Povežite se sa nama

INTERVJU

HAJRUDIN SOMUN, PRVI AMBASADOR BiH U TURSKOJ: Puč nisu režirali ni Gulen ni Erdogan

Objavljeno prije

na

Dugogodišnji novinar i diplomata Hajrudin Somun bio je ambasador u Maleziji, a od 1993. do 1998. godine bio je prvi ambasador Bosne i Hercegovine u Turskoj. Kao intelektualac dobro je upućen u političke prilike te zemlje. To je bio i povod da sa njim za Monitor razgovaramo o pokušaju dijela vojske te zemlje da u noći između prošlonedjeljnog petka i subote svrgne tursku vladu. Razgovor sa gospodinom Somunom započeli smo o tome da Vlada Turske optužuje muslimanskog sveštenika u egzilu Fetulaha Gulena da stoji iza vojnog puča.
SOMUN: Predsjedenik Turske Redžep Taip Erdogan odmah je optužio svog nekadašnjeg saveznika, islamskog mislioca i misionara Gulena da je dirigirao ovim neuspjelim državnim udarom. Kao što to biva u sličnim situacijama, odmah se traži vinovnik negdje na strani, a ne u vlastitoj zemlji ili čak u porodici.

MONITOR: Gdje onda treba tražiti uzroke puča?
SOMUN: Uzroci se moraju radije tražiti u nezadovoljstvu dijela generala i mnogo većeg dijela vojske zbog dvije stvari. Prvo, generali koji su samo poslušno izražavali lojalnost Erdoganovoj „Novoj Turskoj” školovani su na turskim i zapadnim akademijama u duhu Ataturkove sekularne i prozapadne vojne teorije, pa im je dozlogrdila islamizacija kako turskog društva, tako i armije. Drugo, nezadovoljni su zbog novog rata koji moraju da vode protiv separatističke kurdske formacije PKK. Rat je obnovljen prošlog ljeta ubrzo nakon izbora na kojima su Kurdi glasali – ne više za Erdogana kao ranije kad im je obećavao djelimična nacionalna i kulturna prava – nego za umjerenu kurdsku partiju i njenog lidera Demirtaša, koji je, prvi put od postanka republike, izbio u vrh turskih političara i za koga su glasali i mnogi sekularni, manje nacionalistički Turci.

U tom ratu sa PKK, kao i prethodnom koji je trajao tri decenije, ponovo su mnoge majke zaplakale za sinovima, vojnicima i policajcima, ali još mnogo više kurdskih majki čiji su sinovi, i mnogi nedužni civili, pa i djeca nedorasla za bilo kakvu političku aktivnost, ginuli, a njihove kuće i sela rušeni. Ni u turskim medijima, koje je gotovo sve pokupovao Erdogan, a koji se nisu dali iako im je pohapsio urednike, malo se priča šta sve radi armija i policija na jugoistoku Turske. Ima svjedoka koji su preživjeli masakr, pa pričaju kako je prošlog februara u Džizreu, na samoj granici s Irakom, spaljeno pedesetak porodica u podrumima kuća u koje su se bili sklonili od policijske racije.

MONITOR: Bečki ekspert za Tursku Čengiz Ginaj ne isključuje mogućnost da je Erdogan iscenirao puč. Šta Vi mislite da li je to istina?
SOMUN: Koliko vjerujem u tu varijantu da je Fethulah Gulen režirao udar iz Pensilvanije, toliko vjerujem i u konspirativnu tezu da je to učinio Erdogan da bi do kraja očistio armijski vrh od protivnika njegove politike. Ne vjerujem, dakle, ni u jednu od tih opacija. Susretao sam se s obojicom i kasnije, prateći kako zajedno dobijaju izbore i osvajaju sve više vlasti, pa se onda rastavljaju, pokušavao sam da sklopim priču o njima i nađem razloge njihovog današnjeg totalnog neprijateljstva koje je stiglo dotle da Gulena njegov učenik Erdogan, koji bez njega ne bi nikad postao ovo što je danas, optužuje za izdaju, a od Amerikanaca traži njegovo izručenje.

MONITOR: Vi ste se upoznali Erdogana… I ?
SOMUN: Erdogan je potekao iz siromašne porodice, kao dječak prodavao je one perece, koje Turci nazivaju simitima, na daski koju je nosio na glavi, pored istanbulskog Galata, mosta pod kojim su bogataši i strani probisvijeti igrali bridž, a sa Sulejmanove džamije mujezini pozivali na molitvu. Šta li je takav dječak mogao sanjati u takvom stanju? Da postane neko i nešto i dokaže se pred tim svijetom. I uspio je, kasnije, kad je postao gradonačelnik Istanbula, da riješi probleme koje ta turska nacionalistička gospoda i socijaldemokratska ljevica nisu mogli da riješe: doveo je vodu s crnomorskih brežuljaka do istanbulskih miliona domova, a bio sam svjedok kako su, baš kao mi Sarajlije za vrijeme rata protiv Bosne, ponosni građani veličanstvenog Carigrada noću vodom koja je curila punili kade i kanistere, kako bi danju mogli da se njome umivaju i kuhaju. Tada sam mu čestitao na takvom uspjehu i rekao mu da u njemu vidim velikog političara.

Da ne bih dužio s ovom pričom, samo da dodam da se takvim ljudima dogodi, kao i drugdje u svijetu koji se još uči demokratiji, da izgube kontrolu kad uđu u politiku i ne osjete kada su prešli granicu mogućeg. To se dogodilo Erdoganu prije nekoliko godina, a to se događa i nekim našim političarima na Balkanu, samo što su oni i njihove zemlje mnogo manje važne za mir i stabilnost regiona od Erdogana i njegove Turske.

MONITOR: A kako biste našim čitaocima predstavili Gulena?
SOMUN: Gulen je druga priča, i on je islamista, kako se to kaže, ne spada u krug ljudi s kojima bih volio živjeti, kao ni Erdogan, ali poštujem njegov credo koji nedostaje većini muslimana svijeta: da je suština napretka tog svijeta u obrazovanju, a ne u borbi za vlast. Posjećivao sam njegove koledže u Turskoj, u kojima se na izgledu i odjeći đaka ne bi reklo da su muslimani, iako su obavljali islamske namaze, ali su zato morali biti dobri učenici, disciplinirani, i obučeni svim znanjima savremene civilizacije, a ne samo životopisima svetaca. Tada bih se sjetio kako je u Visokom kod Sarajeva bila katolička gimnazija, u koju su svoju djecu slali i muslimani i pravoslavni, jer su iz nje izlazili maturanti obogaćeni znanjima cijelog svijeta, a ne samo svoje vjere.

Evo to bi bio moj doprinos razmišljanju vaših čitalaca ovih dana kada se mnogo priča o Turskoj – o ta dva vodeća čovjeka „Nove Turske” koji su se razišli kad je u jednom od njih porasla ambicija za totalnom vlašću, a drugi se povukao u Pensilvaniju kad je osjetio da će ga generali uhapsiti zbog opasnih propovijedi u istanbulskim džamijama. Onima koji vole čistu politiku dopašće se i podsjećanje da je Erdogan bio bolji političar i da je bio hrabriji, pa se nije plašio zatvora u koji su ga strpale sekularne vlasti zato što su protumačili da misli isto što i jedan stari turski pjensik koji je pjevao o „munarama kao sabljama”.

MONITOR: Zanimljivo je da su podršku Vladi Turske dali, i to u ranoj fazi dešavanja, i Vašington i Moskva… Da li predsjednik Turske ima stvarnu podršku izvana ili svijetu više odgovara „totalitarni mir”, nego krvavi građanski rat?
SOMUN: Upravo su prva reagiranja među turskim zapadnim saveznicima, pa i SAD i krugovima NATO, i ona koja su uslijedila kada se saznalo da je puč propao, potvrdila to što ste imali na umu kad ste mi postavili to pitanje. Treba samo porediti neutralno reagiranje državnog sekretara Kerryja kad je čuo za udar, i onu kasniju otvorenu podršku turskoj vlasti, pa shvatiti da bi se prihvatila i neka nova varijanta, ali da je ipak bolje da ostane Erdogan kao garant stabilnosti zemlje.

MONITOR: Šta se sve može izroditi iz vojnog udara?
SOMUN: Erdogan nije omiljen na Zapadu, ali nije izvjesno ni šta bi se moglo izroditi iz vojnog udara, možda neka nova varijanata egipatskih pučista koji su oborili predsjednika Mursija, koji, opet, pripada istoj političkoj filozofiji kao i Erdogan.

MONITOR: Puč je pokazao da Erdogan i premijer Binali imaju snažnu podršku naroda iako je do juče na desetine hiljada ljudi demonstriralo protiv Erdogana. Čime to objašnjavate?
SOMUN: Pitanje je šta podrazumijevate pod „turski narod”. On je veoma jasno podijeljen na proislamistički i sekularni koncept vlasti. Tako je istina da je puč pokazao da je polovina Turske, ona koja je glasala za Erdogana i stranku AKP ovih godina, i koju čini pobožniji dio stanovništva i biznisa, Erdoganu dovoljna da nastavi putem zavođenja punog predsjedničkog sistema, bez obzira na opoziciju one druge, sekularne Turske, koja je politički oslabljena i podijeljena, jer se godinama udaljavala od masa koje su imale potrebu za boljim životom. A to im je upravo Erdogan omogućio posljednjih desetak godina.

MONITOR: Je li ovo bila odbrana ,,demokratskih institucija” ili su u pitanju samo nečiji interesi? Erdogan sprovodi čistke u Vojsci, sudstvu, prosvjeti… Čemu to vodi?
SOMUN: Kažu da je do danas, u utorak u podne, pohapšeno oko 18. 000 osoba, od toga najviše iz armije, policije i sudstva. Svi će oni, bili to ili ne, biti obilježeni kao „gulenisti” i optuženi za izdaju domovine. Ima zahtjeva, kojima se Erdogan ne opire, da se zavede ponovo smrtna kazna. U ranijim vojnim pučevima u Turskoj to se dogodilo samo premijeru Adnanu Menderesu, koji je optužen za izdaju i smaknut 1961. godine. Teško onima koji su na bilo koji način bili upetljani u ovaj posljednji pokušaj turske armije da se nametne politici.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo