Povežite se sa nama

INTERVJU

HAJRUDIN SOMUN, PRVI AMBASADOR BiH U TURSKOJ: Puč nisu režirali ni Gulen ni Erdogan

Objavljeno prije

na

Dugogodišnji novinar i diplomata Hajrudin Somun bio je ambasador u Maleziji, a od 1993. do 1998. godine bio je prvi ambasador Bosne i Hercegovine u Turskoj. Kao intelektualac dobro je upućen u političke prilike te zemlje. To je bio i povod da sa njim za Monitor razgovaramo o pokušaju dijela vojske te zemlje da u noći između prošlonedjeljnog petka i subote svrgne tursku vladu. Razgovor sa gospodinom Somunom započeli smo o tome da Vlada Turske optužuje muslimanskog sveštenika u egzilu Fetulaha Gulena da stoji iza vojnog puča.
SOMUN: Predsjedenik Turske Redžep Taip Erdogan odmah je optužio svog nekadašnjeg saveznika, islamskog mislioca i misionara Gulena da je dirigirao ovim neuspjelim državnim udarom. Kao što to biva u sličnim situacijama, odmah se traži vinovnik negdje na strani, a ne u vlastitoj zemlji ili čak u porodici.

MONITOR: Gdje onda treba tražiti uzroke puča?
SOMUN: Uzroci se moraju radije tražiti u nezadovoljstvu dijela generala i mnogo većeg dijela vojske zbog dvije stvari. Prvo, generali koji su samo poslušno izražavali lojalnost Erdoganovoj „Novoj Turskoj” školovani su na turskim i zapadnim akademijama u duhu Ataturkove sekularne i prozapadne vojne teorije, pa im je dozlogrdila islamizacija kako turskog društva, tako i armije. Drugo, nezadovoljni su zbog novog rata koji moraju da vode protiv separatističke kurdske formacije PKK. Rat je obnovljen prošlog ljeta ubrzo nakon izbora na kojima su Kurdi glasali – ne više za Erdogana kao ranije kad im je obećavao djelimična nacionalna i kulturna prava – nego za umjerenu kurdsku partiju i njenog lidera Demirtaša, koji je, prvi put od postanka republike, izbio u vrh turskih političara i za koga su glasali i mnogi sekularni, manje nacionalistički Turci.

U tom ratu sa PKK, kao i prethodnom koji je trajao tri decenije, ponovo su mnoge majke zaplakale za sinovima, vojnicima i policajcima, ali još mnogo više kurdskih majki čiji su sinovi, i mnogi nedužni civili, pa i djeca nedorasla za bilo kakvu političku aktivnost, ginuli, a njihove kuće i sela rušeni. Ni u turskim medijima, koje je gotovo sve pokupovao Erdogan, a koji se nisu dali iako im je pohapsio urednike, malo se priča šta sve radi armija i policija na jugoistoku Turske. Ima svjedoka koji su preživjeli masakr, pa pričaju kako je prošlog februara u Džizreu, na samoj granici s Irakom, spaljeno pedesetak porodica u podrumima kuća u koje su se bili sklonili od policijske racije.

MONITOR: Bečki ekspert za Tursku Čengiz Ginaj ne isključuje mogućnost da je Erdogan iscenirao puč. Šta Vi mislite da li je to istina?
SOMUN: Koliko vjerujem u tu varijantu da je Fethulah Gulen režirao udar iz Pensilvanije, toliko vjerujem i u konspirativnu tezu da je to učinio Erdogan da bi do kraja očistio armijski vrh od protivnika njegove politike. Ne vjerujem, dakle, ni u jednu od tih opacija. Susretao sam se s obojicom i kasnije, prateći kako zajedno dobijaju izbore i osvajaju sve više vlasti, pa se onda rastavljaju, pokušavao sam da sklopim priču o njima i nađem razloge njihovog današnjeg totalnog neprijateljstva koje je stiglo dotle da Gulena njegov učenik Erdogan, koji bez njega ne bi nikad postao ovo što je danas, optužuje za izdaju, a od Amerikanaca traži njegovo izručenje.

MONITOR: Vi ste se upoznali Erdogana… I ?
SOMUN: Erdogan je potekao iz siromašne porodice, kao dječak prodavao je one perece, koje Turci nazivaju simitima, na daski koju je nosio na glavi, pored istanbulskog Galata, mosta pod kojim su bogataši i strani probisvijeti igrali bridž, a sa Sulejmanove džamije mujezini pozivali na molitvu. Šta li je takav dječak mogao sanjati u takvom stanju? Da postane neko i nešto i dokaže se pred tim svijetom. I uspio je, kasnije, kad je postao gradonačelnik Istanbula, da riješi probleme koje ta turska nacionalistička gospoda i socijaldemokratska ljevica nisu mogli da riješe: doveo je vodu s crnomorskih brežuljaka do istanbulskih miliona domova, a bio sam svjedok kako su, baš kao mi Sarajlije za vrijeme rata protiv Bosne, ponosni građani veličanstvenog Carigrada noću vodom koja je curila punili kade i kanistere, kako bi danju mogli da se njome umivaju i kuhaju. Tada sam mu čestitao na takvom uspjehu i rekao mu da u njemu vidim velikog političara.

Da ne bih dužio s ovom pričom, samo da dodam da se takvim ljudima dogodi, kao i drugdje u svijetu koji se još uči demokratiji, da izgube kontrolu kad uđu u politiku i ne osjete kada su prešli granicu mogućeg. To se dogodilo Erdoganu prije nekoliko godina, a to se događa i nekim našim političarima na Balkanu, samo što su oni i njihove zemlje mnogo manje važne za mir i stabilnost regiona od Erdogana i njegove Turske.

MONITOR: A kako biste našim čitaocima predstavili Gulena?
SOMUN: Gulen je druga priča, i on je islamista, kako se to kaže, ne spada u krug ljudi s kojima bih volio živjeti, kao ni Erdogan, ali poštujem njegov credo koji nedostaje većini muslimana svijeta: da je suština napretka tog svijeta u obrazovanju, a ne u borbi za vlast. Posjećivao sam njegove koledže u Turskoj, u kojima se na izgledu i odjeći đaka ne bi reklo da su muslimani, iako su obavljali islamske namaze, ali su zato morali biti dobri učenici, disciplinirani, i obučeni svim znanjima savremene civilizacije, a ne samo životopisima svetaca. Tada bih se sjetio kako je u Visokom kod Sarajeva bila katolička gimnazija, u koju su svoju djecu slali i muslimani i pravoslavni, jer su iz nje izlazili maturanti obogaćeni znanjima cijelog svijeta, a ne samo svoje vjere.

Evo to bi bio moj doprinos razmišljanju vaših čitalaca ovih dana kada se mnogo priča o Turskoj – o ta dva vodeća čovjeka „Nove Turske” koji su se razišli kad je u jednom od njih porasla ambicija za totalnom vlašću, a drugi se povukao u Pensilvaniju kad je osjetio da će ga generali uhapsiti zbog opasnih propovijedi u istanbulskim džamijama. Onima koji vole čistu politiku dopašće se i podsjećanje da je Erdogan bio bolji političar i da je bio hrabriji, pa se nije plašio zatvora u koji su ga strpale sekularne vlasti zato što su protumačili da misli isto što i jedan stari turski pjensik koji je pjevao o „munarama kao sabljama”.

MONITOR: Zanimljivo je da su podršku Vladi Turske dali, i to u ranoj fazi dešavanja, i Vašington i Moskva… Da li predsjednik Turske ima stvarnu podršku izvana ili svijetu više odgovara „totalitarni mir”, nego krvavi građanski rat?
SOMUN: Upravo su prva reagiranja među turskim zapadnim saveznicima, pa i SAD i krugovima NATO, i ona koja su uslijedila kada se saznalo da je puč propao, potvrdila to što ste imali na umu kad ste mi postavili to pitanje. Treba samo porediti neutralno reagiranje državnog sekretara Kerryja kad je čuo za udar, i onu kasniju otvorenu podršku turskoj vlasti, pa shvatiti da bi se prihvatila i neka nova varijanta, ali da je ipak bolje da ostane Erdogan kao garant stabilnosti zemlje.

MONITOR: Šta se sve može izroditi iz vojnog udara?
SOMUN: Erdogan nije omiljen na Zapadu, ali nije izvjesno ni šta bi se moglo izroditi iz vojnog udara, možda neka nova varijanata egipatskih pučista koji su oborili predsjednika Mursija, koji, opet, pripada istoj političkoj filozofiji kao i Erdogan.

MONITOR: Puč je pokazao da Erdogan i premijer Binali imaju snažnu podršku naroda iako je do juče na desetine hiljada ljudi demonstriralo protiv Erdogana. Čime to objašnjavate?
SOMUN: Pitanje je šta podrazumijevate pod „turski narod”. On je veoma jasno podijeljen na proislamistički i sekularni koncept vlasti. Tako je istina da je puč pokazao da je polovina Turske, ona koja je glasala za Erdogana i stranku AKP ovih godina, i koju čini pobožniji dio stanovništva i biznisa, Erdoganu dovoljna da nastavi putem zavođenja punog predsjedničkog sistema, bez obzira na opoziciju one druge, sekularne Turske, koja je politički oslabljena i podijeljena, jer se godinama udaljavala od masa koje su imale potrebu za boljim životom. A to im je upravo Erdogan omogućio posljednjih desetak godina.

MONITOR: Je li ovo bila odbrana ,,demokratskih institucija” ili su u pitanju samo nečiji interesi? Erdogan sprovodi čistke u Vojsci, sudstvu, prosvjeti… Čemu to vodi?
SOMUN: Kažu da je do danas, u utorak u podne, pohapšeno oko 18. 000 osoba, od toga najviše iz armije, policije i sudstva. Svi će oni, bili to ili ne, biti obilježeni kao „gulenisti” i optuženi za izdaju domovine. Ima zahtjeva, kojima se Erdogan ne opire, da se zavede ponovo smrtna kazna. U ranijim vojnim pučevima u Turskoj to se dogodilo samo premijeru Adnanu Menderesu, koji je optužen za izdaju i smaknut 1961. godine. Teško onima koji su na bilo koji način bili upetljani u ovaj posljednji pokušaj turske armije da se nametne politici.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo