Povežite se sa nama

MONITORING

DVADESET ČETVRTA GODIŠNJICA AGRESIJE NA DUBROVNIK: Sramota traje

Objavljeno prije

na

petar-poljanic-2

I povodom dvadeset četvrte godišnjice agresije na Dubrovnik možemo ponoviti samo ono što je Monitor o tome redovno pisao od tada do danas: to je bila i ostala najsramnija epizoda u novijoj crnogorskoj istoriji; Crna Gora se ni do danas nije suočila sa svojom neslavnom ulogom u tom ratu; crnogorski zvaničnici i državni mediji i dalje ćute o ,,oslobađanju Dubrovnika” zato što tadašnji kreatori ratne politike i danas zauzimaju visoke pozicije u vlasti… Vrhuška u Beogradu i Podgorici planirala je da od dubrovačke regije oružjem stvori „dubrovačku republiku”, koja bi bila pripojena velikoj Srbiji.

Monitor je i početkom devedesetih, a i povodom svake godišnjice kasnije, pisao da ,,oslobađanje” Dubrovnika nije preduzeto zbog toga što su ,,ustaše” krenule na Crnu Goru, kako su tvrdili Branko Kostić, Momir Bulatović i Pavle Strugar, još manje zbog blokiranih kasarni JNA ili ,,rata za mir”, kako je uvjeravao Svetozar Marović, ili ,,nepravednih granica” kako je govorio Milo Đukanović.

Oni su, zajedno sa Slobodanom Miloševićem, bili glavni akteri dubrovačke avanture, koja je započela 1. oktobra 1991. godine. Tada su, u zoru, pale prve granate na Dubrovnik ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa sa položaja oko Trebinja. U agresiji na Konavle i grad pod Srđem učestvovalo je oko sedam hiljada crnogorskih rezervista, pripadnika MUP-a i paravojnih formacija. Dubrovačka avantura koštala je života 166 građana Crne Gore.

Rat na dubrovačkom području trajao je godinu dana. Završen je u septembru 1992. dogovorom Tuđman-Ćosić o demilitarizaciji Prevlake i povlačenjem JNA 15 kilometara u dubinu crnogorske teritorije.

Dubrovnik je bio pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna od 1. oktobra 1991. do maja 1992. godine. Skoro 240 dana Dubrovčani su živjeli u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.

Tokom agresije na Dubrovnik poginula su 92 civila, više od 430 branilaca grada, a ranjeno je više od 1.500 osoba. U logore, od kojih je jedan bio u Morinju, odvedene su 423 osobe, a više od 33.000 prognano je ili izbjeglo.

Razoreno je devet srednjovjekovnih palata unutar istorijskog jezgra Dubrovnika, a na području od Stona do Konavala spaljeno 2127 kuća.

Zbog napada na Dubrovnik na po sedam, odnosno sedam i po godina, osuđeni su viceadmiral Miodrag Jokić i general Pavle Strugar. Niko nije kažnjen od njihovih nadređenih i političkih čelnika inspiratora rata. U Crnoj Gori nije pokrenut nijedan krivični postupak protiv bilo koje osobe zbog ratnih zločina izvršenih prilikom agresije na Dubrovnik.

Ovo je prilika da još jednom podsjetimo da su zbog protivljenja agresije na Hrvatsku stradali admirali Jugoslovenske ratne mornarice Vladimir Barović i Krsto Đurović, rodom iz Crne Gore. I o tome je naš list takođe pisao.

Admiral Vladimir Barović, prvo komandant garnizona u Puli, pa komandant Vojnopomorskog sektora Boka, ubio se 29. septembra 1991. na Visu, na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti. Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti, pa time izražava neslaganje s vrhovnom komandom JNA. Kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule admiral Barović izjavio je: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako, ipak, budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti”. Barović je sahranjen u Herceg Novom i niko nikad od zvaničnika tog grada i Crne Gore nije posjetio njegov grob.

Bivši komandant garnizona JNA Kumbor Krsto Đurović poginuo je 5. oktobra 1991. godine. Nalazio se u vojnom helikopteru, u kome su ostala dvojica putnika preživjela gotovo bez povreda.

Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti” brutalnim batinanjem, jer je odbio da komanduje napad na Hrvatsku. Međutim, smrt Krsta Đurovića i do danas je ostala zagonetna.

Zanimljivo je da je u udžbeniku za četvrti razred gimnazije učešću Crne Gore na dobrovačkom ratištu posvećena samo jedna rečenica: ,,U operacijama JNA na dubrovačkoj regiji učestvovali su i rezervisti iz Crne Gore”. Ni riječi o tome ko ih je i zašto poslao u tu avanturu.

Crna Gora se uprkos promjeni državnog statusa i novousvojenoj evropskoj retorici nije suočila sa istinom o ovom zločinu. Đukanovićeva vlast za sve krivi Miloševića. Mnogi nekadašnji protivnici agresije na Dubrovnik danas su spremni da i sadašnjem i ondašnjem premijeru Milu Đukanoviću pogledaju kroz prste za njegovu riješenost da se jednom za svagda razgraniči sa Hrvatima. I da silom oružja crta granice ispravnije od onih koje su, kako je kliktao, napravili ,,priučeni boljševički kartografi”.

PETAR POLJANIĆ, GRADONAČELNIK DUBROVNIKA U RATNOM PERIODU:
Dubrovnik je bio žrtva velikosrpskog projekta

MONITOR: Gospodine Poljaniću, kako ste prije dvadeset četiri godine doživjeli agresiju crnogorskih rezervista i pripadnika JNA na Konavle i Dubrovnik?
POLJANIĆ: Čini mi se kao da je to bilo juče. Svi ti grozni trenuci, svo to grozno vrijeme i sve ono što se dogodilo u Konavlima, Dubrovniku i Dubrovačkoj župi u mojoj svijesti još je tako svježe da je to nemoguće zaboraviti. Sjećam se svakog detalja tog užasa i te drame. Cijelo vrijeme bio sam u Dubrovniku i možete zamisliti kako je to bilo kada je samo na Stari grad palo 1058 granata raznih kalibara!

MONITOR: Kako sa današnje distance gledate na te događaje?
POLJANIĆ: Kada se dobro promisli onda je jasno da to nije bio nikakav trenutak ni hir nekog čovjeka, u ovom slučaju Slobodana Miloševića. To se spremalo sto godina prije nego se Milošević rodio. Samo je gospoda sa Terazija ocijenila da je došao trenutak za realizaciju projekta velike Srbije i da je Milošević taj čovjek koji će to provesti i krenuli su 1991. u stvaranje velike Srbije. Dubrovnik je stradao samo i isključivo zahvaljujući činjenici što je bio na putu prema Karlobagu. I to je tragedija Dubrovnika. Nije iz Dubrovnika nitko, ama baš nitko, ništa loše napravio ni Srbiji ni Crnoj Gori. Oni su krenuli prema Karlobagu i Virovitici, jer su htjeli stvoriti veliku Srbiju. Nikakav drugi razlog nije postojao za taj rat.

MONITOR: Bili ste prijatelj sa admiralom Krstom Đurovićem čija pogibija u Konavlima još nije rasvijetljena. Šta znate o tom slučaju?
POLJANIĆ: Krsta Đurovića doživio sam kao izuzetno čestitog čovjeka. Bili smo dobri prijatelji. Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i jedan moj razgovor sa njim u Herceg Novom, a koji je slušao jedan oficir JNA. To je bilo 19. septembra 1991. Krsto mi je otvoreno rekao nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka mi nećemo napasti Dubrovnik. Šta se kasnije sa njim dogodilo dobro se zna u Crnoj Gori. Nije istina da nije istražen taj slučaj i da se ne zna šta se desilo, jer nijedan jedini naš vojnik nije bio u Konavlima kada je on poginuo. A meni je Podgoričanin, inače moj kolega i dobar prijatelj sa kojim sam godinama radio, rekao da je bio na strani crnogorske vojske u Konavlima kod Pridvorja kada se na čudan način spustio helikopter u kojem je bio Đurović i da je on osobno Krsta Đurovića iznio iz helikoptera u samrtnom ropcu i unio ga živog u automobil koji ga je odvezao u Meljine. On je očito umro na putu ili u Meljinama, ja to ne znam. Prema tome jasno je ko ga je ubio. Vjerojatno je onima koji su ga ubili jasno zašto su ga ubili. Zanimljiv je još jedan detalj vezan za to ubojstvo. Crnogorski vojnik, iz okoline Cetinja, koji je prvi krenuo prema tom helikopteru, na pola puta do helikoptera, a radilo se o nekih dvjesta metara, ubijen je sa dva metka u desnu stranu prsiju. Tu nije bilo nijednog hrvatskog vojnika. Opet je pitanje zašto je ubijen taj nesretni vojnik. Čovjek koji mi je to ispričao bio je od strane vojske određen da ide na pogreb tom momku.

MONITOR: Kakvi su po Vašem mišljenju današnji odnosi između Hrvatske i Crne Gore?
POLJANIĆ: Crna Gora je, htjeli to priznati ili ne, sudjelovala u ratu, istina kao sluga Srbiji, ali mislim da su, bez obzira na to, danas odnosi između Hrvatske i Crne Gore odlični i prijateljski. Želja mi je da se još više unapređuju i da budu još više prijateljski.

MONITOR: Kako bi trebalo riješiti granicu na Prevlaci?
POLJANIĆ: Mislim da je granica na Prevlaci riješena. Prevlaka je teritorij Hrvatske i tu se nema šta rješavati. Ima se riješiti pitanje granice na moru, na ulazu u Bokokotorski zaljev. Ta granica, koliko ja znam, nikada nije određena. Treba da je odrede pravnici i ljudu mjerodavni za to i obavezni smo i mi i Crna Gora tu odluku prihvatiti. Naravno bez svađe, jer zbog takvih stvari nema smisla svađati se i dizati tenzije. Nadam se da će se to riješiti na nivou dobrih odnosa između Hrvatske i Crne Gore. Dakle, ne Prevlaka, nego more.

MONITOR: Kakve ste utiske ponijeli iz Crne Gore dok ste u Podgorici bili konzul Hrvatske?
POLJANIĆ: U Crnoj Gori sam proveo pet godina manje dva mjeseca. To su mi bile prelijepe godine. Ponosan sam i radostan što sam u Crnoj Gori bio u vremenu intenzivnog pokreta za revitalizaciju crnogorske države. Bio sam presrećan kada je Crna Gora postala samostalna i mislim da je to dobro i pošteno. I ovom prilikom još jednom želim da čestitam Crnogorcima na njihovoj velikoj pobjedi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Branka PLAMENAC
foto: verige65
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo