Povežite se sa nama

FELJTON

Gardisti opet sa četničkim šubarama

Objavljeno prije

na

Prema M. Miniću, dr Ante Pavelić je u znak zahvalnosti sa saradnju darovao đeneralu Đukiću zlatni sat sa lancem na koji je utisnut Pavelićev monogram. O pregovorima opunomoćenika Draže Mihailovića sa Antom Pavelićem u Zagrebu piše i general Milan Basta u knjizi Rat je završen sedam dana kasnije. Uhvaćeni general NDH Đuro Grujić izjavio je na suđenju da je prisustvovao razgovoru Dražinog izaslanika generala Svetislava Đukića i Ante Pavelića i da je Dražin izaslanik nudio saradnju četnika s Pavelićem. Draža Mihailović je 15. i 23. aprila 1945. slao svog izaslanika dr Ranka Brašića Paveliću i nadbiskupu Stepincu kako bi se ostvarila saradnja u borbi protiv boljševizma. Basta, dalje, navodi da je Draža Mihailović uputio dvojicu svojih komandanata, Dragoslava Račića i Neška Nedića, u Zagreb 6. aprila 1945. godine, u pratnji njemačkog potporučnika, s njemačkom komandantu Balkana, generalu fon Leru da od njega i Pavelića traže oružje i slobodan prolaz prema Sloveniji i Austriji. Dražini komandanti pozvali su se na ranije sklopljeni sporazum između Njemaca i četničkih jedinica popa Đujića, kojima je dozvoljen prolaz preko teritorije NDH na Zapad.

U nedostatku autentičnih izvora nije lako sklopiti mozaik jednog tragičnog događaja o kome se različito pisalo u redovima četničke emigracije. Analizom literature i oskudnih izvora nameće se pitanje: zašto su hrvatske snage omogućile prolaz preko Hrvatske naroda i vojske koje je predvodio vojvoda Momčilo Đujić, a pokušaj prolaza crnogorskih četnika s Pavlom Đurišićem na čelu završio se masovnim pogibijama i teškim stradanjima.

Iz raspoložive dokumentacije prije bi se moglo zaključiti da je stradanje Pavla Đurišića i njegovih trupa na Lijevče Polju dio njegovih veza sa dr Sekulom Drljevićem i njihovog sporazuma od 16. marta 1945. godine. Drljević je za potporu potpisanog sporazuma s Đurišićem imao na raspolaganju dio hrvatske vojske pod komandom generala Metikoša i pukovnika, ranijeg jugoslovenskog majora Džala. Pavle Đurišić je iskoristio sporazum s Drljevićem da se oslobodi velikog broja svojih ranjenika, bolesnika i izbjeglica, a onda je otkazao sporazum, kojim ga je priznao za „Vrhovnog komandanta Crne Gore”.

Potvrdu ovih navoda nalazimo u knjizi Milana Baste Rat je završen sedam dana kasnije (str. 462): „… Izvještaj Pavelićevog generalštaba od 4. aprila 1945. govori o sukobu Drljevića i Đurišića. Crnogorski nacionalisti (10.000 do 12.000) stigli su u svom pokretu prema zapadu do Lijevča Polja i ceste Banja Luka – Bosanska Gradiška. Crnogorske vođe otkazale su poslušnost svome vrhovnom komandantu dr Sekuli Drljeviću”.

Sudbina četničke grupacije koja je s Pavlom Đurišićem pokušala da se probije prema Sloveniji bila je katastrofalna. Najveći dio njih bio je likvidiran. Mali dio grupe uspio je da iskoristi haotično stanje i da se prebaci prema zapadu, a ostali dio, ostavši bez vođstva, pripojen je Drljevićevim jedinicama i usmjeren prema austrijskoj granici.

Istog dana (10. aprila) pošto je formirana Crnogorska narodna vojska izdato je naređenje za pokret izbjegličkom narodu, koji je bio formacijski organizovan po ranijem uzusu – pripadnosti srezu. Dotadašnjeg komandanta zbjega Svetozara Dobrašinovića zamijenio je kapetan Milatović, rodom iz Danilovgrada. Lakši bolesnici i ranjenici raspoređeni su po principu izbjeglica, a teži bolesnici od tifusa i ranjenici ostali su u bolnici u Staroj Gradiški, pod izgovorom da će se o njima starati „naročito određene osobe”. Sa njima je u zgradi bolnice ostao, teško bolestan od tifusa, Leko Lalić, komandant Pete divizije četnika Pavla Đurišića.

Za izbjeglim narodom, lakšim bolesnicima i ranjenicima, kretale su se novoformirane Drljevićeve jedinice, pod nadzorom i komandom Boška Agrama i Vukosava Drljevića. Put ih je vodio prema selima nedaleko od željezničke stanice Okučani. Tu su ostali do 21. aprila, toplo prihvaćeni od lokalnog srpskog stanovništva, koje je stradalo od ustaša. Istog dana kada je Đurišić sa svojim najistaknutijim komandantima i intelektualcima odveden brodom prema Jasenovcu, izbjeglice i vojska Drljevića dobili su naređenje za pokret prema Jasenovcu, desnom obalom rijeke Save.

U Novskoj crnogorske jedinice našle su brojne hrvatske izbjeglice sa teritorije Bosne i Slavonije, koje su bježale prema Zagrebu. Put crnogorskih izbjeglica i četnika vodio je u pravcu Banove Jaruge, prema varošici Kupina, Voldoderu, Popovači, Ivanić Gradu. Na ovom putu kolona je skoro svakodnevno bila mitraljirana i bombardovana iz aviona, pa je kretanje bilo oprezno i u razvučenom poretku, po manjim skupinama.

Dana 29. aprila 1945. zbjeg i jedinice su se pribirale u blizini Drugog Sela, radi novog rasporeda za pokret.

U to vrijeme četničke snage Crne Gore i izbjeglice, pod komandom Drljevićevih ljudi, nalazile su se u okolini Zagreba, razdvojene i udaljene jedne od drugih i preko pedeset kilometara. Dana 6. maja 1945. godine ove jedinice su zbacile nametnuto vođstvo, postavljeno u tvrđavi Stare Gradiške, prikupile sopstvene snage i nastavile kretanje preko Hrvatske ka Sloveniji. Kao centar za prikupljanje svih jedinica određen je Zidani Most. Izmučeni narod i dio jedinica 7. maja 1945. godine najvećim dijelom prošao je kroz Zagreb.

Najveći dio jedinica Crne Gore i Boke napustio je Hrvatsku i prešao na teritoriju Slovenije tokom 7. maja s velikim oduševljenjem – „svi smo u duši osetili lakost”, a članovi lične garde Sekule Drljevića, poslije prelaza mosta na rijeci Sutli, sa hrvatske na slovenačku stranu, postrojeni poskidali su kape sa glava, koje im je Drljević nametnuo i bacili ih sa obale u rijeku „iz džepova i torbaka, gardisti su izvadili šajkače i četničke šubare sa amblemima, stavili na glave i veselo zapevali četničke pesme”, piše M. Minić. Uvrijeđeni komandant garde Burić krenuo je sa svojom pratnjom i ustašama da urazumi dotadašnje gardiste, ali je bio preduhitren.

Narednog dana stigli su na teritoriju Slovenije i bolesnici i ranjenici. Njih je obezbjeđivao sa posebnom jedinicom i starao se o njihovom prebacivanju Ilija Medenica, novi rukovodilac.

Kretanje crnogorskih četnika i naroda sa bolesnim i ranjenim nastavljeno je kroz Sloveniju pravcem Brežnica, Krško, Savince, Radeče, Zidani Most. Na prostoru ispred Krškog, kolonu su mitraljirali i bombardovali avioni, nanijevši joj velike gubitke.

Put od Radeče do Zidanog Mosta bio je zakrčen napuštenom i uništenom njemačkom artiljerijom, tenkovima, automobilima i drugim motorizacijom, koja nije mogla zbog svoje težine da bude prevezena preko oštećenih mostova kod Zidanog Mosta. Sve je to otežavalo i usporavalo kretanje četničkih jedinicama, koje su tamo 8. maja pristizale u područje Zidanog Mosta. Usamljeni, opkoljeni i napadnuti od snaga NOVJ, četnici su se probijali kako je ko mogao. Jedan dio jedinca probijao se uz rijeku Savu prema Ljubljani. Snalažljive, koje su imali dosta novaca, plaćeni vodiči prebacivali su u Italiju. Veći dio jedinica poslije proboja pošao je od Zidanog Mosta dolinom rijeke Savinje prema Celju. Teški ranjenici i bolesnici od tifusa, njih oko tri stotine, pali su u partizanske ruke. Kakva je bila njihova sudbina teško je pouzdano reći, mada u emigrantskoj literaturi stoji da su svi na licu mjesta ubijeni, a njihovi leševi bačeni u rijeku Savu. Grupa od oko dvije hiljade četnika koja se probijala prema Ljubljani takođe je stradala u okršajima sa snagama NOVJ, a mnogi zarobljenici bili su likvidirani i „pobacani u jamu Toško Čelo”. Sa tom grupom uništena su i dva puka dobrovoljaca, oko četiri hiljade boraca, koji su bili upućeni iz Slovenije u pomoć četnicima Đurišića.

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo