Povežite se sa nama

MONITORING

DVIJE GODINE VLADE: Ljepota statistike

Objavljeno prije

na

Crna Gora je izvoznik sveukupne stabilnosti, pohvalio se prošle nedjelje premijer Duško Marković na sastanku Savjeta stranih investitora, upriličenom u sklopu obilježavanja druge godišnjice vlade. Što bi provladini optimisti rekli – na polovini mandata.

Kako se kaže, bez lažne skromnosti, premijer nije bježao od mogućnosti da prisvoji najveći dio zasluga za navedeni uspjeh. „Kada sam preuzeo dužnost predsjednika Vlade bilo je više razloga da vjerujem da nećemo uspjeti nego da ćemo prevazići postojeće probleme. Danas ipak mogu da kažem da smo uspjeli, da smo – kako bismo mi u Crnoj Gori rekli, ‘stali na zelenu granu’ – da smo obezbijedili pozitivan trend, da smo uhvatili priliku koja nam se pružila i da smo dali ozbiljan odgovor na sve izazove o kojima smo govorili”.

Lijepo je slušati, mada je malo teško prepričati. Ipak, „ozbiljan odgovor na sve izazove” mora imati makar neko značenje.

Da krenemo, recimo, od izvoza. Uz sveukupnu stabilnost Crna Gora je, prema podacima Monstata za prošlu godinu, u stanju da izveze još aluminijum (u vrijednosti 72 miliona eura), boksit (67 miliona), drvo (izvezeno je balvana, građe i ćepanica u vrijednosti 29 miliona) i struju (23,5 miliona). Doduše, struju smo i uvozili u tri puta većoj količini (74 miliona). A iz nekog, vlastima znanog, razloga dva najveća robna izvoznika iz Crne Gore su bankrotirane kompanije (KAP i Boksiti) u kojima stečajni postupak traje već godinama. Bez naznaka da će u skorije vrijeme biti završen.

Takvi detalji ne mogu pokolebati sljedbenike i simpatizere koji osjećaju da smo na pravom putu. I dokazuju:

-U mandatu ove Vlade Crna Gora je postala članica NATO;

– Autoput se gradi kao da nije bilo jednogodišnjeg zastoja, tako da više nema dileme da će prioritetna dionica biti završena. Nepoznanica je samo vrijeme kada će se to desiti i cijena koju valja platiti. Mjereno u u novcu i devastaciji prostora;

-Bruto društveni proizvod (BDP) raste tokom mandata Markovićeve vlade po prosječnoj stopi od skoro 4,5 odsto čime se, nije šala, ne može pohvaliti nijedna evropska ekonomija. Sem, možda, Kosovo.

Problem je, međutim, to što je Crna Gora pod vlašču DPS-a imala dva velika ekonomska sunovrata, početkom posljednje decenije prošlog i krajem prve decenije ovog vijeka, tako da je za bilo kakvo dostizanje i prestizanje neophodno da imate stope rasta koje su znatno veće od ovih sa kojima se vlast zori na sve strane.

,,Stabilizovane su javne finansije, imamo makroekonomsku stabilnost, povećana je investiciona aktivnost”, kazuje premijer dok se njegovi dive i papagajski ponavljaju. Ne postavljajući pitanje: da li je to zaista tako kako se priča na svečarskim prigodama?

Vlada će se do kraja godine zadužiti do „predviđenog iznosa”od 940 miliona eura, saopšteno je prije neki dan iz Ministarstva finansija. Nešto više od trećine pozajmljenog (oko 350 miliona) otišlo je na vraćanje starih dugova. Skoro 200 miliona će, do kraja godine, biti „ugrađeno” u autoput. Šta je sa ostatkom?

Optimisti, opet oni, kažu da se taj novac čuva u budžetskim rezervama. Pesimisti podsjećaju da je vlada na taj dio svojih troškova stavila oznaku strogo povjerljivo/državna tajna. A da smo i pored toga, dijelom i uz pomoć ministra finansija Darka Radunovića, saznali da Markovićeva vlada našim novcem nezakonito finansira državni Montenegroerlajns. Dok, jednako nezakonito, i dalje toleriše gomilanje poreskog duga povlašćenih preduzeća. Ili bi preciznije bilo reći – povlašćenih vlasnika.

Kako god bilo, vlada taji da je tokom njenog mandata – i u novčanom iznosu i u procentima – državni dug rastao brže od društvenog proizvoda. Što znači da se rast BDP-a finansira uglavnom iz novih kredita. I inflacije. Tokom prošle godine crnogorska inflacija bila je, u regionu rekordnih, 2,4 odsto. Nakon što je 1. januara ove godine stupila na snagu odluka o povećanju poreza na dodatu vrijednost (PDV) sa 19 na 21 odsto bilo je jasno da će se inflacioni trend nastaviti. I, prema podacima za period januar – septembar, ona iznosi 2,8 odsto.

Novi porezi i inflacija spadaju u onaj dio ekonomskih podataka koje ne pominje niko od vladinih glasnogovornika. S dobrim razlogom. Dvogodišnji rast društvenog proizvoda nimalo nije uticao na rast standarda građana Crne Gore. Prosječna plata i prosječna penzija danas su praktično iste kao u decembru 2016. godine. Nominalno plate su „zamrznute” na 510 eura, dok se prosječne penzije dvije godine „muče” da dosegnu 285 eura. I još nijesu.

U stvarnosti to znači da su zapošljeni i penzioneri u Crnoj Gori jedini građani zemalja u regionu (bivša SFRJ, Albanija, Bugarska, Rumunija) čija kupovna moć dvije godine zaredom ne raste nego pada, zahvaljujući inflaciji i novim porezima. Istina, ne onoliko koliko je to DPS znao da nam priušti u nekim drugim vremenima. Ali – pada.

Sjećate li se, možda, ko je i kada rekao sledeće: „Želim jasno da saopštim građanima Crne Gore da će najvažniji zadatak nove Vlade biti unaprjeđenje kvaliteta života svake porodice i svakog pojedinca u našoj zemlji. To mora biti vidljiv pomak, to se mora osjetiti realno, u svakodnevnom životu”. Ako ste zaboravili, ovo su obećanja iz ekspozea premijera Duška Markovića, iz decembra 2016. godine.

Premijer i (njegov?) DPS danas pričaju drugu priču.

Nakon što su poslanici vladajuće koalicije odbili da prijedlog SDP-a o povećanju minimalne zarade sa 193 na 250 eura makar uvrste u dnevni red aktuelne sjednice Skupštine CG, premijer Marković je objasnio da bi to moglo dovesti do otkaza za „najmanje produktivne radnike” i novog porasta rada na crno. Vlast, očigledno, previđa da Crna Gora ima najmanju minimalnu platu u regionu i da, zahvaljujući takvoj ekonomskoj politici, dva od pet zapošljenih (ukupno 77 hiljada osoba) primaju platu manju od 250 eura. Ogromna većina njih upošljena je u privatnom sektroru, ali podaci pokazuju da i država, odnosno lokalne samouprave i preduzeća pod njihovom kontrolom upošljavaju pet hiljada ljudi kojima plaćaju manje nego što je četvoročlanoj porodici potrebno samo za hranu (prema računici Monstata -256 eura mjesečno).

Ne glaska se više ni ministar Radunović mada je, koliko jesenas, najavljivao da će Vlada inicirati povećanje minimalne zarade. Ili bi se to, ipak, moglo dogoditi? Pod uslovom da sve zasluge za taj poduhvat pripadnu vladajućoj partiji i njenom premijeru. Predlog zakona o budžetu za 2019. godinu ponudiće odgovor i na to pitanje. Kad stigne.

Naredni budžet i neispunjena obećanja dovode nas na teren svakodnevice i teme u kojima se vlast snalazi vanredno dobro. Vjera, domovina, nacija… dovele su na vlast ovu političku garnituru. Još ih drže. Šta će biti sa limenkom na Rumiji? A šta sa onima koji ne ustanu tokom intoniranja državne himne? Čije je Jadransko more koje zapljuskuje crnogorsku obalu? Pišete li ćirilicom ili latiniciom? Ili je važno samo da ne čitate ništa…

Stanovnike Crne Gore, uglavnom, i danas kao 1991. straše onima koji su drugačiji. Po nacionalniom, vjerskom, klasnom, političkom ili seksualnom opredjeljenju. Sve vrvi i vrca od patriota i izdajnika. Ali neprijatelj neće proći poručuju naše i njihove vođe.

I premijer voli da podsjeti: „Puno je ljudi nezadovoljnih ili podstaknutih bilo na ulicima Podgorice odnosno glavnog grada i Vlada je bila suočena sa ozbiljnim izazovom da obezbijedi, ne samo političku nego i bezbjednosnu stabilnost zemlje, a da omogući njen rad i njeno funkcionisanje. To je bio taj politički ambijent u kojem smo počeli mandat”. I opomene, ili priprijeti, zavisi kako ko doživlajava njegove riječi. ,,Vidjeli smo gdje je problem: ne u ovoj demokratskoj i evropskoj vlasti, nego u istorijskim oponentima postojanja Crne Gore”, rekao je Marković u intervjuu za javni servis, „Nećemo im dati prostor, jer je Crna Gora izrasla u zemlju koja ima društveni, politički, bezbjednosni i društveni potencijal… Zaista nećemo dozvoliti da naš nacionalni interes i identitet bude kreiran sa strane. Mi smo odgovorni za to”.

Zahvaljujući takvoj politici, ali i dosljednosti druge strane sa ovdašnje političke scene, koja takođe insistira na novim i starim podjelama uz svakodnevna prebrojavanja ne podobne i nepodobne, dobili smo spisak osoba (pjesnik, istoričari, političari) koje ne mogu ući u Crnu Goru, opozicionog poslanika u zatvoru, ali i starlete koje iz Podgorice ne mogu otići u Beograd na posao.

Markovićeva vlada je za direktora Uprave policje postavila Veselina Veljovića, čovjeka koji je sa istog mjesta otišao nakon afere listing. Do danas ne razriješene. I koji se krivičnog gonjenja zbog svog doprinosa bizarnom bogaćenju Aca Đukanovića na račun državnog budžeta spasao zahvaljujući institutu zastare. Njegov prethodnik Slavko Stojanović podnio je ostavku nesposoban da prekine beskonačan niz ubistava u klanovskim ratovima koji bjesne Crnom Gorom i regionom. Zatim ga je Marković imenovao za sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost.

O odnosu vlasti prema kriminalu i korupciji govori i to što je čovjek osuđen za zlupotrebu položaja i dalje angažovan u Vladi premijera Markovića. Dok iz zemlje odlaze ljekari i inženjeri. Sa kartom u jednom pravcu.

Premijer najavljuje nova dostignuća. „Sasvim sigurno da ćemo u decembru otvoriti i jedno od najtežih poglavlja u pregovaračkom procesu, Poglavlje 27 – Životna sredina, za koje treba da odvojimo do 2035. godine blizu milijardu i po eura da bismo naš životni prostor obezbijedili da bude održiv i da bude u korist i razvoja, ali i kvaliteta života svakog pojedinca.” Toliko o Crnoj Gori ekološkoj državi.

Ukoliko se premijerove najave obistine, onda će u pregovaračkom procesu sa EU Crnoj Gori ostati neotvoreno još jedno poglavlje – konkurencija. I to govori samo za sebe.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo