Povežite se sa nama

INTERVJU

EDO MAAJKA: Resetovanje je nemoguće

Objavljeno prije

na

Edin Osmić, poznatiji kao Edo Maajka, rođen je 1978. u Brčkom (BIH). Kao izbjeglica je došao u Hrvatsku 1992. da bi se radi studiranja vratio u Bosnu. Upravo tu i počinje njegova muzička karijera. Prvo u bendu Discord, pa kroz ekipu FMJAM i Disciplinsku Komisiju. Po povratku u Zagreb snima prve demo stvari Minimalni rizik i Mahir i Alma, a nakon uspješnog probijanja leda slijedi ugovor sa kućom MENART. Njegov prvijenac Slušaj Mater izlazi 2002.i Edo Maajka preko noći postaje jedan od najslušanijih hip hopera regiona. Sa narednim izdanjima No Sikiriki, Stigo ćumur, Balkansko a naše, Spomen ploča i prošlogodišnjim materijalom Štrajk mozga potvrdio je svoj kvalitet i ustoličio se na mjestu jednog od najkreativnijih autora. Njegovi stihovi govore o socijalnoj nepravdi, ljubavi, mržnji, ratu, nacionalizmu, ljudima uopšte, hip hopu, grafitima u maniru storytellinga, reprezenta pa i bettlea. Radio je i muziku za film Srđana Vuletića Ljeto u zlatnoj dolini, te hip hop mjuzikl Prosjačka opera za Tuzlanski teatar, a pozajmljivao je i glas junacima animiranih filmova. Danas živi i radi na relaciji Zagreb – Jerusalem u kojem žive njegova žena i kćerka.

MONITOR: Prošle godine je bila puna decenija od izlaska debi materijala. Možeš li zaokružiti taj period? Šta je isto, šta se promijenilo?
EDO MAAJKA: Moj debi materijal je izašo u vrijeme kad je hip hop scena bila najaktivnija 2001/ 2002. godine. Svaki mjesec je neko izdavo novi album, izdavači su bili puni posla, a sada je izdavaštvo u nezavidnoj poziciji. Izađu možda četiri albuma godišnje u cijeloj regiji i to je to. Glavnina promocije se odvija preko društvenih mreža i portala, radio i televizija su postali manje bitni. Odnos šunda i dobre muzike je manje više isti.

MONITOR: Nastupaš svuda po regionu, ali i dobar dio vremena provodiš vani. Iz tvoje perspektive, šta se tu promijenilo? Jesmo li bliži ili dalji nego prije, recimo, deset godina?
EDO MAAJKA: Puno smo bliže. Sjećam se svog prvog nastupa u Srbiji, Marčelovog u Tuzli, Bad Copys u Zagrebu, u Banja Luci… Sad su to standardna odredišta, protok informacija između bivših republika je puno bolji na svim razinama. Još uvijek je to daleko od onog o čemu sam mašto prije deset godina ali ipak smo svi dosta bliže.

MONITOR: Imaš li neku predstavu gdje ćemo biti za deset godina?
EDO MAAJKA: Iskreno ne znam, nadam se samo da će se svijest ljudi podići barem u nekim segmentima, nadam se ko i svi boljem, evoluciji… Inače ozonske rupe će nas jebat u dupe.

MONITOR: Može li se živjeti od muzike?
EDO MAAJKA: Puno je teže, ali može. Treba biti artist i s računima.

MONITOR: Čini se da je hip hop prisutniji u posljednjih par godina. Da li su ljudi počeli da kapiraju stihove ili jednostavno prihvataju ono što je aktuelno?
EDO MAAJKA: Općenito gledajući ja mislim da je hip hop dosta pao. Pala je i potražnja i ponuda, jedan dio je osto na razini a drugi se razvodnio i priklonio zabavnoj, folku, house muzici. Rijetko koji grad ima klub u kojem se jednom sedmično može slušat striktno hip hop, toga je recimo prije bilo puno više. Svejedno mislim da ex yu regija ima jako dobru scenu, iz svake države imamo po nekoliko grupa ili pojedinaca koji bi ti osvijetlili obraz na bilo kojem festivalu u svijetu.

MONITOR: Odradio si nekoliko nastupa i u Crnoj Gori. Jesi li imao očekivanja, strahova?
EDO MAAJKA: Na prvom koncertu me jako zanimalo kako će nas ljudi prihvatiti. Da li to slušaju i šta još slušaju? Kakva je raja? To mi je bio prvi posjet Crnoj Gori i od tad dolazim svake godine. Ljudi su znali sve pjesme, cijela ekipa je bila oduševljena. Repo sam i nakon koncerta pred lokalom nekoj ekipi koja nije mogla ući unutra. Osim toga upozno sam i dosta ljudi sa scene i vidio kojim žarom rade kod vas. Dođem često, zadnji put sam nastupo na nikšičkom Lake Festu, to je bilo totalno ludilo, nisam očekivo tolko ljudi s obzirom da smo nastupali dosta rano. Hvala svima još jednom.

MONITOR: Na tvom Fejsbuk profilu se našao zanimljiv video nakon ljetošnjeg gostovanja u našoj zemlji. Da li je stereotipija o kojoj priča tvoj sagovornik toliko prisutna?
EDO MAAJKA: Na Balkanu se stereotipi i predrasude jako sporo ispravljaju, ima toga ima…

MONITOR: Kakvo je tvoje viđenje muzike i kulture u regionu? Posljednji album je urađen i objavljen putem interneta. Misliš li da je završeno sa diskografskim kućama?
EDO MAAJKA: Mislim da je to samo pitanje vremena. I ovi diskografi kod nas koji su preživjeli, ne znam kako su preživjeli do sad. Možda će smislit neki prihvatljivi novi model ili se rekonstruirat i počet baviti sa milion drugih stvari da bi preživjeli, ali ovako jednostavno nemaju šanse.

MONITOR: Štrajk mozga donosi veliki broj saradnji. Prisutna su i imena poput Smaka i Arsen Dedića koja na prvu loptu nekima djeluju iznenađujuće. Jesu li ovi autori bili dio tvog muzičkog odrastanja ili su drugi razlozi njihovog prisustva na albumu?
EDO MAAJKA: To su carevi, mislim da ne postoji čovjek u muzici sa Arsenovim znanjem i iskustvom, on je kategorija sam za sebe, i još uvijek radi lik punom parom. Smak je bend najboljih rifova, vječno sam zahvalan bratu što mi je pušto njih i slične dok sam bio klinac. Veliki sam fan Smaka i Arsena. Hvala im puno…

MONITOR: Štrajk mozga je još uvijek aktuelan. Čini mi se kao apel za svojevrsnim resetovanjem. Misliš li da je nešto tako moguće?
EDO MAAJKA: Resetovanje je nemoguće, svi bi mi htjeli neki reset nakon boli i razočarenja i dobro je što ga nema jer tako ne bi ništa naučili. Štrajk mozga je album koji govori o povratku sebi, vjeri u sebe i otklonu od naučenih strahova i predrasuda koji nas ne vode nikuda. Ono što te uči sredina nije uvijek istina. Pogotovo ne na našim prostorima.

MONITOR: Ispada da si izbacivao po jedan materijal svako godinu i po, plus brojne saradnje, gostovanja… Da li misliš da bi isto bilo da živiš u sređenoj sredini u kojoj nema toliko tema za obraditi?
EDO MAAJKA: Ko zna, možda bi, samo bi se albumi zvali Ljubavne 1, Ljubavne 2, Multikulturalnost…. Ima tu i sredine naravno, al mislim da je prije svega radi hiperakcije. Znam Njemce koji rade album godišnje, a nekad izbace i dva. Ja generalno mislim da je strah – strah i mržnja je mržnja, nebitno dal je riječ o balkanskoj ili njemačkoj ili bliskoistočnoj, problemi su jednaki samo su različitih intenziteta.

MONITOR: Podijelili smo se nacionalno, etnički, vjerski, sve su vidljivije i razlike u shvatanjima seksualnih sloboda… Ima li kraja našim podjelama?
EDO MAAJKA: Ja mislim da nema. Kad kreneš s tim nema stajanja. Svi smo mi različiti jedni od drugih, to sam objasnio u pjesmi Drukčiji. Tražiti razlike je poso koji beskrajno traje. Počneš na nekim nacionalno religijskim osnovama, a završit ćeš tako da ćeš biti fokusiran na razlike u kvartovima, zgradama, obitelji i krvnim grupama. Na kraju ćeš doći do toga da je svaki pojedinac različit i da ne postoje dva ista koja će se poklopiti u ukusima i promišljanjima i eto ti mjesta za konflikt s bilo kim. Nesigurnost! Da su ljudi sigurniji u sebe ne bi se tolko bojali drukčijeg i drukčijih.

FRENDOVI I JARANI

MONITOR: Jarani su u međuvremenu postali friendovi. Tvoj posljednji hit jasno opisuje ovu pojavu. Udaljavaju li nas baš toliko internet i društvene mreže?
EDO MAAJKA: One bliske malo udalji, a one daleke malo približi i to je to. Svejedno ne može se gledat na društvene mreže ko na neku negativnu pojavu, jako su korisne, ali ljudi, ko i sa svime, jednostavno nekad pretjeraju. Imam osjećaj da nisu tu, često pričam s ljudima i skontam da me ne slušaju jer su na smartfonu, pričaju s tobom dok gledaju na statuse. Ono – likovi se samo isključe. To mi je bio i poriv za uradit pjesmu posvećenu tom fenomenu. Fejsbuk mi je oteo jarane.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo