Povežite se sa nama

FOKUS

Šelzijeva lista legalizuje poslove

Objavljeno prije

na

duvanski

Osnivač jedne od kompanija iz konzorcijuma koji je ponudio da za 7, 1 miliona eura preuzme Novi duvanski kombinat Podgorica (NDKP) povezan je sa Branislavom Branom Mićunovićem, kontroverznim Nikšićaninom. Mićunović je zbog tranzitnih poslova sa duvanom bio osumnjičen od strane italijanskog tužioca Đuzepe Šelzija u Bariju, skupa sa Milom Đukanovićem, Veselinom Barovićem i drugim uglednicima. Legalizuje li to društvo sada preko NDKP poslove sa cigaretama? Kakav god da je odgovor, jasno je da cijenu opet plaćaju manjinski akcionari Duvanskog kombinata (DKP), mahom radnici koji bi mogli ostati bez svega.

Nebojša Čolan je vlasnik Jaz express-a iz Budve. Ta se firma u konzorcijumu sa Partner company i Primat-om javila na tender za NDKP. Čolan, međutim, rukovodi i budvanskom kompanijom MC Marina, koja je u vlasništvu porodice Mićunović. Osnivači MC Marine su Predrag Mićunović, sinovac Brana Mićunovića i budvanska Anagusta, koju je formirala istoimena firma sa Kipra. Prema kiparskom registru vlasnici Anaguste su Branislav Mićunović i njegova supruga Svetlana. Čolan je u MC Marini, prema registru, ovlašćeni predstavnik i direktor. Ličnost od prvorazrednog povjerenja.

Sa budvanskom Marinom povezan je i Miloš Marović, sin Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS-a. Marovići i Mićunovići su se spojili još tokom duvanskih tranzitnih poslova devedesetih. Tada je prema svjedočenju Momira Bulatovića, od svakog šlepera Svetozar Marović dobijao određeni procenat. Tako je, navodno, Milo Đukanović kupovao ćutanje Marovića.

Prema Privrednom registru udio u MC Marini ima i kompanija CPL Montenegro. Vlasnica te kompanije je Zorica Popović, poslovna partnerka Miloša Marovića. Čolan je sa Milošem Marovićem u kompaniji El MAR.

Kompanije koje su se okupile da dokapitalizuju NDKP, a sa kojima će, prema najavama Branka Vujovića, crnogorska Vlada najvjerovatnije potpisati ugovor već u julu ove godine, nemaju ni dana iskustva u duvanskoj industriji (ako se ne računa povezanost sa tranzitnim bosovima). Prema zvaničnim registrima, nemaju ni novca za tako veliku investiciju. Neke od kompanija osnovane su u januaru 2013. Raniji tender za dokapitalizaciju NDKP propao je prošle godine pošto je Vlada odbila ponudu jedne od najvećih crnogorskih graditeljskih firmi – Zetagradnje.

Vlada od budućeg partnera u NDKP traži da izgradi novu fabriku duvana za najkasnije godinu dana, pored kupovine sto odsto akcija NDKP.

Prema tenderu za NDKP „ponuđač mora da dokaže da posjeduje iskustvo u oblasti duvanske industrije ili izgradnji sličnih kapaciteta”, i „finansijsku sposobnost za izgradnju fabričkih kapaciteta”.

A čime se bave ove tri komapanije koje su se okupile u konzorcijum?

Čolanova Jaz expres osnovana je 2004. za održavanje i popravka motornih vozila. Partner u toj firmi Čolanu je Budvanin Petar Miloš, taksista. Firma, prema katastru, posjeduje samo parcelu od 1.417 kvadrata u Prijevoru kod Budve i to dobijenu odlukom državnih organa.

Druga firma konzorcijuma je Partner company iz Danilovgrada, osnovana početkom 2013. Baš kada je pripreman tender za NDKP. Kao djelatnost firme upisana je ,,proizvodnja duvanskih proizvoda”. U katastru Partner nema uknjiženu imovinu, niti ima podataka o kapitalu kompanije.

Vlasnici Partner company su taksista i pjevač – Dejan Škuletić, pjevač u konobi Bandići, Miloš Đačić, vlasnik budvanskog taksija i Jovan Ašanin, nepoznate radne biografije. Direktor kompanije je, prema podacima Privrednog registra, dvadesetdvogodišnji Vido Babić. Ni kompanija ni vlasnici pojedinačno, prema katastru, nemaju nikakve nekretnine.

Slučajno, ili ne, Bandići su uporište još jednog lica sa optužnice tužilaca iz Barija – Veselina Barovića. On tamo ima porodično imanje i hacijendu opasanu zidom. Barović se smatra jednim od glavnih protagonista duvanskog tranzita iz devedesetih.

Treća iz konzorcijuma užička kompanija Primat je vlasništvo Nebojše, Boška i Aleksandra Demirovića. Prema podacima Agencije za pri-vredne registre iz Srbije ta firma je osnovana u septembru 2005. godine, i bavi se građevinskim poslovima. Kapital ove firme upisan je na iznos od 3.902 eura.

Otkud ovakvim kompanijama sedam miliona eura, koliko su ponudili tokom pregovora sa Tenderskom komisijom za prodaju NDKP? Komisiju inače predvodi Branko Vujović, pouzdani kadar vladajuće elite. Čijim su novcem Primat, Partner company i Jaz express poboljšali prvobitnu ponudu za cijelih milion i sto hiljada eura?

Vlada je vlasnik oko 70 odsto akcija NDKP, a Opština posjeduje oko 30 odsto. Novi duvanski nastao je na ruševinama čuvenog Duvanskog kombinata Podgorica, koga je još početkom prošlog vijeka osnovao kralj Nikola i koji je bio jedna od okosnica crnogorske industrije. Devedesetih za ovu su se kompaniju zanimali svjetski brendovi kao što je Filip Moris, ali je Vlada izbjegla privatizaciju jer je DKP služio kao pokriće za šverc cigareta.

Nakon duže od vijeka, DKP je uveden u stečaj i to na zahtjev EPCG zbog duga za struju od blizu 100 hiljada eura. Kad bi KAP završio u stečaju da je EPCG prema svima imala iste arši-ne? Da nešto ozbiljno sluti na prevaru, ukazuje to što je stečaj iskorišten da bi se imovina DKP izvukla i prebacila u NDKP koji je dobio faktički sve što je ova fabrika sticala više od vijeka. Istovremeno, manjinski akcionari koji su posjedovali oko 49 odsto fabrike, ostali su kratkih rukava. Manjinski akcionari u tužbi protiv DKP, NDKP, Zetagradnje, glavnog grada i države terete sve ove strane za niz krivičnih djela i višemilionsku prevaru.

Oni tvrde da je nakon stečaja, mimo zakona, prodata vrijedna nepokretna imovina Zetagradnji za više od 13 miliona eura, što je mnogo niže od realne vrijednosti DKP-a. Manjinski akcionari niti su odlučivali o ovoj transakciji, niti su dobili bilo šta od novca. Nemaju imovinu u NDKP, a teško da mogu naplatiti svoja potraživanja iz opustošene stečajne mase. DKP je ugovorom o zakupu sve svoje proizvodne kapacitete ustupio NDKP, koji sada ostvaruje profit na mašinama i postrojenjima starog Duvanskog.

„Šverc nikada nije prestao. Sada se u prostorijama Duvanskog, pored čuvene Kleopatre, radi više brendova”, kaže Žarko Knežević, predsjednik udruženja manjinskih akcionara DKP. Knežević je ranije optužio pojedine ministre i predstavnike DPS-a koji su bili u bordu DKP-a da su svjesno uništavali ovu fabriku, zarad interesa pojedinaca i duvanske mafije. Posebno pogođen ovim izjavama našao se Miodrag Vuković, koji je dugo bio u bordu i čiji je rođeni brat jedno vrijeme rukovodio DKP-om.

Duvanski je, prema manjinskim akcionarima, faktički gurnut u stečaj, bez osnova, samo da bi bio lak plijen. „Dug DKP je fiktivan. Ne duguje DKP državi, već obrnuto, država duguje DKP-u”, rekao je Knežević.

Prema jednom izvoru Monitora, u Duvanskom u stečaju se radi više nego ikada – u tri smjene proizvode se ogromne količine cigareta koje se ne mogu naći na legalnom tržištu, egzotičnih naziva. Jednu paklicu Kleopatre Monitor je dobio na uvid. Prema nekim tvrdnjama najveći dio kontigenta ide na arapsko tržište i to poznatom rutom preko Kosova. O tome je svjedočilo više lica. Nedavno je Muharem Fejzić pričao o ilegalnim tovarima švercovanih cigareta preko rožajskih sela. Fejzić je zbog toga bio predmet napada misterioznih otmičara. Drugi su morali da napuste zemlju, kao grupa rožajskih policajaca. Smrt policijskog načelnika Ernada Kalača iz Rožaja, povezuje se sa njegovim protivljenjem ilegalnim poslovima sa duvanom i švercom preko granice.

Preko Rožaja i Kosova, tvrdi se ogromne količine cigareta idu dalje. Uporište duvanske mafije, o čemu su izvještavali brojni mediji, pomjerilo se ka Istoku, prema Dubaiju. Navodno je tamo poslovao posljednjih godina i Naser Keljmendi, koji se, prema brojnim tvrdnjama, pored šverca droge bavio i cigaretama. Keljmendi je u Crnoj Gori imao povlašćeni status.

„Sumnjamo da se u Duvanskom trenutno pere novac, što se ogleda u ogromnoj razlici između fiktivnog i realno ostvarenog prihoda po paklici cigareta”, kaže se u prijavi koju su protiv stečajnog upravnika DKP-a Veselina Raičevića podnijeli manjinski akcionari.

Prema tvrdnjama manjinskih akcionara urađen je lanac krivičnih djela kako bi se uništio DKP, i sve prebacilo prvo u NDKP, a potom u ruke duvanske mafije. Da li se to društvo sada okuplja u NDKP? Prema tvrdnjama Branka Vujovića onaj ko preuzme NDKP trebalo bi da nastavi proizvodnju u postrojenjima starog Duvanskog i izgradi nove kapacitete.

Žarko Knežević je u razgovoru za Monitor izjavio da je DKP du-go servisirao fabriku duvana u Mojkovcu, koja je godinama radila ilegalno. Mojkovac nije ima tehničke kapacitete za pr-oizvodnju, ali je zato korištena tehnologija DKP-a, koju su vlasti uveli nasilno u stečaj.

„Znamo koliko je u tehnološkom smislu faza pri-preme za pro-izvodnju cigareta u Duvanskom značajna za Mo-jkovac. To je DKP servisirao 10 godina, iako je fabrika u Mojkovcu zvanično registrovana 2010. godine”, navodi se u pismu Žarka Kneževića upućenom krajem prošle godine ministru poljoprivrede Petru Ivanoviću i premijeru Milu Đukanoviću.

Državna tužiteljica Ranka Čarapić još je 2011. godine, nakon serije tekstova u Vijestima o ilegalnoj proizvodnji cigareta u Mojkovcu, najavila istražne radnje, ali od toga do danas nije bilo ništa.

,,Šverc je postao brend Crne Gore a državni vrh je to dozvolio. Fabrika duvana u Mojkovcu švercovala je 200 tona cigareta u vrijednosti od 15 miliona eura. Nemoguće da vi to nijeste znali, s obzirom na poziciju koju ste zauzimali”, prokomentarisao je Nebojša Medojević prije izvjesnog vremena u parlamentu, obraćajući se ministru Dušku Markoviću.

Opozicija je više puta isticala da iza fabrike u Mojkovcu stoji tzv. mojkovački klan predvođen Duškom Markovićem i Veselinom Veljovićem, bivšim direktorom Uprave policije. Oni su demantovali te tvrdnje.

U čijim je zaista rukama industrija duvana u Crnoj Gori, od koje je naša zemlja imala u prošlosti ogromnu korist?

Mojkovac je manji ogranak veli-kog duvanskog kartela. Ulazak Nebojše Čolana samo sluti da bi na vrhu kartela mogla biti lica sa Šelzijeve optužnice. A na čelu te liste nije Brano Mićunović, već Milo Đukanović. Teško je vjerovati da se cijela operacija prvo šverca, a potom uništavanja Duvanskog i isisavanja kapitala, pa i poslova u Mojkovcu, mogla obaviti bez nadzora višestrukog premijera, ili, kako je Šelzi govorio, šefa kriminalne organizovane skupine. Posebno ako se zna da su se na duvanu okretale milijarde.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo