Povežite se sa nama

INTERVJU

GOJKO BERIĆ, KOLUMNISTA SARAJEVSKOG OSLOBOĐENJA: Pobijedili nacionalizam i strah

Objavljeno prije

na

MONITOR: Bosna i Hercegovina je 1. marta obilježila 23 godine od proglašenja nezavisnosti, za koju se na referendumu izjasnila većina građana. Dokle je na tom dvodecenijskom putu stigla?
BERIĆ: Stigla je dotle da ova zemlja, prema relevantnim istraživanjima, danas spada među jedanaest najbjednijih zemalja u svijetu. Njeno siromaštvo je zapanjujuće. Stigla je dotle da ima oko pola miliona nezaposlenih i da na svakog zaposlenog dolazi po jedan penzioner; stigla je na granicu finansijskog kolapsa i političkog haosa, postala je „crna rupa” Evrope, carstvo organizovanog kriminala, korupcije, nepotizma i nasilja. Stigla je do ozakonjenja diskriminacije u školama i do političke kontrole nad policijom i pravosuđem. Usavršila je sistem u koji su ugrađene etničke podjele i građanska neravnopravnost. Stigla je dotle da njen glavni grad Sarajevo postane balkanski Čikago, centar mafijaških obračuna i nasilja raznih revolveraša, pa su ubistva postala svakodnevna pojava. Ukratko, nacionalizam i strah pobijedili su na svim frontovima. Političke garniture su na dejtonsku „luđačku košulju” dogradile sistem po svojoj mjeri i po svojim interesima. Danas je to začarani krug iz kojeg nema izlaza. Što se tiče Dana nezavisnosti, Srbi ga smatraju nepostojećim, Hrvati ga ne obilježavaju, a Bošnjaci ga glorifikuju.

MONITOR: Čime su trenutno zaokupljeni građani, a čime političari?
BERIĆ: Obični građani su zaokupljeni svakodnevnim preživljavanjem, iako među njima ima velikih socijalnih razlika, a političari borbom za fotelje i očuvanjem davno stečenih privilegija. Pri čemu je teško objasniti zašto ti isti građani uporno glasaju za one koje na uličnim protestima nazivaju „lopovima”, „banditima” i „fašistima”.

MONITOR: Dobro, ali Željko Komšić, recimo, zalaže se da na ključne pozicije u državi dođu kvalifikovani i sposobni ljudi, a ne stranački poslušnici.
BERIĆ: Komšić je pokupio glasove propalog SDP-a, a kad su mu birači poklonili pristojan komad torte zvane vlast, on se potpuno izgubio. Komšić odaje nezrelu političku ličnost, jedno misli, drugo govori, a treće radi. Prvo neće u vlast, onda hoće, pa ponovo neće, pa opet hoće… Što bi se reklo, Komšić u voz, Komšić iz voza.

MONITOR: Analitičari tvrde da su rijetki politički lideri koji imaju viziju ekonomske obnove zemlje. A bez takve obnove svaka politika u BiH će doživjeti poraz.
BERIĆ: Ne radi se tu o nedostatku vizije, već o nedostatku volje da se od BiH napravi normalna, funkcionalna država. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, je oličenje subverzije svakog pokušaja da ova država postane normalna.

MONITOR: Imaju li SDA i Bakir Izetbegović podršku Amerike?
BERIĆ: Ne vjerujem. Naprotiv, Amerika nikada nije željela da Bakira Izetbegovića vidi na bilo kakvoj važnijoj političkoj funkciji. Kad je u maju 2008. došao u Sarajevo, američki potpredsjednik Džon Bajden se u zgradi državnog parlamenta rukovao sa najistaknutijim liderima, među njima i sa pokojnim Sulejmanom Tihićem, dok je Bakiru Izetbegoviću okrenuo leđa. To je bila jasna poruka Bošnjacima da na sljedećim izborima glasaju za Tihića. Međutim, Izetbegović je 2010. u trci za člana državnog predsjedništva dobio najviše bošnjačkih glasova i porazio Tihića. Četiri godine kasnije osvojio je i drugi mandat. Bakir Izetbegović važi za vođu radikalne struje u Stranci demokratske akcije, što on nikada nije ni pokušao demantovati. Kao da mu ta uloga prija. Stranačka opozicija se sprema da na vanrednom kongresu SDA, zakazanom za 26. maj, spriječi njegov izbor za predsjednika stranke, mjesto koje je nakon Tihićeve smrti ostalo upražnjeno. Ishod tog dvoboja je neizvjestan.

MONITOR: U čemu se sastoji Izetbegovićev radikalizam?
BERIĆ: Njegovi politički protivnici, među kojima se najviše ističe bivši vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić, lider Saveza za bolju budućnost (SBB), sumnjiče ga za niz kriminalnih radnji, pored ostalog za pljačku međunarodnih donacija, korupciju i pokroviteljstvo nad vodećim kriminalcima. Na teret mu stavljaju i povezanost sa nekim političkim ubistvima, kao i političko pokroviteljstvo nad zloglasnim mudžahedinima, koji su poslije rata ostali u Bosni. Međutim, nijedna od ovih optužbi niti je rasvijetljena, niti je bila predmet bilo kakve istrage. Prije nepuna dva mjeseca, ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović izjavio je da se „u političkim strukturama BiH pozicionirao jedan dobar broj ljudi koji ne samo da podržava već je izravno uključen u strukture potencijalnih terorista”. Na tu tešku optužbu nije se osvrnuo niko iz bošnjačkog političkog vrha, što takođe govori kakva je ovo država. Bakir Izetbegović je, inače, jako blizak sa turskim predsjednikom Redžepom Erdoanom, koji ga je početkom marta primio na Ataturkovoj jahti „Savarona”. Bakir Izetbegović doživljava Erdoana kao vođu bosanskih muslimana. „On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, jer je vratio dignitet muslimanskom narodu”, izjavio je početkom augusta prošle godine.

MONITOR: Nedavno je Hrvatski narodni sabor (HNS) na zasjedanju u Mostaru usvojio deklaraciju kojom se zahtijeva ustavna i teritorijalna federalizacija Bosne i Hercegovine. Insistirajući na jednakopravnosti sa Srbima i Bošnjacima, Hrvati traže svoj „dejtonski entitet”, dok Bošnjaci u tome vide udar na cjelovitost zemlje. Šta će od svega toga biti?
BERIĆ: Pomenuti dokument je bez ikakve praktične vrijednosti, jer osim što ne nudi nikakvo konkretno rješenje tzv. hrvatskog pitanja, on je i izvan svake realnosti. Jer, ovdje i kad kiša pada, ona „ne pada” ako se o tome ne saglase sva tri naroda. Koliko god bili u pravu, Hrvati su u ovom slučaju usamljeni. Bošnjaci ne žele ni da čuju za njihov zahtjev, uvjereni da on vodi raspadu zemlje. Što se tiče bosanskih Srba, oni se u to ne žele miješati, njihova jedina briga je teritorijalno očuvanje Republike Srpske. Prema tome, Hrvati će još dugo morati podnositi svoju političku sudbinu, kojoj je svojim potpisom u Dejtonu kumovao i „predsjednik svih Hrvata” Franjo Tuđman. Njihove frustracije i dalje će biti izvor političkih i etničkih tenzija u zemlji.

Populistička glupost

MONITOR: Korektni odnosi koji postoje između Crne Gore i BiH sada su dovedeni u pitanje zbog slučaja Sutorina. Može li taj slučaj anulirati postignuti napredak u odnosima između dvije zemlje?
BERIĆ: Sve je počelo tako što je neko odnekud iskopao priču prema kojoj je „lukavi” Blažo Jovanović predriblao „naivnog” Pucara Starog i tamo negdje 1946. godine utrpao mu nekakvo jezero u planinama između Crne Gore i Bosne u zamjenu za Sutorinu. Nakon toga je jedan SDP-ov parlamentarac pokrenuo inicijativu da o povratu Sutorine Bosni i Hercegovini svoje mišljenje da Ustavni sud BiH, i da konačan stav o tome zauzme državni parlament. Potom se otkrilo da je povrat Sutorine tražio Radovan Karadžić tokom pregovora o Vens-Ovenovom planu u Ženevi. Tako se zakotrljala ta grudva snijega. A riječ je o običnoj populističkoj gluposti nekih bošnjačkih političara. Na tu provokaciju nasjeli su i neki crnogorski zvaničnici, koji su na nju uzvratili verbalnom artiljerijom, što je takođe dokaz oskudne političke pameti.

BiH nema dobrih medija

MONITOR: Kao dugogodišnji novinar kako vidite situaciju u bosanskohercegovačkim medijima? Jesu li mediji pod kontrolom vlasti?
BERIĆ: U BiH, nažalost, nema dobrih medija. Ne postoji nijedan dnevni list koji bi uspio preći barijere etnički podijeljenog tržišta štampe. Još je gora situacija sa javnim RTV sistemima, od kojih su dva entitetska i jedan državni. Mediji ovdje nemaju gotovo nikakvog utjecaja na političke odluke. Ne bi se moglo reći da su pod stalnom kontrolom vlasti, ali su ponekad izloženi njenom pritisku, a novinari ozbiljnim prijetnjama. Da su kvalitetniji nego što jesu, vlast se ne bi usuđivala da otvoreno atakuje na medije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo