Povežite se sa nama

INTERVJU

GOJKO BERIĆ, KOLUMNISTA SARAJEVSKOG OSLOBOĐENJA: Pobijedili nacionalizam i strah

Objavljeno prije

8 godina

na

gojko-beric-2

MONITOR: Bosna i Hercegovina je 1. marta obilježila 23 godine od proglašenja nezavisnosti, za koju se na referendumu izjasnila većina građana. Dokle je na tom dvodecenijskom putu stigla?
BERIĆ: Stigla je dotle da ova zemlja, prema relevantnim istraživanjima, danas spada među jedanaest najbjednijih zemalja u svijetu. Njeno siromaštvo je zapanjujuće. Stigla je dotle da ima oko pola miliona nezaposlenih i da na svakog zaposlenog dolazi po jedan penzioner; stigla je na granicu finansijskog kolapsa i političkog haosa, postala je „crna rupa” Evrope, carstvo organizovanog kriminala, korupcije, nepotizma i nasilja. Stigla je do ozakonjenja diskriminacije u školama i do političke kontrole nad policijom i pravosuđem. Usavršila je sistem u koji su ugrađene etničke podjele i građanska neravnopravnost. Stigla je dotle da njen glavni grad Sarajevo postane balkanski Čikago, centar mafijaških obračuna i nasilja raznih revolveraša, pa su ubistva postala svakodnevna pojava. Ukratko, nacionalizam i strah pobijedili su na svim frontovima. Političke garniture su na dejtonsku „luđačku košulju” dogradile sistem po svojoj mjeri i po svojim interesima. Danas je to začarani krug iz kojeg nema izlaza. Što se tiče Dana nezavisnosti, Srbi ga smatraju nepostojećim, Hrvati ga ne obilježavaju, a Bošnjaci ga glorifikuju.

MONITOR: Čime su trenutno zaokupljeni građani, a čime političari?
BERIĆ: Obični građani su zaokupljeni svakodnevnim preživljavanjem, iako među njima ima velikih socijalnih razlika, a političari borbom za fotelje i očuvanjem davno stečenih privilegija. Pri čemu je teško objasniti zašto ti isti građani uporno glasaju za one koje na uličnim protestima nazivaju „lopovima”, „banditima” i „fašistima”.

MONITOR: Dobro, ali Željko Komšić, recimo, zalaže se da na ključne pozicije u državi dođu kvalifikovani i sposobni ljudi, a ne stranački poslušnici.
BERIĆ: Komšić je pokupio glasove propalog SDP-a, a kad su mu birači poklonili pristojan komad torte zvane vlast, on se potpuno izgubio. Komšić odaje nezrelu političku ličnost, jedno misli, drugo govori, a treće radi. Prvo neće u vlast, onda hoće, pa ponovo neće, pa opet hoće… Što bi se reklo, Komšić u voz, Komšić iz voza.

MONITOR: Analitičari tvrde da su rijetki politički lideri koji imaju viziju ekonomske obnove zemlje. A bez takve obnove svaka politika u BiH će doživjeti poraz.
BERIĆ: Ne radi se tu o nedostatku vizije, već o nedostatku volje da se od BiH napravi normalna, funkcionalna država. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, je oličenje subverzije svakog pokušaja da ova država postane normalna.

MONITOR: Imaju li SDA i Bakir Izetbegović podršku Amerike?
BERIĆ: Ne vjerujem. Naprotiv, Amerika nikada nije željela da Bakira Izetbegovića vidi na bilo kakvoj važnijoj političkoj funkciji. Kad je u maju 2008. došao u Sarajevo, američki potpredsjednik Džon Bajden se u zgradi državnog parlamenta rukovao sa najistaknutijim liderima, među njima i sa pokojnim Sulejmanom Tihićem, dok je Bakiru Izetbegoviću okrenuo leđa. To je bila jasna poruka Bošnjacima da na sljedećim izborima glasaju za Tihića. Međutim, Izetbegović je 2010. u trci za člana državnog predsjedništva dobio najviše bošnjačkih glasova i porazio Tihića. Četiri godine kasnije osvojio je i drugi mandat. Bakir Izetbegović važi za vođu radikalne struje u Stranci demokratske akcije, što on nikada nije ni pokušao demantovati. Kao da mu ta uloga prija. Stranačka opozicija se sprema da na vanrednom kongresu SDA, zakazanom za 26. maj, spriječi njegov izbor za predsjednika stranke, mjesto koje je nakon Tihićeve smrti ostalo upražnjeno. Ishod tog dvoboja je neizvjestan.

MONITOR: U čemu se sastoji Izetbegovićev radikalizam?
BERIĆ: Njegovi politički protivnici, među kojima se najviše ističe bivši vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić, lider Saveza za bolju budućnost (SBB), sumnjiče ga za niz kriminalnih radnji, pored ostalog za pljačku međunarodnih donacija, korupciju i pokroviteljstvo nad vodećim kriminalcima. Na teret mu stavljaju i povezanost sa nekim političkim ubistvima, kao i političko pokroviteljstvo nad zloglasnim mudžahedinima, koji su poslije rata ostali u Bosni. Međutim, nijedna od ovih optužbi niti je rasvijetljena, niti je bila predmet bilo kakve istrage. Prije nepuna dva mjeseca, ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović izjavio je da se „u političkim strukturama BiH pozicionirao jedan dobar broj ljudi koji ne samo da podržava već je izravno uključen u strukture potencijalnih terorista”. Na tu tešku optužbu nije se osvrnuo niko iz bošnjačkog političkog vrha, što takođe govori kakva je ovo država. Bakir Izetbegović je, inače, jako blizak sa turskim predsjednikom Redžepom Erdoanom, koji ga je početkom marta primio na Ataturkovoj jahti „Savarona”. Bakir Izetbegović doživljava Erdoana kao vođu bosanskih muslimana. „On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, jer je vratio dignitet muslimanskom narodu”, izjavio je početkom augusta prošle godine.

MONITOR: Nedavno je Hrvatski narodni sabor (HNS) na zasjedanju u Mostaru usvojio deklaraciju kojom se zahtijeva ustavna i teritorijalna federalizacija Bosne i Hercegovine. Insistirajući na jednakopravnosti sa Srbima i Bošnjacima, Hrvati traže svoj „dejtonski entitet”, dok Bošnjaci u tome vide udar na cjelovitost zemlje. Šta će od svega toga biti?
BERIĆ: Pomenuti dokument je bez ikakve praktične vrijednosti, jer osim što ne nudi nikakvo konkretno rješenje tzv. hrvatskog pitanja, on je i izvan svake realnosti. Jer, ovdje i kad kiša pada, ona „ne pada” ako se o tome ne saglase sva tri naroda. Koliko god bili u pravu, Hrvati su u ovom slučaju usamljeni. Bošnjaci ne žele ni da čuju za njihov zahtjev, uvjereni da on vodi raspadu zemlje. Što se tiče bosanskih Srba, oni se u to ne žele miješati, njihova jedina briga je teritorijalno očuvanje Republike Srpske. Prema tome, Hrvati će još dugo morati podnositi svoju političku sudbinu, kojoj je svojim potpisom u Dejtonu kumovao i „predsjednik svih Hrvata” Franjo Tuđman. Njihove frustracije i dalje će biti izvor političkih i etničkih tenzija u zemlji.

Populistička glupost

MONITOR: Korektni odnosi koji postoje između Crne Gore i BiH sada su dovedeni u pitanje zbog slučaja Sutorina. Može li taj slučaj anulirati postignuti napredak u odnosima između dvije zemlje?
BERIĆ: Sve je počelo tako što je neko odnekud iskopao priču prema kojoj je „lukavi” Blažo Jovanović predriblao „naivnog” Pucara Starog i tamo negdje 1946. godine utrpao mu nekakvo jezero u planinama između Crne Gore i Bosne u zamjenu za Sutorinu. Nakon toga je jedan SDP-ov parlamentarac pokrenuo inicijativu da o povratu Sutorine Bosni i Hercegovini svoje mišljenje da Ustavni sud BiH, i da konačan stav o tome zauzme državni parlament. Potom se otkrilo da je povrat Sutorine tražio Radovan Karadžić tokom pregovora o Vens-Ovenovom planu u Ženevi. Tako se zakotrljala ta grudva snijega. A riječ je o običnoj populističkoj gluposti nekih bošnjačkih političara. Na tu provokaciju nasjeli su i neki crnogorski zvaničnici, koji su na nju uzvratili verbalnom artiljerijom, što je takođe dokaz oskudne političke pameti.

BiH nema dobrih medija

MONITOR: Kao dugogodišnji novinar kako vidite situaciju u bosanskohercegovačkim medijima? Jesu li mediji pod kontrolom vlasti?
BERIĆ: U BiH, nažalost, nema dobrih medija. Ne postoji nijedan dnevni list koji bi uspio preći barijere etnički podijeljenog tržišta štampe. Još je gora situacija sa javnim RTV sistemima, od kojih su dva entitetska i jedan državni. Mediji ovdje nemaju gotovo nikakvog utjecaja na političke odluke. Ne bi se moglo reći da su pod stalnom kontrolom vlasti, ali su ponekad izloženi njenom pritisku, a novinari ozbiljnim prijetnjama. Da su kvalitetniji nego što jesu, vlast se ne bi usuđivala da otvoreno atakuje na medije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

5 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

5 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

5 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo