Ustav mora biti najbolji tekst koji država može da donese. Ne samo dovoljno dobar tekst koji može da stigne do predviđenog roka i izdrži „probu vremena” do neke sljedeće krize. Tu se ogleda razlika između „ispunjavanja pregovaračkih obaveza” i ustavne reforme

Crna Gora nastavlja evropsku trku. Međutim, praksom zadovoljavanja forme umjesto dubinskih reformi i korjenitih sistemskih promjena, vlast rizikuje da promaši suštinski cilj procesa EU integracija. Na štetu građana.

Rad na izmjenama Ustava potvrdio je slabosti tog modela. U parlamentu je konstatovano kako je postupak usvajanja pet ustavnih amandmana, proglašenih za ključ zatvaranja pregovaračkih poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 17 – Ekonomska i monetarna unija, prošao još jednu zakonom propisanu fazu. Ustavnom normom obavezujuća, (makar) jednomjesečna javna rasprava između dva skupštinska glasanja okončana je zaključkom članova Ustavnog odbora da pristigle prijedloge i sugestije neće razmatrati. Poslanici će se 24. avgusta, u drugom krugu glasanja, izjasniti o orginalnom tekstu predloženih amandmana. Uprkos uočenim slabostima i nedosljednošću Vladinog prijedloga.

Predsjednica Ustavnog odbora Jelena Božović potvrdila je da će amandmani XVII – XXI na Ustav, kojima se uređuju pitanja sastava i načina izbora članova Sudskog i Tužilačkog savjeta, kao i ustavni položaj CBCG ostati onakvi kakve je sročila Vlada prije nego ih je, u februaru, poslala parlamentu na usvajanje. Bez obzira na uočene manjkavosti.

Iako je, po njenim riječima, među pristiglim sugestijama bilo i onih „oko kojih su svi saglasni”, Božović je objasnila zašto se parlament neće  baviti prijedlozima sa javne rasprave. „Rokovi nam tu mogućnost ne daju. Međutim, imamo kao poslanici mogućnost da to u narednom periodu promijenimo”, objasnila je poslanica NSD.

Za pravo su joj dali i predstavnici opozicije. Poslanica DPS Sonja Popović je, „cijeneći napor svih koji su dostavili predloge”, pritvrdila da je vremenski tjesnac (u koji je parlament doveo sam sebe) razlog što neka rješenja, moguće bolja od vladinog prijedloga, neće biti ni razmatrana. „Naglašavamo da bi se nakon analiza našao poneki (prijedlog) koji bi zavrijedio našu podršku, ali smo limitrani rokovima od kojih zavisi evropska perspektiva Crne Gore”, kazala ja Popović. „Znamo šta su nam obaveze na EU putu i DPS nema dilemu šta nam je činiti.”

Iako zvuči kao zakletva pred odsudnu bitku, izrečeno je samo nemušto objašnjenje smišljenog manevra koji za cilj ima uzupraciju procesa odlučivanja od strane političke klase.

Nakon što je bezbroj novih zakona, u ovom mandatu parlamenta, usvojeno bez učešća stručne i zainteresovane javnosti, a poneki od njih i bez obavezne prateće dokumentacije/analize, svođenje javne rasprave o izmjenama Ustava na zadovoljenje forme („održana je”) uz poziv na dogovorene ili nametnute rokove iz Brisela otvara pitanje: za čije interese rade i kome su odgovorni predstavnici ovdašnje izvršne i zakonodavne vlasti?

Sagledajmo, kroz fokus pristiglih primjedbi stručne javnosti, suštinu onoga što će poslanici naredne nedjelje usvojiti kroz dogovorene izmjene Ustava.

Sudski i tužilački savjet imaće različit broj članova, različit model izbora predsjednika savjeta i njegov uticaj na donošenje odluka, različitu poziciju u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast… Zašto? Ako je namjera bila da se ojača nezavisnost pravosuđa, onda je legitimno pitanje zbog čega se dva tijela koja imaju tako važnu ulogu u obezbjeđivanju samostalnosti pravosuđa uređuju po suštinski različitim principima.

Odgovor na to pitanje ne bi smio biti – žuri nam se, kasnimo.

Sudski savjet će, prema aktelnom modelu, imati predsjednika i devet članova: predsjednika Vrhovnog suda, pet sudija i četiri ugledna pravnika. Predsjednika bira Savjet iz reda članova koji nijesu nosioci sudijske funkcije, dvotrećinskom većinom, a predsjednik ima odlučujući glas ako je broj glasova jednak. Sastav Savjeta proglašava predsjednik Crne Gore.

Tužilački savjet ima predsjednika i deset članova: predsjednik je Vrhovni državni tužilac. Članovi Savjeta: pet tužilaca, četiri različito profilisana ugledna pravnika i predstavnik Ministarstva pravde koji ne može biti ministar. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Dakle, Sudski savjet dobija unutrašnju proceduru izbora predsjednika koji ne smije biti sudija. Tužilački savjet ostaje sa predsjednikom koji jeste nosilac tužilačke funkcije – VDT-om. U jednom Savjetu sastav proglašava predsjednik države, u drugom predsjednik Skupštine. U jednom nema predstavnika Ministarstva pravde, u drugom ima. U jednom predsjednik ima ustavno propisan odlučujući glas, u drugom nema takve odredbe…

Akcija za ljudska prava (HRA) predložila je da predsjednik Vrhovnog suda ne bude član Sudskog savjeta, kao i da se iz članstva u Tužilačkom savjetu isključi Vrhovni državni tužilac. HRA je tražila i drugačiji način izbora uglednih pravnika, javni poziv za dio kandidata, individualne mandate članova, kao i usklađivanje dva savjeta tako da oba imaju predsjednika kojeg bira sam savjet iz reda članova koji nijesu nosioci pravosudne funkcije, uz odlučujući glas predsjednika u slučaju jednakog broja glasova.

Institut alternativa je, takođe, predložio da VDT ne bude član Tužilačkog savjeta, upozoravajući na opasnost od koncentracije moći i tražeći jaču nadzornu ulogu Savjeta. CDT je ukazao na problem različitog uređivanja dva savjeta i tražio dosljedniji i dugoročnije održiv model. Drugi učesnici javne rasprave predlagali su preciznije kriterijume za izbor „uglednih pravnika“, drugačiji odnos broja tužilaca i uglednih pravnika u Tužilačkom savjetu, kao i uključivanje stručnjaka iz oblasti ekonomije, informatike i digitalizacije u rad savjeta.

Nijedna primjedba nije iz reda onih koje bi se mogle odbaciti kao laički ili politički pristrasne. Dobili smo više različitih predloga koji su pokušavali da odgovore na konkretne slabosti predloženog modela. Nijedan nije postao dio konačnog teksta.

Nekome se žuri da ispuni zacrtane i vremenski oročene ciljeve. Bez obzira na izvjesnost da su ti rokovi – makar onaj koji se tiče zatvaranja svih pregovaračkih poglavlja do kraja godine – neodrživi.

U pitanju je – Ustav. Ako se dobar prijedlog ne razmatra zato što nema vremena, onda je to loša vijest za taj prijedlog i njegove predlagače. Ako se pregršt dobrih prijedloga ne razmatra zato što nema vremena, onda je to loša vijest za demokratske procedure (javnu raspravu) i javnost. Ali, ako se Ustav mijenja tako što se unaprijed dogovoreni tekst čuva od dobrih prijedloga i sugestija zato što nema vremena za njihovo ponovno usaglašavanje, onda je to loša vijest za Državu.

Krovni pravni akt države ne bi smio da bude proizvod brzine. Ne bi trebalo da bude ni rezultat toga koliko je dobro politički ispregovaran. I najmanje bi smio da bude mijenjan po principu: ovo smo već usaglasili između sebe i sa Briselom, popravljaćemo kad budemo imali vremena.

Ustav mora biti najbolji tekst koji država može da donese – ne samo dovoljno dobar tekst koji može da izdrži probu vremena do sljedeće krize. Tu se ogleda razlika između ispunjavanja obaveza i ustavne reforme.

Ako već postoji sumnja da predložena rješenja nijesu najbolja moguća, onda bi najodgovornija reakcija bila upravo ona od koje se sada bježi: otvoriti raspravu, usporiti proceduru i provjeriti predložene modele.

Rok može da se pomjeri. Politički dogovor može da se promijeni. Zakon može da se izmijeni. Ali kada se jednom promijeni Ustav, uz suštinsko kršenje procedure i rješenja koja nijesu najbolja, onda to postaje praksa koja će se preliti od vrha do dna pravnog sistema. I ne samo njega.

Zato bi odgovorna vlast promijenila vizuru i, umjesto gledanja u kalendar, sebi postavila pitanje: jesmo li sigurni da su predloženi amandmani najbolje što možemo da uradimo kako bi Crna Gora postala, izistinski, kvalifikovan i prihvaćen dio EU.

Ako odgovor nije potvrdan, problem nije u javnosti koja traži dodatnu raspravu i najbolja rješenja. Problem je u rokovima koji su, za rad sebičnih interesa pojedinaca, postali važniji od Ustava, države i građana.

Zoran RADULOVIĆ

Za nešto manje od dva mjeseca nastupa apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora za Svetozara Marovića. Bivši predsjednik SCG i nekadašnji visoki funkcioner DPS već ima jednu zastaru iza sebe. Jednogodišnja zatvorska kazna, koja je bila određena kao zamjena za neplaćenu novčanu obavezu od 1,1 milion eura, zastarjela je u junu 2021. godine

Odbrojavanje je počelo odavno. Sada se približilo. Za nešto manje od dva mjeseca, 10. oktobra ove godine, nastupa apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora od tri godine i devet mjeseci na koju je bivši predsjednik državne zajednice Srbija i Crna Gora Svetozar Marović pravosnažno osuđen presudom Višeg suda u Podgorici u septembru 2016. godine.

Taj datum već godinama nije nepoznat crnogorskim institucijama. Naprotiv. Na njega su upozoravali sudovi, mediji i predstavnici izvršne vlasti. Crna Gora je u više navrata od Srbije tražila da Marovića izruči kako bi kaznu izdržao u zemlji u kojoj je osuđen. Umjesto izvršenja presude, prolazile su godine. Marović je ostajao u Beogradu, a kazna samo na papiru.

Pitanje više nije samo zbog čega je jedan pravosnažno osuđeni političar godinama van domašaja crnogorskih pravosudnih organa. Mnogo je neprijatnije pitanje kako je moguće da je sistem koji je imao presudu, potjernicu, međunarodne mehanizme saradnje i bilateralni ugovor sa Srbijom došao pred sam kraj roka, a da kazna još nije izvršena. Ako do 10. oktobra ništa ne bude promijenjeno, država će se suočiti sa paradoksom: pravosnažna presuda postoji, krivica je priznata, kazna je izrečena ali zatvora možda neće biti.

Branilac Svetozara Marovića, advokat Zdravko Begović, u razgovoru za Monitor kaže da ne može dati odgovor na pitanje da li je njegov klijent nakon izlaska iz pritvora simulirao bolest kako bi izbjegao izručenje crnogorskim organima.

„Nakon završetka glavnog pretresa, odnosno zaključenja sporazuma o priznanju krivice i donošenja prvostepene presude, Svetozar Marović je napustio Crnu Goru i sve vrijeme boravio u Srbiji, u Beogradu. Zaista, njegovo zdravstveno stanje odmah nakon izlaska iz pritvora, u kojem je proveo šest mjeseci, bilo je u znatnoj mjeri narušeno. Duži vremenski period u Beogradu je posjećivao ljekare specijaliste, primao određenu terapiju i pokušavao da se izliječi“, kazao je Begović.

Prema njegovim riječima, Marovićevo zdravstveno stanje i danas je veoma loše.

„Ono što vam mogu reći jeste da je i danas Svetozar Marović veoma lošeg zdravstvenog stanja, da vrlo često posjećuje ljekare određenih specijalnosti. A to da li je upravo ta njegova bolest praktično simulirana kako bi izbjegao izručenje, ja vam ne mogu dati pravi odgovor, budući da je sve bilo u nadležnosti Ministarstva Republike Srbije“, rekao je Begović.

Marovićev advokat, međutim, smatra da iza činjenice da njegov klijent nikada nije izručen Crnoj Gori vjerovatno stoji mnogo više od birokratskog odugovlačenja.

„Ne bih ja to nazvao pobjedom. To je situacija koja je nastala spletom okolnosti. A ko je kriv ili ko je zaslužan zbog toga što Svetozar Marović nije stupio na izdržavanje kazne, valjda je svakome jasno. Ne treba davati odgovor na takvo pitanje“, kazao je Begović.

Podsjeća da je Ministarstvo pravde Crne Gore Srbiji uputilo sedam zahtjeva za izručenje Marovića, ali da odgovora nije bilo.

„Kao što znate, Ministarstvo pravde Crne Gore je sedam zahtjeva uputilo Ministarstvu pravde Srbije i nije bilo nikakvog odgovora. Dakle, vjerovatno je u pitanju neki jaki politički razlog koji je doveo do toga da Marović ne stupi na izdržavanje zatvorske kazne po pravosnažnoj presudi“, rekao je Begović.

Begović smatra da je Ministarstvo pravde Crne Gore uradilo ono što je bilo do njih kako bi Marović bio upućen na izdržavanje kazne, ali da sa druge strane nije bilo odgovarajuće reakcije. Čak su i najviši državni zvaničnici, na direktna pitanja zbog čega nije izručen, odgovarali da to nije u njihovoj nadležnosti. „Pružen je jedan lakonski odgovor koji potpuno jasno predstavlja situaciju i razloge zbog kojih Svetozar Marović nije izručen“, ističe Begović.

Svetozar Marović uhapšen je u decembru 2015. godine, u okviru velike akcije Specijalnog državnog tužilaštva koja je obuhvatila budvanske afere.

Nekadašnji visoki funkcioner Demokratske partije socijalista, bivši predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik državne zajednice Srbija i Crna Gora, tada se našao u središtu jedne od najvećih korupcionaških afera u novijoj istoriji Crne Gore.

Marović je sa Specijalnim državnim tužilaštvom zaključio sporazume o priznanju krivice. Priznao je odgovornost za krivična djela koja su se odnosila na organizovanje kriminalne grupe i zloupotrebe u više budvanskih poslova i prihvatio jedinstvenu kaznu od tri godine i devet mjeseci zatvora.

Uz zatvorsku kaznu, prihvatio je i obavezu da državi plati više od milion eura, kao i dodatnih 100.000 eura u humanitarne svrhe.

Nakon što je u maju 2016. godine pušten iz pritvora, Marović je otišao u Srbiju. U Crnu Goru se nije vratio. Presuda je postala pravosnažna, ali njeno izvršenje nije.

Od tada do danas, slučaj se pretvorio u svojevrsni institucionalni ping-pong između Podgorice i Beograda. Crna Gora je slala zahtjeve i urgencije. Srbija nije preduzela poteze koji bi doveli do njegovog izručenja.

Ministarstvo pravde Crne Gore je, prema sopstvenim objavama, još 2022. godine uputilo novu urgenciju Ministarstvu pravde Srbije u vezi sa molbom za izručenje. Rezultat je izostao i tako je Marović ostao u Beogradu.

Zatvorska kazna, međutim, nije jedina obaveza koju Marović nije izvršio. Begović objašnjava da zastarijeva i novčana kazna koju je njegov klijent bio obavezan da plati Crnoj Gori: „Svetozaru Maroviću je presudom Višeg suda izrečena kazna zatvora i novčana kazna kao sporedna kazna. Međutim, kako zastarijeva kazna zatvora kao glavna kazna, nastupa i zastara novčane kazne“, objašnjava advokat.

Marovićev slučaj tako već ima jednu zastaru iza sebe. Kako je ranije objavljeno, jednogodišnja zatvorska kazna, koja je bila određena kao zamjena za neplaćenu novčanu obavezu od oko 1,1 milion eura, zastarjela je u junu 2021. godine. Drugim riječima, Marović je već jednom dočekao zastaru dok je boravio u Srbiji.

Predmet sporazuma o priznanju krivice bile su afere povezane sa namještanjem poslova i poslovnih aranžmana kojima je, prema utvrđenjima iz postupka, Budva oštećena za višemilionske iznose. Taj slučaj trebalo je da bude jedan od ključnih dokaza da pravna država funkcioniše i da ni politička moć ni nekadašnja funkcija ne mogu biti štit od odgovornosti.

Trebalo.

Svetlana ĐOKIĆ

Zašto niko više ne pominje novac zatečen krajem 2020. na računima EPCG, ni godišnju zaradu koju je trebalo da donese gašenje proizvodnje u Kombinatu aluminjuma? Baš kao ni u međuvremenu uzete kredite za investicije i održavanje likvidnosti Elektroprivrede

Ništa novo u Elektroprivredi Crne Gore, obavijestili su javnost, neki dan, iz vrha najveće državne kompanije. „U ovom trenutku nema najava, niti okolnosti koje bi ukazivale na promjenu cijene električne energije“, kazao je Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG i funkcioner NSD u razgovoru za jedan ovdašnji portal.

Da li je baš tako?

Pođimo od tvrdnje koja je postala centralna tačka komunikacije Đukanovića sa javnošću još od kako je političkim dogovorom o podjeli rukovodećih državnih funkcija po dubini, krajem 2020, imenovan za prvog čovjeka EPCG. „Pitanje cijene električne energije za nas nikada nije isključivo poslovno ili tržišno pitanje“, ponavlja i u intervjuu za Regionpress.me. „Naš cilj je da pronađemo održivu ravnotežu između stabilnog poslovanja kompanije i interesa naših kupaca“. Uz konstataciju kako se „u svakom sistemu na kraju najviše računaju rezultati“.

Pa da nastavimo sa tim što se računa. Đukanovićeva tvrdnja kako u ovom trenutku „nema najava niti okolnosti“ za skuplju struju stiže petnaestak dana nakon što je Skupština EPCG, glasovima ovlašćenog predstavnika državnog kapitala, usvojila završni račun za 2025, prema kome je Elektroprivreda prošlu godinu završila sa gubitkom jedva nešto manjim od 100 miliona eura.

Rekonstrukcija Termoelektrane tek je dio te gubitničke priče. Uz veliki rast broja stalno zapošljenih, mnoštvo penzionera angažovanih po ugovoru o djelu, razbacivanje novca na službena auta i stambene kredite za top menadžment, njihove pomoćnike, savjetnike, sekretare i sekretarice, promašene investicije (Željezara, Solar gradnja) ili one koje bi mogle donijeti profit – ali tek onda kada se za to obezbijede uslovi kojih sada nema.

Konačno, pokazalo se da novac potrošen na modernizaciju TE i kupovinu struje tokom obustave proizvodnje u Pljevljima (sve skupa približno 200 miliona eura) ne garantuje nesmetan nastavak rada postrojenja na kome počiva stabilnost ovdašnjeg sistema. Naprotiv.

U najkraćem: firme u Evropskoj uniji koje uvoze struju (ali i aluminijum, cement, gvožđe, čelik, vještačka đubriva…) od 1. januara obavezne su da plate taksu na ugljendioksid u okviru Mehanizma za prekogranično prilagođavanje ugljenika (CBAM). Kako TE nakon ekološke rekonstrukcije, nije zadovoljila postavljene ekološke standarde, na struju proizvedenu u Crnoj Gori plaća se velika taksa. A to dramatično obara njenu prodajnu cijenu.

Iz EPCG je objavljena procjena da je u prvom kvartalu ove godine, zbog primjene CBAM-a, vrijednost izvezene struje bila manja za „oko 13 miliona eura“.

Da ne idemo u detalje. Promjenu vlasti na državnom nivou i ulazak Milutina Đukanovića i NSD u vladajuću većinu EPCG je dočekala sa nekih 200 – 250 miliona eura na svojim računima. U međuvremenu su se dogodile makar dvije stvari koje su mogle povoljno djelovati na njene finansijske bilanse.

Prva je odluka Vlade (i EPCG) da Kombinatu aluminijuma, u vlasništvu Uniproma Veselina Pejovića, uskrati subvencionisanu cijenu struje. Zbog toga  su u Dajbabama ugašene ćelije elektrolize i obustavljena proizvodnja sirovog aluminjuma, dok je EPCG dobila suficit proizvodnje u odnosu na domaću potrošnju i priliku da pojača izvoz po većim, berzanskim cijenama.

Đukanović nam je tada (decembar 2020) predočio: „Ukupnu godišnju količinu električne energije KAP-u, Elektroprivreda je prodavala za 27 miliona eura, istu tu količinu električne energije trenutno na berzi EPCG može da proda za 122 miliona eura“.

Potom je napad Rusije na Ukrajinu donio novi rast cijena struje u Evropi i priliku za još veću zaradu EPCG. U početku, to se vidjelo u bilansima. Zvanično, EPCG je 2023. godinu završila sa profitom od 52 miliona, naredne je profit pao na 11, a 2025. stižemo do gubitka od 92 miliona. Dok na računima EPCG ima, navodno, samo 40 – 50 miliona.

Zašto niko više ne pominje ni novac zatečen krajem  2020. na računima EPCG, ni godišnju zaradu koju je trebalo da donese gašenje proizvodnje u Kombinatu aluminjuma. Baš kao ni u međuvremenu uzete kredite.

Razumljivo je da o tome ne govore čelnici EPCG, jer bi neko mogao postaviti pitanje njihovog (ne)rada. Enigma je, međutim, zašto na sve to ne reaguje Vlada. Već aminuje sadašnje stanje i kumuje odlukama koje bi budućnost EPCG mogla učiniti još problematičnijom.

Na sjednicu Skupštine akcionara, održanu krajem jula, kada je usvojen izvještaj o poslovanju za prošlu godinu i izabran novi Odbor direktora – i jedno i drugo uz protivljenje manjinskih akcionara – dolazila je policija. Na poziv manjinskih akcionara koji su se, zbog izrečenih uvreda i prijetnji, osjetili nebezbjedno. Između ostalog i zato što je na jednoj od prethodnih sjednica, ispred sale u kojoj je održavana, od ljudi iz pratnje predsjednika Odbora verbalno napadnut akcionar EPCG Dejan Mijović.

Vladin doprinos konfliktu između malih akcionara i predstavnika državnog kapitala ogledao se, pored ćutanja na neprimjereno ponašanje top menadžmenta i pripadnika njihovog obezbjeđenja, i u činjenici da su novi članovi Odbora direktora predloženi i izabrani bez uvida u njihove biografije.

Tako je, na primjer, stvorena nedoumica da li se mjesto u vrhu EPCG nasljeđuje po partijskoj ili po porodičnoj pripadnosti. Evo o čemu se radi:

Tahir Djonbaljaj, aktivista Demokratskog saveza Albanaca (LDSH) iz Plava koji je na izborima 2023. nastupio u koaliciji Albanski forum koju predvodi potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj, je nešto ranije izabran za člana Borda direktora EPCG. Na julskoj sjednici Skupštine akcionara EPCG Tahiru nije produžen mandat. Ali je na prijedlog Vlade za člana Borda, kao nezavisna direktorica, izabrana Rilinda Djonbaljaj Gerguri. Upućeni tvrde – njegova ćerka.

Akcionari EPCG ali i zainteresovana javnost ostali su uskraćeni za njenu zvaničnu biografiju i formalnu potvrdu te tvrdnje. Ono što se moglo saznati pretragom elektronskih baza i iz nezvaničnih izvora kazuje da je Rilinda Djonbaljaj, od oca Tahira, završila Građevinski fakultet Univerziteta u Prištini (baš kao i Tahir Djonbaljaj, bivši član borda EPCG) i da je birana za člana lokalnog rukovodstva i odborničkog kandidata LDSH za Plav i Gusinje. Opet skupa sa Tahirom Djonbaljajem. Lokalni portal na albanskom jeziku Bota sot  makar u jednom prilogu predstavlja Rilindu kao ćerku aktiviste Tahira Djonbaljaja, dok bivši član odbora direktora EPCG u imovinskim izvještajima ASK-u navodi ćerku Rilindiju.

Najbliža rodbina ili samo partijski drugovi iz iste sredine? Dok čekamo da nam Vlada razriješi tu dilemu, još jedna zanimljivost. Dan, ili možda dva, nakon što je izabran novi Odbor direktora EPCG, oni su izabrali Odbor direktora ćerke firme EPCG Solar gradnja.

U njemu, pored predsjednice Marine Jočić (partijska drugarica Milutina Đukanovića) i ostalog društva i stari/novi član Ahmet Djonbaljaj. Profesor istorije, kaže njegova službena biografija na sajtu Solara. Bez dodatnih detalja. Član lokalnog (Plav/Gusinje) rukovodstva LDSH, pronalazi pretraga elektronskih baze i novinskih tekstova. I slično pitanje: da li je Rilinda Djonbaljaj Gerguri glasala rođaka ili samo partijskog kolegu i sugrađanina?

Odgovori bi pomogli za makar djelimično razrješenje dileme da li Vlada i čelnici EPCG tom kompanijom rukovode vodeći se principima stručnosti, znanja i iskustva ili partijsko-porodičnim vezama. I ugovorenom raspodjelom plijena po dubini.

Novi Odbor direktora EPCG donio je još, kako upućeni tvrde, makar sedamdesetak odluka. Za tri smo se posebno interesovali i Bordu uputili pitanja tražeći potvrdu/demanti nezvaničnih informacija.

Tražili smo: Odluku o novom zaduženju EPCG (kod Zirat banke); Odluku o  izdavanju u (besplatan) dvodecenijski zakup dijela/slobodnih hala Željezare za potrebe Regionalnog centra za upravljanje otpadom i, kao ne najmanje važno, Odluku o izboru i imenovanju pomoćnika članova Odbora direktora EPCG. Neki su, prema našim informacijama, već imenovani.

Odgovore, do zaključenja ovog broja Monitora, nijesmo dobili (istine radi – rok nije bio predug).

U međuvremenu, na temu sadašnjosti i budućnosti EPCG oglasio se i Nebojša Medojević. Možete ga voljeti ili ne, ali on razumije ekonomiju javnih/državnih preduzeća.

„Ne povećavati cijenu dok kompanija pravi rekordne gubitke nije briga o građanima. To je pokušaj da se sakrije da je EPCG pod ovom upravom i ovom Vladom pretvorena u instrument partijskog bogaćenja i političke kontrole“, piše Medojević pa, nakon detaljne elaboracije, zaključuje kako „EPCG više nije energetska kompanija u pravom smislu – postala je žrtva korupcije, neznanja i partijskog hapšenja. I dok god se to ne promijeni, svaka odluka o stabilnoj cijeni samo produbljuje propast. Građani to već plaćaju – samo još ne znaju koliko će račun na kraju biti velik“.

Umjesto zaključka, informacija koja se ovih dana širi među zaposlenima u EPCG: pitanje je, kažu, da li će firma imati novca da u septembru isplati avgustovske plate. Iskreno, ne vjerujemo da je stanje, još uvijek, toliko dramatično. Međutim, to nije situacija sa kojim se EPCG ne bi mogla suočiti u doglednoj budućnosti.

Mnogi će tek tada shvatiti da to nije problem samo zapošljenih u elektroenergestkom sektoru već čitave Crne Gore. I onda će biti kasno.

Zoran RADULOVIĆ