Željka Savković 28 godina radi kao medicinska sestra na Klinici za onkologiju u Kliničkom centru Crne Gore. Na ovonedjeljnim protestima zbog uvođenja kriznog poreza govorila je ispred Sindikata zdravstva Unije slobodnih sindikata. Poručila je: ,,Pozdravljam svoju majku i ne znam da li da joj se zahvalim što nas je učila da čitav život budemo pošteni ljudi i da trpimo. E, majko, ne mogu više da trpim!”. Savković za Monitor govori o položaju zaposlenih u Kliničkom centru.
– Kada sam prvi put došla kao učenica Medicinske škole na onkologiju da posjetim jednu pacijentkinju, pomislila sam da nikad ne bih radila na ovom odjeljenju. Tamo ima mojih kolega koje su tu skoro i po 40 godina. Svaki dan smo sa pacijentima, srodimo se pa ne možete da ostanete ravnodušni. Mnogi misle da mi vremenom oguglamo, ali nema toga. Prije protesta otvorila sam novine i vidjela da je umrla jedna naša pacijentkinja, mlada žena, 42 godine, pored nje još jedna. Toliko me to zaboljelo. Prije nego što sam otišla na bolovanje bila je odlično i nijesam mogla da vjerujem da je umrla.
MONITOR: Kakvo je Vaše iskustvo iz rada na onkologiji, s obzirom na to da je to jedna od klinika sa najtežim bolesnicima?
SAVKOVIĆ: Taj posao ne može da radi svako. To rade ljudi koji vole to da rade. Nebitne su tu plate i nije ovaj protest toliko zbog plata koliko zbog nečeg unutrašnjeg, jer ne vidite neko poštovanje, niko sa strane da kaže daj da se ovim ljudima pomogne. Dok smo bili na staroj klinici slabo je tu ko dolazio od predstavnika Ministarstva zdravstva, sve se svodilo na to – doktor, pacijent, medicinska sestra. Stalno je dežurala jedna medicinska sestra, uveče su se dešavali i smrtni slučajevi, a jedna sestra je sama sve to obavljala.
MONITOR: Prije skoro tri godine otvorena je nova klinika. Koliko su uslovi poboljšani?
SAVKOVIĆ: Bolesnom čovjeku neophodni su humani uslovi. U novoj klinici uslovi su odlični. Pacijenti ne oskudijevaju u bilo čemu, sve ono što im se pruža u svijetu pruža se i kod nas.
Žalosno je što je sve više mlađih bolesnika. Spustila se ta granica. Smatram da je to posljedica stresa i brzog življenja. Na odjeljenjima dežura po jedna sestra, a odjeljenje hemioterapije ima 25 pacijenata, odjeljenje radioterapije 24. U ovim uslovima jedna drugoj priteknu u pomoć a ranije je bila samo jedna sestra u staroj klinici, ni doktora ni portira, samo sestra.
Toliko ima psihologa, mladih ljudi koji su završili taj fakultet i ne rade. A na onkologiji nemamo psihologa. A potreban je. Sve ove godine psiholozi smo mi sestre, a ponekad i doktori. To je šok kada se saopšti nekome da ima rak, tu je potreban psiholog koji će da smiri pacijenta, da mu pomogne da prihvati bolest.
MONITOR: Radite rizičan posao za koji nemate nikakve beneficije.
SAVKOVIĆ: Mene i moje kolege iz dnevne bolnice tišti što radimo cijeli dan u zoni zračenja i za to imamo jedan sat radnog vremena kraće. Radimo sa citostaticima i za to nemamo nikakve beneficije, niti skraćeno radno vrijeme, niti neki dodatak na zaradu. Mi spremamo citostatike. A kako to izgleda može jedino znati onaj ko tamo radi. Praktično i mi se izlažemo dejstvu citostatika, ali niko ne obraća pažnju na to. Nama nikad nisu urađene analize, recimo laboratorijske, ili neki godišnji kontrolni pregled. O tome niko ne vodi računa. Kada je bio prošli štrajk u Kliničkom centru, rekli su da će se uraditi procjena rizika radnog mjesta na svim odeljenjima. I izdvojiće se oni koji rade na rizičnim i težim radnim mjestima. Ali dok se to uradi – odoh ja u penziju.
MONITOR: Kada se priča o zdravstvu uglavnom se govori o položaju ljekara. Sa kojim problemima se susreće srednji medicinski kadar i ostali zaposleni u Kliničkom centru?
SAVKOVIĆ: Imam platu 402 eura. Gledajući kakvih plata ima, treba da kažem da je moja plata dobra. Ali kao majka pomislim da sam nesposobna, nesposobna da zaradim dovoljno za život, ali ispada da je većina u Crnoj Gori nesposobna da zaradi za ono osnovno. U Kliničkom centru nema nikoga ko nema kredit. I kada se plate računi – malo ostaje. Sve mogu da shvatim, ali ne mogu da shvatim da u vešeraju Kliničkog centra rade žene na 50 stepeni! Bez ikakvog osvježenja peglaju, svuda para, nikakve beneficije nemaju. Takvih je priča koliko hoćete. Imate slučaj da medicinska sestra i muž rade u zdravstvu zajedno preko 60 godina, a nemaju riješeno stambeno pitanje i tako će otići i u penziju. Naša servirka otišla je u penziju i prima 128 eura, a sjećam se da je tokom krize devedesetih donosila pacijentima hranu od kuće.
Zdravstvo je palo ispod svakog nivoa. Doktorica koja radi 40 godina na onkologiji ima platu 640 eura. To je tužno. Troše se ljudi takvim radom, niko ne zna koliko to iziskuje napora i požrtvovanja, taj stalni kontakt sa bolesnicima. Ljudi i nijesu svjesni koliko je bitno da su zaposleni u zdravstvu zadovoljni, da rade od srca i po savjesti. Ljudi koji rade u zdravstvu su entuzijasti. Nije to samo kod nas na onkologiji, svuda je tako, tu su, kako mi kažemo teška odjeljenja – intenzivna njega, urgentni blok, tu je neonatologija, rentgen…
MONITOR: Često se govori o korupciji u zdravstvu. Koliko je ona zaista raširena?
SAVKOVIĆ: Pa, svi pričaju o korpuciji, mediji, pacijenti… Vjerovatno da korupcija postoji. Na to gledam kao zdravstveni radnik – ljudi nemaju hrabrosti da je prijave. Ako nešto ne prijaviš onda ne pričaj. Mislim i da je to više priča nego što korupcije ima. A ako ima korupcije njoj je sklon mali broj medicinskog osoblja, ali zbog toga su svi na udaru tih optužbi.
MONITOR: Tokom štrajka prije nekoliko godina bili ste suspendovani 21 dan sa posla. Da li ste nakon toga imali nekih problema zbog sindikalnog angažovanja?
SAVKOVIĆ: Nisam. I poslije ovog protesta ljudi su prilazili i otvoreno pričali o problemima. Niko mi, za sada, nije zamjerio. A i sve što sam rekla nisam rekla da bi nekom napakostila. Ja stojim iza svoga rada, ako ja radim nešto od srca, ljudski i pošteno – ne može meni tu niko ništa ni prigovoriti.
Dalje od naših plata
Na ovonedjeljnom sindikalnom protestu Željka Savković je govorila o nemaštini u kojoj živi većina crnogorskih građana i o stanju u zdravstvu. Pošto nijedan medij nije prenio njen govor, Monitor prenosi najzanimljivije djelove.
,,Šta danas može da poruči jedna medicinska sestra, jedan roditelj koji je danas ovdje kao vi? Gospodine Đukanoviću, na Klinici za onkologiju najlakše je bilo presjeći vrpcu. Da li znate da na toj klinici rade ljudi koji nemaju nikakvih beneficija ni zato što rade u zoni zračenja ni zato što rade sa citostaticima. Isto tako na rentgenu, dijalizi, intenzivnoj njezi itd. I oni rade, ne žale se, trpe sve uz osmijeh. Primaju bijedne plate, a od njih već treći dan niko nema centa.
Dalje od naših plata, gospodine Đukanoviću. Da li znate da su hodnici Klinike za onkologiju svaki dan puni. Crna Gora u malom je svaki dan tamo. Gospodine Đukanoviću, i nije nas briga da li je neko Musliman, da li Crnogorac, Srbin, Bošnjak. Tu smo oni, mi i njihova bolest. A njima su potrebne njihove plate za liječenje.
Dalje od njihovih plata, gospodine Đukanoviću. Da li ste svjesni da je karcinom bolest današnjice i da je skoro u svakom domu. Od stresa, praznih frižidera, nezdrave hrane i praznih novčanika, gospodine.
Dalje od naših i njihovih plata, gospodine Đukanoviću. Znate li da toliko malih i gladnih usta ne može zaspati praznih stomaka.
Četiri plate mojih kolega su kao jedna vaša, gospodine Đukanoviću. Dalje od njih! Ostavite plate radničke klase, ona vas je i dovela tu gdje ste sada. A gdje je sada radnička klasa? – Dalje od nje! Pripravnici naši rade za 50 eura. Omladina nam je ogrezla u drogi i alkoholu. Dane provode na internetu i Fejsbuku. Jadna im mladost.
Otvorite svoje novčanike vi koji ste na vlasti 20 godina i izvadićete Crnu Goru iz krize ako priložite svoje bogatstvo koje ste sa naših grbača zaradili. Možda vam oprostimo što ste nas doveli u ovu situaciju”.
Predrag NIKOLIĆ
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice