Povežite se sa nama

INTERVJU

Igor Bogojević, slikar: Originalnost se ne može stvoriti na silu

Objavljeno prije

na

Igor Bogojević je rođen 10. marta 1980. godine u Podgorici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti diplomirao je 2002. u klasi Dragana Karadžića, a titulu magistra umjetnosti na istom fakultetu stekao je 2007. gdje mu je mentor bio Bane Sekulić. Nagrađen je nagradom Univerziteta Crne Gore za postignute rezultate tokom studija.

Godine 2003. nagrađen je stipendijom grčke vlade za dvogodišnje specijalističke studje na atinskoj Akademiji lijepih umjetnosti, koju je uspješno završio dvije godine kasnije u klasi prof. Triandafilosa Patraskidisa. Naredne godine priređuje veliku samostalnu izložbu u galeriji atinskog Kulturnog centra Melina Merkuri, koja nailazi na veliko interesovanje grčkih medija.

U Atini je živio do 2007. godine kada se vraća u Crnu Goru i nedugo zatim, sljedeće godine, odlazi u Pariz u Cite des Art gdje boravi devet mjeseci. Nakon toga provodi godinu dana u ateljeu slikara Petra Omčikusa i Kose Bokšan u Parizu. Godine 2011. odlazi u Njujork na poziv The Broadway Gallery NYC gdje ostaje da živi i stvara u svom ateljeu na Menhetnu.

Dobitnik je Zlatne medalje na Salonu Academie Internationale Ecole de la Loire, France 2009. godine i nagrade za crtež Atlantic Gallery New York 2015.

MONITOR: Kako Vas je životni put odveo u Njujork?
BOGOJEVIĆ: Bilo je to u ljeto 2011. godine. Boravio sam u Parizu, privodeći kraju svoju samostalnu izložbu u galeriji Museum, na Gare d’ Austerlitz. Jednog jutra na svoj email primio sam pismo Broadway galerije iz Njujorka, koja me je pozivala da učestvujem na grupnoj izložbi Artists at Home and Abroad. Izložba je organizovana u oktobru te godine. Na na njoj sam učestvovao sa svojim radovima i od tada neprekidno boravim u Njujorku.

MONITOR: Da li je boravak u Njujorku inspirativan za Vas kao slikara?
BOGOJEVIĆ: Njujork je za mene bio potpuno nova i nepoznata sredina i poslije Atine i Pariza djelovala mi je kao osvježenje. Pun pozitivne i dinamične energije, s bezbroj dešavanja u umjetnosti i umjetnika sa svih strana svijeta koji u njima učestvuju, doprinio je da se osjećam kao kod kuće. Dobra energija koju sam tu osjetio motivisala me je da se zadržim i pokušam da budem dio te sredine. Četvrtkom uveče otvaraju se izložbe. Tada, bilo da ste u Chelsea-u, gdje je koncentracija umjetničkih galerija najveća na svijetu, ili na Lower East Side-u, gdje galerije rade sa umjetnicima koji se tek afirmišu, u prilici ste da budete svjedoci i dio jednog neizmjerno bogatog umjetničkog života koji je veoma interaktivan i gdje za vrlo kratko vrijeme postajete i vi neraskidivi dio toga.

MONITOR: Poznati ste po monumentalnim platnima na kojima dominira Vaša umjetnička fascinacija konjima… Otkud to da su konji čest motiv na Vašim platnima?
BOGOJEVIĆ: Konj je motiv koji razvijam duže od deceniju na svojim slikama. Moj djed je imao konje i te slike nosim iz djetinjstva. Oni su za mene metafora ljudske duše. U moj likovni svijet uplovili su spontano, kada sam tražio način da svom gestu nađem formu koja će na najbolji način ovaplotiti ono što nosim u sebi. Na mojim platnima i crtežima ta tijela su u stalnom pokretu, ispreplijetana u veliku, kompaktnu formu.

MONITOR: Da li je danas moguće biti originalan slikar?
BOGOJEVIĆ: Originalnost je nešto što se ne može na silu stvoriti. Mislim da umjetnik koji je iskren u svom izrazu može u svom djelu dati tu vrstu posebnosti koja će doprinijeti da njegovo djelo stoji iznad mase. To nešto, duboko lično, izvučeno iz dubina umjetnikove utrobe, može da da taj individualni pečat koji će umjetničko djelo odrediti kao originalno.

MONITOR: Šta je dominantna karakteristika savremenog slikarstva u svijetu?
BOGOJEVIĆ: Njujork je centar svjetske umjetnosti i prateći svakodnevna dešavanja stičem utisak da je glavna karakteristika raznovrsnost. Raznovrsnost likovnih poetika, stilova. Umjetnost služi kao sredstvo nesvjesnog poniranja u dubinu umjetnikove intime ili kao reakcija na društvene, pa i političke pojave i odnose u društvu. Velike galerije su, na kraju, te koje diktiraju šta je aktuelno. Osim njih, postoji i mnoštvo manjih galerija koje su zadržale svoju autonomnost i svojim izložbama daju jedan širi pogled na umjetnost danas. U svakom slučaju, raduje činjenica da je slikarstvo danas i te kako živo i stoji potpuno ravnopravno, rame uz rame sa ostalim vidovima umjetničkog izražavanja: multimedijima, instalacijama i performansima.

MONITOR: Na Salonu međunarodne škole na Loari 2009. godine za sliku Na Seni osvojili ste Zlatnu medalju. Koliko Vam je ta prestižna nagrada pomogla u daljem radu?
BOGOJEVIĆ: U konkurenciji od sto umjetnika iz čitavog svijeta, žiri Salona dodijelio mi je Zlatnu medalju – prvu nagradu za sliku na izložbi u dvorcu Beauregard, smještenom u predivnoj dolini Loare. Ta nagrada je za mene bila ogroman podsticaj. Činjenica da je vaš rad odabran kao najbolji u Francuskoj, zemlji sa nevjerovatnom umjetničkom tradicijom, čini vas izuzetno ponosnim i motivisanim da istrajete u svom radu. Nagrade koje umjetnik osvoji na međunarodnoj sceni objektivan su pokazatelj kako druge sredine vrednuju vaš umjetnički rad. Ta nagrada otvorila mi je put za izložbe koje su uslijedile u Parizu nedugo poslije nje.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o savremenom crnogorskom slikarstvu i koje slikare posebno cijenite?
BOGOJEVIĆ: Crna Gora je iznjedrila neke od najvećih svjetskih slikara.U sjećanju mi je ostao susret sa gromadom crnogorskog i svjetskog slikarstva Dadom Đurićem 2009. godine u Zizoru. U Parizu sam godinu dana boravio u ateljeu velikih slikara Petra Omčikusa i Kose Bokšan, koji su mi pružili nesebično gostoprimstvo i podršku i čije prijateljstvo nosim u srcu kao najvredniji relikt mog boravka u Francuskoj. Tu je i Jarmila Vešović, sa kojom sam imao čast da izlažem u Parizu 2009. godine. Ona je dobitnica mnogih prestižnih francuskih i svjetskih priznanja i nagrada.

Izložbe

Samostalne izložbe:

• Atlantic Gallery, Winners of Atlantic Gallery's Summer Invitational: “Drawing: The Art of Seeing” with Joseph Shepler and Scip Barnhart, New York 2015
• Ariana Rockefeller Pop-Up Shop, New York 2014
• The Four Seasons, New York 2013
• Gallery Museum, Paris, France 2011
• Gallery Space Marmelade, Paris, France 2011
• Gallery Space Marmelade, Paris, France 2010
• Gallery Le Petit Consulat, Valjevo, Serbia 2010
• Gallery Museum (with Yarmila Vešović), Paris, France 2009
• Open studio exhibition, Cité Internationale des Arts, Paris, France 2008
• Contemporary Art Center of Montenegro, Centar Gallery, Podgorica, Montenegro 2007
• Rusko Poslanstvo, Academy of Fine Arts (M.A. exam exhibition), Cetinje, Montenegro 2007
• Melina Merkouri Gallery – Athens Cultural Center, Athens, Greece 2006
• Embassy of Serbia and Montenegro, Athens, Greece 2004
• Rusko Poslanstvo, Academy of Fine Arts (graduation exhibition), Cetinje, Montenegro 2002
• Art Gallery, Sveti Stefan, Montenegro 2002

Grupne izložbe:

• National Juried Exhibition of drawings: Art of Seeing”, Atlantic Gallery, New York 2015
• The Broadway Gallery NYC, New York 2011
• Salon Academie internationale Ecole de la Loire, chateau de Beauregard ( Medaille d'Or) 2009
• “Les passants”, Galerie Art'est, Paris, France 2009
• Art Babel 2009, Cite internationale des Arts, Paris, France 2009
• Pizana Gallery, Podgorica, Montenegro
• Art-Lab Gallery, Athens, Greece 2007
• Technousia Gallery, Thessaloniki, Greece 2005
• Academy of Fine Arts, Athens, Greece 2005
• Association of Fine Artists of Montenegro, Podgorica, Montenegro 2005
• Academy of Fine Arts, Athens, Greece 2004
• Rusko poslanstvo, Cetinje, Montenegro 2002

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo