Povežite se sa nama

OKO NAS

GORNJE POLIMLJE: POSLJEDNJE VODENICE: Čuvari mlinova

Objavljeno prije

na

Od nekadašnjih na stotine vodenica u Gornjem Polimlju, danas je ostalo svega nekoliko da svjedoče o vremenu kada se živjelo zdravije i, sasvim sigurno srećnije, s domaćim hljebom na trpezi. Odumiranjem sela i raseljevanjem sjevera, umirale su i stare vodenice.

Među rijetkima koji su, ipak, odoljeli zubu vremena su tri mlina u selu Trešnjevo, kod Andrijevice, čije kamenje još uvijek pokreće voda s Rakovačkog vrela. Ove vodenice na vrhu sela opstale su na hiljadu metara nadmorske visine. One su i danas vlasništvo bratstava Vulevića, Kastratovića, Mašovića, Lalevića i Stojanovića.

Nekada je, kako pričaju stariji mještani, tu bila i četvrta vodenica, bratstva Čukića, ali se ona odavno urušila i preselila u prošlost.

Seljani tvrde da je upravo Rakovačko vrelo privuklo Trešnjevce da prije nekoliko vjekova nasele taj prostor, da tu formiraju jaka gazdinstva i organizuju život. Oni pričaju da je to vrelo oduvijek bilo njihova voda života, koja je pokretala mlinove i natapala oranice u prečniku od preko dva kilometra.

O tome svjedoči i Milovan Stojanović dok u jednoj od vodenica melje kukuruz. On priča da će se u njegovom domu od ovog brašna i dalje spravljati kačamak i poznata „vasojevićka kolobotnjica”.

,,Pored toga što je Rakovačko vrelo vjekovima pokretalo naše vodenice, ono je i izvor života svih mještana. Ono je natapalo naše njive, braneći ih od sušnih godina. Sa njega su se, pomoću tri jaza, navodnjavala imanja u cijelom Trešnjevu, koje danas sa 200 domaćinstava broji oko 600 stanovnika”, ističe Stojanović.

Mještani navode da vodenice na Rakovačkom vrelu ni izbliza ne rade kao nekada. Kažu da samo rijetki Trešnjevci dođu da samelju žito, te da se na prstima mogu prebrojati oni koji su ostali vjerni tradicionalnim djelatnostima.

To što danas samo rijetki otvaraju vrata vodenica i čuvaju ih od propadanja i zaborava, ne treba da čudi, jer u selu Trešnjevo trenutno ima čak devedeset i sedam zatvorenih kuća.

Narod se seli, dok plodne njive i livade urastaju u korov. Tako u trešnjevačkom zaseoku Rakovac, gdje je nekada bilo 17 domaćinstava, više niko ne živi.

Podsjećaju Trešnjevci da je u prošlim vremenima, pored vodenica, na Rakovačkom vrelu radila i valjaonica.

,,Bila je nadaleko čuvena, jer je besprijekorno valjala sukna. Od tog sukna su se pravile čakšire, džamadani, uzine za kapute, ponjave i mnoge druge stvari. Ovdje su u velikim količinama stizala sukna iz Berana i Andrijevice i tako uvaljana vraćala se nazad. Takvog sukna više nema, kao što nema ni valjonice na Rakovačkom vrelu. Ostala su samo sjećanja i žal za nekim minulim vremenima kad se živjelo skromije i siromašnije, ali bezbrižnije i srećnije”, priča mještanin Goran Mašović.

Trešnjevci ne zaboravljaju ni legende iz minulih vremena, ali i neke novije dogođaje koji opominju da se Rakovačko vrelo ne smije remetiti i narušavati.

Neki događaji iz prošlosti ukazuju, naime, da je Rakovačko vrelo znalo da se povremeno izgubi kad god bi neko pokušao da naruši njegov prirodni tok. Legenda kaže da je prije nekoliko vjekova neko zaprljao vrelo i da se ono odmah nakon toga navodno pretvorilo u običnu baru.

,,Mještani su zbog toga bili dovedeni u situaciju da se sele, a na kraju su odlučili da pokušaju da pomoć potraže na Cetinju kod vladike Rada. Nakon toga ovdje su pristigla brojna sveštena lica i dva dana vršila službu i molitve nad vrelom. Priča se da je trećeg dana potekla voda kao nekada”, kaže Branko Kastratović.

On naglašava da se nešto slično desilo i prije osam godina kada su mještani krenuli da kaptiraju Rakovačko vrelo.

,,Grupa mještana je 2008. godine imala namjeru da kaptira Rakovačkovrelo i da ga cijevima povede u svoje domove. Međutim, čim su krenuli, vrelo se odjednom izubilo. Tek kada se nakon nekoliko mjeseci odustalo od te ideje, vrelo se ponovo pojavilo iz zemlje”, tvrdi Kastratović.

Mještani Trešnjeva ističu da su Rakovačko vrelo i njihove vodenice posjećivali brojni turisti, pisci, putopisci, umjetnici, znani i neznani. Prisjećaju se da je ovdje dolazio i Mihailo Lalić, koji je rođen u susjednom selu Trepča.

,,Lalić je ovdje često boravio. Divio se ovoj vodi i pretakao je u svoja književna djela. Tako je Lalić ovjekovječio ovo mjesto i tok ove svete vode koji traje i opominje. On je u svojim djelima nagovijestio ovu tišinu, ukazujući na naše vječite seobe i podjele koje, nažalost, i danas traju”, ističe Mašović.

Po ocjeni mještana, Rakovačko vrelo po mnogo čemu može da predstavlja turističku atrakciju.

,,Ovdje sve kao da je vajano Božijom rukom. To znači da ovo mjesto, uz pomoć nadležnih institucija, može da postane turistički biser čitavog kraja. Posebno je interesantno da je voda na izvoru toliko topla da se u njoj čovjek može okupati i kad je najveća zima. Rakovačko vrelo moguće da ima i ljekovita svojstva”, tvrdi Kastratović.

Upravo zbog svega toga mještani Trešnjeva i još tri sela pobunili su se nedavno zbog najave gradnje malih elektrana na Gradišnici i Trepačkoj rijeci, u strahu da će bez vode ostati i ovo vrelo, ispod kojeg se nalaze još uvijek funkcionalne tri stare vodenice.

Da vodenice polako nestaju govori i podatak da ih je na području sadašnje opštine Petnjica nekada bilo oko stotinu. Danas čuveni poljoprivrednik i najveći proizvođač organskih žitarica iz ovog kraja Avdul Adrović pravi planove da sagradi jedan novi mlin na vodeni pogon.

,,Mi sada meljemo žito novom tehnologijom, ali bih volio kada bi na mom gazdinstvu napravili vodenicu i mljeli žito na tradicionalni način. Imamo plan da u budućnosti ovdje u selu Vrbica napravimo jedan restoran i pravimo jela od organskih žitarica”, kaže Adrović.

Četrdesettrogodišnji Radomir Cimbaljević iz sela Dapsiće, nadomak Berana takvu ideju je pretočio u stvarnost i upisao se u čuvare mlinova. On je prije dvije godine na svom imanju sagradio moderni objekat u kojem je, koristeći hidropotencijal Dapsićke rijeke, instalirao postrojenje za mljevenje žita i proizvodnju električne energije.

Cimbaljević podsjeća da je nekad na malenoj Dapsićkoj rijeci postojalo čak šesnaest vodenica potočara koje su, koristeći vodnu energiju, zrna pšenice, kukuruza, ječma, raži i heljde pretvarale u brašno, dok danas nema ni jedne. On zato s ponosom kaže kako je sada jedino on na mjestu jedne od starih vodenica podigao novi mlin, uvjeren da će mu donositi prihode.

„Ovaj mlin sto kilograma žita samelje za tri sata. Električni mlinovi to urade znatno brže, ali kvalitet brašna nije isti. Ovdje se radi o posebnoj tehnologiji koja garantuje visok kvalitet. Sistem je tako podešen da se vodenički kamen okreće ustaljenom sporijom brzinom kako se žito prilikom mljevenja ne bi previše zagrijavalo. Uz to, takozvane trice odvajaju se posebno, tako da dobijamo brašno koje u sebi nema nikakvih nepotrebnih sastojaka”, naglašava Cimbaljević.

Takozvanih čuvara mlinova i tradicionalne proizvodnje, koja je u razvijenom svijetu trend, ipak je premalo. Vode na sjeveru napali su tajkuni koji prijete da gradnjom malih elektrana poremete vodotokove i izvorišta rijeka na kojima se nalaze posljednje vodenice u Gornjem Polimlju.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

NOVI POŽARI I STARE PRIČE: Nemoć pred stihijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju  za gašenje požara. Nekada ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji ih gube  jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura

 

Turisti koji posjete Herceg Novi, iznad Njivica,  imaće priliku da vide predio nemoći pred vatrenom stihijom. Požar je iza sebe ostavio crni ožiljak koji će još dugo ,,krasiti” Novi.

Da požari nijesu nehat već da se radi o namjeri javno je izjavio Ratko Radošević iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novi. Požar u Njivicama je pod kontrolom, a Radošević kaže da su vatrogasci branili 15 kuća i da su im životi bili ugroženi.

Ljudska solidarnost u ovakvim situacijama nije upitna. U gašenju požara učestvovali su vatrogasci iz cijele Boke, na terenu je bilo više od 50 vatrogasaca i preko 10 cisterni, u logistiku su se uključili i privatnici.

Ono što nedostaje je oprema, i pomoć iz vazduha. Iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novog zahtjev za pomoć Direktoratu za vanredne situacije uputili su neposredno nakon što je požar izbio u 9:30 ujutru. Iz Direktorata su im odgovorili da su dva aviona prizemljena, jedan je neispravan, a da drugi ne može da poleti zbog vjetra. Pomoć je stigla tek popodne oko 15 sati.

Pomoć je tražena i iz Hrvatske, ali i kod njih je bio aktivan požar u zaleđu Dubrovnika tako da nijesu mogli da pomognu kanaderima. Tokom gašenja poginuo je vatrogasac, a u utorak je zbog toga u Dubrovniku proglašen dan žalosti.

Novljanin Antonije Pušić (Rambo Amadeus) se na Fejsbuku zapitao koliko koštaju ,,nedostižni kanaderi” i ,,odvaja li se na protivpožarnu zaštitu neki dinar od ogromnih profita koje poslovna elita pravi od turizma”.

Naravno da ne. Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju, pojedinih sezona ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji gube licence jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura, a jedan novi ‘air traktor’ košta tri miliona eura.

,,Biće sve većih požara  dok se funkcioneri voze u limuzinama čak od nekoliko stotina hiljada eura, a sve veći broj vatrogasnih vozila su stara preko 30 godina, u fazi raspada, ugrožavaju živote vatrogasaca od kojih ovih dana najviše zavisi hoćemo li moći slobodno udahnuti vazduh i prespavati jer opet su nam gradovi i sela u plamenu”, napisao je na svom FB profilu biolog Vuk Iković. On je opomenuo da stalno slušamo kako nema para za kanadere i postavio pitanje kako ima novca za  preko 4.000 službenih vozila? ,,Slovenija ima preko 100 puta manje površina koje stradaju u požarima, ali zato njihova Vlada ima samo oko 20 službenih vozila, manje nego pojedina naša ministartva”.

Nemar i nemanje strategije nas više košta. Iz Organizacije KOD izračunali su da je samo tokom prošle godine u Crnoj Gori izgorjelo oko 143 km2 šuma što su uporedili sa površinom od blizu 24.000 fudbalskih terena. Prema evropskom modelu ,,ukupne štete” procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. U prevodu, samo jedne godine izgori nam 28 kanadera, koji bi štetu značajno smanjili.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEGATIVAN PRIRODNI PRIRAŠTAJ U SJEVERNOM REGIONU: Zabrinjavajuća statistika 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema podacima Monstata, svi gradovi na sjeveru države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih

 

Prema svim pokazateljima, postoji jasan trend negativnih demografskih kretanja na sjeveru države, odnosno izražene migracije i negativni prirodni priraštaj u gradovima tog siromašnog crnogorskog regiona.

Prema podacima Monstata, svi gradovi na toj teritoriji države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih.

Na drastičan pad nataliteta na sjeveru Crne Gore ukazuje i sve manji broj đaka u školskim klupama. Tako je prošle godine u tri beranske gradske škole, sa svim područnim odjeljenjima, upisano oko 2.500 đaka, od čega 257 prvaka, što je duplo manje nego u ranijem periodu.

Nastavu u pet seoskih škola u ovoj opštini pohađalo je 296 učenika, dok je taj broj prije nekoliko decenija bio deset puta veći, dok je u svih pet seoskih škola prošle godine bilo samo 28 prvaka.

Stanje nije bolje ni u ostalim opštinama. O tome govore i nesporna činjenica da je Osnovnu školu Bajo Jojić u Andrijevici ove godine pohađalo 338 đaka, od čega svega 38 prvaka. Nekoliko decenija ranije, u ovoj školi je bilo preko hiljadu učenika.

U ovoj opštini, u pojedinim mjestima kao što su Кuti, Cecuni i Jošanica, područna odjeljenja su odavno zatvorena. Tamošnje škole u prosjeku su brojale po 40 učenika.

Alarmantno stanje kada je broj učenika u pitanju nije zaobišlo ni područje Bihora, o čemu svjedoči i podatak da je ove godine na cijeloj teritoriji opštine Petnjica, na kojoj ima pet osnovnih škola, upisano  53 đaka prvaka, što je četiri puta manje u odnosu na period od prije samo pet godina.

Broj učenika u odnosu na period od prije dvije decenije prepolovljen je i na području opština Plav i Gusinje. Osnovna škola u Murini je prošle godine zajedno sa područnim odjeljenjima u Velici i Gornjoj Ržanici brojala svega 12 prvaka, dok je taj broj prije pet decenija bio blizu stotinu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

U PETNJICI ORGANIZOVANA PROJEKCIJA FILMA O OSMANU RASTODERU: Pokušaj rehabilitacije proglašenog ratnog zločinca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Projekcija kontroveznog dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava” organizovana je prošle sedmice u Petnjici. Događaj je propraćen negodovanjem dijela javnosti, za sada je izostala reakcija političkih partija i državnih institucija

 

Projekciju dokumentarca, autora Avda Huseinovića, u Petnjici je organizovao Bošnjački kulturni centar Sandžak. Plakate sa likom proglašenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, danima su sa raznih mjesta u varoši pozivale stanovnike na promociju.

Na dan održavanja projekcije oglasili su se boračke organizacije Berana i Petnjice, predstavnici beranske Mjesne zajednice Polica i Opštinski odbor SNP Berane, osuđujući namjeru da se film prikaže, ukazujući da se time čini krivično djelo veličanja ratnih zločina. Naknadno je to učinio i DPS koji je pozvao nadležne organe da utvrde da li je projekcijom filma došlo do kršenja zakona.

Predsjednik beranske Organizacije boraca NOR Berane (OBNOR) Petar Labudović, kazao je da je neprihvatljivo veličanje nekoga ko je proglašen ratnim zločincem i ko je, kako je rekao, „činio zulum po petnjičkom i beranskom kraju”.

„Mi osuđujemo organizovanje projekcije filma o ratnom zločincu i podgrijavanje tenzija i novih podjela oko stvari oko kojih je istorija kazala svoju riječ”, rekao je Labudović. On navodi da su snage kvislinškog pokreta Muslimanske milicije, kojima je u Bihoru komandovao Osman Rastoder, 1944. godine, u zaseoku Krake, kod Vrbice, likvidirale 55 partizana, među kojima i dvadeset pripadnika italijanske partizanske divizije Garibaldi. Oni su, poslije rata, prenešeni i sahranjeni u zajedničkoj grobnici u Beranama.

I predsjednik Udruženja boraca i antifašista opštine Petnjica Faik Adrović, negoduje zbog projekcije spornog filma. Ovaj devedesešestogodišnjak je među rijetkim živim učesnicima Drugog svjetskog rata. Adrović kaže da je lično poznavao Osmana Rastodera, i slaže se da se radi o ratnom zločincu. „On je bio imam u Petnjici prije rata i odmah po formiranju odreda muslimanske milicije postavljen je za komandanta te fomacije koja je sarađivala sa fašističkim okupatorima. Naravno da osuđujem prikazivanje tog filma, kao što isto tako osuđujem i ideju da se u Petnjici podigne spomenik proglašenom ratnom zločincu”, rekao je Adrović.

Predsjednik Savjeta MZ Polica Novak Zekić je apelovao na institucije Crne Gore da preduzmu adekvatne korake kako bi se prekinulo sa praksom promocije, odnosno slavljenja ratnih zločinaca, upozoravajući da se na taj način vrijeđaju žrtve.

Slične stavove iznijeli su i iz Opštinskog odbora Socijalističke narodne partije u Beranama, pozivajući državne organe na raekciju. Ostale partije, pa ni one sa nacionalnim predznakom, Stranka pravde i pomirenja, kao i Bošnjačka stranka, nisu se do danas oglašavale.

Osman Rastoder je rođen krajem devetnaestog vijeka u, za tadašnje prilike, imućnoj porodici. Školovao se na medresama u Novom Pazaru i Đakovici, a kasnije i u Istanbulu. Njegova porodica se poslije povlačenja Turaka sa ovih prostora, odselila za Istanbul, ali se Osman vratio u Novi Pazar, gdje se po drugi put oženio. Sa obje žene i sedmoro djece vratio se u Petnjicu gdje je imenovan za imama u selima Petnjica i Savin Bor, nakon toga i u mjesnoj džamiji u Petnjici.

U junu 1941. godine Osman Rastoder je imenovan za komandanta odreda Muslimanske milicije Sandžaka za Gornji Bihor. Tokom Trinaestojulskog ustanka, njegov odred je napao ustanike oko Berana. Njegove snage su zapalile nekoliko pravoslavnih sela na području Police. Podržana od albanskih neregularnih snaga, kao i njemačkih okupatora, Muslimanska milicija je pobila crnogorske i italijanske partizane u blizini sela Vrbica. Saradnja Osmana Rastodera sa okupatorskim snagamna je nesporna.

Nakon što je pred kraj rata proglašen za ratnog zločinca, Osman Rastoder je ubijen 1946. godine. Istoričar Šerbo Rastoder je jednom prilikom za lokalni radio u Petnjici izjavio da, usljed činjenice da je Osman štitio muslimanski živalj tog kraja od četnika, „pokušava da ga razumije”, kao i da Muslimanska milicija nije pokret niti vojska, već skupina ljudi koji su branili svoj prag. „Gornji Bihor je sačuvan zahvaljujući tome što je postojala neka naoružana organizovana sila koja je branila te ljude. To je bila muslimanska milicija na čelu sa Osmanom” – kazao je tada Rastoder. Šerbo Rastoder nikada nije sporio da je Osman Rastoder proglašen za ratnog zločinca, i da svako treba da odgovara za svoja djela, a da oni koji smatraju da njegovo proglašenje za ratnog zločinca nije utemeljeno na činjenicama, mogu to da pokušaju da ospore samo pred nadležnim sudovima.

Bošnjačka kulturna zajednica Luksemburg, koja njeguje i nastavlja da slijedi djelo nedavno preminulog muftije Muamera Zukorlića, finansirala je snimanje ovog dokumentarnog filma i taj zadatak povjerila bosanskom dokumentaristi Avdu Huseinoviću.

Snimanje je trajalo dvije godine, da bi film premijerno bio prikazan 26. januara u Luksemburgu, na dan pogibije Osmana Rastodera. Toj promociji je prisustvovao i predsjednik Bošnjaškog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Almir Muratović, i njemu je uručena novoustanovljena nagrada koja nosi ime Osmana Rastodera. Sa tog skupa je poručeno da se traži njegova rehabilitacija.

Tada je najavljeno da će uslijediti promocije tog filma, prvo u Petnjici, a potom i u Rožajama i Novom Pazaru. Muratović je, tako, ovih dana organizovao projekciju u Petnjici, kojoj je prisutvovao i autor filma.

Predsjednik Bošnjačkog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Monitoru je kazao da „razumije i jedne i druge”.

„Nemamo namjeru da podgrijavamo tenzije, već upravo da pokrenemo da se ispitaju istorijske činjenice. Treba pogledati taj dokumentarni film i vidjeti da u njemu nema slova mržnje. Želja je samo da se dođe do istine iz Drugog svjetskog rata”, rekao Muratović.

On tvrdi da Stranka pravde i pomirenja (SPP) na čelu čijeg je Opštinskog odbora u Petnjici, nema nikakve veze sa promocijom dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava”.

Još 2015. godine tadašnji predsjednik lokalne skupštine u Petnjici, i u tom trenutku predsjednik Opštinskog odbora Bošnjačke stranke Adnan Muhović, postavio je, navodno samoinicijativno, u jednom sokaku tablu sa imenom Osmana Rastodera i izjavio da se radi o značajnoj ličnosti za Bošnjake. Sve je prošlo u tišini.

Na upit Monitora, iz Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju saopšteno je da je, nakon informacija u medijima, formiran predmet i od policije zatraženo prikupljanje podataka u vezi sa prošlonedjeljnom projekcijom, kako bi utvrdili da li je u Petnjici počinjeno neko krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo