Povežite se sa nama

OKO NAS

ŽENE I POLITIKA: Kvota laži

Objavljeno prije

na

Ambiciozna je naša Vlada, revnosni su njeni planovi. Ministrstvo za ljudska i manjinska prava u Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti 2017-2021 upisalo je, pored ostalog, da će tokom ove godine biti „unaprijeđene afirmativne mjere za rodnu ravnopravnost u Zakonu o izboru odbornika i poslanika” i propisane kvote usaglašene sa 40 odsto zacrtanih u Nacionalnoj strategiji za održivi razvoj. Samo nemamo parlament koji bi tu izmjenu izglasao. Skupština Crne Gore, nakon izbora iz oktobra 2016. funkcioniše sa malo više od polovine poslanika, za izmjene Zakona o izboru odbornika i poslanika potrebna je dvotrećinska većina. I kad bi opozicija bila u parlamentu, po svemu što smo do sada vidjeli, politička volja za stvarno povećanje broja žena u političkom životu – klimava je.

U sadašnjem sazivu Skupštine Crne Gore od 81 poslanika 19 je žena. U procentima – 23,46. To je najbolji rezultat u istoriji crnogorskog parlamentarizma. U prethodnom sazivu bilo je 15 žena, koje su činile 18,5 procenata.

Od 11 skupštinskih odbora, žene su predsjednice Zakonodavnog, Odbora za rodnu ravnopravnost i Odbora za antikorupciju. Preko 30 odsto žena je samo u Odboru za rodnu ravnopravnost i Odboru za evropske integracije. Prosjek zastupljenosti žena u radnim tijelima skupštine je 15,51 odsto.

Demokratska partija socijalista ima 35 poslanika – 10 žena (28,57%); Socijaldemokratska partija ima četiri poslanika – jednu ženu koja čini 25 procenata, Demokrate imaju osam poslanika – dvije žene, takođe 25 odsto. Dvije žene među devet poslanika u Velikoj koaliciji Ključ – Demos, SNP, URA čine 22,22 odsto, koliko i četiri žene među 18 poslanika Demokratskog fronta.

Na lokalnom nivou postotak žena je povećan sa 15% prije 2014. godine na sadašnjih 26,3 %.

Iako, kao i ranije, imamo četiri ministarke, procenat žena u Vladi je zapravo smanjen zbog povećanja ukupnog broja članova Vlade.

Evropska komisija je u Izvještaju o Crnoj Gori za 2016. godinu istakla da su izborne liste za parlamentarne izbore 2016. ,,poštovale isključivo minimalne zahtjeve, kada je u pitanju ravnopravnost polova”.

,,Novinu u odnosu na prethodne izvještaje Evropske komisije predstavlja činjenica da su ova zapažanja iznijeta u ključnom dijelu izvještaja ‘Politički kriterijumi’ , što je jasan pokazatelj važnosti ovog pitanja, kao jednog od prioritetnih u procesu pristupanja EU”, istakla je Maja Raičević, izvršna direktorka Centra za ženska prava tokom debate Žene za demokratiju, žene za izbor(e), koju su organizovali Monitor i Centar za istraživačko novinarstvo.

Načelno, svi su saglasni da u političkom životu treba da ima više žena i inicijativu da kvota za žene na izbornim listama poraste sa 30 na 40 odsto smatraju dobrodošlom. Međutim, trnovit put kojim je usvojena i sadašnja kvota, a naročiti svo izvrdavanje koje je pratilo njenu primjenu ne ulivaju optimizam.

,,Uvođenje kvota za veće političko učešće žena nije dalo adekvatne razultate, jer je umjesto amandmana Centra za ženska prava, ombudsmana i SNP, koji je trebao da obezbijedi kritičnu masu od 30 odsto žena u parlamentu usvojeno rješenje koje je predložio DPS – da u grupi od četiri mjesta, jedno mjesto pripadne manje zastupljenom polu. Naš amandman je predviđao da u grupi od tri kandidata / kandidatkinje na izbornoj listi, jedno mjesto pripadne manje zastupljenom polu”, objašnjava u izjavi za Monitor Maja Raičević.

Ona ukazuje da nije poštovana preporuka UN Komiteta za zabranu diskriminacije žena iz 2011. godine. ,,Rezultat izmjena izbornog zakonodavstva je samo neznatno povećanje broja žena u Skupštini Crne Gore – 23,6 i lokalnoj vlasti 26 odsto. Zato smatram da izborni zakon treba ponovo mijenjati i da novim zakonskim rješenjem treba tražiti minimum od 40 odsto žena”, kaže Raićević i podsjeća da se na takvo rješenje Vlada obavezala Planom aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti 2017-2021, kao i Strategijom održivog razvoja.

,,Suštinski nikada nije postojala politička volja da se značajnije poveća procenat žena na izbornim listama, odnosno u parlamentu. Deklarativno, nema niko ništa protiv, ali suštinski teško se to ‘vari’. Standard kome se sada teži je 40 odsto. Propustili smo 30, a sada je Savjet Evrope digao ljestvicu za 10 procenata”, kaže za Monitor Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta i potpredsjednica Pokreta za promjene.

Ona kaže da nema nikakvu iluziju da će inicijativa za 40 odsto žena na izbornim listama dobiti iskrenu podršku, ali da to ne znači da se ne treba boriti i vršiti pritisak i pričati o tome. ,,Ni postojeće rješenje ne bi bilo izglasano da nije bilo pritiska međunarodnog faktora na vladajuću partiju, pa neće ni ovo”, kaže Branka Bošnjak uz ocjenu da je svaka inicijativa oko izmjene izbornog zakona nerealna ako se ima u vidu da je za nju potrebna dvotrećinska većina, a da je opozicija van parlamenta.

I Zdenka Popović, potpredsjednica Demokratske Crne Gore u izjavi za Monitor ocjenjuje da je inicijativa Centra za ženska prava da zakonom kvota za žene bude podignuta na 40 odsto dobra ideja, ali u ovom i ovakvom političkom trenutku gotovo nemoguća. ,,Imamo bojkot parlamenta od strane 39 poslanika, a vladajuća većina nije toliko rodno osviješćena da bi omogućila veće učešće žena u političkom životu Crne Gore”, smatra Zdenka Popović.

Po njenom mišljenju, veće učešće žena u političkom životu

mora biti potreba, a ne nametnuta obaveza. ,,Međutim, činjenica je da bez obavezujuće nametnute obaveze, ne bi bilo žena u politici ili bi bile slabo vidljive.”

Kada se govori o učešću žena u političkom životu, ispod glasa se često može čuti da koliki-toliki porast broja žena nije ni na koji način donio boljitak. ,,Za sve kritičare ovih mjera , od kojih često čujemo ‘argument’ da kvote ne garantuju kvalitet izabranih žena, moram odgovoriti protivargumentom – postojeće zakonsko rješenje ne garantuje ni kvalitet muških članova parlamenta, što je, čini mi se i više nego očigledno”, kaže Maja Raičević.

Po njenim riječima partijski lideri do sada nijesu poštovali pravo žena da učestvuju u procesu odlučivanja i da će tek kad taj pristup bude obezbijeđen, žene vremenom moći da osnaže i počnu da autonomno zastupaju svoje stavove. Tada će, vjeruje Raičević, žene sve manje biti kanal za partijska nadgornjavanja. Po njenoj ocjeni, upravo su žene u prethodnom sazivu parlamenta bile među najaktivnijim poslanicama sa zavidnim brojem predloženih inicijativa i zakonskih amandmana.

Zdenka Popović tvrdi da vladajuća koalicija i dalje grčevito brani stereotipno mišljenje da je politika muški posao jer, kako kaže, čak ni obavezujuća kvota od 30 odsto žena nije ispoštovana ni u izvršnoj ni u zakonodavnoj vlasti, posebno ne na mjestima odlučivanja.

Branka Bošnjak postavlja i pitanje koliko se pojedine žene u politici iskreno bore za tzv. ženska pitanja i koliko su proaktivne u tom pravcu. ,,Iako se postotak povećao, nijesam baš primijetila da je vidljivost tog povećanja na zavidnom nivou. Žene i dalje nijesu dovoljno vidljive, a dosta je i do njih samih. Ono što je vidljivo je da manjka ženske solidarnosti. Ipak su partijski torovi još uvijek jači od želje da se iskorači i da budemo oko nekih pitanja jedinstvene, bez obzira kojoj partiji pripadamo”, kaže Bošnjak. Ipak, kako tvrdi, ne gubi nadu i da bi Crna Gora mogla ubrzo dočekati da ima ženu na čelu države ili Vlade. Ta promjena bi, kaže, bila osvježenje u svakom pogledu.

Niko u Crnoj Gori ne zna kada će i na koji način ova zemlja dobiti cjelovit parlament. Ne može se očekivati da Vlada ispuni zadatak o povećanju kvote za žene koji je sama sebi dala. Time će žene biti u prednosti nad muškarcima: kad se broj prevara raspodijeli po glavi stanovnika Crne Gore, žene će dobiti barem koji promil više zbog ovog neispunjenog obećanja. Zapašće ih, dakle, veća kvota laži.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

MALE HIDROELEKTRANE PRIJETE RIJEKAMA UPRKOS PREDIZBORNIM OBEĆANJIMA: Vlada razmatra, građani trpe pritiske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani tvrde da ih kazne i optužnice neće obeshrabriti u borbi za život svojih rijeka i prava na životnu sredinu

 

Prošlo je više od deset godina kako su u Crnoj Gori počele da se grade male hidroelektrane. Otpor javnosti i građana je svih ovih godina ogroman.

Najprije zbog toga što lokalna zajednica, koja se u tim krajevima pretežno bavi poljoprivredom, gubi vodu za navodnjavanje i vodu za piće –  izvor života na selu. Drugi razlog je to što od izgradnje malih hidroelektrana imaju korist samo investitori. Oni će izgraditi postrojenje i sva proizvedena struja će biti otkupljena, dok im država uplaćuje podsticaje zbog korišćenja obnovljivih izvora energije. Međutim, proizvedena struja iz tako malih hidroelektrana pokriva dva odsto ukupne potrošnje električne energije u Crnoj Gori, dok građani kroz račune za struju dodatno plaćaju izgradnju ovih postrojenja. Uz to, većina investitora je poslovno povezana sa porodicom Đukanović, odnosno sinom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, dok su svi povezani sa Demokratskom partijom socijalista (DPS), koja je gotovo 30 godina obnašala vlast u Crnoj Gori.

Pobuna građana vrhunac je dostigla prošle godine. Protesti su počeli u Šavniku zbog koncesija na rijeci Bukovici (od koje se odustalo još za vrijeme prošle vlasti), da bi uslijedilo nekoliko žarišta na sjeveru Crne Gore (Kolašin, Andrijevica, Plav).

Najglasniji su bili mještani Bara Kraljskih i Rečina. Žitelji ovih sela su u više navrata blokirali građevinske mašine investitora, pošto nijesu imali podršku od  institucija – kao na primjer inspekcije, čiji se zaposleni nijesu pretjerano udubljivali u svoj posao. Centar za građansko obrazovanje je krajem jula podnio niz zahtjeva nadležnim institucijama u pravcu obustave eksploatacije rječica u Barama Kraljskim – Crnje, Čestogaza i Ljubaštice, kroz planiranu izgradnju malih hidroelektrana.

„Na bazi jednog od tih zahtjeva, dobili smo Zapisnik inspektora za vode Miloša Vujačića od 30. jula i 3. avgusta, na koji smo uputili prigovor zbog kršenja Zakona o inspekcijskom nadzoru, neutvrđenog činjeničnog stanja na licu mjesta i neobjektivnog postupanja ovog inspektora. Naime, inspektor je bio dužan da razmotri inicijativu CGO-a za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora i o tome obavijesti CGO, što nije učinio. Inspekcijski nadzor je urađen na vodozahvatu rijeke Čestogaz, na kojem od 26. jula nema radnika Dekar Energy zbog negodovanja mještana. No, nekim ‘čudom’ se izvršni direktor Dekar Energy našao na licu mjesta 30. jula kada je ovaj inspektor vršio inspekcijski nalaz. Činjenica da inspektor nije obavijestio CGO, kao podnosioca zahtjeva o planiranom nadzoru, niti predsjednika MZ Kraljske Bare, kako bi mještani mogli da prisustvuju i ukažu na prekršaje traženog nadzora, a da je pozvao investitora kao subjekta nadzora na lice mjesta, umanjilo je efikasnost ove kontrole čime je prekršen Zakon o inspekcijskom nadzoru… Kako je moguće da niko od mještana koji su dolazili u vrijeme navodnog nadzora nije tu zatekao lica koja su potpisnici osporavanog zapisnika? Ovo navodi na indicije u falsifikovanje zapisnika”, pojasnili su tada iz ove organizacije.

Dekar energy je kompanija crnogorskog biznismena Momčila Miranovića, supruga tadašnje sekretarke zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a Vesne Miranović. Oni u Barama Kraljskim grade u saradnji sa kompanijom Igma Grand, čiji je vlasnik Igor Mašović, brat bivšeg predsjednika opštine Andrijevica (gdje je izgradio najviše mHE) i opštinskog funkcionera DPS-a Srđana Mašovića.

U Rečinama su mještani više puta „lijegali“ pred građevinske mašine kako bi tijelima spriječili radnike kompanije Hydro logistics da dođe do rijeke Skrbuše. Vlasnik te kompanije je Slaven Burzanović, bivši zastupnik poslova u firmi BB Solar, u vlasništvu Blaža Đukanovića. Oni su prije desetak dana ponovo zaustavili mašine da dođu do Skrbuše, tako što su legli ispred njih.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo