Povežite se sa nama

INTERVJU

EDO MAAJKA: Resetovanje je nemoguće

Objavljeno prije

na

Edin Osmić, poznatiji kao Edo Maajka, rođen je 1978. u Brčkom (BIH). Kao izbjeglica je došao u Hrvatsku 1992. da bi se radi studiranja vratio u Bosnu. Upravo tu i počinje njegova muzička karijera. Prvo u bendu Discord, pa kroz ekipu FMJAM i Disciplinsku Komisiju. Po povratku u Zagreb snima prve demo stvari Minimalni rizik i Mahir i Alma, a nakon uspješnog probijanja leda slijedi ugovor sa kućom MENART. Njegov prvijenac Slušaj Mater izlazi 2002.i Edo Maajka preko noći postaje jedan od najslušanijih hip hopera regiona. Sa narednim izdanjima No Sikiriki, Stigo ćumur, Balkansko a naše, Spomen ploča i prošlogodišnjim materijalom Štrajk mozga potvrdio je svoj kvalitet i ustoličio se na mjestu jednog od najkreativnijih autora. Njegovi stihovi govore o socijalnoj nepravdi, ljubavi, mržnji, ratu, nacionalizmu, ljudima uopšte, hip hopu, grafitima u maniru storytellinga, reprezenta pa i bettlea. Radio je i muziku za film Srđana Vuletića Ljeto u zlatnoj dolini, te hip hop mjuzikl Prosjačka opera za Tuzlanski teatar, a pozajmljivao je i glas junacima animiranih filmova. Danas živi i radi na relaciji Zagreb – Jerusalem u kojem žive njegova žena i kćerka.

MONITOR: Prošle godine je bila puna decenija od izlaska debi materijala. Možeš li zaokružiti taj period? Šta je isto, šta se promijenilo?
EDO MAAJKA: Moj debi materijal je izašo u vrijeme kad je hip hop scena bila najaktivnija 2001/ 2002. godine. Svaki mjesec je neko izdavo novi album, izdavači su bili puni posla, a sada je izdavaštvo u nezavidnoj poziciji. Izađu možda četiri albuma godišnje u cijeloj regiji i to je to. Glavnina promocije se odvija preko društvenih mreža i portala, radio i televizija su postali manje bitni. Odnos šunda i dobre muzike je manje više isti.

MONITOR: Nastupaš svuda po regionu, ali i dobar dio vremena provodiš vani. Iz tvoje perspektive, šta se tu promijenilo? Jesmo li bliži ili dalji nego prije, recimo, deset godina?
EDO MAAJKA: Puno smo bliže. Sjećam se svog prvog nastupa u Srbiji, Marčelovog u Tuzli, Bad Copys u Zagrebu, u Banja Luci… Sad su to standardna odredišta, protok informacija između bivših republika je puno bolji na svim razinama. Još uvijek je to daleko od onog o čemu sam mašto prije deset godina ali ipak smo svi dosta bliže.

MONITOR: Imaš li neku predstavu gdje ćemo biti za deset godina?
EDO MAAJKA: Iskreno ne znam, nadam se samo da će se svijest ljudi podići barem u nekim segmentima, nadam se ko i svi boljem, evoluciji… Inače ozonske rupe će nas jebat u dupe.

MONITOR: Može li se živjeti od muzike?
EDO MAAJKA: Puno je teže, ali može. Treba biti artist i s računima.

MONITOR: Čini se da je hip hop prisutniji u posljednjih par godina. Da li su ljudi počeli da kapiraju stihove ili jednostavno prihvataju ono što je aktuelno?
EDO MAAJKA: Općenito gledajući ja mislim da je hip hop dosta pao. Pala je i potražnja i ponuda, jedan dio je osto na razini a drugi se razvodnio i priklonio zabavnoj, folku, house muzici. Rijetko koji grad ima klub u kojem se jednom sedmično može slušat striktno hip hop, toga je recimo prije bilo puno više. Svejedno mislim da ex yu regija ima jako dobru scenu, iz svake države imamo po nekoliko grupa ili pojedinaca koji bi ti osvijetlili obraz na bilo kojem festivalu u svijetu.

MONITOR: Odradio si nekoliko nastupa i u Crnoj Gori. Jesi li imao očekivanja, strahova?
EDO MAAJKA: Na prvom koncertu me jako zanimalo kako će nas ljudi prihvatiti. Da li to slušaju i šta još slušaju? Kakva je raja? To mi je bio prvi posjet Crnoj Gori i od tad dolazim svake godine. Ljudi su znali sve pjesme, cijela ekipa je bila oduševljena. Repo sam i nakon koncerta pred lokalom nekoj ekipi koja nije mogla ući unutra. Osim toga upozno sam i dosta ljudi sa scene i vidio kojim žarom rade kod vas. Dođem često, zadnji put sam nastupo na nikšičkom Lake Festu, to je bilo totalno ludilo, nisam očekivo tolko ljudi s obzirom da smo nastupali dosta rano. Hvala svima još jednom.

MONITOR: Na tvom Fejsbuk profilu se našao zanimljiv video nakon ljetošnjeg gostovanja u našoj zemlji. Da li je stereotipija o kojoj priča tvoj sagovornik toliko prisutna?
EDO MAAJKA: Na Balkanu se stereotipi i predrasude jako sporo ispravljaju, ima toga ima…

MONITOR: Kakvo je tvoje viđenje muzike i kulture u regionu? Posljednji album je urađen i objavljen putem interneta. Misliš li da je završeno sa diskografskim kućama?
EDO MAAJKA: Mislim da je to samo pitanje vremena. I ovi diskografi kod nas koji su preživjeli, ne znam kako su preživjeli do sad. Možda će smislit neki prihvatljivi novi model ili se rekonstruirat i počet baviti sa milion drugih stvari da bi preživjeli, ali ovako jednostavno nemaju šanse.

MONITOR: Štrajk mozga donosi veliki broj saradnji. Prisutna su i imena poput Smaka i Arsen Dedića koja na prvu loptu nekima djeluju iznenađujuće. Jesu li ovi autori bili dio tvog muzičkog odrastanja ili su drugi razlozi njihovog prisustva na albumu?
EDO MAAJKA: To su carevi, mislim da ne postoji čovjek u muzici sa Arsenovim znanjem i iskustvom, on je kategorija sam za sebe, i još uvijek radi lik punom parom. Smak je bend najboljih rifova, vječno sam zahvalan bratu što mi je pušto njih i slične dok sam bio klinac. Veliki sam fan Smaka i Arsena. Hvala im puno…

MONITOR: Štrajk mozga je još uvijek aktuelan. Čini mi se kao apel za svojevrsnim resetovanjem. Misliš li da je nešto tako moguće?
EDO MAAJKA: Resetovanje je nemoguće, svi bi mi htjeli neki reset nakon boli i razočarenja i dobro je što ga nema jer tako ne bi ništa naučili. Štrajk mozga je album koji govori o povratku sebi, vjeri u sebe i otklonu od naučenih strahova i predrasuda koji nas ne vode nikuda. Ono što te uči sredina nije uvijek istina. Pogotovo ne na našim prostorima.

MONITOR: Ispada da si izbacivao po jedan materijal svako godinu i po, plus brojne saradnje, gostovanja… Da li misliš da bi isto bilo da živiš u sređenoj sredini u kojoj nema toliko tema za obraditi?
EDO MAAJKA: Ko zna, možda bi, samo bi se albumi zvali Ljubavne 1, Ljubavne 2, Multikulturalnost…. Ima tu i sredine naravno, al mislim da je prije svega radi hiperakcije. Znam Njemce koji rade album godišnje, a nekad izbace i dva. Ja generalno mislim da je strah – strah i mržnja je mržnja, nebitno dal je riječ o balkanskoj ili njemačkoj ili bliskoistočnoj, problemi su jednaki samo su različitih intenziteta.

MONITOR: Podijelili smo se nacionalno, etnički, vjerski, sve su vidljivije i razlike u shvatanjima seksualnih sloboda… Ima li kraja našim podjelama?
EDO MAAJKA: Ja mislim da nema. Kad kreneš s tim nema stajanja. Svi smo mi različiti jedni od drugih, to sam objasnio u pjesmi Drukčiji. Tražiti razlike je poso koji beskrajno traje. Počneš na nekim nacionalno religijskim osnovama, a završit ćeš tako da ćeš biti fokusiran na razlike u kvartovima, zgradama, obitelji i krvnim grupama. Na kraju ćeš doći do toga da je svaki pojedinac različit i da ne postoje dva ista koja će se poklopiti u ukusima i promišljanjima i eto ti mjesta za konflikt s bilo kim. Nesigurnost! Da su ljudi sigurniji u sebe ne bi se tolko bojali drukčijeg i drukčijih.

FRENDOVI I JARANI

MONITOR: Jarani su u međuvremenu postali friendovi. Tvoj posljednji hit jasno opisuje ovu pojavu. Udaljavaju li nas baš toliko internet i društvene mreže?
EDO MAAJKA: One bliske malo udalji, a one daleke malo približi i to je to. Svejedno ne može se gledat na društvene mreže ko na neku negativnu pojavu, jako su korisne, ali ljudi, ko i sa svime, jednostavno nekad pretjeraju. Imam osjećaj da nisu tu, često pričam s ljudima i skontam da me ne slušaju jer su na smartfonu, pričaju s tobom dok gledaju na statuse. Ono – likovi se samo isključe. To mi je bio i poriv za uradit pjesmu posvećenu tom fenomenu. Fejsbuk mi je oteo jarane.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo