Povežite se sa nama

OKO NAS

EKSKLUZIVNO KORESPONDENCIJA IZ 1832.: Njegoš pisao o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi

Objavljeno prije

na

njegos

U svojoj 19. godini se Njegoš zahvaljuje na željama za blagostojanije Crnogorske pravoslavne crkve. Taj smo podatak pronašli u pismu koje je 2. oktobra 1832. poslao Josifu (Rajačiću).

Kako je u to vrijeme Njegoš bio arhimandrit, prema crkvenim zakonima, rukopolagati sveštenike nije mogao – sve dok se nije zavladičio. Zbog toga se za uslugu (Njegoš veli „zajam”) proizvođenja paroha za selo Kopito blizu Njeguša obratio Rajačiću, episkopu Eparhije dalmatinske u sastavu srpske autokefalne Karlovačke mitropolije.

Ukupno tri Njegoševa pisma za Rajačića, napisana septembra i oktobra 1832. na Cetinju, objavljena su, i odatle široko citirana, u knjizi Pisma I, 1830-1837: Celokupna dela P. P. Njegoša, knj. VII, Prosveta, Beograd 1951; za štampu priredio dr Miraš Kićović, bilješke i objašnjenja napravio dr Ljubomir Durković-Jakšić.

Jedva uočljiv „pleonazam” u drugom od tih pisama – da se u korespondenciji crkvenih velikodostojnika jedan od njih drugom zahvaljuje za nešto što se podrazumijeva, naime za dobrobit Pravoslavne crkve – inspirisao nas je da provjerimo izvornik sa verzijom preštampanom na str. 159 knjige Pisma I.

I utvrdili smo, da kažemo, razliku. Ostavljajući bona fide neznatnu mogućnost da se radi o nepažnji priređivača knjige Pisma I, ipak, konstatujemo da smo decenijama uskraćeni za važno saznanje – od 1766. autokefalnu Cetinjsku mitropoliju, prvi je, baš Njegoš, pomenuo pod imenom Crnogorska pravoslavna crkva.

Opisaćemo kontekst prepiske, iz izvornika prenijeti Njegoševa predmetna pisma (dva u potpunosti, te jedno, za našu temu ne toliko važno, u citatima), te u bitnom Rajačićeve odgovore i događaje koji su slijedili.

Njegoš se 12. septembra 1832. obratio Rajačiću: „Vaše Preosvjaščenstvo, Milostivi Gospodine!

Oskudna parohija Kopitska u popovima prinuđava me moliti u Vašeg Preosvjaščenstva milost, da bi ste blagoizvolili pokazatelja ovog pisma, imenom Stanka Bogdanovića, postepeno u čin popovski proizvesti, počem je ova Mitropolija od dugog vremena, kao što će Vašem Preosvjaščenstvu biti poznato, udova, sljedovateljno ja ne imam na koga drugoga obratiti se prošenijem razvje na Vaše Preosvjaščenstvo.

Što se tiče moralnog povedenija predrečenoga Bogdanovića, to Vas slobodno mogu uvjeriti, da je vrlo česnoga. U naukam pak toliko imade vježestva, koliko je nuždno za ovdašnje svjaščenstvo, za sadašnja opstojateljstva.

Ako Vaše Preosvjaščenstvo udostoji moje prošenije ispuniti, ja ću Vam svagda za taj opščepolezni zajam blagodaran ostati.

Preporučujući se Vašim svjatim molitvama imam čest s osobitim visokopočitanijem nazvati se Vašeg Preosvjaščenstva, Milostivi Gospodine,

Pokornjeiši sluga, Arhimandrit crnogorski. Petrović”.

Malo objašnjenja: Mitropolija je, veli Njegoš, „ostala udova”, što znači bez arhijereja, jer se oktobra 1830. upokojio mitropolit Petar I Petrović. Takvo stanje je potrajalo do avgusta 1833. kada je Njegoš hirotonisan u Ruskoj crkvi; prethodno ga je januara 1831. u Manastiru Vranjina u monaštvo uveo i proizveo u čin arhimandrita mitropolit raško-prizrenski iz grčke Carigradske patrijaršije.

Što se tiče Rajačića, hirotonisan je 1829. u Sremskim Karlovcima za episkopa „Dalmatijskoga, Istarijskoga, Dubrovničkoga i Albanskoga i tamo prinadležaščih gradov Zadra, Šibenika, Derniša, Skradina, Dubrovnika, Kastel-Novago, Kotora, Budvi, Poli i pročih mjest i predjelov vseja Eparhii”, sa sjedištem u Šibeniku. Napomenimo da je Rajačić 1848-1861. bio i patrijarh srpski.

U septembru 1832. Rajačić je bio u „kanonskoj vizitaciji”, tj. obilasku parohija oko Kotora i Budve, tada u sastavu Austrije. Kada je dobio Njegoševo pismo, Rajačić je, izvještajem na njemačkom jeziku, o tome obavjestio grofa Wenzeslaua Lilienberga Watera (1831-1841. u Zadru austrijskog guvernera Dalmacije). Pitao ga je da li da rukopoloži Njegoševog kandidata.

Lilienberg mu odgovara: ne samo da može, već je, iz političkih razloga, poželjno da uspostavi i produbi veze sa Njegošem i Crnogorcima. U tom smislu, Rajačiću poručuje da Njegoša pozdravi, zatim, ovlašćuje ga da u Šibeniku prima i druge crnogorske kandidate za rukopolaganje i „dade Crnogorcima gozbu i darove na guvernerove troške kad dođu na ređenje”.

Rajačić je Lilienbergovo pismo zaprimio 24. septembra 1832. u Castellastvi, današnjem Petrovcu. Tri dana kasnije piše Njegošu da će rukopoložiti naznačenog kandidata i „prosil bi usrednjeišije Vašu Prečestnost, ašče biste ljibov imjeli na opredjelitija imušči ili ot Vas, ili ot mene, den v Kotor priti prijezdom Vašim mene počestvovati”.

Njegoš mu je odgovorio 2. oktobra 1832. godine. U prvom pasusu tog pisma, preštampanog 1951. u knjizi Pisma I, kad Njegoš pominje Rajačićeva za pravoslavnu crkvu „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija”, utvrdili smo značajno odsutupanje; ispuštena je suštinska odrednica – crnogorska.

Dakle, Njegoš se Rajačiću zahvalio za „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve”. Upravo to piše u izvornicima na koje se priređivač knjige Pisma I poziva: Šematizmu Eparhije Bokokotorsko-dubrovačke i spičanske za godinu 1906. i u Srđu iz 1907. godine.

Časopis za književnost i nauku Srđ, na ćirilici i latinici, izlazio je u Dubrovniku. Vlasnik i izdavač bila je Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. Gracić i Dr, odgovorni urednik u nama interesantnom periodu prof. Antonije Vučetić a uređivačka politika na fonu srpskog i-ili jugoslovenskog ujedinjenja.

Srđ je, iz pera prof. Vučetića, 1906. i 1907. objavio ukupno tri napisa o prepiskama Njegoš – Rajačić- Lilienberg. Već je prvi od njih „toliko zanimao širu publiku, srpsku i hrvatsku, da ga je više novina mal ne u cijelini preštampalo”, a „za ovaj uspjeh Srđa zaslužan je u prvom redu poznati rodoljub i pisac domaće srpske povjesti gospodin Tomo Popović iz Hercegovine, koji je nama velikodušno posudio prepisku” (Srđ, br. 3, str. 110, 15. februara 1907).

U narednom izdanju Srđa (br. 4, str. 164-167, 28. februara 1907) su objavljena cjelokupna tri Njegoševa pisma. Iz tog priloga, citiramo drugo pismo u kojem Njegoš pominje – Crnogorsku pravoslavnu crkvu:

„Vaše Preosvjaščenstvo, Milostivi Gospodine!

S najvećim ushićenjem imao sam čest i sreću primiti Vašega Preosvjaščenstva prepočteno pismo od 27 prošastoga mjeseca o.g., u kome sam vidio Vaša blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve, o kojoj Vaše Preosvaščenstvo otečesko popečenije nosi. Ja Vam imenom mojim i imenom cijeloga Crnogorskoga naroda prepokorno blagodarim i molim Vaše Preosvjaščenstvo i u buduće sadržati mu arhijerejsku blagost i na Vaš blagoslov pošiljati.

Jedno jedino skorobi me, što ne mogu udevletvoriti Vam sastati se s Vašim Preosvjaščenstvom, budući da nešto narodnja djela a nešto i slabo sada moje zdravlje tome granicu polažu, niti mi dozvoljavaju za sada lično od Vašeg Preosvjaščenstva blagim sovjetima, za kojima moje srce žedni, napojiti se. No imam upovanije na Svemogućega, da će i ta silna moja želja ispunjena biti i po vremenu i da ću imati udovoljstvije Vas gdjegod posjetiti.

Među tijem molim ponizno Vaše Preosvjaščenstvo, da ne biste otrekli se, u slučaju mojeg potrebovanija, pomoći u Duhovnim stvarima ovome narodu, koji će znati uvažavati i počitovati Vaš[a] blagodejanija i Vaše za sada meni pismeno nastavlenije, i biće mi dobro došlo, od koga trudiću se da učinim blagoupotreblenije i Vašem Preosvjaščenstvu priznatelnim ostaću.

Preporučujući sebe i sav narod ovaj Vašim svjatim molitvama, imam čest s otmjenim visokopočitanijem i blagovjenijem nazvati se Vašeg Preosvjaščenstva, Milostivi Gospodine, Pokornjeiši sluga Arhim. crnogorski Petrović”.

Što se kasnije zbilo? Rajačić je, odgovorom od 7. oktobra 1832, ponovio prijedlog da se sretnu, ali Njegoš i pismom od 12. oktobra 1832. otklanja takvu mogućnost.

Ukratko, Njegoš mu piše da „mi stostruko teško i pada, što ne mogu srećan biti Vaše Preosvjaščenstvo posjetiti”, ali se nada „da i ovako ne će se taj žar ljubavi u Vašim prsima ugasiti, počem svaki Crnogorac, koji je srećan bio svetu desnicu Vašeg Preosvjaščenstva cjelivati, ne može dovoljno da se nahvali koliko Vi njih otečeski dočekujete i ljupko predusretate”.

Biranim riječima Njegoš piše o „Njegovom Prevoshoditeljstvu Gubernatoru Dalmatinskom” Lilienbergu, koji nastoji „da Crnogorcima bude dobro od strane austrinskih podanika; no može i on biti tvrdo uvjeren, da i ja sav vozmožni moj trud prilažem vnušavajući Crnogorcima, da dobro počituju i uvažavaju Austrinsko Vladjenije”. Cijeni što austrijski imperator „po svome blagoutrobiju ščedro izliva blagost svoju na našu braću tamošnje Srblje”, itd.

No, izlivima srdačnosti uprkos, izgleda kako Njegoš nije bez razloga izbjegao susret sa Rajačićem, koji je bio austrijski podanik – ali i njihovo povjerljivo lice. Narečeni prof. Vučetić, u tekstu Vladika Rade, guverner Lilienberg i vladika Rajačić1832-3. godine: po službenijem spisima (Srđ, br . 6, str. 275-284, 31. jula 1906), piše za Rajačića da je austrijskim vlastima „donosio sve na znanje”, a da naredne godine, nakon Njegoševe „ruske” hirotonije, „nastadoše nekako napete prilike”.

Naime, Rajačić je 12. oktobra 1833. od Lilienberga tražio „zgodne naredbe o postupanju” pri Njegoševom povratku sa zavladičenja iz Rusije. Lilienberg je, svjedoče dokumenti, dao nalog da se „apsolutno ne dopusta služba u crkvi crnogorskomu vladaru pod zapelu naj strože odgovornosti našijeh svećenika dušobrižnika”.

I zaista, Rajačićevi su sveštenici – iguman Manastira Savina Makarije (Grušić), koji se prema Njegošu „oštro pokazao, tako dajbudi sam iguman izvješćuje”, te paroh u Kotoru Jakov Popović – otklonili i pomisao da vladika crnogorski u tamošnjim crkvama činodjejstvuje.

O Njegošu paroh kotorski „razgovarao se s okružnim komesarom povjerljivo”, a Rajačiću isti se tužio „na vjernike, da su protiv njega što sluša [austrijsku] vladu”. Te vjernike iz Kotora koji su srdačno Njegoša dočekali, zapisano je u Srđu, predvodili su Lubardić, Matej Netović i Nikola Ognjenović, k tome i drugih „više stotina Crnogoraca stiže u Kotor, da vidi Petra; ali bi dopušteno samo šestorici da uljezu u grad”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

UZALUDNA IŠČEKIVANJA VALORIZACIJE KOLAŠINSKOG DOMA UČENIKA: Stanari navikli na mrak, hladnoću i neispunjena obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok lokalna vlast svake godine , bar po jednom  svake godine, obeća sugrađanima da će Dom učenika pretvoriti u turistički objekat, stanari te zgrade i dalje su bez struje. Od svijetlih i zagrijanih soba, dijeli ih 40.000 eura duga za struju, koje oni ne mogu, a Opština ne želi da plati

 

Mračno i hladno je bilo,  čak i za novogodišnje i božićne praznike, u sobama Doma učenika, objekta koji godinama služi kao privremni smještaj najsiromašnijim Kolašincima. Dug za struju, potrošene u toj opštinskoj  zgradi u kolašinskom Smajlagića Polju,  sada već premašuje 40.000 eura. Lokalna vlast, u nekoliko mandata, nije imala volje, a tvrde, ni mogućnosti, da ga plati. Na desetine  puta, nekolicina stanara,  koji sebe zovu „građanima drugog reda“, davali su izjave novinarima. Opsivali su svoju svakodnevicu ispod krova koji prkišnjava, u sobama u kojima ne može da se koristi čak ni grijanje na drva, sa zajedničkim  kupatilom… Odavno o svojoj muci oskudno i nerado pričaju.

„ Hvala vama što se interesujete, ali to više nema svrhe. Ni vaši tekstovi ni naša priča.  Skro četiri godine nema struje, u zgradu niko ne ulaže. Raspada se sve. Navikli smo odavno da za nas bolje nema.“- priča jedna od stanarki.

Objašnjava da je ranije imala problema jer je „imenom i prezimenom opisivala kako izgleda živjeti bez struje u XXI vijeku“. Sada, strahuje, ako bi opet to ponovila, zaobići će je pomoć sa lokalnog nivoa,  opredijeljena za one u stanju socijalne potrebe.

„Daju oni te jednokratne pomoći, s vremana na vrijeme, neću da griješim dušu. Kupim hranu, vratim neki dug…No, umrijeću sa ranom na srcu što nikad neću dočekati da bar jednan dan provedem i svom stanu.  Nova godina i Božić bez struje mala su muka, naspram ostatka godine. Snalazimo se evo još, živi smo…“- kaže sagovornica Monitora.

U Dom učenika smještaju se, uglavnom, nekad samoinicijativno,  a ranije po odobrednju predstavnika lokalne vlasti ili  odlukom resornog ministarstva,  oni koji nemaju gdje drugo.  Stanari su, uglavnom, korisnici socijalnih davanja, bez mogućnosti da rade, pa i da iznajme za svoje porodice bar podstanarsku sobu.

Privremeni, nužni smještaj za neke Kolašince potrajao je i preko 10 godina. Neki su u ruiniranoj zgradi tek nekoliko mjeseci. Samohrane Kolašinke u toj zgradi podizale su djecu. Neuslovne prostorije, stalna isključenja struje, neregulisan način grijanja, najteže su padali bebama i starim.

Stanari su nekoliko puta  apelovali da se nađe način da svako za sebe plaća struju, međutim, iz Elektroprivrede (EP)  to nijesu dozvolili. Insistirali su na prethodnom izmirenju  ukupnog duga ili potpisivanja protokola o plaćanju u ratama.

Priče stanara su godinama iste, priče lokalnih čelnika , takođe. Dok oni koji žive u Domu učenika smišljaju načine kako da zagriju prostorije i održavaju osnovnu ličnu higijenu, u lokalnoj upravi i dalje imaju ambiciozne planove o valorizaciji tog objekta i pretvranje u „adut turističke ponude“.

U Opštini podsjećaju da „problem Doma učenika ili nekadašnje „stare bolnice“ traje decenijama“.

Objašnjavaju i da se, nastojanja da se valorizuje taj prostor traju od kako je prestao da bude zdravstvena ustanova.

„Prema našim informacijama u njemu je smještenosedam  lica. Zbog višegodišnjeg duga i neplaćanja, objektu je isključena električna energija.Nijesu ga napravili samo stanari Doma učenika,već i prethodni korisnici.Svi ovi problemi su predmet naše pažnje i smatramo obavezom prema građanima Kolašina da nađemo pravi model stavljanja u funkciju objekta. „- saopšteno je prije nekoliko dana iz kabineta predsjednika Opštine Milosava Bulatovića.

U Opštini su uvjereni da ta zapuštena zgrada još „omogućava razlićite oblike valorizacije“. Tvrde da objekat,  u skorijoj budućnosti,  može koristiti za zdravstveni ili sportski turizam.

„Obaveza lokalne uprave je da u svim komunikacijama sa investitorim koji se interesuju za ulaganje u Kolašin, predstavimo i promovišemo mogućnosti Doma učenika.U svim eventualnim i budućim angažmanima ovoga prostora,vodićemo računa o stanarima ovoga objekta koje su tu dovele životne nevolje. Naša obaveza je da u skladu sa svojim mogućnostima razumijemo nevolje svojih sugrađana i na tome ćemo istrajati” poručio je Bulatović.

Nažalost, nije i objasnio koji će to biti prvi konkretni korak pružanja podrške za porodice i samce koji godinama nemaju osnovne uslove za život u toj zgradi.

Iz predhodne kolašinske vlasti više puta su objašnjavali da tri i po godine niko iz Opštine nije odlučivao ko će biti smješten u Dom , već su to  činili  državni organi. Kako je rekao tadašnji sekretar za finansije Goran Rakčević „stanari tog objekata su izmanipulisani od onih koji su ih smjestili u objekat, bez osnovnih uslova za život“.  Opština nije priznavala dug za struju , jer je „nepoznato ni kako je napravljen“.

Odbornici lokalnog parlamenta još prije sedam  godina, nakon što je Opština postala vlasnik,  donijeli su odluku o prodaji Doma učenika. Niko do sada nije pokazao interesovanje da kupi taj objekat. Nikada nije ni počela više puta najavljivana „valorizacija  objekta u turističke svrhe“.

Kolašinska Opština je u sporu sa „Bjelasicom“ prije nekoliko godina sudskom odlukom dobila u vlasništvo Dom. U početku,  prodaju je,  vjerovatno,  osujetilo i to što je decenijama vođen sudski spor između jednog Kolašinca i lokalne uprave oko zemlje na kojoj je izgrađena „stara bolnica“.  Sud je donio odluku na šetu Opštine,  što je građane koštalo više od 160.000 eura. No, i kada su riješeni imovinski sporovi, invenstitorima ruinirani  objekat nije bio zanimljiv, pa je do danas ostao „privremeni , nužni smještaj za najsiromašnije Kolšince“.

Dom je,  svojevremeno,   renoviran zahvaljujući pomoći međunarodnih organizacija, jer su u njemu bila smještena i raseljena i izbjegla lica. Za vrijeme investicionog buma u Kolašinu, u njemu su  boravili  građevinski radnici. Zgrada je opterećena još jednom pravnom zavrzlamom između Opštine,  nekadašnjeg Ski centra „Bjelasica“ i, dvojice Kolašinca, koji su tvrdili da su zakupili taj objekat prije devet godina.  Njima je Privredni sud, tvrdili su, po završetku stečajnog postupka u Ski centru „Bjelasica“, u okviru kojeg je nekada poslovao Dom učenika, dao da zakupi objekat i da ugovor o zakupu  nije bio raskinut ni nakon što je Opština dobila vlasništvo nad zgradom.

                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

CRNOGORSKI TURIZAM U  2020.: Osjetljiv na društvene potrese

Objavljeno prije

na

Objavio:

Počelo je dobro. Ali ova privredna grana je precizan seizmograf koji bilježi sve potrese u društvu.  Turizam traži uređenost i sigurnost

 

Turistička 2020. godina je uspješno započela.  Turistički poslenici se nadaju da će tako biti i u narednim mjesecima ako ne bude političkih potresa.

– Tokom novogodišnjih praznika Crnu Goru je posjetilo preko 60.000 turista. Ukupni rezultati pokazuju značajne stope rasta u odnosu na isti period prošle godine”, kaže direktorica Nacionalne turističke organizacije Crne Gore (NTO CG) Željka-Radak Kukavičić.

Zahvaljujući veoma lijepom vremenu za ovo doba godine i dobroj organizaciji u primorskim opštinama, sa izuzetkom Ulcinja, krajem decembra i početkom januara održane su višednevne manifestacije na otvorenom. Programi su bili raznovrsni. Hoteli, restorani i kafići bili su prepuni.  U Budvi se prva dva dana ove godine moralo čekati pola sata na mjesto u ugostiteljskim objektima pored obale.

Ali, ova privredna grana je precizan seizmograf koji bilježi sve potrese u društvu. Turistički poslenici su izrazili zabrinutost nakon što su nakratko bile blokirane neke prometnice u zemlji pod izgovorom da je to odgovor na donošenje Zakona o vjerskim slobodama i pravnom položaju vjerskih zajednica. Slike koje su otišle u svijet, uključujući i pokušaje blokade saobraćajnica prema aerodromima nijesu odavale utisak da je zemlja bezbjedna za odmor. Na sreću, sve se brzo vratilo u normalu.,

Neke reakcije iz Srbije ukazuju da će se politika i turizam preplijetati. Dragan Marković Palma,  predsjednik “Jedinstvene Srbije”, koja je dio vladajuće koalicije u toj državi,  najavio je da Jagodina više neće slati djecu na ljetovanje u Crnu Goru. “Nećemo da punimo budžet crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću koji je priznao Kosovo i sada otima imovinu Srpske pravoslavne crkve”, izjavio je gradonačelnik Jagodine ističući da će oko 1.500 učenika osnovnih škola ove godine ići na more u Grčku, a ne, kao do sada, u Crnu Goru.

I ranijih godina u srpskim medijima, uglavnom tabloidima, sa približavanjem sezone vođena kampanja da se zaobilazi Crna Gora, ali bez uspjeha. “U strukturi stranih gostiju, gosti iz Srbije učestvuju sa petinom, dok u strukturi ostvarenih noćenja sa četvrtinom, što govori o značaju tog tržišta za turistički promet Crne Gore”, navode iz NTO CG konstatujući da se srpski turisti stalno vraćaju u Crnu Goru.

“Možemo  da sačuvamo mir prije svega. Od Vlade Crne Gore tražimo samo da nam ne podižu poreze, jer smo mi cijene za ovu godinu formirali prošle godine, i svako povećanje je direktno naš trošak”, poručuje predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja i suvlasnik hotelske grupe Montenegrostars Žarko Radulović.

Prema riječima državnog sekretara u Ministarstvu održivog razvoja i turizma (MORT) Damira Davidovića, Crna Gora danas predstavlja zrelu turističku destinaciju. On ističe da je veoma važno nastaviti trend rasta prometa u periodu pred- i postsezone, te povećanja broja gostiju iz Zapadne i Sjeverne Evrope, kao i sa dalekih tržišta. Tu se, prije svega, misli na Kinu i Japan, a neki koraci u tom smjeru su već učinjeni. Kako kineski turisti tokom boravka na Balkanu žele posjetiti više zemalja, izrađeni su turistički programi čiji je cilj da se zajedničkim snagama dovedu gosti iz te najmnogoljudnije države na svijetu, te su potpisani strateški ugovori sa najvećim kineskim turoperatorima. Veoma je značajno što je magazin “China Travel Agent” dodijelio Crnoj Gori nagradu za najpopularniju niša destinaciju u 2019. godini u Kini.

Još važniji je snažniji povratak na njemačko tržište, najveće emitivno tržište u Evropi, gdje su dobrano krenule rezervacije za narednu sezonu. “Već 11. januara predstavićemo se u Štutgartu. To je prvi sajam u zapadnoj Evropi na kojem je Crna Gora zemlja partner”, kaže Radak Kukavičić i na pominje da  je američki “Bloomberg” svrstao našu državu na prvo mjesto liste 20 destinacija koje će posebno biti popularne tokom 2020. godine.

U NTO i MORT-u se nadaju da će ove godine zarada od turizma biti veća nego u 2019. kada je, po preliminarnim rezultatima, iznosila oko 1,15 milijardi eura.

Ali, izazova je mnogo.  To su problemi otpada, buke, radne snage, niske zarade, sezonalnost, nepostojanje precizne evidencije ukupnog broja ležaja, nepovoljna struktura smještaja, siva ekonomija, upravljanje destinacijom… Dvije trećine prihoda od turizma je privatno, a troškovi su, uglavnom, društveni. Turizam je nekada pomagao naš izvoz (tzv. nevidljivi izvoz), a danas je postao zavisan od uvoza.

Turistički poslenici i stručnjaci smatraju da Crna Gora treba imati ministarstvo turizma kao poseban resor u Vladi.  “Mislim da se prostorno planiranje, održivi razvoj i turizam ne bi trebali nalaziti u ingerenciji istog izvršnog ograna države. Upravljanje održivim razvojem mora biti odvojeno i služiti kao kontrolor za sva ministarstva i kompanije, kako bi smo bili sigurni da su njihove aktivnosti i planovi na fonu onoga što zovemo održivi razvoj. Ovaj neprirodni brak koji traje već nekoliko vladinih mandata, upravo je podredio promišljanje razvoja turizma i važnosti odživog planiranja interesima velikih investitora”, uvjeren je dekan Fakulteta za biznis i turizam iz Budve dr Rade Ratković.

On tvrdi da je nužno reformisati strukturu upravljanja turizmom, koje treba počivati na privatno-javnom partnerstvu. “Za sada su institucije koje se bave turizmom previše zavisne od države, ili, bolje reći, podređene politici i političkim strankama. Osim toga, ne integrišu turističke subjekte na pravi način i nijesu uključene u sve faze upravljanja i razvoja turizma, počevši od od pokretanja projekata, usklađivanja, zajedničkih strateških politika, zajedničkih prodajnih politika – sve što imaju druge zemlje na Mediteranu i što smo nekad imali u velikoj Jugoslaviji”, zaključuje prof. Ratković.

                                                                                                                             Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

(ZLO)UPOTREBA STRANIH RIJEČI U JEZIKU:  Izgubljeno u prevodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravilna upotreba tuđica ne može ugroziti autentičnost i izvornost jednog jezika, slažu se naši sagovornici. Nekritičko i površinsko prevođenje, nerazvijanje čitalačke kulture i kreativnog stvaralaštva i slijepo praćenje globalnih trendova  mogu

 

Na iventu će večeras biti mnogo kul ljudi, a to je idealna prilika za dobar selfi i čiliranje. Stajlinzi moraju da budu na nivou kako bi apdejtovali lajne fotografijama sa selebritijima iz bekstejdža.

Rečenice koje vrve od stranih riječi postale su neizbježne u svakodnevnom govoru. Njih ne koriste više samo tinejdžeri. Pod uticajem globalizacije, medijske dominacije i razvoja tehnologije, neke tuđice su se toliko odomaćile da ne traže prevod, dok za neke postoji i domaća verzija.

Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Miomir Abović smatra da je upotreba stranih riječi nekada opravdana a nekada ne, zavisno od pozajmljenice (strane riječi koju koristimo): ,,Kada neki narod po prvi put dolazi u dodir sa nekim entitetom onda je naprosto prisiljen pozajmiti riječ kojom se nominuje taj entitet. Takav slučaj smo imali u dalekoj prošlosti predaka današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba sa riječima kao što su na primjer jarbol (iz dalmatskog jezika), kovčeg (iz staroturkijskog) ili šljem (iz gotskog). U savremenom jeziku takve, dakle potrebne, pozajmljenice su riječi kao što su internet ili stereo”.

Strane riječi najčešće služe da olakšaju komunikaciju. Često u engleskom jeziku jedna riječ označava samo jedan pojam, dok bi za taj isti pojam objašnjenje u crnogorskom jeziku bila i čitava rečenica. Takva je riječ influenser, jedna od trenutno omiljenih.

,,Riječi koje donose duh nekog novog vremena, a nijesu potekle iz naše kulture i načina života, poželjne su i ne ugrožavaju jezik, već ga obogaćuju. Riječi putuju, mijenjaju se, prilagođavaju i na kraju se odomaće, srastu sa jezikom. Neke jednostavno nestanu. Nekada su kod nas u modi bile riječi francuskog jezika, naročito u učenijim i građanskim slojevima društva”, objašnjava Milica Šćepanović, profesorica francuskog jezika. ,,Nemojte se ženirati će razumjeti stariji ljudi, a današnja mlada generacija neće znati šta kažete (gêner-smetati; osjećati se neprijatno). Mnoge francuske riječi smo usvojili jer nijesmo imali riječi za to šta one predstavljaju”. Šćepanović ukazuje da su francuski lingvisti, u očaju pred poplavom engleskih riječi u svakodnevnoj komunikaciji, svoj jezik nazvali franglish.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo