Kasno je za izbornu reformu ukoliko se budu poštovali izborni standardi, da se zakonadavni okvir ne mijenja godinu prije izbora. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine

MONIITOR: Da li DPS-ov prijedlog izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika znači nastavak parlamentarnog rada na izbornoj reformi, ili je suština tog prijedloga u nečemu drugom?

KOPRIVICA: Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu je od dvije godine postojanja ozbiljno radio, otprilike, dva mjeseca. Nakon julskih izmjena dijela izbornog zakonodavstva, euforično je najavljen nastavak rada u septembru i od tada se ništa nije desilo.

Ako je opozicija željela nešto ozbiljno raditi, njen “protest” se morao desiti u oktobru, a ne u martu. Vrijeme za reformu je isteklo i ona se neće desiti ukoliko se budu poštovali izborni standardi – da se zakonadavna reforma ne sprovodi godinu prije izbora.

Dakle, umjesto ozbiljnog rada u Odboru, sprovodi se kvazi izborna reforma kroz “inflaciju” partijskih predloga i dominantno u svrhu političkog marketinga. Ukoliko politički subjekti nastave sa ovom vrstom političke taktike, to može završiti veoma opasnim ishodom – izostankom promjena koje se usvajaju sa dvije trećine glasova i jednostranom promjenom onih zakona koji se mijenjaju prostom većinom, a prije svih zakona o biračkom spisku i registrima prebivališta i boravišta i državljanstvu, ali i Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja.

Imajući u vidu netransparentnu zakonodavnu proceduru u Skupštini Crne Gore, postoji realna mogućnost da vlast kroz jednostranu izmjenu zakona koji su ključni za izborni proces, bez javne rasprave i poštovanja demokratskih standarda, izborna pravila prilagodi svojim partijskim interesima i stekne dodatnu prednost u susret izborima. Ovo bi dovelo do veoma nepovoljnog ambijenta neposredno prije parlamentarnih i opštih lokalnih izbora.

MONITOR: Zašto niko ne pominje sređivanje biračkog spiska?

KOPRIVICA: Birački spisak, odnosno registar prebivališta neće biti sređen do juna 2027. kada će biti opšti lokalni i, vjerovatno, parlamentarni izbori.

Prvo bi se morale desiti transparentne izmjene Zakona o registrima što je u ovom momentu teško očekivati. Vlast je pokazala kako vidi zakonodavni proces i  koristi svaku moguću situaciju da ugrabi neku novu privilegiju. Ukoliko krenu tim putem prilikom izmjene ovog Zakona, vjerujem da nas očekuju još veće političke tenzije. Svako donošenje izbornih pravila bez konsenzusa ili jake većine vodi do pada kvaliteta i povjerenja pred izborni proces koji nas očekuje.

A, sve i da se usvoje najbolji zakoni i da vlada opšta harmonija u političkom životu, da bi se kvalitetno kontrolisalo prebivalište, da bi se obišla svaka adresa u državi više puta, da bi se kod “sumnjivih” sproveo kvalitetan proces kontrole uz prikupljanje potrebne dokumentacije i zaštitu prava birača i prevenciju zloupotreba, potrebne su godine.

Kad pogledamo kako vlast donosi zakone, pomislim da je možda bolje da se ovdje ništa ne radi do sljedeće političke harmonije vlasti i opozicije, jer su mogućnosti za ozbiljne zloupotrebe ogromne. Zato brinu najave o jednostranoj izmjeni izbornih  zakona.

MONITOR: Šta bi nam donijele otvorene liste, odnosno, da li je izvjesno da bi građani bili na dobitku tom promjenom?

KOPRIVICA: CDT se godinama zalaže za uvođenje otvorenih lista, ali ne smatramo da bi one preko noći riješile sve naše probleme. Recimo da one mogu biti početak kraja partitokratije u Crnoj Gori, ali samo ako građani budu znali i željeli da ih na taj način upotrijebe.

Otvorene liste donijele bi otvaranje “unutarpartijskog tržišta”. Kandidati bi se borili i za sebe, a ne samo za partiju, što bi podrazumijevalo da se moraju truditi da njihov rad bude kvalitetniji, što podrzumijeva i politički integritet.

U suštini, partijama bi bilo veoma teško da obećavaju i, najčešće, ne ispunjavaju obećanja koja su data u predizbornoj kampanji, kao što je to sada slučaj. Onaj koji je obećao i slagao ima ime i prezime, ne bi se mogao sakriti iza partije i morao bi direktno podnijeti račun ljudima koji su mu vjerovali. Ovim se otvara mogućnost da neko bude kažnjen za loš ili nesavjestan rad. Vjerujem da bi se promijenio i sadržaj predizbornih kampanja jer bi one morale biti mnogo realnije i konkretnije.

Naravno za sve ovo je potreban informisan i zainteresovan građanin. Demokratija je proces na koji se ljudi trebaju naviknuti, pa ne treba očekivati neko “čudo” prilikom prve primjene. Ali, kad ljudi zaista shvate da direktno utiču na sastav parlamenta, to može biti veoma bitan preokret.

MONITOR: Da li prijedlog DPS-a predstavlja korak u dobrom pravcu?

KOPRIVICA: Predlog DPS-a načelno predstavlja sublimaciju dosadašnjih predloga koji su se mogli čuti ili pročitati na javnoj sceni, i koji mahom polaze od pretpostavke uvođenja poluotvorenih lista, odnosno otvaranja mogućnosti da birač glasa za listu i da ima mogućnost za preferencijalne glasove unutar nje.

Poluotvorene liste nijesu cilj CDT-a, ali smatramo da u datim političkim okolnostima predstavljaju ispravan prvi korak koji bi, nakon nekoliko iteracija primjene, vodio ka uvođenju stvarnih otvorenih lista. Naša politička scena će prodisati kad birač bude imao mogućnost da sa ponuđene liste bira 81 poslanika i poslanicu, a da su korekcije moguće samo zbog poštovanja principa rodne ravnopravnosti i afirmativne akcije.

DPS predlog ima i značajne nedostatke i mora biti korigovan jer u njemu leže neke partitokratske tendencije. Mi smo objavili dokument u kome detaljnije analiziramo sve mane ovog predloga. U najkraćem, neke od ključnih preporuka su: predlogom predvidjeti uvođenje individualnih kandidatura, pojačati zaštitu principa rodne ravnopravnosti radi sigurnog ostvarenja kvote od 40 odsto žena u parlamentu tokom čitavog mandata, poboljšati rješenja kojima se reguliše raspodjela mandata unutar koalicione liste – brisati odredbu kojom se garantuje ulazak u parlament nosiocu liste, preispitati predloženi sadržaj glasačkog listića.

MONITOR: Kako bi se reklamirala i finansirala nastojanja partijskih kandidata da se na izbornoj ljestvici popnu koju stepenicu iznad partijskog rejtinga?

KOPRIVICA: Dio naših sugestija podrazumijeva da bi trebalo korigovati pravila o medijskom predstavljanju lista u toku izborne kampanje.

Veoma je važno da se na ovaj način ostavi mogućnost kandidatima ili grupama kandidata sa jedne liste da biračima predstave i svoje “lične” programe i animiraju ih da uzmu što veće učešće u preferencijalnom glasanju. Važeći zakon je u dijelu medijskog predstavljanja trenutno dizajniran za predstavljanje zatvorenih partijskih lista, i ne garantuje balansirano i ravnopravno predstavljanje svih kandidata/kinja na listama. Bez ovih izmjena otvara se prostor da partije dovedu u neravnopravan položaj pojedine kandidate sa liste i na taj način posredno kanališu građane i utiču na njihove preferencijalne glasove.

Takođe, potrebno je korigovati i Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja na način koji će obezbijediti da dio sredstava koje partije dobijaju za izborne kampanje bude ravnopravno stavljen na raspolaganje svim kandidatima na listama u svrhu predstavljanja njihovih “ličnih” programa.

MONITOR: Otvara li to prostor za neke neformalne, moguće i  neželjene, uticaje?

KOPRIVICA: Otvorene liste nijesu savršene. I u teoriji i u praksi one imaju svoje slabe tačke. Dio njih smo željeli “neutralisati” predlozima za poboljšanje DPS rješenja. Dio njih je sistemski i teško ih je eliminisati.

Uvijek postoji prostor za zloupotrebe demokratskih principa, pa tako  i na ovom polju. Međutim, nevjerovatne zloupotrebe se dešavaju i bez postojanja (polu)otvorenih lista. Kod nas nema ama baš niti jedne oblasti funkcionisanja države u kojoj partitokratija nema čvrstu kontrolu nad procesima. Dakle, teško da može biti gore, pa u tom kontekstu rizik nije dramatičan – dramatične stvari već svakodnevno živimo.

Na kraju svega, ako ova zemlja i njene političke elite žele u Evropsku uniju i ako žele učestvovati na izborima za Evropski parlament, neki oblik preferencijalnog glasanja moraće biti dio našeg izbornog sistema.

MONITOR: Koliki su izgledi da se obećana reforma izbornog zakonodavstva završi do sledećih izbora?

KOPRIVICA: Kasno je za izbornu reformu. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine. Kod ključnih pitanja nije dovoljno usvojiti rješenja na papiru, potrebno je vrijeme da se ona primijene i daju rezultate, a to vrijeme je nepovratno izgubljeno.

Želim spomenuti oblast koja se gotovo ne spominje a ima suštinsku važnost u modernim izborima – zaštitu izbornog procesa od dezinformacija i stranog uticaja. Umjesto sistemskog pristupa i pravovremenog djelovanja, svjedočimo zakašnjelim i parcijalnim reakcijama, bez iole stabilnog pravnog temelja. Za pune dvije godine nije urađen ni minimum – da se makar postave osnovna pravila igre u ovoj oblasti.

Kako sada stvari stoje, ulazimo u izbore 2027. godine sa zakonodavstvom koje detaljno uređuje zastarjele oblike kampanje – od megafona do ogromne količine besplatnih sati za partijsku propagandu na javnim servisima – dok istovremeno potpuno ignoriše prostor u kojem se kampanje danas dominantno odvijaju: digitalni informacioni ekosistem, društvene mreže i dezinformacije.

MONITOR: Ako sve to stavimo u kontekst EU integracija – šta vidite? 

KOPRIVICA: EU integracije se otaljavaju, ali i fingiraju. Osim što najznačajnije promjene nijesu ni usvojene, ponovo se dešava situacija da se propisi trebaju mijenjati ubrzo nakon usvajanja po modelu IBAR zakona koji su mijenjani nakon “slavodobitnog” usvajanja.

Parlament je u julu 2025. usvojio Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, a već u novembru je Evropska komisija pozvala na dodatne izmjene ovog zakona, kako bi se značajno povećala transparentnost i kontrola trošenja sredstava političkih partija i spriječila zloupotrebe državnih resursa.

Sasvim sigurno, daleko smo od prave izborne reforme, a kako će to EU okarakterisati nama bi trebalo da je manje važno. Prioritet bi morala biti  suštinska promjena i otklanjanje izbornih nedostataka.

Zoran RADULOVIĆ

Cilj oduzimanja arhive studenata je njihovo identifikovanje i optužba da su studenti izvršili napad na ustavno uređenje. U stvari, vlast je održala javni čas iz diktature koja namiguje fašizmu

MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate nedavno održanih izbora u deset opština u Srbiji, mogu li oni uticati da vlast odustane od vanrednih parlamentarnih izbora?

PRELEVIĆ: Studenti, građani, udruženja, specijalizovane agencije za praćenje i kontrolu izbora, društvene mreže herojski su se izborili za tesan poraz od koga nije dobro ni pobednicima ni poraženima. Ko je pobedio ? Vlast, policija, po koji tužilac i sudija, kriminalci, batinaši,“ veledrogerije“ ,tabloidna mafija, finansiska mafija, delovi crkve, ucene u državnim ustanovama i preduzećima, marifetluci sa biračkim spiskovima, mrtvi, stranci, firme koje sarađuju sa državom čiji radnici moraju da glasaju po diktatu vlasti? Koalicija od 15 patuljaka je uzela oko 50 odsto.  SNS je verovatno oko 25-27 odsto ostalo su SPS i drugi patuljci. Sa svim plaćanjima, ucenama i prebijanjima, vlast je uzela jedva nadpolovičnu većinu.To znači da u objektivnim uslovima izbora, ona dobacuje tih 25-27 posto,  kupi 10 -15 posto,  pokrade kroz manipulacije oko 10 posto.  To sada-posle dužeg vremena, vidi i EU, Parlament i Savet Evrope. Problem Srbije je što SNS nije uzela vlast ili parlament. Ona misli da je uzela Državu, Narodnu banku, RTS, policiju, kriminal i finansije.

MONITOR: U čemu je suština ovoga što se događa u Srbiji?

PRELEVIĆ: Nije ovo borba za većinu u parlamentu, ovo je borba za državu Srbiju. Sledstveno tome, ovo nisu bili izbori već rat protiv okupatora. Borba nije bila borba političkim idejama nego palicama, bugarskim vozovima, prljavim parama i pesnicama. Policija je bila protiv građana koji su prijavljivali kriminalce. Ona je čuvala maskirane batinaše, bugarske vozove, izmišljene lične karte, prodaju glasova. U sukobu zuluma i slobode pobedio je tesno zulum. Jer je većina građana bila ili dezinformisana ili neobrazovana ili hipnotisana… Ali deo svakako plaćen da glasa za zulum. Ako ste dobro plaćeni, moguće je nevideti ni izdaju zemlje ni izdaju profesije, ni izdaju etike ni morala. Sramota, čast i obraz su davno zaboravljene reči. Sutra će se pojaviti neki novi hipnotizeri sa prefiksom dr. ili prof. koji će pričati o svakolikim zaverama u kojima je naivni srpski narod ispao glup. Opet će nam biti krivi neki stranci, neke komšije, neki „nemci“ i strani plaćenici. Samo da nije bilo komunista, jevrejske urote ili kapitalističkih ratnih profitera. Svi su krivi osim ovih što glasaju protiv sopstvene dece i pameti za 20 eura. Velike istorijske ličnosti i heroji su ginuli za ovu zemlju, čija budućnost se razmenjuje bezočno za 20 evra. Nikada se glasnije nije klicalo izdajnicima sopstvene zemlje, negoli danas. Milioni ljudi svih nacija su položili svoj život za slobodu građana Srbije, koju danas neko menja za dve crvene. Siromašnu zemlju koja ima mnogo milijardera-čak 48, više od Grčke i nekih evropskih zemalja.“Najsposobnija vlast“ ikada koja je prodala rudnik zlata, bakra i srebra. Koja je prodala zemlju i vodu i vazduh i građane. To je suparnik na izborima. Skupljeni u radikalskim službama bezbednosti po foto robotu zvanom Šešelj. Ne verujem u skore parlamentarne i predsedničke izbore.  Srbija danas? Zasad, na čekanju većeg zla.

MONITOR: Izbore je obiljeležio porast nasilja i niz neregularnosti. Ipak, u nekim lokalnim samoupravama opozicione političke opcije-posebno studentske, postigle su visoke rezultate. Ostalo je  pitanje da li bi šire liste sastavljene od studentskih, opoziciono stranačkih i građanskih političkih organizacija i grupa, imale više uspjeha?

PRELEVIĆ: Mislim da su istraživanja tačno pokazala da je potrebno ići u dve kolone: studenti i njihova lista i opozicione stranke. To u zbiru donosi više. Rejting nekih opozicionara i njihova destrukcija a bogami i kolobracija, ubija svaku ideju okupljanja i mogućnost pobede. Potrebno je nešto novo, neukaljano, neomraženo a čestito. Potrebna je organizacija i stratezi koji bi mogli dovesti do promena vlasti. Ne radi promene vlasti, nego radi promene vrednosnog sistema, radi primene osnovnih ljudskih prava i sloboda građana.

MONITOR: Policija, ali i tužilaštva i sudovi, bili su izuzetno agilni tokom izbornog procesa. Da li su u postupanju policije prekoračena ovlašćenja i šta im je bio glavni cilj?

PRELEVIĆ: Protivzakonitim upadom na Univerzitet, hteli su da pokažu dve stvari. Prvu-da pokušaju da pokore Univerzitet, da pošalju poruku svojim glasačima kako su navodno pobedili i kako su tamo zatekli nešto čime sada prete u najavljenim sudskim postupcima. Druga – da oduzmu arhivu studenata, kako bi mogli da identifikuju i optuže studente da su izvršili napad na ustavno uređenje. U stvari vlast je održala  javni čas iz diktature koja namiguje fašizmu. Markentiški, skrenuli su pažnju sa katastrofalnih rezultata izbora. Poslali su policiju da glume opet budale-jer su u utvrđivanju okolnosti nesreće jedne studenkinje, oduzeli kompjutere Univerziteta i time ušli u anale kriminalistike.

MONITOR: Tabloidi koji već godinama vode prorežimsku politiku, objavili su zakonski i moralno nedopustive materijale iz istrage o smrti studentkinje razvijajući „teoriju“ o okolnostima njene smrti. Da li neka institucija u Srbiji ima snage da pokrene pitanje ove sprege onih koji vode istrage i tabloida?

PRELEVIĆ: Tabloidi su najnesrećniji deo otete i okupirane države po liku lažnog vojvode, koji su razorili i sopstvena regulaciona tela i sopstvene kolege koji se novinarstvom bave profesionalno. Radi se o posebno bolesnom tvoru koji je  neizdrživ i normalnim tvorovima. Oni veruju da u rušenju normalnosti pobeđuje najodvratniji i zato se takmiče. Ubeđeni su da bi svi bili odvratni kada bi umeli.  Oštrica njihovog smrada je sredstvo kojim se seku ugledni i normalni ljudi. Smatraju da su oni koji su se odlučili da budu ljudi, to izabrali iz nedostatka njihove vrline. Kognitivni obrazac povezan sa neizlečivim narcizmom koji se razvijao u prethodnim redakcijama gde su bili ponižavani, kao tvorovi u pokušaju. Smradovi ograničenog dejstva. Smradovi koji ranjavaju ali ne ubijaju. Novinarstvo tabloida je potpuna lojalnost ili izdaja. Nema nijansi ili su sve crne. Izgubljen je svaki dan ako nekom niste pokušali da srušite ugled. Oni čak međusobno i dele odlikovanja za izbor tvora godine. Nekad to bude i Oskar.

MONITOR: Čemu se možemo nadati od Venecijanske komisije u vezi sa tzv. Mrdićevim zakonima?

PRELEVIĆ: Mrdićevi zakoni sa motivom koji je sam nesrećnik radosno objavio je da se ne pokrene krivični postupak protiv njegovog idola-finansijera ili šta već ? Čovek reče da je napravio opstrukciju dokazivanja tužilaštva da bi neko izbegao krivično gonjenje i to je predočio u predlog zakona koji su brže-bolje, hrabri poslanici izglasali a potom išli na preslišavanje. Ovo je nekada bila Država a na mestu izglasavanja cirkuskih tačaka je nekada bio Parlament. Tu gde sede oni sa prstima i jezikom bez dokaza povezanosti sa umom-ušima i očima, nekada su sedeli najugledniji predstavnici naroda i zvali su se poslanici ili odbornici. Nekada su se tu izglasavali zakoni i donosile rezolucije. Danas, kada je marihuana-hvala bogu i delu crkve, dobro rodila , tu se uglavnom brane izdajnici i povremeno lažu građani. Jednokratno ispaljena glupost da se omete državni tužilac. Zna to i domaća struka i predstavnici monitoring grupa. Evropa u kojoj se vodi postupak protiv Federike Mogerini, sasvim dobro zna o čemu je ovde reč. Promena je neophodna, ali ona mora doći iz Srbije a ne iz inostranstva.

Dosadašnji svijet nestaje, a drugi se nije rodio

MONITOR: Nekoliko evropskih organizacija-i EK, izvjestilac EP Tonino Picula, ali i Zajednički konsultantski komitet EU-Srbija, postavili su pitanje legitimitata i integriteta ovog izbornog procesa. Ali, nepriznavanje izbora kao da niko ne želi. Kako se dalje boriti za njihovu regularnost?

PRELEVIĆ: Ceo svet je u turbulentnim previranjima. Dosadašnji svet nestaje, a drugi se nije rodio. Do juče nezamislivo, danas je na sceni. Liberalne demokratije podržavaju genocid, davljenje drugih naroda i država, bombardovanje bez saglasnosti nadležnih tela, otmice predsednika, nasilne aneksije tuđih teritorija. Počelo je sa Libijom, Irakom, Arapskim prolećem…Prešlo se na Kosmet, Gruziju, Ukrajinu…Da li se završava sa Palestunom, Libanom, Iranom, davljenjem Kube ili tu tek počinje novo zlo? Je li ovo početak trećeg svetskog rata ili samo kraj NATO-a kao jedine super sile? Međunarodni poredak nestaje pred naletom svemogućih autokrata željnih brze zarade. Ljudi su izgubili sigurnost i osećaj bezbednosti: Evropa dezorjentisana, narcisoidna, izgubljena u analizama, bez ideje, neophodne energije i sirovina, gurnuta je na margine. Nije Evropa nikada bila van stola za pregovore i van stola za tehnološki napredak. Takva Evropa-koja je i dalje po meni najbolje mesto za život, mora pronaći puteve sopstvenog opstanka. U takvim uslovima je razumljivo što se na obodu njihovog interesovanja nalaze tako drastična kršenja slobodnih i fer izbora i osnovnih prava i sloboda-kao u Srbiji. Još ćemo sačekati da vidimo kakvi izveštaji o batinjanju birača će ugledati svetlost dana. Zanimljivo je da izbori na Kosmetu prolaze bez većih prigovora, a izbori u Srbiji su neregularni pre samog glasanja.

Vučić više ne treba nikom

MONITOR: Vučić je, pošto je proglasio pobedu SNS sa 10:0,  sjutradan je razgovarao sa Putinom. „Eureka“ je da je gasni aranžman produžen za još tri mjeseca. Uz tu informaciju, dobili smo od njega jedan još apokaliptičniji scenario budućnosti svijeta. Kako da razumijemo Vučićeve globalne analize,  kao i tajming ovog razgovora sa Putinom- na inicijativu Vučića?

PRELEVIĆ: Rusija ima svoje interese i zna ko je Vučić. Zna ko je naoružavao Ukrajinu i ko se izdaje za prijatelja. Rusija niti hoće niti može da spasi Vučića-kao što ni Tramp nemože da spasi Orbana. Oni hoće da zadrže neki uticaj u oblasti energenata, ali oni su realni ljudi i znaju da su ih upravo njihovi ovde izdali i ne samo njih nego i sve druge koji su mislili da postoji principijelnost.Vučiću treba mahanje imenom Putin samo za vreme hipnoze građana. Mislim da  Vučić ne treba više nikom ko se ne bavi kriminalom ili kupovinom imovine na rasprodaji nekad jake zemlje. Tavorimo na dnu Evrope i uzgajamo milijardere, pratimo decu u inostranstvo, imamo ugledne narko bosove, glasamo za „ovo“ i rušimo univerzitet. I onako će biti, kako kaže Vučić, novog rata u kome ćemo se podeliti na dve naoružane grupe i čekati nestanak svetla. Malobrojni pobednici će se okupiti ispod šljive i reći:  „Tačno smo znali“.

Nastasja RADOVIĆ

Zanimljivo je da je 37 godina nakon pada Berlinskog zida sada teža politička i društvena klima u zapadnim zemljama EU nego u bivšim socijalističkim zemljama koje su sada njene članice

MONITOR: Veoma ste cijenjen, prevođen i čitan romanopisac. Jednom ste izjavili da ste ,,imali istinsku potrebu progovoriti o duhovnoj pustoši u kojoj žive moji savremenici”. U čemu se ogleda ta pustoš?

GAVRAN: U početku su moji romani bili situirani u moju rodnu Slavoniju i Zagreb, u pravilu u naše vrijeme, tako da sam startao s romanom o mentalno uskraćenom mladiću “Zaboravljeni sin”, potom su išli romani “Kako smo lomili noge” i “Klara”… Onda sam nadomak četredesete godine života inspiraciju pronašao u Bibliji, pa je nastao roman nadahnut starozavjetnom storijom o mladoj udovici Juditi kome sam i ja dao naziv “Judita”, pa romani nadahnuti novozavjetnim likovima “Krstitelj” i “Poncije Pilat”… Doista sam tada , dok sam ih ispisivao, prije četvrt stoljeća osjećao da su ljudi u Evropi dodirnuli neizmjernu duhovnu pustoš i da je moderni čovjek izgubio najčvršći mogući oslonac zato što se previše pouzdavao u izvanjsko i materijalno. Te romane iz “biblijske trilogije” pisao sam za svoju dušu, bio sam istinski iznenađen time što je “Judita” imala čak 14 izdanja na hrvatskom a prevedena je na 13 jezika, a i “Krstitelj” i “Poncije Pilat” uz brojna izdanja na hrvatskom imali su brojne prijevode diljem svijeta od Buenos Airesa do Sofije, Pariza, Beča, Praga, Bratislave…

Nakon toga sam napisao jedan suvremeni roman “Jedini svjedok ljepote” čija se radnja odvija u Zagrebu i na Malti… pa dva romana “Kafkin prijatelj” i ”Nekoliko ptica i jedno nebo”… i napokon, prije tri godine sam izišao s malo obimnijim romanom “Portret duše” u čijem središtu je sedam žena koje su vezane uz jednoga muškarca, slikara Benjamina.

Roman je i nadalje kralj književnosti, jer romanom nastojimo obuhvatiti totalitet čovjekova života. Roman je predivno putovanje nalik našem življenju, specifično intelektualno, psihološko i sociološko razotkrivanje svijeta kroz likove do kojih nam je stalo, u čijim sudbinama tražimo djeliće svoje sudbine i svoga iskustva. Ali unatoč tome, rado pišem i kratke priče i pjesme.

MONITOR: Napisali ste desetak knjiga za djecu i mlade.Kakav svijet ostavljamo najmlađima, ima li razloga za optimizam ili preovladava zabrinutost?

GAVRAN: Sa zadovoljstvom sam ispisao osam proznih knjiga za djecu i tinejdžere , a objavio sam i dvije zbirke igrokaza za najmlađe. Uglavnom pišem o ljubavi i prijateljstvu, o temama koje djecu najviše zanimaju. Moj roman “Zaljubljen do ušiju” imao je čak dvadeset izdanja na hrvatskom, “Kako je tata osvojio mamu” osamnaest, “Svašta u mojoj glavi” šesnaest, “Profesorica iz snova” jedanaest…

Sretan sam što me djeca rado čitaju i što sam izgleda zarana otkrio formulu kako im se približiti. Promotrimo li dvadeseto stoljeće, ona dva svjetska rata, te hrpu malih ratova nakon njih i mnoge društvene eksperimente, možemo reći da su djeca u tom stoljeću teško patila, pa i unatoč svemu u boljim vremenima uspijevala dodirnuti sretno djetinjstvo. Ovo stoljeće se čini i ugodnim i neugodnim i za djecu i za odrasle. Tehnološki nam je puno toga dostupnije, manje je gladi nego nekada, ali sad patimo zbog prejedanja… Nije mi drago zbog broja ratova koji se trenutno odvijaju na ovoj našoj planeti i radi kojih ponajviše pate djeca, tužan sam kad vidim da su Ujedinjeni narodi skroz marginalizirani i gotovo nemoćni u amortiziranju i neutraliziranju procesa koji su pogubni za čovječanstvo. Nema nam druge nego nadati se boljim vremenima.

MONITOR: Nedavno ste posjetili Crnu Goru. Kakvi su utisci o susjednoj zemlji, Cetinju i kako uopšte percepirate Crnu Goru?

GAVRAN: Imao sam književni nastup na Cetinju, tom kulturom i poviješću bogatom i lijepom gradu, u organizaciji Dukljanske akademije i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Bilo je sve sjajno organizirano,publika brojna i intelektualno radoznala, a Crnogorci su se pokazali kao sjajni domaćini, tako da su moji dojmovi iznimno dobri. To mi je bio četvrti put u protekla četiri desetljeća da sam bio u Crnoj Gori, tako da se ne mogu pohvaliti da dobro poznajem vašu situaciju i da mogu davati meritorne izjave, ali po mojim površnim spoznajama i dojmovima Crna Gora je perspektivna zemlja, koju bih volio vidjeti čim prije u Europskoj uniji, jer sam uvjeren da bi to bilo na dobrobit svih vaših stanovnika.

MONITOR: Rođeni ste u bivšoj Jugoslaviji, koliko taj period a koliko tragične ’90 utiču na odnose između dvije zemlje?

GAVRAN: Znademo svi da smo imali i boljih i lošijih trenutaka u prošlosti, srećom: vrijeme liječi rane i mislim da se Crna Gora i Hrvatska danas uzajamno percipiraju kao prijateljske zemlje. Za susjedne zemlje je jako važno da su u dobrim odnosima i da zajednički rade na tome da ti odnosi budu čim bolji na svim poljima od ekonomije do kulture… to je u interesu i naše i vaše djece. Optimistički gledam na budućnost i na odnos Hrvatske i Crne Gore.

MONITOR: Kao jedan od najznačajnijih, najprevođenijih i najigranijih hrvatskih dramskih pisaca, a i kao romanopisac često putujete po Evropi. Kako bi opisali aktuelni evropski trenutak, koje su najveće prijetnje i izazovi?

GAVRAN: I Europa i Europska unija prolaze kroz novo turbulentno razdoblje. Ne vidim ni jedan racionalni razlog za rat između Rusije i Ukrajine, ne vidim niti jedan razlog za neodgovorno ponašanje prema imigrantskoj krizi koja je protekih petnaestak godina destabilizirala Evropu. Ne vidim zašto evropski narodi olako odustaju od svojih korijena, od svoga identiteta, zašto se dopustilo globalizaciji da nas se unifomira. S druge strane, uz sve mane, Evropska unija je i nadalje onaj kulturni i politički prostor koji je svima privlačan, s drugih kontinenata ljudi žele useliti u tu zajednicu država.

Zanimljivo je da je 37 godina nakon pada Berlinskog zida sada teža politička i društvena klima u zapadnim zemljama u EU nego u bivšim socijalističkim zemljama koje su sada članice EU-a. Sociolozi i politolozi bi mogli iz toga izvući različite zaključke… ja bih samo volio naglasiti da za procjenu kvalitete života u nekoj zemlji nije dovoljno posegnuti samo za ekonomskim mjerilima kao što je bruto dohodak po glavi stanovnika… važni su i stupanj sigurnosti, zdravstvena zaštita i odnos prema starijima, djeci i manjinskim zajednicama…ekologija, što jedemo i pijemo, stil svakodnevnog života i kultura uzajamnog ophođenja. Vidjeli smo svi bogate namrgođene nesretne ljude i dostojanstvene siromahe s osmjehom na licu. Vidjeli smo da je u nekim najrazvijenijim zemljama na svijetu i najviši postotak samoubojstava… Pitajmo se zašto je to tako….

MONITOR: Izjavili ste da se visoka politika estradizirala. Kako gledate na aktuelnu krizu u svijetu, ratove i ostale prijetnje, te predsjednika SAD-a Trampa koji se obraća domaćoj i svjetskoj javnosti kao da je riječ o rijaliti šouu?

GAVRAN: Već desetljećima nismo sigurni da li u nominalno demokratskim zemljama politiku vode političari ili netko drugi. To me plaši. Politika se doista estradizirala, sjetite se samo Berlusconia, Nigela Faragea i sličnih… mnogi političari ne prežu ni pred čim samo da dobiju izbore, a kad ih dobiju često se pokažu nekompetentnima. Bogataši i razni lobiji kroz kontrolu medija u stanju su najpozitivnije političare onemogućiti, doslovno ih srušiti, a mediokritete uzdići. Trump je sebe ponudio onim američkim glasačima koji su bili nezadovoljni slatkorječivim političkim establišmentom koji se bio udaljio od naroda i od konkretnih životnih problema. Kod Trumpa ljude zbunjuje njegov nediplomatski diskurs, te ostvarivanje ciljeva kroz vidljive pritiske… ne libi se priznati da ga zanima mišljenje samo američkih glasača, mišljenje svih drugih ljudi na svijetu mu je irelevantno… On je doista čovjek medija, pa je unatoč medijskoj blokadi prve izbore dobio zahvaljujući samo Twitteru… Bez sumnje je donio odluku Ameriku pozicionirati kao najmoćniju zemlju svijeta, te unatoč paroli “Amerika first” želi uticati na sve globalne procese na ovoj našoj planeti. Kao poslovni čovjek koji je više puta bankrotirao i nakon toga se uspješno oporavio, sklon je hazardu… a hazarderi ili dobiju sve ili izgube sve…

Predstave se prave za publiku

MONITOR: Sa 22 godina debitovali ste u pozorištu, dvije godine potom postajete dramaturg, sa 28 direktor ste zagrebačkog Tetra&TD. Šta za vas znači teatar?

GAVRAN: Teatar je postao moj život i moja sudbina. Posao i poziv i neizmjerna ljubav. U teatru nastojimo, a ponekad i uspijevamo, na sugestivan način u samo sat ili dva dati sukus naše egzistencije. U teatru na najjasniji način razobličujemo današnjeg čovjeka, pokazujemo njegovu ranjivost, ljudskost i neljudskog, zloću i dobrotu. Pokazujemo kako raste kao biće ali i kako pada, kako prolazeći kroz dramatične situacije sazrijeva i očovječuje se. Teatar je prostor beskrajnih kreativnih mogućnosti. Svaka kazališna predstava je sintetička tvorevina u kojoj se dodiruju brojne umjetnosti: literatura, likovnost, muzika, pokret, dizajn zvuka i dizajn svjetla, gluma, režija. Ali sve to ne vrijedi ništa bez dobre kvalitetne glume, stoga sam često znao reći da je glumac središnja figura teatra. Jer možemo napraviti predstavu i bez dramskog teksta, kostima i scenografije, ali bez glumca nema predstave.Kao što je nema ni bez publike.

Predstave se ne prave za festivale, kritičare i žirije, nego za publiku. Kada pišem novi tekst uvijek mislim na publiku i glumce, razmišljam kako na najsugestivniji način sa što manje riječi ispričati priču o čovjeku, o međuljudskim odnosima. Moj tekst mora izgovoriti čovjek od krvi i mesa, pa sam svjestan da je svaka predstava uvjetno rečeno realistična i da će moj dijalog biti i glumcima i publici prihvatljiv samo ako je životan i prirodan.

Imao sam sreću da sam debitirao daleke 1983. godine kao student treće godine dramaturgije u zagrebačkom Kazalištu GAVELLA i da su me do tridesete godine života zaigrali teatri u svim bivšim republikama bivše države izuzev Makedonije, te Nizozemska, SAD, Poljska… Nakon “Kreontove Antigone” usljedile su još neke moje ozbiljne drame kao “Noć bogova”, “Ljubavi Georgea Washingtona”, “Čehov je Tolstoju rekao zbogom”… a u osvit rata u proljeće 1991.godine pišem svoju prvu komediju “Muž moje žene” i u tim teškim ratnim godinama držim se komedija, da bih se krajem devedesetih okrenuo onome što Amerikanci i Englezi zovu “play” dakle “igra“. Paralelno s pisanjem za kazalište pisao sam romane i kratke priče. Podjednako uživam u jednome i u drugome. Zanimljivo je da unatoč svim tehnološkim novotarijama koje su se pojavile u protekla četiri desetljeća teatri u Hrvatskoj i Evropi nisu izgubili publiku.

Predrag NIKOLIĆ