Dobila sam prije nekoliko dana zanimljivo pitanje. Riječ je o inspiraciji i temama. Nisam sigurna da umijem da dam dobar odgovor. Vjerovatno svako na različite načine piše, ili ima neki ritual, šta ja znam. Ili je čovjek malo analitičniji, pa mu treba vremena da sve u glavi složi i na kraju da to opet prebaci na papir.

A ja ? Pa ne znam da li je potrebno baš toliko da idem u demistifikaciju, ali kada već pitate- obično idem za slikom. Određena slika, flash back i krenem. I još nešto, obično nisam ni sama sigurna gdje ću baš završiti.

Tako je i danas. Fotografija Herceg Novog, neka panoramska koju je izbacilo društvo na facebooku podsjetilo me e da sam kraći, ali zato jako lijep period djetinjstava provela u tom gradu.

Živjeli smo u zgradi, povelike spratnosti koliko se sjećam, neuobičajene za ono vrijeme na moru, ali upravo po tim soliterima Novi i jeste bio malo drugačiji od ostalih primorskih mjesta. Sjećam se ograde balkona specifično žute boje, lastavica koje su se s’proljeća uporno vraćale i na terasi svijale svoja gnijezda.

U prizemlju je bila velika robna kuća, čini mi se da se i cijela zgrada zvala po njoj – Novljanka. Tu sam provodila dosta vremena. Na očajanje mojih roditelja. Nekako u isto vrijeme u Herceg Novom , tačnije u Igalu živjela je i majčina sestra ljekarka, kao i prijateljica iz djetinjstva Neda po profesiji zubarka. Zahvaljujući njoj, i sretnom spletu okolnosti ja sam vrlo rano počela da idem kod zubara. .

Naš stan je bio na trećem spratu. Na istom spratu je živjela i teta Rada kod koje sam visila non stop, i koja me je povremeno čuvala. Meni se ona dopadala bez nekog jasnog razloga, jednostavno bilo mi je lijepo kod nje a i uvjek je imala lješnike. Ne znam zašto, od kako znam za sebe luda sam za lješnicima i bademima. Ostalo, mnogo slasnije voće gotovo i da ne jedem , ali ove koštunjave sam u stanju da sagorim u enormnim količinama.

Tu, u tom stanu smo imali gramofon, ja sam voljela da slušam Demisa Rusosa, i na uporno insistiranje Srebrna Krila i Zdravka Čolića. Išla sam i u vrtić neko vrijeme i u vrtiću otkrila šta znači neprihvatanje sredine. Te ožiljke nosim i dan danas. Mada ne bih o neprijatnim uspomenama.

U Herceg Novom sam dočekala zemljotres, onaj veliki. Sjećam se da sam sanjala kako moj đed Filip strašno viče na mene, inače nikada nije vikao a rijetko kada bi i govorio, morao je da ima dobar razlog za to. Odjednom sam osjetila kako me otac grabi i umotava u plavo ćebe i trči niz stepenice. Zatim je uslijedila ludačka vožnja peglicom kako bi pronašao majku koja je radila na tivatskom aerodromu. U eri u kojoj nisu postojali mobilni telefoni to je bio jedini način da se uvjerite da su vam ukućani živi i zdravi.

Nikada nisam voljela da se kupam na Novskim plažama. To je bilo moguće jedino sa plastičnim sandalicama, jer me je užasno nerviralo kamenje i mahovina na koje sam morala da stajem dok se ne bih dočepala dubine da mogu da zaplivam.

Herceg Novi je moj prvi doživljaj djetinjstva. Kad god odem u tamo zapljusnu me uspomene na doba kada je izgledalo da je sve moguće.

Iva BAJKOVIĆ