Povežite se sa nama

MONITORING

DVANAEST GODINA OD UBISTVA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: I dalje bez nalogodavca

Objavljeno prije

8 godina

na

splendid

„Od ubistva mojega brata Slavoljuba proteklo je 12 godina, a pravda još nije potpuno zadovoljena. Licu pravde nisu privedeni nalogodavac i preostali učesnici, logističari i pomagači”, kaže za Monitor Slavica Šćekić, sestra inspektora Slavoljuba Šćekića.

„Nalagodovca ubistva moga brata je veoma teško procesuirati licu pravde, jer je to izuzetno moćna osoba, protiv koje, apsolutno niko ne smije danas pokrenuti krivični postupak iz više razloga. Jedan je strah od odmazde ako se drznu da se suprotstave tom moćniku, koji odlučuje o životima poštenih pojedinaca u institucijama sistema, kao i životima svih građana”, kaže ona.

I ne miri se sa tim. „Neću dozvoliti da nekažnjeno prođe taj moćnik. Kažu mi da još nije došlo vrijeme za njegovo i hapšenje preostalih učesnika ubistva, koji su na slobodi isključivo zbog kukavičluka i poltronstva pojedinaca u nadležnim institucijama. Iako se po hiljaditi put pitam kada će doći to pravo vrijeme, na koje čekam punih 12 godina, ne gubim nadu. Sumnjam da će to uraditi ove institucije, u ovom poremećenom sistemu vrijednosti, ali bez obzira na trnovit put do pravde, ona mora biti zadovoljena u potpunosti. I biće, jer nikada neću odustati od nje”, zakjučuje ova hrabra žena na dvanaestu godišnjicu ubistva njenog brata, koja se kao i mnoge ranije obilježava u atmosferi čekanja na pravdu.

Inspektor Slavoljub Šćekić ubijen je ispred svoje kuće poslije ponoći, 30. avgusta 2005. godine. U njega je ispaljeno više hitaca iz susjednog dvorišta. Ovo ubistvo, istraga i procesi koji su uslijedili slika su Crne Gore u protekle dvije decenije. To je priča o časnim pojedincima i korumpiranom sistemu – zarobljenom pravosuđu i vezama organizovanog kriminala, bezbjednosnih struktura i politike. Priča koju još živimo, zbog čega je nalogodavac ovog ubistva i dalje na slobodi

Slavica Sćekić je više puta za ubistvo svog brata optužila državni i policijski vrh Crne Gore, a kao direktnog izvršioca označila je Vuka Vulevića, koji je u međuvremenu oslobođen optužbi da je učestvovao u ubistvu inspektora Šćekića.

,,Ubistvo su naručili Milo i Aco Đukanović”, tvrdila je ona. Porodica Šćekić je takođe optuživala Vesnu Medenicu, predsjednicu Vrhovnog suda, da je opstruirala pravdu u ovom slučaju kako bi zaštitila crnogorskog premijera. Na sudske klupe su zbog ubistva inspektora Šćekića, inače načelnika Uprave za opšti kriminalitet MUP-a u vrijeme kada je ubijen, izvedeni neki od pripadnika takozvane barske kriminalne grupe (vidi boks). Uslijedio je decenijski sudski proces u kom su više puta ukidane osuđujuće presude, nestajali dokazi, pravljene nevjerovatne tehničke greške, da bi konačno u decembru 2015. godine Vrhovni sud Crne Gore potvrdio presudu po kojoj su osumnjičeni kažnjeni za ubistvo inspektora Šćekića sa ukupno 120 godina zatvora. No, radi se samo o izvršiocima. Porodica Šćekić tvrdi ne svim. Nalagodovaci su i dalje van dometa.

Crnogorsko pravosuđe utvrdilo je vezu između ubistva Slavoljuba Ščekića i bombaških napada na budvanski hotel Splendid u ljeto 2005. godine, slučaja na kom je on tada radio. Šćekić je u to vrijeme bio načelnik Uprave za opšti kriminalitet crnogorskog MUP-a. No, pravosuđe nije do kraja rasvijetlilo šta su bili stvarni motivi napada na elitni hotel, i ko je njihov nalogodavac. To je ključna stvar za razumijevanje motiva za ubistvo Slavoljuba Šćekića. I trag do nalogodavca ubistva.

Nadležne institucije kao da ne žele da krenu tim putem. Tako, recimo istraga o policijskoj zabilješci koja bi mogla biti trag ka nalogodavcu nije mrdnula s mjesta. Slučaj je i dalje u tužilaštvu. U decembru 2013. godine policijski inspektor Predrag Vučinić objavio je policijsku zabilješku inspektora Vukote Kartala, koji je prije Šćekića radio na slučaju napada na Splendid. U tom dokumentu Kartal tvrdi da je po njegovom otkriću nalogodavac bombaških napada na Splendid moćni Nikšićanin – Branislav Brano Mićunović, a izvršioci njegova grupa. Inspektor Kartal u zabilješci traži od tadašnjeg ministra policije Dragana Đurovića da ga zaštiti od mafije i njegovih pretpostavljenih. Kartal tvrdi da mu je tadašnji načelnik Željko Vorotović sugerisao da se okane istrage kada je čuo da je istraga stigla do Mićunovića, i da mu je kazao: ,,Nemoj njega da spominješ, on je mnogo dobar sa Milom i Svetom… To su neki dugovi koje Žarko Radulović ima prema Branu, a Radulović je član SDP-a pa nas to ne treba mnogo interesovati”.

Vučinić je tvrdio da je Šćekić ubijen nakon što su strukture u podzemlju, ali i nadzemlju obaviještene o zabilješci. Crnogorski MUP je najprije saopštio da je ta prepiska faslifikat, da bi se potom oglasio inspektor Kartal i potvrdio da je autentična. Nikom ništa. Istraga u toku. Uz sve, indikativno je da istragu o zabilješci direktno povezanoj sa ubistvom inspektora Šćekića nije preuzelo Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal koje je vodilo slučaj.

Druge činjenice koje su ostale van ozbiljnije istrage: u ljeto 2005. Splendid je bio tek privatizovan. Pravi novi vlasnik ekskluzivnog hotela postaje bivši KGB-ovac Viktor Ivanjenko, dok je Žarko Radulović, aktuelni direktor hotela, bio tek paravan za ruski kapital, sa malim postotkom vlasništva, što je Monitor još tada objavio. Ivanjenko je preuzeo hotel od kompanije Splendid Montenegro stars, čiji su vlasnici bili sakriveni od javnosti. Ta kompanija se ugovorom o zakupu obavezala na višemilionska ulaganja u hotel, a ukupna suma investicija poklapala se sa cifrom koja se u tužilačkoj istrazi pominjala kao iznos koji su bombaši na Splendid tražili od novih vlasnika. Niko nije tražio odgovor na pitanje ko su bili zakupci koji su moguće ostali kratkih rukava kada je hotel privatizovan, i možda željeli da povrate uloženo. Neki domaći moćnici?

Nikada nije odgovoreno ni na pitanje Slavice Šćekić kako to da su neki pripadnici barskog klana koji su konačno i osuđeni za ubistvo njenog brata bili na slobodi u i organizovali ubistvo u vrijeme kada su trebali biti u istražnom zatvoru. Ona je zatražila od suda da se ispita kako je, prema njenim riječima, u noći između 22. i 23. avgusta 2005. godine Ljubo Bigović izašao iz Istražnog zatvora i ko mu je to omogućio. Te noći, tvrdi ona, Bigović je organizovao ubistvo njenog brata. Slavica Šćekić tražila je da se ispita i ko mu je, navodno, zbog toga donio 500.000 eura.

Niko nije ispitao ni optužbe koje je prije nekoliko godina iznio bivši pripadnik SAJ-a Brajuško Brajušković koji je tvrdio da je Miljan Perović, bliski saradnik bivšeg šefa policije Veselina Veljovića i bivši direktor ZIKS-a bio nezakonito uključen u uviđaj ubistva Šćekića. Brajušković je tvrdio da u nadležnosti Perovića nije bila istraga ubistva Šćekića i da nije imao pravo da budei na uviđaju.

Perović je na sudu svjedočio kako se, nakon obavještenja o ubistvu Šćekića, sa kolegom Draganom Blagojevićem uputio na mjesto zločina. Kazao je da su primijetili automobil koji je korišćen za bjekstvo ubica, ali da je automobil bio miniran i da je ubrzo eksplodirao – prije nego je obavljen pregled i prikupljeni dokazi. Perović je na sudu opovrgao svoje ranije iskaze – da je jedan od optuženih za ubistvo inspektora Šćekića Ljubomir Bigović u njegovom prisustvu prijetio ubijenom policijskom inspektoru. Slavica Šćekić optužila je ranije Perovića da je umiješan u ubistvo njenog brata.

Sigurno je: pojedinci u nadležnim institucijama nijesu samo odužili suđenje izvršiocima ubistva Slavoljuba Šćekića i pretvorili ga u decenijsko, već nijesu uradili ništa da se puna istina o ovom ubistvu sazna.

Sve presude u slučaju Šćekić

Tokom maratonskog procesa u slučaju ubistva Slavoljuba Šćekića doneseno je osam presuda. Prva prvostepena presuda donesena je 2009. godine. Predsjednik vijeća Višeg suda koje je donijelo presudu bio je Lazar Aković. Tada su na po 30 godina zatvora osuđeni Ljubo Vujadinović, Ljubo Bigović i Saša Boreta. Alen Kožar je osuđen na šest godina zatvora za bombaški napad na Splendid. Oslobođeni – Milan Čila Šćekić, Danica Vuković, Goran Živković, Dušanka Vujović i Vuk Vulević i njegov otac Radoslav.

Naredne, 2010. godine tu presudu je ukinuo Aeplacioni sud. Predsjednik vijeća Apelacionog suda bio je aktuelni specijalni tužilac Milivoje Katnić.

Sljedeće, 2011. godine donosi se druga prvostepena presuda. Predsjednica vijeća Višeg suda bila je Slavka Vukčević, a na 30 godina tada su osuđeni Čila Šćekić, Vujadinović, Bigović i Boreta. Kožar na šest godina zbog Splendida, Naredne godine tu presudu opet ukida Apelacioni sud. Presijednik Vijeća opet – Katnić.

Tokom 2012. godine treću prvostepenu presudu donosi Viši sud. Predsjednica tog vijeća je Biljana Uskoković. Opet na 30 godina osuđeni su Čila Šćekić, Vujadinović, Bigović i Boreta. Kožar na šest godina zbog Splendida. Konačno, 2013. Godine, prvostepenu presudu prvi put potvrđuje Apealcioni sud. Predsjednik vijeća – Milivoje Katnić. No, naredne 2014. godine, Vrhovni sud ukida tu presudu Apelacionog suda, i vraća je na ponovno odlučivanje. Predsjednica vijeća Vrhovnog suda je – Stanka Vučinić.

Konačno, deset godina od ubistva, 2015. godine, donešena je četvrta drugostepena presuda – predsjednik vijeća Apelacionog suda bio je Dragiša Rakočević, a na 30 godina osuđeni su Čila Šćekić, Vujadinović, Bigović i Boreta. Tu presudu je konačno u decembru 2015. godine potvrdio Vrhovni sud.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

FINANSIRANJE CRNOGORSKOG SPORTA: Lavirint politike, tajni i privilegija

Objavljeno prije

1 dan

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta i na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…), koji je glavni izvor prihoda na Zapadu, kod nas je na zanemarljivom nivou

 

 

Budžetom Glavnog grada Podgorice za 2026. godinu je opredijeljeno četiri miliona i 260 hiljada eura za sufinansiranje programa rada sportskih klubova čiji je osnivač Glavni grad Podgorica, saopšteno je prošle sedmice. To su muški i ženski rukometni klub Budućnost, kao i košarkaški, fudbalski, odbojkaški i plivački vaterpolo klub.

FK Budućnost, koji je prošle godine proslavio vijek postojanja, je dobio najveći dio novca – dva miliona eura. Košarkaški klub Budućnost Voli, koji je jedini gradski reprezent na regionalnim i evropskim klubskim takmičenjima, dobio je 700.000 eura.

,,Smatram da 700 hiljada eura nije dovoljno za klub koji pravi rezultate na regionalnom i evropskom nivou. Razumijem potrebe FK Budućnost, želim im da izađu iz krize i da se stabilizuju. Naš projekat je ipak najznačajniji, pravimo dobre rezultate, a onda izostane podrška vlasnika. Smatram da je 700 hiljada malo, jer bi bilo pogubno da se KK Budućnost vrati na nivo da igra samo domaća takmičenja“, kazao je nakon raspodjele iz gradske kase predsjednik KK Budućnost Dragan Bokan, dodajući da – „niko u Evropi ne igra bolje sa manjim budžetom.

Bokanova kompanija Voli je generalni sponzor ovog kluba. Sredinom prošle godine gradonaćelnik Podgorice Saša Mujović govoreći o finansijskoj podršci KK Budućnost izjavio je: ,,Grad je ove godine opredijelio sredstva koja će ići u smislu podrške klubu — do nekih milion eura. Ja znam da je to nedovoljno. Imamo kvalitetnog sponzora Voli, koji daje oko dva miliona eura, ali treba značajnija podrška države, odnosno državnih kompanija. Planirali smo naredne godine da damo 1,5 milion — što je istorijski budžet za klub”.

Ipak, sredstva od grada su ove godine značajno manja. Pored finansiranja od strane osnivača i kompanije Voli, KK Budućnost ima još preko 20 sponzora. Sve to nije dovoljno jer se sa godišnjim budžetom od oko 5,5 miliona eura, takmiči sa klubovima čiji budžeti su daleko veći – Crvene zvezda (20 miliona), Partizan (23 miliona), dok najbolji košarkaški klubovi iz Španije i Turske imaju budžete od preko 30 i 40 miliona eura.

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta, zatim na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…) koji je glavni izvor prihoda na Zapadu kod nas je na zanemarljivom nivou.

,,Crnogorski sport se finansira uglavnom iz ‘državnog novca’. Za finansiranje sportskih saveza, Crnogorskog olimpijskog komiteta i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore iz državnog budžeta izdvaja se oko 0,20 odsto. To je najmanje od svih zemalja iz okruženja i apsolutno je nedovoljno za realizaciju svih programa naših nacionalnih selekcija, kao i pojedinačnog sporta. Finasiranje sporta se konstantno predstavlja kao izdvajanje Vlade i ponavlja matrica da je ‘ova ili ona Vlada do sada izdvojila najviše od svih’, a ne kao nešto što bi trebalo da bude ‘opšta stvar’ i da ne zavisi od političkih odluka”, kaže za Monitor dugogodišnji sportski novinar Aleksandar Radović.

Iz državnog budžeta novac se izdvaja za nacionalne sportske saveze, Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet, sportsku infrastrukturu, organizaciju međunarodnih takmičenja, programe za djecu i mlade. Izdvajanja za sport na nacionalnom nivou su simbolična i daleko od prosjeka EU od jedan odsto iz budžeta.

,,Nije novina ukazati da se crnogorski sport nalazi u najtežem trenutku, a da donosioci odluka i dugogodišnji predstavnici sportskog pokreta, posebno rukovodstvo Crnogorskog olimpijskog komiteta i dalje izbjegavaju da preuzmu odgovornost’’, kaže za Monitor Marko Begović, doktor sportskih nauka i univerzitetski profesor u Norveškoj. On navodi da su sportisti i sportski radnici pod ozbiljnim pritiskom i u stalnom raskoraku između njihovih osnovnih potreba i načina na koji stranačka politika i pojedinci raspodjeljuju javna sredstva. ,,Iako se budžeti kako na državnom tako i na lokalnom nivou kontinuirano uvećaju, rezultati, efikasnost i transparentnost izostaju pokazujući suštinski slabost. Sistem ne funkcioniše u korist onih kojima je najpotrebniji, sportista i sportskih radnika, već kupovini i očuvanju pozicija u sportskim organima odlučivanja’’, navodi Begović.

Na čelu COK-a je preko 20 godina Duško Simonović, a za novi četvorogodišnji mandat izabran je krajem 2024. Begović smatra da ova krovna organizacija prednjači sa sistemom dvostrukog finansiranja, koji godinama traži i dobija novac za troškove koje zapravo pokrivaju međunarodne organizacije, poput smještaja sportista i sportskih radnika ili troškova prevoza. ,,Takođe COK godinama dobija novac za pripremu aktivnosti, što je u direktnoj nadležnosti nacionalnih sportskih saveza. Takav model kreira ambijent u kojem se sport finansira radi održavanja pozicija, a ne razvoja i sportskih postignuća’’, smatra Begović.

Pored novca iz budžeta, državne kompanije su te koje finansiraju sportske saveze. Elektroprivreda Crne Gore je najveći sponzor sportskih saveza i klubova, slijede Morsko dobro, Luka Bar, Pošta CG, CEDIS, Aerodromi, Rudnik uglja…

Od privatnih kompanija pored Volija koji je vezan za KK Budućnost, Bemax sponzoriše Rukometni savez, sponzori Fudbalskog saveza su kladionice Meridianbet, CKB banka…

U Crnoj Gori nema državnog registra sportskih sponzorstava pa većina sponzorskih ugovora privatnih firmi nije javno dostupna, osim kada kompanije same objave na svojim sajtovima ili u medijima.

,,Rijetko kada se javnosti saopšte detalji, odnosno visina tih sponzorskih ugovora, ali riječ je uglavnom o ‘simboličnim’ iznosima u poređenju sa ugovorima kakve potpisuju najjači sportski klubovi čak i iz zemalja okruženja”, kaže Radović.

On navodi da se spekuliše da je godišnji ugovor koji je FK Budućnost potpisala sa jednom od kompanija koje se bave igrama na sreću dovoljan da se ,,pokrije” jedna mjesečna plata igračkog i trenerskog kadra.  Odnosno, da je sedam puta manji od dva miliona eura, koliko je Glavni grad nedavno obezbijedio klubu čiji je vlasnik.

Pojedine sportske organizacije i klubovi nerijetko funkcionišu u okviru ad hoc sistema finansiranja, pri čemu se kroz mehanizme diskrecionih ovlašćenja pojedinim subjektima gotovo daje gotovo monopolski položaj, u okviru određene grane sporta, tvrdi Begović. ,,Takav pristup je u suprotnosti sa komunitarnim pravom Evropske unije, na što je i Agencija za zaštitu konkurencije ukazala u svom mišljenju. Zbog takvih i sličnih odluka ostaje nejasno šta se zapravo finansira, razvoj masovnog sporta, što predstavlja evropski standard, ili plate i naknade, najčešće inostranih sportista i donosilaca odluka’’, objašnjava Begović.

Kao ogledalo nefunkcionalnosti sistema, Begović navodi kontinuirano urušavanje radnih i drugih prava sportistima i sportskim radnicima, za što kao primjer ističe slučaj rukometašice Milene Raičević. Nakon što je 2023. tužila ŽRK Budućnost zbog neisplaćenih plata tokom trudničkog bolovanja, klub je prebacio u drugi tim, a zatim je izostavljena i sa spiska reprezentativki.

,,Ovaj konkretan slučaj samo je dio šireg sistem problema dugogodišnjeg zapostavljanja ustavom zagarantovanih prava sportista i sportskih radnika, ali i onih djela vezanih za utaju poreza i neplaćanje obaveznih doprinosa. Tako dolazimo do činjenica da večina naših sportista i sportskih radnika nemaju odgovarajući radno-pravni status shodno Zakonu o sportu ali i Zakonu o radu’’, ističe Begović.

Da je ovakav sistem finansiranja sportskih kolektiva i klubova davno prevaziđen u razvijenom svijetu, navodi Radović. On smatra da je neminovno stvaranje uslova za uključivanje privatnog kapitala, odnosno privatizaciju.  ,,Ne da bi se država distancirala od sporta kao javnog interesa, već kao pokušaj izlaska iz začaranog kruga zavisnosti od budžeta i političkih odluka. Dok su klubovi formalno ‘gradski’ ili ‘državni’, odgovornost za rezultate i poslovanje je nejasna. Privatni vlasnik ili strateški partner, uz jasno definisana pravila, obaveze i kontrolne mehanizme, imao bi interes da ulaže, razvija infrastrukturu, omladinske škole i tržišnu vrijednost kluba, umjesto da sport funkcioniše kao godišnji trošak lokalnih ili državnog budžeta”, zaključuje Radović.

Begović nije otimista da će se nešto promijeniti: ,,Postavlja se pitanje da li će se novac građana i dalje trošiti na održavanje zatvorenog sistema, privilegija i nepotizma kao u slučaju Crnogorskog olimpijskog komiteta, ili će se, po uzoru na evropske standarde, uspostaviti sistem finansiranja zasnovan na javnom interesu, potrebama građana i sportskim postignućima’’.

U lavirintu manjka novca, nemanja strategije i viška politike, svaki sportski uspjeh je dragocjen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa

Objavljeno prije

1 dan

na

14 Februara, 2026

Objavio:

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Prioriteti se znaju

 

 

Konačno je u Termoelektrani Pljevlja pušten u industrijski probni rad sistem za odsumporavanje dimnih gasova. Dobrim vijestima pohvalili su se, prošlog petka, iz EPCG. Ustvrdivši da su prva mjerenja pokazala vrijednosti emisija “bolje od projektovanih”.

“Prema inicijalnim mjerenjima, koncentracija sumpor-dioksida (SO₂) na izlazu iz postrojenja svedena je na oko 61 mg/m³, što predstavlja višestruko niži nivo u odnosu na ranije vrijednosti emisija, koje su u martu 2025. godine iznosile oko 4.544 mg/m³, odnosno poslije adaptacije kotla i dimnjaka 3.249 mg/m³ u decembru 2025. godine”, stoji u saopštenju najveće državne kompanije. “Ukoliko se ovi rezultati zadrže, postrojenja za smanjenje emisija azotnih i sumpornih oksida radiće u skladu sa strogim direktivama EU koje se odnose na rad postrojenja sa industrijskim emisijama”.

Šta biva ukoliko se rezultati ne održe, to nam iz EPCG još nijesu kazali. Da ne remete značaj aktuelnog podatka po kome je emisija sumpor-dioksida iz TE Pljevlja u februaru skoro 55 puta manja nego u decembru. O mogućnosti da TE Pljevlja bude ugašena zbog nemogućnosti da se uklopi u ekološke standarde EU,pričaćemo drugom prilikom. Kad za druge opcije  bude kasno. Ukoliko se, prije toga, Termoelektrana ne zaustavi/ugasi iz nekog drugog razloga. Recimo, zbog nedostatka uglja.

Bez mnogo pompe i (ne)zasluženog publiciteta, prošla je vijest da Ćehotina ponovo teče starim koritom. Onim što je, uporedo sa ekološkom rekonstrukcijom TE, izmještano tokom prošle godine. Pa je svečano pušteno u probni rad 23.decembra, kao “kapitalni projekat koji ima izuzetan značaj za energetsku stabilnost države”.

Prema planu, očekivalo se da nedležne komisije potvrde da je projekat (novo korito rijeke) ispravno izveden, nakon čega je trebalo zatvoriti tunel starog korita rijeke i intenzivirati radove na otkrivci obližnjeg rudokopa. Međutim, prije nego su stručnjaci rekli svoje, pale su januarske kiše. Pokazalo se kako novo betonsko korito  ne drži vodu. “U međuvremenu su evidentirani i neki tehnički problemi na novom koritu, pa zbog otklanjanja uočenih nedostataka koje je trebalo riješiti, sva voda iz rijeke teče starim koritom”. A to bi, upozoravaju verzirani, moglo aktivirati klizišta i ugroziti radove na novom nalazištu uglja. Bez koga dalji rad Termoelektrane postaje organizaciono i ekonomski upitan.

Kao da novonastali problem nije dovoljan za glavobolju čelnicima energetske kompanije u Nikšiću i njene ćerke firme u Pljevljima, pojavili su se i zahtjevi da se objelodani kompletna dokumentacija o izvedenim radovima, finansijska konstrukcija, projektna dokumentacija i cijena dopunskih radova…

Mora da je u pitanju još jedna DPS ujdurma. Ili  ipak javni interes? Prilično je izvjesno da tu dilemu neće razriješiti Regulatorna agencija za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN). Imaju dovoljno svojih briga.

Poslanički klubovi u Skupštini nedavno su dobili dopis s prijedlogom da pokrenu inicijativu za razrješenje Veljka Vasiljevića, predsjednika Odbora Agencije.

U obrazloženju prijedloga navodi se da je Vasiljević prekršio odredbe Zakona o energetici koje zabranjuju da se za člana ili predsjednika Odbora bira lice koje “ima lični interes, interes preko bračnog, odnosno vanbračnog supružnika ili neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu za obavljanje energetske djelatnosti…”. Miomir Škopelja, autor obraćanja poslaničkim klubovima i član Odbora REGAGEN (uz Vasiljevića jedini “operativni” član tog tijela, pošto je treća članica na porodiljskom odsustvu) tvrdi da je prvi čovjek Agencije prekršio taj propis.

Vasiljević je primao naknade od EPCG i povezanih subjekata (Solar gradnja, RT Željezara, RT Ćehotina) u periodu izbora i nakon stupanja na funkciju, tvrdi Škopelja, konstatujući kao nesporno da je “postojao lični i finansijski interes u subjektu kome Agencija izdaje licencu”.

Dovoljno da se u Skupštini pokrene postupak za Vasiljevićevo razrješenje? Ili mogu prevagnuti neki drugi interesi, poput onoga da je, prema saznanjima Monitora, Vasiljević uticajan član NSD u Nikšiću. Kadar naklonjen Milutinu Đukanoviću, predsjedniku Odbora direktora EPCG, do mjere da je krajem prošle godine kroz tijela REGAGEN pokušao progurati odluku da se za TE Pljevlja izda licenca za rad do kraja 2035. godine, bez obzira na to što je ona u tom trenutku bila u probnom radu koji su pratile kontroverze po pitanju obima i kvaliteta (ne)završene ekološke rekonstrukcije.

Član 26 Zakona o energetici koji propisuje da član/predsjednik Odbora REGAEGEN ne smije imati “neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu”. Iako u Škopeljinom dopisu nema tog podatka, nije tajna da je nakon imenovanja  Vasiljevića na čelo regulatorne Agencije, u EPCG zapošljen njegov sin Momčilo Vasiljević. Krajem prošle godine primljen je na određeno vrijeme (12 mjeseci), na novoustanovljeno radno mjesto referenta za FC Snabdijevanje.

Monitor je nedavno pisao da je broj zaposlenih u sistemu EPCG (ojačan za dvije nove kompanije – Solar gradnja i Željezara) od 2018. do 2023. porastao za približno 50 odsto. Sa 2.600 na 3.800 uposlenih. I na tome se nije stalo, o čemu svjedoče učestale sistematizacije radnih mjesta u sistemu EPCG.

Intenzitet upošljavanja zaslužnih članova NSD, rođaka i potencijalnih glasača zasmetao je i  koalicionim partnerima. Zato su Milojko Spajić i njegov PES, prema nezvaničnim informacijama insajdera, insistirali da se u EPCG napravi preraspodjela resursa za animiranje glasača. Čime je potvrđena teza da je najvrjednije državno preduzeće nezaobilazan plijen partija na vlasti.

Krenulo se sa vrha. Oktobarskom smjenom tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i izborom Zdravka Dragaša na tu funkciju započet je novi krug partijskog kadriranja u Elektroprivredi Crne Gore. Nezvanično:  Bulatović je smijenjen zbog inertnog odnosa prema kadrovskim interesima PES-a. Iako ga je taj pokret, logikom raspodjele funkcija po dubini, doveo na mjesto izvršnog direktora. Da mu se ne bi desilo isto, Dragaš je krenuo u proces unutarkompanijskog razgraničenja  sa Đukanovićem i njegovom NSD.

Prema navodima insajdera, NSD zadržava stečeno pravo da imenuje menadžere i zapošljava u dijelu kompanije koji se bavi obnovljivim izvorima (računajući Solar gradnju), tgovinu energijom i finansije. Dragaš i PES raspolažu ostatkom EPCG.

Prvi potezi su povučeni: dugogodišnji direktor Direkcije za trgovinu energijom Darko Krivokapić razriješen je dužnosti. Na njegovo mjesto imenovan je Luka Prodanović. Njemu će biti dodijeljena i dva savjetnika sa menadžerskim ugovorima. Uz jednog zatečenog.  Sa druge strane smijenjen je Tomaš Damjanović, doskorašnji rukovodilac sektora za korporativne komunikacije. Na njegovo mjesto imenovana je Milica Abramović.  Ponovo, plus jedno novootvoreno savjetničko mjesto.

Partijska kadriranja unutar EPCG biće nastavljena na prvoj narednoj sjednici Odbora direktora EPCG. Sjednica je  iz nekog razloga odložena već dva ili tri puta. Teren je pripremljen i tako što su budući menadžeri sa partijskom prohodnošću, preko nedavno realizovanih konkursa o zapošljavanju, primljeni na radna mjesta u EPCG, tako da se njihov napredak u službi može obaviti bez javnog oglašavanja.

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Lični/partijski interesi odavno su postali preči od sadašnjosti i budućnosti državnih kompanija. Makar na njima počivala i ekonomska održivost Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I NAŠE PARE: Da ih nije sramota

Objavljeno prije

1 dan

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca nezaobilazno obećanje je bilo da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Sad se ministar poljoprivrede crveni u Skoplju „kakvim je autom došao“. Nije precizirao je li ga je ubila sramota zbog starijeg audija ili skoro novog hyundaia. Sigurno je samo da se za ministrovo auto izdvojilo novih 70 hiljada eura

 

 

Početkom ove sedmice poslanici Skupštine nijesu se, kako je bilo najavljeno, izjašnjavali o kandidatu za sudiju Ustavnog suda. Imaju kad.

Umjesto toga bavili su se važnijim stvarima – osjećajem sramote. Opozicija je pitala ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića koja je bila preša da se 70.000 eura pomoći seoskom stanovništvu, preusmjeri na nabavku službenog automobila za njegove – ministarske potrebe.

Odgovor ministra Jokovića, o neadekvatnom voznom parku, zaslužuje istaknuto mjesto u analima ovdašnjeg parlamentarizma: ,,Kad sam došao u Skoplje, sramota me bila kakvim sam autom došao, a sa kakvim su moje kolege. Vjerujte mi, htio sam da idem u rent a car da ljudi ne gledaju, ili da uzmam taksi”, izjavio je u Skupštini. Da preduprijedi osjećaj eventualne buduće nacionalne sramote, Joković se zarekao da će ubuduće tražiti adekvatno vozilo. I ne samo to: ,,Pa i ako ja ne budem ministar diću ruku, ako bi odlučivao i bio u situaciji”.

Kako je Joković još uvijek u ministartskoj situaciji, problem će biti riješen – 70.000 hiljada eura uzeće se od poljoprivrednika, da više ne bi pucala regionalna i međunarodna ministarska bruka. Joković nije pecizirao zbog kojeg automobila ,koji kao ministar koristi, se crvenio u Skoplju, starijeg audija ili skoro novog hyundaia.

Da ministra nije prevladao osjećaj sramote pred voznim parkom kolega, mogao se sjetiti i da je premijer Zdravko Krivokapić prvi dan, nakon promjena, simbolično na posao došao taksijem. Prođe taj jedan dan.

Da je vladajuća većina za relativno kratko vrijeme skroz potonula u komfor vlasti za koje je oštro kritikovala prethodnike, govore i novonajavljene promjene u Skupštini.

Novim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji Službe Skupštine biće otvoreno 107 novih radnih pozicija u najvećem zakonodavnom domu. U tu svrhu kreiran je i budžet Skupštine za ovu godinu, koji iznosi 15.6 miliona eura, i koji je za preko milion i 100 hiljada veći nego prošlogodišnji. Od predviđenog budžeta za ovu godinu, gotovo osam miliona eura (7.951.911) namijenjeno je za upravljanje i administraciju parlamenta – povećanje od skoro milion i 600 hiljada eura u odnosu na 2025. (6.356.741) za iste potrebe.

Novim aktom propisano je da će parlament odsad imati tri zamjenika generalnog sekretara, umjesto dosadašnjih dva. Čelnik parlamenta Andrija Mandić (Nova srpska demokratija) sad će, osim šefa kabineta, imati i njegovog zamjenika, dok mu broj savjetnika ostaje isti – devet.

Potpredsjednici Skupštine Boris Pejović (Pokret Evropa sad), Zdenka Popović (Demokrate), Nikola Camaj (Albanski forum), Mirsad Nurković (Bošnjačka stranka) i Nikola Rakočević (Demokratska partija socijalista) sad će imati pravo na ukupno 10 savjetnika – dva više nego što je bilo predviđeno ranijim planom.

Prema pisanju Vijesti na najvećem ,,dobitku” je Sektor za pravne, kadrovske, finansijske i opšte poslove, u kom će, umjesto dosadašnjih 61, moći da se zaposli 99 osoba. Osim određenog broja samostalnih savjetnika kojima su potrebne fakultetske diplome, u tom sektoru se zapošljava i veliki broj referenta kojima je za obavljanje poslova poput vozača, kurira, operatera za štamparske poslove, portira, tehničara, domara, higijeničara, namještenika – potrebna diploma srednje škole ili niže.

Odsjek za pripremu i obradu sjednica parlamenta mogao bi dobiti dodatnog savjetnika (sa šest na sedam zaposlenih), a Odsjek fonografskih i štampanih zapisa još tri zaposlena (s 14 na 17).

U Skupštini planiraju i nove odsjeke, biroe, sekreterijate i odjeljenja u kojima će moći  da zaposle 34 osobe.

Odsjek za sajber bezbjednost i digitalnu otpornost mogao bi da ima pet zaposlenih, kao i Odsjek za zakonodavsto.

Sekreterijati Ženskog kluba i Zelene poslaničke grupe mogli bi da dobiju po četiri zaposlena (sekretar i tri savjetnika), a uveden je i Biro za planiranje i koordinaciju razvojne i projektne saradnje koji će zapošljavati četiri osobe (šefa i tri samostalna savjetnika). Novoformirano Odjeljenje za međunarodne odnose moglo bi da ima 12 zaposlenih.

Još nema računice  koliko je to novih službenih autobomila, kancelarija i fotelja…

Monitor je prošle godine pisao da je za tri godine Skupština na kupovinu novih automobila potrošila blizu 600 hiljada eura. U stopu su je pratile i druge institucije.

Institut Alternativa je početkom 2024. godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na vijeme prije promjena 2020., veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se kupio u međuvremenu, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000.

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca  bilo je nezaobilazno  obećanje da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Tim ,,simbolom bahatosti” bivše vlasti, kako su govorili.  Prošlost je i dalje tu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo