Povežite se sa nama

OKO NAS

EKSKLUZIVNO KORESPONDENCIJA IZ 1832.: Njegoš pisao o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi

Objavljeno prije

na

U svojoj 19. godini se Njegoš zahvaljuje na željama za blagostojanije Crnogorske pravoslavne crkve. Taj smo podatak pronašli u pismu koje je 2. oktobra 1832. poslao Josifu (Rajačiću).

Kako je u to vrijeme Njegoš bio arhimandrit, prema crkvenim zakonima, rukopolagati sveštenike nije mogao – sve dok se nije zavladičio. Zbog toga se za uslugu (Njegoš veli „zajam”) proizvođenja paroha za selo Kopito blizu Njeguša obratio Rajačiću, episkopu Eparhije dalmatinske u sastavu srpske autokefalne Karlovačke mitropolije.

Ukupno tri Njegoševa pisma za Rajačića, napisana septembra i oktobra 1832. na Cetinju, objavljena su, i odatle široko citirana, u knjizi Pisma I, 1830-1837: Celokupna dela P. P. Njegoša, knj. VII, Prosveta, Beograd 1951; za štampu priredio dr Miraš Kićović, bilješke i objašnjenja napravio dr Ljubomir Durković-Jakšić.

Jedva uočljiv „pleonazam” u drugom od tih pisama – da se u korespondenciji crkvenih velikodostojnika jedan od njih drugom zahvaljuje za nešto što se podrazumijeva, naime za dobrobit Pravoslavne crkve – inspirisao nas je da provjerimo izvornik sa verzijom preštampanom na str. 159 knjige Pisma I.

I utvrdili smo, da kažemo, razliku. Ostavljajući bona fide neznatnu mogućnost da se radi o nepažnji priređivača knjige Pisma I, ipak, konstatujemo da smo decenijama uskraćeni za važno saznanje – od 1766. autokefalnu Cetinjsku mitropoliju, prvi je, baš Njegoš, pomenuo pod imenom Crnogorska pravoslavna crkva.

Opisaćemo kontekst prepiske, iz izvornika prenijeti Njegoševa predmetna pisma (dva u potpunosti, te jedno, za našu temu ne toliko važno, u citatima), te u bitnom Rajačićeve odgovore i događaje koji su slijedili.

Njegoš se 12. septembra 1832. obratio Rajačiću: „Vaše Preosvjaščenstvo, Milostivi Gospodine!

Oskudna parohija Kopitska u popovima prinuđava me moliti u Vašeg Preosvjaščenstva milost, da bi ste blagoizvolili pokazatelja ovog pisma, imenom Stanka Bogdanovića, postepeno u čin popovski proizvesti, počem je ova Mitropolija od dugog vremena, kao što će Vašem Preosvjaščenstvu biti poznato, udova, sljedovateljno ja ne imam na koga drugoga obratiti se prošenijem razvje na Vaše Preosvjaščenstvo.

Što se tiče moralnog povedenija predrečenoga Bogdanovića, to Vas slobodno mogu uvjeriti, da je vrlo česnoga. U naukam pak toliko imade vježestva, koliko je nuždno za ovdašnje svjaščenstvo, za sadašnja opstojateljstva.

Ako Vaše Preosvjaščenstvo udostoji moje prošenije ispuniti, ja ću Vam svagda za taj opščepolezni zajam blagodaran ostati.

Preporučujući se Vašim svjatim molitvama imam čest s osobitim visokopočitanijem nazvati se Vašeg Preosvjaščenstva, Milostivi Gospodine,

Pokornjeiši sluga, Arhimandrit crnogorski. Petrović”.

Malo objašnjenja: Mitropolija je, veli Njegoš, „ostala udova”, što znači bez arhijereja, jer se oktobra 1830. upokojio mitropolit Petar I Petrović. Takvo stanje je potrajalo do avgusta 1833. kada je Njegoš hirotonisan u Ruskoj crkvi; prethodno ga je januara 1831. u Manastiru Vranjina u monaštvo uveo i proizveo u čin arhimandrita mitropolit raško-prizrenski iz grčke Carigradske patrijaršije.

Što se tiče Rajačića, hirotonisan je 1829. u Sremskim Karlovcima za episkopa „Dalmatijskoga, Istarijskoga, Dubrovničkoga i Albanskoga i tamo prinadležaščih gradov Zadra, Šibenika, Derniša, Skradina, Dubrovnika, Kastel-Novago, Kotora, Budvi, Poli i pročih mjest i predjelov vseja Eparhii”, sa sjedištem u Šibeniku. Napomenimo da je Rajačić 1848-1861. bio i patrijarh srpski.

U septembru 1832. Rajačić je bio u „kanonskoj vizitaciji”, tj. obilasku parohija oko Kotora i Budve, tada u sastavu Austrije. Kada je dobio Njegoševo pismo, Rajačić je, izvještajem na njemačkom jeziku, o tome obavjestio grofa Wenzeslaua Lilienberga Watera (1831-1841. u Zadru austrijskog guvernera Dalmacije). Pitao ga je da li da rukopoloži Njegoševog kandidata.

Lilienberg mu odgovara: ne samo da može, već je, iz političkih razloga, poželjno da uspostavi i produbi veze sa Njegošem i Crnogorcima. U tom smislu, Rajačiću poručuje da Njegoša pozdravi, zatim, ovlašćuje ga da u Šibeniku prima i druge crnogorske kandidate za rukopolaganje i „dade Crnogorcima gozbu i darove na guvernerove troške kad dođu na ređenje”.

Rajačić je Lilienbergovo pismo zaprimio 24. septembra 1832. u Castellastvi, današnjem Petrovcu. Tri dana kasnije piše Njegošu da će rukopoložiti naznačenog kandidata i „prosil bi usrednjeišije Vašu Prečestnost, ašče biste ljibov imjeli na opredjelitija imušči ili ot Vas, ili ot mene, den v Kotor priti prijezdom Vašim mene počestvovati”.

Njegoš mu je odgovorio 2. oktobra 1832. godine. U prvom pasusu tog pisma, preštampanog 1951. u knjizi Pisma I, kad Njegoš pominje Rajačićeva za pravoslavnu crkvu „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija”, utvrdili smo značajno odsutupanje; ispuštena je suštinska odrednica – crnogorska.

Dakle, Njegoš se Rajačiću zahvalio za „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve”. Upravo to piše u izvornicima na koje se priređivač knjige Pisma I poziva: Šematizmu Eparhije Bokokotorsko-dubrovačke i spičanske za godinu 1906. i u Srđu iz 1907. godine.

Časopis za književnost i nauku Srđ, na ćirilici i latinici, izlazio je u Dubrovniku. Vlasnik i izdavač bila je Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. Gracić i Dr, odgovorni urednik u nama interesantnom periodu prof. Antonije Vučetić a uređivačka politika na fonu srpskog i-ili jugoslovenskog ujedinjenja.

Srđ je, iz pera prof. Vučetića, 1906. i 1907. objavio ukupno tri napisa o prepiskama Njegoš – Rajačić- Lilienberg. Već je prvi od njih „toliko zanimao širu publiku, srpsku i hrvatsku, da ga je više novina mal ne u cijelini preštampalo”, a „za ovaj uspjeh Srđa zaslužan je u prvom redu poznati rodoljub i pisac domaće srpske povjesti gospodin Tomo Popović iz Hercegovine, koji je nama velikodušno posudio prepisku” (Srđ, br. 3, str. 110, 15. februara 1907).

U narednom izdanju Srđa (br. 4, str. 164-167, 28. februara 1907) su objavljena cjelokupna tri Njegoševa pisma. Iz tog priloga, citiramo drugo pismo u kojem Njegoš pominje – Crnogorsku pravoslavnu crkvu:

„Vaše Preosvjaščenstvo, Milostivi Gospodine!

S najvećim ushićenjem imao sam čest i sreću primiti Vašega Preosvjaščenstva prepočteno pismo od 27 prošastoga mjeseca o.g., u kome sam vidio Vaša blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve, o kojoj Vaše Preosvaščenstvo otečesko popečenije nosi. Ja Vam imenom mojim i imenom cijeloga Crnogorskoga naroda prepokorno blagodarim i molim Vaše Preosvjaščenstvo i u buduće sadržati mu arhijerejsku blagost i na Vaš blagoslov pošiljati.

Jedno jedino skorobi me, što ne mogu udevletvoriti Vam sastati se s Vašim Preosvjaščenstvom, budući da nešto narodnja djela a nešto i slabo sada moje zdravlje tome granicu polažu, niti mi dozvoljavaju za sada lično od Vašeg Preosvjaščenstva blagim sovjetima, za kojima moje srce žedni, napojiti se. No imam upovanije na Svemogućega, da će i ta silna moja želja ispunjena biti i po vremenu i da ću imati udovoljstvije Vas gdjegod posjetiti.

Među tijem molim ponizno Vaše Preosvjaščenstvo, da ne biste otrekli se, u slučaju mojeg potrebovanija, pomoći u Duhovnim stvarima ovome narodu, koji će znati uvažavati i počitovati Vaš[a] blagodejanija i Vaše za sada meni pismeno nastavlenije, i biće mi dobro došlo, od koga trudiću se da učinim blagoupotreblenije i Vašem Preosvjaščenstvu priznatelnim ostaću.

Preporučujući sebe i sav narod ovaj Vašim svjatim molitvama, imam čest s otmjenim visokopočitanijem i blagovjenijem nazvati se Vašeg Preosvjaščenstva, Milostivi Gospodine, Pokornjeiši sluga Arhim. crnogorski Petrović”.

Što se kasnije zbilo? Rajačić je, odgovorom od 7. oktobra 1832, ponovio prijedlog da se sretnu, ali Njegoš i pismom od 12. oktobra 1832. otklanja takvu mogućnost.

Ukratko, Njegoš mu piše da „mi stostruko teško i pada, što ne mogu srećan biti Vaše Preosvjaščenstvo posjetiti”, ali se nada „da i ovako ne će se taj žar ljubavi u Vašim prsima ugasiti, počem svaki Crnogorac, koji je srećan bio svetu desnicu Vašeg Preosvjaščenstva cjelivati, ne može dovoljno da se nahvali koliko Vi njih otečeski dočekujete i ljupko predusretate”.

Biranim riječima Njegoš piše o „Njegovom Prevoshoditeljstvu Gubernatoru Dalmatinskom” Lilienbergu, koji nastoji „da Crnogorcima bude dobro od strane austrinskih podanika; no može i on biti tvrdo uvjeren, da i ja sav vozmožni moj trud prilažem vnušavajući Crnogorcima, da dobro počituju i uvažavaju Austrinsko Vladjenije”. Cijeni što austrijski imperator „po svome blagoutrobiju ščedro izliva blagost svoju na našu braću tamošnje Srblje”, itd.

No, izlivima srdačnosti uprkos, izgleda kako Njegoš nije bez razloga izbjegao susret sa Rajačićem, koji je bio austrijski podanik – ali i njihovo povjerljivo lice. Narečeni prof. Vučetić, u tekstu Vladika Rade, guverner Lilienberg i vladika Rajačić1832-3. godine: po službenijem spisima (Srđ, br . 6, str. 275-284, 31. jula 1906), piše za Rajačića da je austrijskim vlastima „donosio sve na znanje”, a da naredne godine, nakon Njegoševe „ruske” hirotonije, „nastadoše nekako napete prilike”.

Naime, Rajačić je 12. oktobra 1833. od Lilienberga tražio „zgodne naredbe o postupanju” pri Njegoševom povratku sa zavladičenja iz Rusije. Lilienberg je, svjedoče dokumenti, dao nalog da se „apsolutno ne dopusta služba u crkvi crnogorskomu vladaru pod zapelu naj strože odgovornosti našijeh svećenika dušobrižnika”.

I zaista, Rajačićevi su sveštenici – iguman Manastira Savina Makarije (Grušić), koji se prema Njegošu „oštro pokazao, tako dajbudi sam iguman izvješćuje”, te paroh u Kotoru Jakov Popović – otklonili i pomisao da vladika crnogorski u tamošnjim crkvama činodjejstvuje.

O Njegošu paroh kotorski „razgovarao se s okružnim komesarom povjerljivo”, a Rajačiću isti se tužio „na vjernike, da su protiv njega što sluša [austrijsku] vladu”. Te vjernike iz Kotora koji su srdačno Njegoša dočekali, zapisano je u Srđu, predvodili su Lubardić, Matej Netović i Nikola Ognjenović, k tome i drugih „više stotina Crnogoraca stiže u Kotor, da vidi Petra; ali bi dopušteno samo šestorici da uljezu u grad”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo