Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO SOŠIĆ, REDITELJ: Strah od neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

zeljko-sosic

Predstava Slijepi, po tekstu nobelovca Morisa Meterlinka, u režiji Željka Sošića i dramatizaciji Vaska Raičevića nedavno je premijerno odigrana u okviru kompleksa vojnog aerodroma u Golubovcima. Komad u produkciji Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK) prva je adaptacija Meterlinkovog djela u regionu. Predstava govori o čovjekovom uznemirujućem padu u stvarni svijet i haos iz kojeg pokušava izvući istinu o vlastitoj egzistenciji. Paralelno sa premijerom, bilo je snimanje dokumentarnog filma radnog naslova Slijepi koje po konceptu Stefana Boškovića, režirao Senad Šahmanović, u koprodukciji sa Radio-televizijom Crne Gore. Reditelj predstave Željko Sošić poznat je po debitantskom filmu Imam nešto važno da vam kažem iz 2005. godine i filmu Mali ljubavni bog. Režirao je i nekolio predstava, od kojih je bila zapažena Pravednici u Zetskom domu, prema Kamijevom tekstu.

MONITOR: Kako su saopštili iz ATAK-a, a i u to se publika uvjerila, predstava “Slijepi” istražuje mogućnosti teatarskog izraza – profesionalni glumci u zajedničkoj igri sa članovima organizacije “Homer” stvaraju čudesni i uznemirujući svijet na osnovu Meterlinkove drame. Šta vas je privuklo ovom komadu i koliko vam je bilo izazovno da postavite ovu predstavu?
SOŠIĆ: Osnivači ATAK-a – Dragana Tripković, Vasko Raičević i Stefan Bošković ponudili su mi da radim predstavu po ovoj drami. Slijepi Morisa Meterlinka nisu komad koji bi reditelj poželio da radi sa strašću i uzbuđenjem, to je drama koja reditelja zabrine i namuči. Ova drama nikad nije rađena na ovim prostorima, mislim da se i u ozbiljnim teatarskim sredinama rijetko postavlja. Radi se o drami bez sukoba, bez karaktera, bez dramskih situacija, dakle bez osnovnih elemenata rediteljskog zanata i bez svega na šta bi reditelj mogao da se osloni u stvaranju predstave. Ipak, u pitanju je genijalna dramska literatura. Odlučio sam da pokušam da konkretizujem pozorišne elemente i da se upustim u ovaj neizvjesni i rizični proces. Dakle, upravo poštovanje i strastvena predanost velikoj dramskoj literaturi na kojoj sam školovan i odgajan bila je glavni motiv.

MONITOR: U predstavi “Slijepi” osim profesionalnih glumaca igraju glumci amateri – osobe sa oštećenim vidom, članovi pozorišnog ansambla “Homer” iz Podgorice. Vidljiv je taj Vaš specifičan rad sa glumcima. Kakvo je iskustvo raditi sa njima?
SOŠIĆ: Nije prvi put da se u pozorišni ili filmski proces uključe ljudi koji nisu profesionalni glumci, pa nije ni meni to bila nepoznanica. Cijelo djetinjstvo sam proveo u amaterskom pozorištu, kasnije sam sa drugarima iz Gimnazije pravio predstave, a u svom prvom igranom filmu glavnu ulogu sam povjerio pjevaču i muzičaru Bojanu Maroviću. Ipak, ovo nije bio tipičan rad sa amaterima, i samo ja znam kolika je odgovornost, ljudska i profesionalna moralna obaveza koju sam osjećao od prve probe do poslednje sekunde premijere. Angažovati ljude sa oštećenim vidom u ovom projektu bila je smjela i teška produkcijska i rediteljska odluka, ali odluka promišljena i duboko utemeljena u našoj namjeri da napravimo snažnu i uvjerljivu predstavu. Želim da naglasim- nisam imao namjeru da stvaram nikakvo inkluzivno pozorište, ili nešto tome slično. Ja sam reditelj, a ne NVO aktivist. Nisam želio da publika gleda slijepe glumce kao zanimljivost, nego kao dio cjeline, dio predstave. Nije mi bio plan da čovjek iz publike posmatra te divne ljude sa nama urođenim licemjernim osjećajem sažaljenja, nego da se prepusti teatarskom činu i osjeti tegobu i strah od neizvjesnosti života koje predstava svojom cjelinom nosi. Znam da se kasnije u medijima potencirala uglavnom ta specifičnost ove predstave, ali to je neprikladno pojednostavljivanje.

MONITOR: Sigurno je rad na predstavi bio kompleksan, počevši od adaptacije komada. Koliko ste dugo svi radili i na koje ste izazove nailazili?
SOŠIĆ: Rad na svakoj predstavi je kompleksan, s tim što je na ovoj zaista bilo nekoliko posebnosti koje se zajedno rijetko nalaze. Prvo, radi se o nezavisnoj produkciji, predstavi van pozorišnih institucija, koja se nije imala na što osloniti osim na profesionalnu odgovornost i predanost onih koji su je stvarali. Drugo, nezavisna produkcija je pred sebe postavila neopisivo težak zadatak- da teatarski uprizori jedan tekst kakav je Meterlinkov, uz okolnost kakva je spoj profesionalnih i amaterskih glumaca. Onda smo smislili da predstava funkcioniše u ambijentu, u ogromnom prostoru u kom glumci prilaze publici sa takve udaljenosti da se jedva vide. Kasnije su dio predstave postali naši prijatelji, naoružani vojnici, i naši piloti koji su nadlijetali helikopterom scenu tačno kad je trebalo. I sve to za jako kratko vrijeme, nepunih mjesec dana.Tako nešto se vjerovatno radi samo kad si mlad.

MONITOR: Veoma je zanimljiv ambijent u kojem se predstava igrala – gledaoci su dovedeni autobusima do improvizovane scene, gdje je sve nagovještavalo na rat, pustoš i smrt. Takođe, tokom predstave pada mrak, gubi se svjetlost. Da li ste zadovoljni kako je publika reagovala na sve te okolnosti?
SOŠIĆ: Bio sam srećan kad smo u tom ogromnom kompleksu vojnog aerodroma pronašli veliku livadu sa rijetkom, osušenom travom, i jednim objektom koji smo zapalili i koji je gorio sve vrijeme predstave.Okolo su stare zgrade koje se više ne koriste, vojna vozila koja su zarđala. Bilo mi je važno da publika prođe kroz dio tog ogromnog prostora, koji podsjeća na nekadašnju vojnu silu kakva je bila velika Jugoslavija. Tim zloslutnim, ogromnim i opasno tihim prostorom luta grupa slijepih ljudi, a vođa, koji jedini vidi, u jednom času pada mrtav. Predstava počinje u sumrak, želio sam da se gledalac zagleda u tu čudnu svjetlost između dana i noći. Završava se u skoro potpunom mraku, okrutno i tragično, onako kako je jedino i moguće.

MONITOR: Na koji način ovaj komad korespondira sa našom svakodnevicom i šta za vas predstavlja savremeni teatar – mora li da komentariše i kritikuje ili mora da bude iznad stvarnosti?
SOŠIĆ: Umjetnost ništa ne mora, ali nikad nije i ne može sama po sebi biti izvan života. Ovaj komad se bavi najvećom temom- samim ljudskim životom u njegovoj cjelosti. Ovo je tragedija, ali tragedija čiji likovi nemaju nikakvo pogrešno činjenje, nikakvu krivicu. Oni su slijepi u nepoznatom prostoru, bez ikakve mogućnosti da se spasu. Upravo ta osnova- tragika bez ikakve krivice svojstvena je našem vremenu. I, kao što slijepi u predstavi ne znaju ko im se i zašto približava, ali jasno osjećaju strah, tako i današnji čovjek ne zna ko je njegov neprijatelj, niti ko donosi odluke koje mu određuju sudbinu. Na našem, malom planu, takav duboki strah od neizvjesnosti vidim na licima ljudi koji se danas nemaju na što osloniti, koji su se odjednom našli u nekom nesigurnom i okrutnom vremenu, za koje ne znaju odakle dolazi i koje, ipak, ne mogu promijeniti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo