, više od 430 branilaca grada, a ranjeno je više od 1.500 osoba. U logore, od kojih je jedan bio u Morinju, odvedene su 423 osobe, a više od 33.000 prognano je ili izbjeglo.

Razoreno je devet srednjovjekovnih palata unutar istorijskog jezgra Dubrovnika, a na području od Stona do Konavala spaljeno 2127 kuća.

Zbog napada na Dubrovnik na po sedam, odnosno sedam i po godina, osuđeni su viceadmiral Miodrag Jokić i general Pavle Strugar. Niko nije kažnjen od njihovih nadređenih i političkih čelnika inspiratora rata. U Crnoj Gori nije pokrenut nijedan krivični postupak protiv bilo koje osobe zbog ratnih zločina izvršenih prilikom agresije na Dubrovnik.

Ovo je prilika da još jednom podsjetimo da su zbog protivljenja agresije na Hrvatsku stradali admirali Jugoslovenske ratne mornarice Vladimir Barović i Krsto Đurović, rodom iz Crne Gore. I o tome je naš list takođe pisao.

Admiral Vladimir Barović, prvo komandant garnizona u Puli, pa komandant Vojnopomorskog sektora Boka, ubio se 29. septembra 1991. na Visu, na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti. Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti, pa time izražava neslaganje s vrhovnom komandom JNA. Kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule admiral Barović izjavio je: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako, ipak, budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti”. Barović je sahranjen u Herceg Novom i niko nikad od zvaničnika tog grada i Crne Gore nije posjetio njegov grob.

Bivši komandant garnizona JNA Kumbor Krsto Đurović poginuo je 5. oktobra 1991. godine. Nalazio se u vojnom helikopteru, u kome su ostala dvojica putnika preživjela gotovo bez povreda.

Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti” brutalnim batinanjem, jer je odbio da komanduje napad na Hrvatsku. Međutim, smrt Krsta Đurovića i do danas je ostala zagonetna.

Zanimljivo je da je u udžbeniku za četvrti razred gimnazije učešću Crne Gore na dobrovačkom ratištu posvećena samo jedna rečenica: ,,U operacijama JNA na dubrovačkoj regiji učestvovali su i rezervisti iz Crne Gore”. Ni riječi o tome ko ih je i zašto poslao u tu avanturu.

Crna Gora se uprkos promjeni državnog statusa i novousvojenoj evropskoj retorici nije suočila sa istinom o ovom zločinu. Đukanovićeva vlast za sve krivi Miloševića. Mnogi nekadašnji protivnici agresije na Dubrovnik danas su spremni da i sadašnjem i ondašnjem premijeru Milu Đukanoviću pogledaju kroz prste za njegovu riješenost da se jednom za svagda razgraniči sa Hrvatima. I da silom oružja crta granice ispravnije od onih koje su, kako je kliktao, napravili ,,priučeni boljševički kartografi”.

PETAR POLJANIĆ, GRADONAČELNIK DUBROVNIKA U RATNOM PERIODU:
Dubrovnik je bio žrtva velikosrpskog projekta

MONITOR: Gospodine Poljaniću, kako ste prije dvadeset četiri godine doživjeli agresiju crnogorskih rezervista i pripadnika JNA na Konavle i Dubrovnik?
POLJANIĆ: Čini mi se kao da je to bilo juče. Svi ti grozni trenuci, svo to grozno vrijeme i sve ono što se dogodilo u Konavlima, Dubrovniku i Dubrovačkoj župi u mojoj svijesti još je tako svježe da je to nemoguće zaboraviti. Sjećam se svakog detalja tog užasa i te drame. Cijelo vrijeme bio sam u Dubrovniku i možete zamisliti kako je to bilo kada je samo na Stari grad palo 1058 granata raznih kalibara!

MONITOR: Kako sa današnje distance gledate na te događaje?
POLJANIĆ: Kada se dobro promisli onda je jasno da to nije bio nikakav trenutak ni hir nekog čovjeka, u ovom slučaju Slobodana Miloševića. To se spremalo sto godina prije nego se Milošević rodio. Samo je gospoda sa Terazija ocijenila da je došao trenutak za realizaciju projekta velike Srbije i da je Milošević taj čovjek koji će to provesti i krenuli su 1991. u stvaranje velike Srbije. Dubrovnik je stradao samo i isključivo zahvaljujući činjenici što je bio na putu prema Karlobagu. I to je tragedija Dubrovnika. Nije iz Dubrovnika nitko, ama baš nitko, ništa loše napravio ni Srbiji ni Crnoj Gori. Oni su krenuli prema Karlobagu i Virovitici, jer su htjeli stvoriti veliku Srbiju. Nikakav drugi razlog nije postojao za taj rat.

MONITOR: Bili ste prijatelj sa admiralom Krstom Đurovićem čija pogibija u Konavlima još nije rasvijetljena. Šta znate o tom slučaju?
POLJANIĆ: Krsta Đurovića doživio sam kao izuzetno čestitog čovjeka. Bili smo dobri prijatelji. Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i jedan moj razgovor sa njim u Herceg Novom, a koji je slušao jedan oficir JNA. To je bilo 19. septembra 1991. Krsto mi je otvoreno rekao nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka mi nećemo napasti Dubrovnik. Šta se kasnije sa njim dogodilo dobro se zna u Crnoj Gori. Nije istina da nije istražen taj slučaj i da se ne zna šta se desilo, jer nijedan jedini naš vojnik nije bio u Konavlima kada je on poginuo. A meni je Podgoričanin, inače moj kolega i dobar prijatelj sa kojim sam godinama radio, rekao da je bio na strani crnogorske vojske u Konavlima kod Pridvorja kada se na čudan način spustio helikopter u kojem je bio Đurović i da je on osobno Krsta Đurovića iznio iz helikoptera u samrtnom ropcu i unio ga živog u automobil koji ga je odvezao u Meljine. On je očito umro na putu ili u Meljinama, ja to ne znam. Prema tome jasno je ko ga je ubio. Vjerojatno je onima koji su ga ubili jasno zašto su ga ubili. Zanimljiv je još jedan detalj vezan za to ubojstvo. Crnogorski vojnik, iz okoline Cetinja, koji je prvi krenuo prema tom helikopteru, na pola puta do helikoptera, a radilo se o nekih dvjesta metara, ubijen je sa dva metka u desnu stranu prsiju. Tu nije bilo nijednog hrvatskog vojnika. Opet je pitanje zašto je ubijen taj nesretni vojnik. Čovjek koji mi je to ispričao bio je od strane vojske određen da ide na pogreb tom momku.

MONITOR: Kakvi su po Vašem mišljenju današnji odnosi između Hrvatske i Crne Gore?
POLJANIĆ: Crna Gora je, htjeli to priznati ili ne, sudjelovala u ratu, istina kao sluga Srbiji, ali mislim da su, bez obzira na to, danas odnosi između Hrvatske i Crne Gore odlični i prijateljski. Želja mi je da se još više unapređuju i da budu još više prijateljski.

MONITOR: Kako bi trebalo riješiti granicu na Prevlaci?
POLJANIĆ: Mislim da je granica na Prevlaci riješena. Prevlaka je teritorij Hrvatske i tu se nema šta rješavati. Ima se riješiti pitanje granice na moru, na ulazu u Bokokotorski zaljev. Ta granica, koliko ja znam, nikada nije određena. Treba da je odrede pravnici i ljudu mjerodavni za to i obavezni smo i mi i Crna Gora tu odluku prihvatiti. Naravno bez svađe, jer zbog takvih stvari nema smisla svađati se i dizati tenzije. Nadam se da će se to riješiti na nivou dobrih odnosa između Hrvatske i Crne Gore. Dakle, ne Prevlaka, nego more.

MONITOR: Kakve ste utiske ponijeli iz Crne Gore dok ste u Podgorici bili konzul Hrvatske?
POLJANIĆ: U Crnoj Gori sam proveo pet godina manje dva mjeseca. To su mi bile prelijepe godine. Ponosan sam i radostan što sam u Crnoj Gori bio u vremenu intenzivnog pokreta za revitalizaciju crnogorske države. Bio sam presrećan kada je Crna Gora postala samostalna i mislim da je to dobro i pošteno. I ovom prilikom još jednom želim da čestitam Crnogorcima na njihovoj velikoj pobjedi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo