Povežite se sa nama

INTERVJU

HAJRUDIN SOMUN, PRVI AMBASADOR BiH U TURSKOJ: Puč nisu režirali ni Gulen ni Erdogan

Objavljeno prije

na

hajrudin-somun

Dugogodišnji novinar i diplomata Hajrudin Somun bio je ambasador u Maleziji, a od 1993. do 1998. godine bio je prvi ambasador Bosne i Hercegovine u Turskoj. Kao intelektualac dobro je upućen u političke prilike te zemlje. To je bio i povod da sa njim za Monitor razgovaramo o pokušaju dijela vojske te zemlje da u noći između prošlonedjeljnog petka i subote svrgne tursku vladu. Razgovor sa gospodinom Somunom započeli smo o tome da Vlada Turske optužuje muslimanskog sveštenika u egzilu Fetulaha Gulena da stoji iza vojnog puča.
SOMUN: Predsjedenik Turske Redžep Taip Erdogan odmah je optužio svog nekadašnjeg saveznika, islamskog mislioca i misionara Gulena da je dirigirao ovim neuspjelim državnim udarom. Kao što to biva u sličnim situacijama, odmah se traži vinovnik negdje na strani, a ne u vlastitoj zemlji ili čak u porodici.

MONITOR: Gdje onda treba tražiti uzroke puča?
SOMUN: Uzroci se moraju radije tražiti u nezadovoljstvu dijela generala i mnogo većeg dijela vojske zbog dvije stvari. Prvo, generali koji su samo poslušno izražavali lojalnost Erdoganovoj „Novoj Turskoj” školovani su na turskim i zapadnim akademijama u duhu Ataturkove sekularne i prozapadne vojne teorije, pa im je dozlogrdila islamizacija kako turskog društva, tako i armije. Drugo, nezadovoljni su zbog novog rata koji moraju da vode protiv separatističke kurdske formacije PKK. Rat je obnovljen prošlog ljeta ubrzo nakon izbora na kojima su Kurdi glasali – ne više za Erdogana kao ranije kad im je obećavao djelimična nacionalna i kulturna prava – nego za umjerenu kurdsku partiju i njenog lidera Demirtaša, koji je, prvi put od postanka republike, izbio u vrh turskih političara i za koga su glasali i mnogi sekularni, manje nacionalistički Turci.

U tom ratu sa PKK, kao i prethodnom koji je trajao tri decenije, ponovo su mnoge majke zaplakale za sinovima, vojnicima i policajcima, ali još mnogo više kurdskih majki čiji su sinovi, i mnogi nedužni civili, pa i djeca nedorasla za bilo kakvu političku aktivnost, ginuli, a njihove kuće i sela rušeni. Ni u turskim medijima, koje je gotovo sve pokupovao Erdogan, a koji se nisu dali iako im je pohapsio urednike, malo se priča šta sve radi armija i policija na jugoistoku Turske. Ima svjedoka koji su preživjeli masakr, pa pričaju kako je prošlog februara u Džizreu, na samoj granici s Irakom, spaljeno pedesetak porodica u podrumima kuća u koje su se bili sklonili od policijske racije.

MONITOR: Bečki ekspert za Tursku Čengiz Ginaj ne isključuje mogućnost da je Erdogan iscenirao puč. Šta Vi mislite da li je to istina?
SOMUN: Koliko vjerujem u tu varijantu da je Fethulah Gulen režirao udar iz Pensilvanije, toliko vjerujem i u konspirativnu tezu da je to učinio Erdogan da bi do kraja očistio armijski vrh od protivnika njegove politike. Ne vjerujem, dakle, ni u jednu od tih opacija. Susretao sam se s obojicom i kasnije, prateći kako zajedno dobijaju izbore i osvajaju sve više vlasti, pa se onda rastavljaju, pokušavao sam da sklopim priču o njima i nađem razloge njihovog današnjeg totalnog neprijateljstva koje je stiglo dotle da Gulena njegov učenik Erdogan, koji bez njega ne bi nikad postao ovo što je danas, optužuje za izdaju, a od Amerikanaca traži njegovo izručenje.

MONITOR: Vi ste se upoznali Erdogana… I ?
SOMUN: Erdogan je potekao iz siromašne porodice, kao dječak prodavao je one perece, koje Turci nazivaju simitima, na daski koju je nosio na glavi, pored istanbulskog Galata, mosta pod kojim su bogataši i strani probisvijeti igrali bridž, a sa Sulejmanove džamije mujezini pozivali na molitvu. Šta li je takav dječak mogao sanjati u takvom stanju? Da postane neko i nešto i dokaže se pred tim svijetom. I uspio je, kasnije, kad je postao gradonačelnik Istanbula, da riješi probleme koje ta turska nacionalistička gospoda i socijaldemokratska ljevica nisu mogli da riješe: doveo je vodu s crnomorskih brežuljaka do istanbulskih miliona domova, a bio sam svjedok kako su, baš kao mi Sarajlije za vrijeme rata protiv Bosne, ponosni građani veličanstvenog Carigrada noću vodom koja je curila punili kade i kanistere, kako bi danju mogli da se njome umivaju i kuhaju. Tada sam mu čestitao na takvom uspjehu i rekao mu da u njemu vidim velikog političara.

Da ne bih dužio s ovom pričom, samo da dodam da se takvim ljudima dogodi, kao i drugdje u svijetu koji se još uči demokratiji, da izgube kontrolu kad uđu u politiku i ne osjete kada su prešli granicu mogućeg. To se dogodilo Erdoganu prije nekoliko godina, a to se događa i nekim našim političarima na Balkanu, samo što su oni i njihove zemlje mnogo manje važne za mir i stabilnost regiona od Erdogana i njegove Turske.

MONITOR: A kako biste našim čitaocima predstavili Gulena?
SOMUN: Gulen je druga priča, i on je islamista, kako se to kaže, ne spada u krug ljudi s kojima bih volio živjeti, kao ni Erdogan, ali poštujem njegov credo koji nedostaje većini muslimana svijeta: da je suština napretka tog svijeta u obrazovanju, a ne u borbi za vlast. Posjećivao sam njegove koledže u Turskoj, u kojima se na izgledu i odjeći đaka ne bi reklo da su muslimani, iako su obavljali islamske namaze, ali su zato morali biti dobri učenici, disciplinirani, i obučeni svim znanjima savremene civilizacije, a ne samo životopisima svetaca. Tada bih se sjetio kako je u Visokom kod Sarajeva bila katolička gimnazija, u koju su svoju djecu slali i muslimani i pravoslavni, jer su iz nje izlazili maturanti obogaćeni znanjima cijelog svijeta, a ne samo svoje vjere.

Evo to bi bio moj doprinos razmišljanju vaših čitalaca ovih dana kada se mnogo priča o Turskoj – o ta dva vodeća čovjeka „Nove Turske” koji su se razišli kad je u jednom od njih porasla ambicija za totalnom vlašću, a drugi se povukao u Pensilvaniju kad je osjetio da će ga generali uhapsiti zbog opasnih propovijedi u istanbulskim džamijama. Onima koji vole čistu politiku dopašće se i podsjećanje da je Erdogan bio bolji političar i da je bio hrabriji, pa se nije plašio zatvora u koji su ga strpale sekularne vlasti zato što su protumačili da misli isto što i jedan stari turski pjensik koji je pjevao o „munarama kao sabljama”.

MONITOR: Zanimljivo je da su podršku Vladi Turske dali, i to u ranoj fazi dešavanja, i Vašington i Moskva… Da li predsjednik Turske ima stvarnu podršku izvana ili svijetu više odgovara „totalitarni mir”, nego krvavi građanski rat?
SOMUN: Upravo su prva reagiranja među turskim zapadnim saveznicima, pa i SAD i krugovima NATO, i ona koja su uslijedila kada se saznalo da je puč propao, potvrdila to što ste imali na umu kad ste mi postavili to pitanje. Treba samo porediti neutralno reagiranje državnog sekretara Kerryja kad je čuo za udar, i onu kasniju otvorenu podršku turskoj vlasti, pa shvatiti da bi se prihvatila i neka nova varijanta, ali da je ipak bolje da ostane Erdogan kao garant stabilnosti zemlje.

MONITOR: Šta se sve može izroditi iz vojnog udara?
SOMUN: Erdogan nije omiljen na Zapadu, ali nije izvjesno ni šta bi se moglo izroditi iz vojnog udara, možda neka nova varijanata egipatskih pučista koji su oborili predsjednika Mursija, koji, opet, pripada istoj političkoj filozofiji kao i Erdogan.

MONITOR: Puč je pokazao da Erdogan i premijer Binali imaju snažnu podršku naroda iako je do juče na desetine hiljada ljudi demonstriralo protiv Erdogana. Čime to objašnjavate?
SOMUN: Pitanje je šta podrazumijevate pod „turski narod”. On je veoma jasno podijeljen na proislamistički i sekularni koncept vlasti. Tako je istina da je puč pokazao da je polovina Turske, ona koja je glasala za Erdogana i stranku AKP ovih godina, i koju čini pobožniji dio stanovništva i biznisa, Erdoganu dovoljna da nastavi putem zavođenja punog predsjedničkog sistema, bez obzira na opoziciju one druge, sekularne Turske, koja je politički oslabljena i podijeljena, jer se godinama udaljavala od masa koje su imale potrebu za boljim životom. A to im je upravo Erdogan omogućio posljednjih desetak godina.

MONITOR: Je li ovo bila odbrana ,,demokratskih institucija” ili su u pitanju samo nečiji interesi? Erdogan sprovodi čistke u Vojsci, sudstvu, prosvjeti… Čemu to vodi?
SOMUN: Kažu da je do danas, u utorak u podne, pohapšeno oko 18. 000 osoba, od toga najviše iz armije, policije i sudstva. Svi će oni, bili to ili ne, biti obilježeni kao „gulenisti” i optuženi za izdaju domovine. Ima zahtjeva, kojima se Erdogan ne opire, da se zavede ponovo smrtna kazna. U ranijim vojnim pučevima u Turskoj to se dogodilo samo premijeru Adnanu Menderesu, koji je optužen za izdaju i smaknut 1961. godine. Teško onima koji su na bilo koji način bili upetljani u ovaj posljednji pokušaj turske armije da se nametne politici.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo