Iako sam rođena u Beogradu, bolnica ‘Dragiša Mišović’, nekako je uvijek u mojoj svijesti postojala ideja o jednom „pravom” zavičaju. Taj zavičaj se nalazi u centralnoj Crnoj Gori, tačnije nedaleko od Cetinja i zove se Građani.

Možda je taj čudan naziv- Građani, zbog čega mi često u šali govore da sam ja obrni okreni prava Građanka, definisao čitav moj životni put koji znači samo jedno: nemirenje sa filozofijom palanke.

Taj zavičaj je dugo živeo samo u priči mojih starih. Kroz nabrajanje baba Stanice (dedine rođene sestre) o neprekinutom nizu Bajkovića od 17 vijeka na ovamo. Probala sam da naučim , ali danas znam samo: Dragan Filipov, Filip Jokov i tu neđe zaštekam. Ne dobacim ni do 4 koljena nazad.

Prije nego li sam doživjela prvi susret sa zavičajem, u svojoj djetinjoj mašti zamišljala sam Građane kao mjesto gdje još uvijek strašni zmajevi, čudesni junaci koji nose mačeve i viteške odore. Bila sam nemalo razočarana kada smo nakon dugog puta preko Obzovice stigli do Građana. Umjesto romantičnih srednjovjekovnih zamkova, dočekale su me seoske kuće, umjesto ponositih konja – pravi pravcati magarci, natovareni drvima- kao oni sa Gvozdovih slika.

Naša porodična kuća se nalazi na vrhu Obera. To je onaj trenutak kada stanete, pa pitate gdje idemo dalje, a neki namrčeni seljak u outfitu Joksima pokaže rukom gore, i nešto promrmlja kroz stisnute zube i cigaretu napravljenu od domaćeg duvana. A vi pogledate gore, i mislite taman tu iznad, kada ono ne- morate glavu baš da nagnete unazad i da gledate u jednu tačku iznad koje lete nekakve ogromne ptičurine- za koje sam kasnije saznala da su posljednji bjeloglavi supovi(koju godinu kasnije uspješno istrijebljeni, čime su žitelji Građana dali svoj autentičan doprinos ideji Crne Gore ekološke države).

E pa tu, na najudaljenijoj čuki se nalazi moja kuća, do koje tada nije postojao put, već se moralo kozijom stazom ispeti, kroz koprive, pored Zminjaka- malog izvora bistre vode, koji je opravdao svoj naziv. Tu i tamo ćete naletjeti na nekog poskoka , ili šarku ali bez panike. Ukoliko ne stanete na rep, prve ne diraju. Tako bar kaže legenda.

Poslije uspona sliejdi susret sa seljanima, ulazak u njihova dvorišta, upoznavanje. Pored naše kuće žive Popovići. Da bih stigla prečicom morala bih da uđem kod krave Mrkulje u njen obor, pa onda preko kod komšija. Bila mi je simpatična ta krava, pravo milo blagorodno biće, koje je žvakalo sijeno i davalo mlijeko. Sve dok jednom, prilikom kasnijih dolazaka, ne znajući da je Mrkulja otišla Bogu na istinu i da je zamijenjena prgavom i opakom Mrkuljom II nisam uletjela, i izletjela maltene na njenim rogovima u drugo dvorište. Od tada imam fobiju od krava, ne volim da im se primaknem ni na 100 metara. Koga krava pojuri, taj se i teleta boji. Tako nekako.

Onda je uslijedila duga pauza. Nisam bila u Građanima skoro punih 15 godina, i kada sam opet otišla, dočekalo me još veće razočarenje. Selo koje pamtim kao živo, puno odraslih i djece je potpuno utihnulo. Živi se u svega nekoliko kuća. I dalje ima magaraca, ali ne nose tovare, već lunjaju okolo pustim selom. One kuće u koje sam ulazila nesputana građanskim vaspitanjem, su prazne, razrušene. Nema mirisa domaćeg hleba, niti rakijskih kazana s jeseni.

Nestali su ljudi, kuće. Ostalo je samo sjećanje nas koji, valjda sa godinama, sve češće imamo potrebu da se uhvatimo svojih korijena i početaka.

Iva BAJKOVIĆ