Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO SOŠIĆ, REDITELJ: Strah od neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Predstava Slijepi, po tekstu nobelovca Morisa Meterlinka, u režiji Željka Sošića i dramatizaciji Vaska Raičevića nedavno je premijerno odigrana u okviru kompleksa vojnog aerodroma u Golubovcima. Komad u produkciji Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK) prva je adaptacija Meterlinkovog djela u regionu. Predstava govori o čovjekovom uznemirujućem padu u stvarni svijet i haos iz kojeg pokušava izvući istinu o vlastitoj egzistenciji. Paralelno sa premijerom, bilo je snimanje dokumentarnog filma radnog naslova Slijepi koje po konceptu Stefana Boškovića, režirao Senad Šahmanović, u koprodukciji sa Radio-televizijom Crne Gore. Reditelj predstave Željko Sošić poznat je po debitantskom filmu Imam nešto važno da vam kažem iz 2005. godine i filmu Mali ljubavni bog. Režirao je i nekolio predstava, od kojih je bila zapažena Pravednici u Zetskom domu, prema Kamijevom tekstu.

MONITOR: Kako su saopštili iz ATAK-a, a i u to se publika uvjerila, predstava “Slijepi” istražuje mogućnosti teatarskog izraza – profesionalni glumci u zajedničkoj igri sa članovima organizacije “Homer” stvaraju čudesni i uznemirujući svijet na osnovu Meterlinkove drame. Šta vas je privuklo ovom komadu i koliko vam je bilo izazovno da postavite ovu predstavu?
SOŠIĆ: Osnivači ATAK-a – Dragana Tripković, Vasko Raičević i Stefan Bošković ponudili su mi da radim predstavu po ovoj drami. Slijepi Morisa Meterlinka nisu komad koji bi reditelj poželio da radi sa strašću i uzbuđenjem, to je drama koja reditelja zabrine i namuči. Ova drama nikad nije rađena na ovim prostorima, mislim da se i u ozbiljnim teatarskim sredinama rijetko postavlja. Radi se o drami bez sukoba, bez karaktera, bez dramskih situacija, dakle bez osnovnih elemenata rediteljskog zanata i bez svega na šta bi reditelj mogao da se osloni u stvaranju predstave. Ipak, u pitanju je genijalna dramska literatura. Odlučio sam da pokušam da konkretizujem pozorišne elemente i da se upustim u ovaj neizvjesni i rizični proces. Dakle, upravo poštovanje i strastvena predanost velikoj dramskoj literaturi na kojoj sam školovan i odgajan bila je glavni motiv.

MONITOR: U predstavi “Slijepi” osim profesionalnih glumaca igraju glumci amateri – osobe sa oštećenim vidom, članovi pozorišnog ansambla “Homer” iz Podgorice. Vidljiv je taj Vaš specifičan rad sa glumcima. Kakvo je iskustvo raditi sa njima?
SOŠIĆ: Nije prvi put da se u pozorišni ili filmski proces uključe ljudi koji nisu profesionalni glumci, pa nije ni meni to bila nepoznanica. Cijelo djetinjstvo sam proveo u amaterskom pozorištu, kasnije sam sa drugarima iz Gimnazije pravio predstave, a u svom prvom igranom filmu glavnu ulogu sam povjerio pjevaču i muzičaru Bojanu Maroviću. Ipak, ovo nije bio tipičan rad sa amaterima, i samo ja znam kolika je odgovornost, ljudska i profesionalna moralna obaveza koju sam osjećao od prve probe do poslednje sekunde premijere. Angažovati ljude sa oštećenim vidom u ovom projektu bila je smjela i teška produkcijska i rediteljska odluka, ali odluka promišljena i duboko utemeljena u našoj namjeri da napravimo snažnu i uvjerljivu predstavu. Želim da naglasim- nisam imao namjeru da stvaram nikakvo inkluzivno pozorište, ili nešto tome slično. Ja sam reditelj, a ne NVO aktivist. Nisam želio da publika gleda slijepe glumce kao zanimljivost, nego kao dio cjeline, dio predstave. Nije mi bio plan da čovjek iz publike posmatra te divne ljude sa nama urođenim licemjernim osjećajem sažaljenja, nego da se prepusti teatarskom činu i osjeti tegobu i strah od neizvjesnosti života koje predstava svojom cjelinom nosi. Znam da se kasnije u medijima potencirala uglavnom ta specifičnost ove predstave, ali to je neprikladno pojednostavljivanje.

MONITOR: Sigurno je rad na predstavi bio kompleksan, počevši od adaptacije komada. Koliko ste dugo svi radili i na koje ste izazove nailazili?
SOŠIĆ: Rad na svakoj predstavi je kompleksan, s tim što je na ovoj zaista bilo nekoliko posebnosti koje se zajedno rijetko nalaze. Prvo, radi se o nezavisnoj produkciji, predstavi van pozorišnih institucija, koja se nije imala na što osloniti osim na profesionalnu odgovornost i predanost onih koji su je stvarali. Drugo, nezavisna produkcija je pred sebe postavila neopisivo težak zadatak- da teatarski uprizori jedan tekst kakav je Meterlinkov, uz okolnost kakva je spoj profesionalnih i amaterskih glumaca. Onda smo smislili da predstava funkcioniše u ambijentu, u ogromnom prostoru u kom glumci prilaze publici sa takve udaljenosti da se jedva vide. Kasnije su dio predstave postali naši prijatelji, naoružani vojnici, i naši piloti koji su nadlijetali helikopterom scenu tačno kad je trebalo. I sve to za jako kratko vrijeme, nepunih mjesec dana.Tako nešto se vjerovatno radi samo kad si mlad.

MONITOR: Veoma je zanimljiv ambijent u kojem se predstava igrala – gledaoci su dovedeni autobusima do improvizovane scene, gdje je sve nagovještavalo na rat, pustoš i smrt. Takođe, tokom predstave pada mrak, gubi se svjetlost. Da li ste zadovoljni kako je publika reagovala na sve te okolnosti?
SOŠIĆ: Bio sam srećan kad smo u tom ogromnom kompleksu vojnog aerodroma pronašli veliku livadu sa rijetkom, osušenom travom, i jednim objektom koji smo zapalili i koji je gorio sve vrijeme predstave.Okolo su stare zgrade koje se više ne koriste, vojna vozila koja su zarđala. Bilo mi je važno da publika prođe kroz dio tog ogromnog prostora, koji podsjeća na nekadašnju vojnu silu kakva je bila velika Jugoslavija. Tim zloslutnim, ogromnim i opasno tihim prostorom luta grupa slijepih ljudi, a vođa, koji jedini vidi, u jednom času pada mrtav. Predstava počinje u sumrak, želio sam da se gledalac zagleda u tu čudnu svjetlost između dana i noći. Završava se u skoro potpunom mraku, okrutno i tragično, onako kako je jedino i moguće.

MONITOR: Na koji način ovaj komad korespondira sa našom svakodnevicom i šta za vas predstavlja savremeni teatar – mora li da komentariše i kritikuje ili mora da bude iznad stvarnosti?
SOŠIĆ: Umjetnost ništa ne mora, ali nikad nije i ne može sama po sebi biti izvan života. Ovaj komad se bavi najvećom temom- samim ljudskim životom u njegovoj cjelosti. Ovo je tragedija, ali tragedija čiji likovi nemaju nikakvo pogrešno činjenje, nikakvu krivicu. Oni su slijepi u nepoznatom prostoru, bez ikakve mogućnosti da se spasu. Upravo ta osnova- tragika bez ikakve krivice svojstvena je našem vremenu. I, kao što slijepi u predstavi ne znaju ko im se i zašto približava, ali jasno osjećaju strah, tako i današnji čovjek ne zna ko je njegov neprijatelj, niti ko donosi odluke koje mu određuju sudbinu. Na našem, malom planu, takav duboki strah od neizvjesnosti vidim na licima ljudi koji se danas nemaju na što osloniti, koji su se odjednom našli u nekom nesigurnom i okrutnom vremenu, za koje ne znaju odakle dolazi i koje, ipak, ne mogu promijeniti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo