Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO SOŠIĆ, REDITELJ: Strah od neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Predstava Slijepi, po tekstu nobelovca Morisa Meterlinka, u režiji Željka Sošića i dramatizaciji Vaska Raičevića nedavno je premijerno odigrana u okviru kompleksa vojnog aerodroma u Golubovcima. Komad u produkciji Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK) prva je adaptacija Meterlinkovog djela u regionu. Predstava govori o čovjekovom uznemirujućem padu u stvarni svijet i haos iz kojeg pokušava izvući istinu o vlastitoj egzistenciji. Paralelno sa premijerom, bilo je snimanje dokumentarnog filma radnog naslova Slijepi koje po konceptu Stefana Boškovića, režirao Senad Šahmanović, u koprodukciji sa Radio-televizijom Crne Gore. Reditelj predstave Željko Sošić poznat je po debitantskom filmu Imam nešto važno da vam kažem iz 2005. godine i filmu Mali ljubavni bog. Režirao je i nekolio predstava, od kojih je bila zapažena Pravednici u Zetskom domu, prema Kamijevom tekstu.

MONITOR: Kako su saopštili iz ATAK-a, a i u to se publika uvjerila, predstava “Slijepi” istražuje mogućnosti teatarskog izraza – profesionalni glumci u zajedničkoj igri sa članovima organizacije “Homer” stvaraju čudesni i uznemirujući svijet na osnovu Meterlinkove drame. Šta vas je privuklo ovom komadu i koliko vam je bilo izazovno da postavite ovu predstavu?
SOŠIĆ: Osnivači ATAK-a – Dragana Tripković, Vasko Raičević i Stefan Bošković ponudili su mi da radim predstavu po ovoj drami. Slijepi Morisa Meterlinka nisu komad koji bi reditelj poželio da radi sa strašću i uzbuđenjem, to je drama koja reditelja zabrine i namuči. Ova drama nikad nije rađena na ovim prostorima, mislim da se i u ozbiljnim teatarskim sredinama rijetko postavlja. Radi se o drami bez sukoba, bez karaktera, bez dramskih situacija, dakle bez osnovnih elemenata rediteljskog zanata i bez svega na šta bi reditelj mogao da se osloni u stvaranju predstave. Ipak, u pitanju je genijalna dramska literatura. Odlučio sam da pokušam da konkretizujem pozorišne elemente i da se upustim u ovaj neizvjesni i rizični proces. Dakle, upravo poštovanje i strastvena predanost velikoj dramskoj literaturi na kojoj sam školovan i odgajan bila je glavni motiv.

MONITOR: U predstavi “Slijepi” osim profesionalnih glumaca igraju glumci amateri – osobe sa oštećenim vidom, članovi pozorišnog ansambla “Homer” iz Podgorice. Vidljiv je taj Vaš specifičan rad sa glumcima. Kakvo je iskustvo raditi sa njima?
SOŠIĆ: Nije prvi put da se u pozorišni ili filmski proces uključe ljudi koji nisu profesionalni glumci, pa nije ni meni to bila nepoznanica. Cijelo djetinjstvo sam proveo u amaterskom pozorištu, kasnije sam sa drugarima iz Gimnazije pravio predstave, a u svom prvom igranom filmu glavnu ulogu sam povjerio pjevaču i muzičaru Bojanu Maroviću. Ipak, ovo nije bio tipičan rad sa amaterima, i samo ja znam kolika je odgovornost, ljudska i profesionalna moralna obaveza koju sam osjećao od prve probe do poslednje sekunde premijere. Angažovati ljude sa oštećenim vidom u ovom projektu bila je smjela i teška produkcijska i rediteljska odluka, ali odluka promišljena i duboko utemeljena u našoj namjeri da napravimo snažnu i uvjerljivu predstavu. Želim da naglasim- nisam imao namjeru da stvaram nikakvo inkluzivno pozorište, ili nešto tome slično. Ja sam reditelj, a ne NVO aktivist. Nisam želio da publika gleda slijepe glumce kao zanimljivost, nego kao dio cjeline, dio predstave. Nije mi bio plan da čovjek iz publike posmatra te divne ljude sa nama urođenim licemjernim osjećajem sažaljenja, nego da se prepusti teatarskom činu i osjeti tegobu i strah od neizvjesnosti života koje predstava svojom cjelinom nosi. Znam da se kasnije u medijima potencirala uglavnom ta specifičnost ove predstave, ali to je neprikladno pojednostavljivanje.

MONITOR: Sigurno je rad na predstavi bio kompleksan, počevši od adaptacije komada. Koliko ste dugo svi radili i na koje ste izazove nailazili?
SOŠIĆ: Rad na svakoj predstavi je kompleksan, s tim što je na ovoj zaista bilo nekoliko posebnosti koje se zajedno rijetko nalaze. Prvo, radi se o nezavisnoj produkciji, predstavi van pozorišnih institucija, koja se nije imala na što osloniti osim na profesionalnu odgovornost i predanost onih koji su je stvarali. Drugo, nezavisna produkcija je pred sebe postavila neopisivo težak zadatak- da teatarski uprizori jedan tekst kakav je Meterlinkov, uz okolnost kakva je spoj profesionalnih i amaterskih glumaca. Onda smo smislili da predstava funkcioniše u ambijentu, u ogromnom prostoru u kom glumci prilaze publici sa takve udaljenosti da se jedva vide. Kasnije su dio predstave postali naši prijatelji, naoružani vojnici, i naši piloti koji su nadlijetali helikopterom scenu tačno kad je trebalo. I sve to za jako kratko vrijeme, nepunih mjesec dana.Tako nešto se vjerovatno radi samo kad si mlad.

MONITOR: Veoma je zanimljiv ambijent u kojem se predstava igrala – gledaoci su dovedeni autobusima do improvizovane scene, gdje je sve nagovještavalo na rat, pustoš i smrt. Takođe, tokom predstave pada mrak, gubi se svjetlost. Da li ste zadovoljni kako je publika reagovala na sve te okolnosti?
SOŠIĆ: Bio sam srećan kad smo u tom ogromnom kompleksu vojnog aerodroma pronašli veliku livadu sa rijetkom, osušenom travom, i jednim objektom koji smo zapalili i koji je gorio sve vrijeme predstave.Okolo su stare zgrade koje se više ne koriste, vojna vozila koja su zarđala. Bilo mi je važno da publika prođe kroz dio tog ogromnog prostora, koji podsjeća na nekadašnju vojnu silu kakva je bila velika Jugoslavija. Tim zloslutnim, ogromnim i opasno tihim prostorom luta grupa slijepih ljudi, a vođa, koji jedini vidi, u jednom času pada mrtav. Predstava počinje u sumrak, želio sam da se gledalac zagleda u tu čudnu svjetlost između dana i noći. Završava se u skoro potpunom mraku, okrutno i tragično, onako kako je jedino i moguće.

MONITOR: Na koji način ovaj komad korespondira sa našom svakodnevicom i šta za vas predstavlja savremeni teatar – mora li da komentariše i kritikuje ili mora da bude iznad stvarnosti?
SOŠIĆ: Umjetnost ništa ne mora, ali nikad nije i ne može sama po sebi biti izvan života. Ovaj komad se bavi najvećom temom- samim ljudskim životom u njegovoj cjelosti. Ovo je tragedija, ali tragedija čiji likovi nemaju nikakvo pogrešno činjenje, nikakvu krivicu. Oni su slijepi u nepoznatom prostoru, bez ikakve mogućnosti da se spasu. Upravo ta osnova- tragika bez ikakve krivice svojstvena je našem vremenu. I, kao što slijepi u predstavi ne znaju ko im se i zašto približava, ali jasno osjećaju strah, tako i današnji čovjek ne zna ko je njegov neprijatelj, niti ko donosi odluke koje mu određuju sudbinu. Na našem, malom planu, takav duboki strah od neizvjesnosti vidim na licima ljudi koji se danas nemaju na što osloniti, koji su se odjednom našli u nekom nesigurnom i okrutnom vremenu, za koje ne znaju odakle dolazi i koje, ipak, ne mogu promijeniti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo