Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKA SAVKOVIĆ, SINDIKAT ZDRAVSTVA USSCG: O nama niko ne vodi računa

Objavljeno prije

na

Željka Savković 28 godina radi kao medicinska sestra na Klinici za onkologiju u Kliničkom centru Crne Gore. Na ovonedjeljnim protestima zbog uvođenja kriznog poreza govorila je ispred Sindikata zdravstva Unije slobodnih sindikata. Poručila je: ,,Pozdravljam svoju majku i ne znam da li da joj se zahvalim što nas je učila da čitav život budemo pošteni ljudi i da trpimo. E, majko, ne mogu više da trpim!”. Savković za Monitor govori o položaju zaposlenih u Kliničkom centru.

– Kada sam prvi put došla kao učenica Medicinske škole na onkologiju da posjetim jednu pacijentkinju, pomislila sam da nikad ne bih radila na ovom odjeljenju. Tamo ima mojih kolega koje su tu skoro i po 40 godina. Svaki dan smo sa pacijentima, srodimo se pa ne možete da ostanete ravnodušni. Mnogi misle da mi vremenom oguglamo, ali nema toga. Prije protesta otvorila sam novine i vidjela da je umrla jedna naša pacijentkinja, mlada žena, 42 godine, pored nje još jedna. Toliko me to zaboljelo. Prije nego što sam otišla na bolovanje bila je odlično i nijesam mogla da vjerujem da je umrla.

MONITOR: Kakvo je Vaše iskustvo iz rada na onkologiji, s obzirom na to da je to jedna od klinika sa najtežim bolesnicima?
SAVKOVIĆ: Taj posao ne može da radi svako. To rade ljudi koji vole to da rade. Nebitne su tu plate i nije ovaj protest toliko zbog plata koliko zbog nečeg unutrašnjeg, jer ne vidite neko poštovanje, niko sa strane da kaže daj da se ovim ljudima pomogne. Dok smo bili na staroj klinici slabo je tu ko dolazio od predstavnika Ministarstva zdravstva, sve se svodilo na to – doktor, pacijent, medicinska sestra. Stalno je dežurala jedna medicinska sestra, uveče su se dešavali i smrtni slučajevi, a jedna sestra je sama sve to obavljala.

MONITOR: Prije skoro tri godine otvorena je nova klinika. Koliko su uslovi poboljšani?
SAVKOVIĆ: Bolesnom čovjeku neophodni su humani uslovi. U novoj klinici uslovi su odlični. Pacijenti ne oskudijevaju u bilo čemu, sve ono što im se pruža u svijetu pruža se i kod nas.

Žalosno je što je sve više mlađih bolesnika. Spustila se ta granica. Smatram da je to posljedica stresa i brzog življenja. Na odjeljenjima dežura po jedna sestra, a odjeljenje hemioterapije ima 25 pacijenata, odjeljenje radioterapije 24. U ovim uslovima jedna drugoj priteknu u pomoć a ranije je bila samo jedna sestra u staroj klinici, ni doktora ni portira, samo sestra.

Toliko ima psihologa, mladih ljudi koji su završili taj fakultet i ne rade. A na onkologiji nemamo psihologa. A potreban je. Sve ove godine psiholozi smo mi sestre, a ponekad i doktori. To je šok kada se saopšti nekome da ima rak, tu je potreban psiholog koji će da smiri pacijenta, da mu pomogne da prihvati bolest.

MONITOR: Radite rizičan posao za koji nemate nikakve beneficije.
SAVKOVIĆ: Mene i moje kolege iz dnevne bolnice tišti što radimo cijeli dan u zoni zračenja i za to imamo jedan sat radnog vremena kraće. Radimo sa citostaticima i za to nemamo nikakve beneficije, niti skraćeno radno vrijeme, niti neki dodatak na zaradu. Mi spremamo citostatike. A kako to izgleda može jedino znati onaj ko tamo radi. Praktično i mi se izlažemo dejstvu citostatika, ali niko ne obraća pažnju na to. Nama nikad nisu urađene analize, recimo laboratorijske, ili neki godišnji kontrolni pregled. O tome niko ne vodi računa. Kada je bio prošli štrajk u Kliničkom centru, rekli su da će se uraditi procjena rizika radnog mjesta na svim odeljenjima. I izdvojiće se oni koji rade na rizičnim i težim radnim mjestima. Ali dok se to uradi – odoh ja u penziju.

MONITOR: Kada se priča o zdravstvu uglavnom se govori o položaju ljekara. Sa kojim problemima se susreće srednji medicinski kadar i ostali zaposleni u Kliničkom centru?
SAVKOVIĆ: Imam platu 402 eura. Gledajući kakvih plata ima, treba da kažem da je moja plata dobra. Ali kao majka pomislim da sam nesposobna, nesposobna da zaradim dovoljno za život, ali ispada da je većina u Crnoj Gori nesposobna da zaradi za ono osnovno. U Kliničkom centru nema nikoga ko nema kredit. I kada se plate računi – malo ostaje. Sve mogu da shvatim, ali ne mogu da shvatim da u vešeraju Kliničkog centra rade žene na 50 stepeni! Bez ikakvog osvježenja peglaju, svuda para, nikakve beneficije nemaju. Takvih je priča koliko hoćete. Imate slučaj da medicinska sestra i muž rade u zdravstvu zajedno preko 60 godina, a nemaju riješeno stambeno pitanje i tako će otići i u penziju. Naša servirka otišla je u penziju i prima 128 eura, a sjećam se da je tokom krize devedesetih donosila pacijentima hranu od kuće.

Zdravstvo je palo ispod svakog nivoa. Doktorica koja radi 40 godina na onkologiji ima platu 640 eura. To je tužno. Troše se ljudi takvim radom, niko ne zna koliko to iziskuje napora i požrtvovanja, taj stalni kontakt sa bolesnicima. Ljudi i nijesu svjesni koliko je bitno da su zaposleni u zdravstvu zadovoljni, da rade od srca i po savjesti. Ljudi koji rade u zdravstvu su entuzijasti. Nije to samo kod nas na onkologiji, svuda je tako, tu su, kako mi kažemo teška odjeljenja – intenzivna njega, urgentni blok, tu je neonatologija, rentgen…

MONITOR: Često se govori o korupciji u zdravstvu. Koliko je ona zaista raširena?
SAVKOVIĆ: Pa, svi pričaju o korpuciji, mediji, pacijenti… Vjerovatno da korupcija postoji. Na to gledam kao zdravstveni radnik – ljudi nemaju hrabrosti da je prijave. Ako nešto ne prijaviš onda ne pričaj. Mislim i da je to više priča nego što korupcije ima. A ako ima korupcije njoj je sklon mali broj medicinskog osoblja, ali zbog toga su svi na udaru tih optužbi.

MONITOR: Tokom štrajka prije nekoliko godina bili ste suspendovani 21 dan sa posla. Da li ste nakon toga imali nekih problema zbog sindikalnog angažovanja?
SAVKOVIĆ: Nisam. I poslije ovog protesta ljudi su prilazili i otvoreno pričali o problemima. Niko mi, za sada, nije zamjerio. A i sve što sam rekla nisam rekla da bi nekom napakostila. Ja stojim iza svoga rada, ako ja radim nešto od srca, ljudski i pošteno – ne može meni tu niko ništa ni prigovoriti.

Dalje od naših plata

Na ovonedjeljnom sindikalnom protestu Željka Savković je govorila o nemaštini u kojoj živi većina crnogorskih građana i o stanju u zdravstvu. Pošto nijedan medij nije prenio njen govor, Monitor prenosi najzanimljivije djelove.

,,Šta danas može da poruči jedna medicinska sestra, jedan roditelj koji je danas ovdje kao vi? Gospodine Đukanoviću, na Klinici za onkologiju najlakše je bilo presjeći vrpcu. Da li znate da na toj klinici rade ljudi koji nemaju nikakvih beneficija ni zato što rade u zoni zračenja ni zato što rade sa citostaticima. Isto tako na rentgenu, dijalizi, intenzivnoj njezi itd. I oni rade, ne žale se, trpe sve uz osmijeh. Primaju bijedne plate, a od njih već treći dan niko nema centa.

Dalje od naših plata, gospodine Đukanoviću. Da li znate da su hodnici Klinike za onkologiju svaki dan puni. Crna Gora u malom je svaki dan tamo. Gospodine Đukanoviću, i nije nas briga da li je neko Musliman, da li Crnogorac, Srbin, Bošnjak. Tu smo oni, mi i njihova bolest. A njima su potrebne njihove plate za liječenje.

Dalje od njihovih plata, gospodine Đukanoviću. Da li ste svjesni da je karcinom bolest današnjice i da je skoro u svakom domu. Od stresa, praznih frižidera, nezdrave hrane i praznih novčanika, gospodine.

Dalje od naših i njihovih plata, gospodine Đukanoviću. Znate li da toliko malih i gladnih usta ne može zaspati praznih stomaka.

Četiri plate mojih kolega su kao jedna vaša, gospodine Đukanoviću. Dalje od njih! Ostavite plate radničke klase, ona vas je i dovela tu gdje ste sada. A gdje je sada radnička klasa? – Dalje od nje! Pripravnici naši rade za 50 eura. Omladina nam je ogrezla u drogi i alkoholu. Dane provode na internetu i Fejsbuku. Jadna im mladost.

Otvorite svoje novčanike vi koji ste na vlasti 20 godina i izvadićete Crnu Goru iz krize ako priložite svoje bogatstvo koje ste sa naših grbača zaradili. Možda vam oprostimo što ste nas doveli u ovu situaciju”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo