Povežite se sa nama

INTERVJU

GOJKO BERIĆ, KOLUMNISTA SARAJEVSKOG OSLOBOĐENJA: Pobijedili nacionalizam i strah

Objavljeno prije

na

MONITOR: Bosna i Hercegovina je 1. marta obilježila 23 godine od proglašenja nezavisnosti, za koju se na referendumu izjasnila većina građana. Dokle je na tom dvodecenijskom putu stigla?
BERIĆ: Stigla je dotle da ova zemlja, prema relevantnim istraživanjima, danas spada među jedanaest najbjednijih zemalja u svijetu. Njeno siromaštvo je zapanjujuće. Stigla je dotle da ima oko pola miliona nezaposlenih i da na svakog zaposlenog dolazi po jedan penzioner; stigla je na granicu finansijskog kolapsa i političkog haosa, postala je „crna rupa” Evrope, carstvo organizovanog kriminala, korupcije, nepotizma i nasilja. Stigla je do ozakonjenja diskriminacije u školama i do političke kontrole nad policijom i pravosuđem. Usavršila je sistem u koji su ugrađene etničke podjele i građanska neravnopravnost. Stigla je dotle da njen glavni grad Sarajevo postane balkanski Čikago, centar mafijaških obračuna i nasilja raznih revolveraša, pa su ubistva postala svakodnevna pojava. Ukratko, nacionalizam i strah pobijedili su na svim frontovima. Političke garniture su na dejtonsku „luđačku košulju” dogradile sistem po svojoj mjeri i po svojim interesima. Danas je to začarani krug iz kojeg nema izlaza. Što se tiče Dana nezavisnosti, Srbi ga smatraju nepostojećim, Hrvati ga ne obilježavaju, a Bošnjaci ga glorifikuju.

MONITOR: Čime su trenutno zaokupljeni građani, a čime političari?
BERIĆ: Obični građani su zaokupljeni svakodnevnim preživljavanjem, iako među njima ima velikih socijalnih razlika, a političari borbom za fotelje i očuvanjem davno stečenih privilegija. Pri čemu je teško objasniti zašto ti isti građani uporno glasaju za one koje na uličnim protestima nazivaju „lopovima”, „banditima” i „fašistima”.

MONITOR: Dobro, ali Željko Komšić, recimo, zalaže se da na ključne pozicije u državi dođu kvalifikovani i sposobni ljudi, a ne stranački poslušnici.
BERIĆ: Komšić je pokupio glasove propalog SDP-a, a kad su mu birači poklonili pristojan komad torte zvane vlast, on se potpuno izgubio. Komšić odaje nezrelu političku ličnost, jedno misli, drugo govori, a treće radi. Prvo neće u vlast, onda hoće, pa ponovo neće, pa opet hoće… Što bi se reklo, Komšić u voz, Komšić iz voza.

MONITOR: Analitičari tvrde da su rijetki politički lideri koji imaju viziju ekonomske obnove zemlje. A bez takve obnove svaka politika u BiH će doživjeti poraz.
BERIĆ: Ne radi se tu o nedostatku vizije, već o nedostatku volje da se od BiH napravi normalna, funkcionalna država. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, je oličenje subverzije svakog pokušaja da ova država postane normalna.

MONITOR: Imaju li SDA i Bakir Izetbegović podršku Amerike?
BERIĆ: Ne vjerujem. Naprotiv, Amerika nikada nije željela da Bakira Izetbegovića vidi na bilo kakvoj važnijoj političkoj funkciji. Kad je u maju 2008. došao u Sarajevo, američki potpredsjednik Džon Bajden se u zgradi državnog parlamenta rukovao sa najistaknutijim liderima, među njima i sa pokojnim Sulejmanom Tihićem, dok je Bakiru Izetbegoviću okrenuo leđa. To je bila jasna poruka Bošnjacima da na sljedećim izborima glasaju za Tihića. Međutim, Izetbegović je 2010. u trci za člana državnog predsjedništva dobio najviše bošnjačkih glasova i porazio Tihića. Četiri godine kasnije osvojio je i drugi mandat. Bakir Izetbegović važi za vođu radikalne struje u Stranci demokratske akcije, što on nikada nije ni pokušao demantovati. Kao da mu ta uloga prija. Stranačka opozicija se sprema da na vanrednom kongresu SDA, zakazanom za 26. maj, spriječi njegov izbor za predsjednika stranke, mjesto koje je nakon Tihićeve smrti ostalo upražnjeno. Ishod tog dvoboja je neizvjestan.

MONITOR: U čemu se sastoji Izetbegovićev radikalizam?
BERIĆ: Njegovi politički protivnici, među kojima se najviše ističe bivši vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić, lider Saveza za bolju budućnost (SBB), sumnjiče ga za niz kriminalnih radnji, pored ostalog za pljačku međunarodnih donacija, korupciju i pokroviteljstvo nad vodećim kriminalcima. Na teret mu stavljaju i povezanost sa nekim političkim ubistvima, kao i političko pokroviteljstvo nad zloglasnim mudžahedinima, koji su poslije rata ostali u Bosni. Međutim, nijedna od ovih optužbi niti je rasvijetljena, niti je bila predmet bilo kakve istrage. Prije nepuna dva mjeseca, ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović izjavio je da se „u političkim strukturama BiH pozicionirao jedan dobar broj ljudi koji ne samo da podržava već je izravno uključen u strukture potencijalnih terorista”. Na tu tešku optužbu nije se osvrnuo niko iz bošnjačkog političkog vrha, što takođe govori kakva je ovo država. Bakir Izetbegović je, inače, jako blizak sa turskim predsjednikom Redžepom Erdoanom, koji ga je početkom marta primio na Ataturkovoj jahti „Savarona”. Bakir Izetbegović doživljava Erdoana kao vođu bosanskih muslimana. „On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, jer je vratio dignitet muslimanskom narodu”, izjavio je početkom augusta prošle godine.

MONITOR: Nedavno je Hrvatski narodni sabor (HNS) na zasjedanju u Mostaru usvojio deklaraciju kojom se zahtijeva ustavna i teritorijalna federalizacija Bosne i Hercegovine. Insistirajući na jednakopravnosti sa Srbima i Bošnjacima, Hrvati traže svoj „dejtonski entitet”, dok Bošnjaci u tome vide udar na cjelovitost zemlje. Šta će od svega toga biti?
BERIĆ: Pomenuti dokument je bez ikakve praktične vrijednosti, jer osim što ne nudi nikakvo konkretno rješenje tzv. hrvatskog pitanja, on je i izvan svake realnosti. Jer, ovdje i kad kiša pada, ona „ne pada” ako se o tome ne saglase sva tri naroda. Koliko god bili u pravu, Hrvati su u ovom slučaju usamljeni. Bošnjaci ne žele ni da čuju za njihov zahtjev, uvjereni da on vodi raspadu zemlje. Što se tiče bosanskih Srba, oni se u to ne žele miješati, njihova jedina briga je teritorijalno očuvanje Republike Srpske. Prema tome, Hrvati će još dugo morati podnositi svoju političku sudbinu, kojoj je svojim potpisom u Dejtonu kumovao i „predsjednik svih Hrvata” Franjo Tuđman. Njihove frustracije i dalje će biti izvor političkih i etničkih tenzija u zemlji.

Populistička glupost

MONITOR: Korektni odnosi koji postoje između Crne Gore i BiH sada su dovedeni u pitanje zbog slučaja Sutorina. Može li taj slučaj anulirati postignuti napredak u odnosima između dvije zemlje?
BERIĆ: Sve je počelo tako što je neko odnekud iskopao priču prema kojoj je „lukavi” Blažo Jovanović predriblao „naivnog” Pucara Starog i tamo negdje 1946. godine utrpao mu nekakvo jezero u planinama između Crne Gore i Bosne u zamjenu za Sutorinu. Nakon toga je jedan SDP-ov parlamentarac pokrenuo inicijativu da o povratu Sutorine Bosni i Hercegovini svoje mišljenje da Ustavni sud BiH, i da konačan stav o tome zauzme državni parlament. Potom se otkrilo da je povrat Sutorine tražio Radovan Karadžić tokom pregovora o Vens-Ovenovom planu u Ženevi. Tako se zakotrljala ta grudva snijega. A riječ je o običnoj populističkoj gluposti nekih bošnjačkih političara. Na tu provokaciju nasjeli su i neki crnogorski zvaničnici, koji su na nju uzvratili verbalnom artiljerijom, što je takođe dokaz oskudne političke pameti.

BiH nema dobrih medija

MONITOR: Kao dugogodišnji novinar kako vidite situaciju u bosanskohercegovačkim medijima? Jesu li mediji pod kontrolom vlasti?
BERIĆ: U BiH, nažalost, nema dobrih medija. Ne postoji nijedan dnevni list koji bi uspio preći barijere etnički podijeljenog tržišta štampe. Još je gora situacija sa javnim RTV sistemima, od kojih su dva entitetska i jedan državni. Mediji ovdje nemaju gotovo nikakvog utjecaja na političke odluke. Ne bi se moglo reći da su pod stalnom kontrolom vlasti, ali su ponekad izloženi njenom pritisku, a novinari ozbiljnim prijetnjama. Da su kvalitetniji nego što jesu, vlast se ne bi usuđivala da otvoreno atakuje na medije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo