Povežite se sa nama

INTERVJU

HAJRUDIN SOMUN, PRVI AMBASADOR BiH U TURSKOJ: Puč nisu režirali ni Gulen ni Erdogan

Objavljeno prije

na

Dugogodišnji novinar i diplomata Hajrudin Somun bio je ambasador u Maleziji, a od 1993. do 1998. godine bio je prvi ambasador Bosne i Hercegovine u Turskoj. Kao intelektualac dobro je upućen u političke prilike te zemlje. To je bio i povod da sa njim za Monitor razgovaramo o pokušaju dijela vojske te zemlje da u noći između prošlonedjeljnog petka i subote svrgne tursku vladu. Razgovor sa gospodinom Somunom započeli smo o tome da Vlada Turske optužuje muslimanskog sveštenika u egzilu Fetulaha Gulena da stoji iza vojnog puča.
SOMUN: Predsjedenik Turske Redžep Taip Erdogan odmah je optužio svog nekadašnjeg saveznika, islamskog mislioca i misionara Gulena da je dirigirao ovim neuspjelim državnim udarom. Kao što to biva u sličnim situacijama, odmah se traži vinovnik negdje na strani, a ne u vlastitoj zemlji ili čak u porodici.

MONITOR: Gdje onda treba tražiti uzroke puča?
SOMUN: Uzroci se moraju radije tražiti u nezadovoljstvu dijela generala i mnogo većeg dijela vojske zbog dvije stvari. Prvo, generali koji su samo poslušno izražavali lojalnost Erdoganovoj „Novoj Turskoj” školovani su na turskim i zapadnim akademijama u duhu Ataturkove sekularne i prozapadne vojne teorije, pa im je dozlogrdila islamizacija kako turskog društva, tako i armije. Drugo, nezadovoljni su zbog novog rata koji moraju da vode protiv separatističke kurdske formacije PKK. Rat je obnovljen prošlog ljeta ubrzo nakon izbora na kojima su Kurdi glasali – ne više za Erdogana kao ranije kad im je obećavao djelimična nacionalna i kulturna prava – nego za umjerenu kurdsku partiju i njenog lidera Demirtaša, koji je, prvi put od postanka republike, izbio u vrh turskih političara i za koga su glasali i mnogi sekularni, manje nacionalistički Turci.

U tom ratu sa PKK, kao i prethodnom koji je trajao tri decenije, ponovo su mnoge majke zaplakale za sinovima, vojnicima i policajcima, ali još mnogo više kurdskih majki čiji su sinovi, i mnogi nedužni civili, pa i djeca nedorasla za bilo kakvu političku aktivnost, ginuli, a njihove kuće i sela rušeni. Ni u turskim medijima, koje je gotovo sve pokupovao Erdogan, a koji se nisu dali iako im je pohapsio urednike, malo se priča šta sve radi armija i policija na jugoistoku Turske. Ima svjedoka koji su preživjeli masakr, pa pričaju kako je prošlog februara u Džizreu, na samoj granici s Irakom, spaljeno pedesetak porodica u podrumima kuća u koje su se bili sklonili od policijske racije.

MONITOR: Bečki ekspert za Tursku Čengiz Ginaj ne isključuje mogućnost da je Erdogan iscenirao puč. Šta Vi mislite da li je to istina?
SOMUN: Koliko vjerujem u tu varijantu da je Fethulah Gulen režirao udar iz Pensilvanije, toliko vjerujem i u konspirativnu tezu da je to učinio Erdogan da bi do kraja očistio armijski vrh od protivnika njegove politike. Ne vjerujem, dakle, ni u jednu od tih opacija. Susretao sam se s obojicom i kasnije, prateći kako zajedno dobijaju izbore i osvajaju sve više vlasti, pa se onda rastavljaju, pokušavao sam da sklopim priču o njima i nađem razloge njihovog današnjeg totalnog neprijateljstva koje je stiglo dotle da Gulena njegov učenik Erdogan, koji bez njega ne bi nikad postao ovo što je danas, optužuje za izdaju, a od Amerikanaca traži njegovo izručenje.

MONITOR: Vi ste se upoznali Erdogana… I ?
SOMUN: Erdogan je potekao iz siromašne porodice, kao dječak prodavao je one perece, koje Turci nazivaju simitima, na daski koju je nosio na glavi, pored istanbulskog Galata, mosta pod kojim su bogataši i strani probisvijeti igrali bridž, a sa Sulejmanove džamije mujezini pozivali na molitvu. Šta li je takav dječak mogao sanjati u takvom stanju? Da postane neko i nešto i dokaže se pred tim svijetom. I uspio je, kasnije, kad je postao gradonačelnik Istanbula, da riješi probleme koje ta turska nacionalistička gospoda i socijaldemokratska ljevica nisu mogli da riješe: doveo je vodu s crnomorskih brežuljaka do istanbulskih miliona domova, a bio sam svjedok kako su, baš kao mi Sarajlije za vrijeme rata protiv Bosne, ponosni građani veličanstvenog Carigrada noću vodom koja je curila punili kade i kanistere, kako bi danju mogli da se njome umivaju i kuhaju. Tada sam mu čestitao na takvom uspjehu i rekao mu da u njemu vidim velikog političara.

Da ne bih dužio s ovom pričom, samo da dodam da se takvim ljudima dogodi, kao i drugdje u svijetu koji se još uči demokratiji, da izgube kontrolu kad uđu u politiku i ne osjete kada su prešli granicu mogućeg. To se dogodilo Erdoganu prije nekoliko godina, a to se događa i nekim našim političarima na Balkanu, samo što su oni i njihove zemlje mnogo manje važne za mir i stabilnost regiona od Erdogana i njegove Turske.

MONITOR: A kako biste našim čitaocima predstavili Gulena?
SOMUN: Gulen je druga priča, i on je islamista, kako se to kaže, ne spada u krug ljudi s kojima bih volio živjeti, kao ni Erdogan, ali poštujem njegov credo koji nedostaje većini muslimana svijeta: da je suština napretka tog svijeta u obrazovanju, a ne u borbi za vlast. Posjećivao sam njegove koledže u Turskoj, u kojima se na izgledu i odjeći đaka ne bi reklo da su muslimani, iako su obavljali islamske namaze, ali su zato morali biti dobri učenici, disciplinirani, i obučeni svim znanjima savremene civilizacije, a ne samo životopisima svetaca. Tada bih se sjetio kako je u Visokom kod Sarajeva bila katolička gimnazija, u koju su svoju djecu slali i muslimani i pravoslavni, jer su iz nje izlazili maturanti obogaćeni znanjima cijelog svijeta, a ne samo svoje vjere.

Evo to bi bio moj doprinos razmišljanju vaših čitalaca ovih dana kada se mnogo priča o Turskoj – o ta dva vodeća čovjeka „Nove Turske” koji su se razišli kad je u jednom od njih porasla ambicija za totalnom vlašću, a drugi se povukao u Pensilvaniju kad je osjetio da će ga generali uhapsiti zbog opasnih propovijedi u istanbulskim džamijama. Onima koji vole čistu politiku dopašće se i podsjećanje da je Erdogan bio bolji političar i da je bio hrabriji, pa se nije plašio zatvora u koji su ga strpale sekularne vlasti zato što su protumačili da misli isto što i jedan stari turski pjensik koji je pjevao o „munarama kao sabljama”.

MONITOR: Zanimljivo je da su podršku Vladi Turske dali, i to u ranoj fazi dešavanja, i Vašington i Moskva… Da li predsjednik Turske ima stvarnu podršku izvana ili svijetu više odgovara „totalitarni mir”, nego krvavi građanski rat?
SOMUN: Upravo su prva reagiranja među turskim zapadnim saveznicima, pa i SAD i krugovima NATO, i ona koja su uslijedila kada se saznalo da je puč propao, potvrdila to što ste imali na umu kad ste mi postavili to pitanje. Treba samo porediti neutralno reagiranje državnog sekretara Kerryja kad je čuo za udar, i onu kasniju otvorenu podršku turskoj vlasti, pa shvatiti da bi se prihvatila i neka nova varijanta, ali da je ipak bolje da ostane Erdogan kao garant stabilnosti zemlje.

MONITOR: Šta se sve može izroditi iz vojnog udara?
SOMUN: Erdogan nije omiljen na Zapadu, ali nije izvjesno ni šta bi se moglo izroditi iz vojnog udara, možda neka nova varijanata egipatskih pučista koji su oborili predsjednika Mursija, koji, opet, pripada istoj političkoj filozofiji kao i Erdogan.

MONITOR: Puč je pokazao da Erdogan i premijer Binali imaju snažnu podršku naroda iako je do juče na desetine hiljada ljudi demonstriralo protiv Erdogana. Čime to objašnjavate?
SOMUN: Pitanje je šta podrazumijevate pod „turski narod”. On je veoma jasno podijeljen na proislamistički i sekularni koncept vlasti. Tako je istina da je puč pokazao da je polovina Turske, ona koja je glasala za Erdogana i stranku AKP ovih godina, i koju čini pobožniji dio stanovništva i biznisa, Erdoganu dovoljna da nastavi putem zavođenja punog predsjedničkog sistema, bez obzira na opoziciju one druge, sekularne Turske, koja je politički oslabljena i podijeljena, jer se godinama udaljavala od masa koje su imale potrebu za boljim životom. A to im je upravo Erdogan omogućio posljednjih desetak godina.

MONITOR: Je li ovo bila odbrana ,,demokratskih institucija” ili su u pitanju samo nečiji interesi? Erdogan sprovodi čistke u Vojsci, sudstvu, prosvjeti… Čemu to vodi?
SOMUN: Kažu da je do danas, u utorak u podne, pohapšeno oko 18. 000 osoba, od toga najviše iz armije, policije i sudstva. Svi će oni, bili to ili ne, biti obilježeni kao „gulenisti” i optuženi za izdaju domovine. Ima zahtjeva, kojima se Erdogan ne opire, da se zavede ponovo smrtna kazna. U ranijim vojnim pučevima u Turskoj to se dogodilo samo premijeru Adnanu Menderesu, koji je optužen za izdaju i smaknut 1961. godine. Teško onima koji su na bilo koji način bili upetljani u ovaj posljednji pokušaj turske armije da se nametne politici.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo