Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKA VUKSANOVIĆ, PREDSJEDNICA OPŠTINE KOLAŠIN: Dvije godine opstrukcija i pobjeda

Objavljeno prije

na

MONITOR: Koliko ste zadovoljni postignutim za ove dvije godine od kako ste na čelu izvršne vlasti u Kolašinu? Je li moglo bolje, brže, kvalitetnije, vidljivije…?
VUKSANOVIĆ: Nevjerovatno je ono što smo do sada postigli i najveće je iznenađenje i za nas i za naše protivnike. Ja, istina, nijesam bila iznenađena, jer sam znala šta moram , a šta neću. Naši prethodnici su mislili da će sve propasti. Nije bilo novca, ali bilo je previše problema za koje niko nije znao kako se rješavaju. Tačno 12 mjeseci i 12 dana bili smo bez i jednog eura, riješeni da prekinemo praksu nezakonitog poslovanja s blokiranim računom. Pored toga, cijeloj Crnoj Gori smo pokazali kako se može obavljati vlast bez DPS-a i, najvažnije, da nije važno ko je Srbin , a ko Crnogorac, već su za dobro zajednice bitni pošteni, hrabri ljudi, koji su, uz to profesionalci.

MONITOR: Donijeli ste mnoge radiklane odluke, ,,nepopularne mjere”, prije svega kada je riječ o smanjenju broja radnika u opštinskoj administraciji, javnim preduzećima i ustanovama. Da li se plašite da će se to negativno odraziti na rejting vaše stranke, ali i Demokratskog fronta i Socijalističke narodne partije koje su u koalicionoj vlasti?
VUKSANOVIĆ: Sve što smo uradili bilo je do te mjere nužno, da bez toga ne bi bilo opstanka zajednice. Kako će to uticati na rejting moje partije ili moj lični, nijesam o tome htjela da razmišljam. Bio je trenutak da se preuzme odgovornost, učini što može ili odustane od svega i onoga za šta sam se zalagala 20 godina prije toga. Naši prethodnici su sve uništili, svaki resurs, a na kraju i najvažnije, upropastili su ljude. Otjerali su ih iz Kolašina besperktivnošću. Mnoge koji su ostali korumpirali su, naučili ih da ne rade i da žive bez rada. Nema mjesta da razmišljamo o usko političkim interesima. Niko mi nije rekao „ajde naprijed”, svi su govorili „ne može se to” i „zbog čega bi to radila”.

MONITOR: Račun opštine bio je u blokadi pet godina, prije nego što je koalicija SDP- DF- SNP preuzela vlast? Kako je to bilo moguće, kako to država nije sankcionisala?
VUKSANOVIĆ: Osam godina sam bila odbornica, a samo dvije posljednje sam znala za tu blokadu. Krili su to od zakonodavne vlasti. Svake godine smo imali komercijalnu reviziju, pa čak ni tada nije bilo informacije o tome. Sve je to podstrekavano od države. Država je opštini za to vrijeme uplaćivala novac na račun namijenjen za evropske projekte. Sa znanjem države bilo je i neplaćanje poreza i doprinosa. Skoro 10 godina nijesu uplaćivani porezi i doprinosi, a 100 ljudi su odjednom stavili na platni spisak i to je najveća korupcija koja je urađena.

MONITOR: Nije teško primijetiti da ste bili izloženi najvećim pritiscima, kritikama i optužbama, zbog svih mjera uvođenja lokalne uprave u zakonito poslovanje. Vaši koalicioni partneri donekle su bili pošteđeni toga…
VUKSANOVIĆ: Nijesam to gledala na taj način, jer mi je važno da se postigne cilj i krene napredak za Kolašin. Da je neko drugi došao u priliku da to uradi ja bih navijala za njega i pomagala. Teško da se meni našao neko da pomogne. Sve što je do sada bilo, bilo je neprijatno, a ljudi su licemjerni. Nisam, međutim, tražila pomoć. Možda oni to nijesu ni mogli i možda su to priznali time što su predložili da ja budem predsjednica Opštine, iako je SDP imao tri odbornička mandata. Znali su ko sve ovo može da uradi. Kad se desilo da neko s boljim izbornim rezultatom da mjesto nekome sa znatno slabijim za najvišu izvršnu funkciju? Uvjerena sam da je ova funkcija podrazumijevala komfor, ne bi to zapalo ni mene ni SDP.

MONITOR: Da li ste imali direktne opstrukcije od koalicionih partnera?
VUKSANOVIĆ: Ne. Istina, teško su podnosili neke stvari, ali čak i da su pokušali ne bih to dozvolila. Mi smo se dogovorili. Nije bilo raspodjele „dijela kolača”, već smo podijelili odgovornost. Da je neko od njih kazao da će da radi ovako kako je jedino bilo neophodno, ja bih pomagala. Nijesam tražila predsjedničko mjesto, tražila sam šta mora da se uradi, da se prekine propadanje. Prije svega, to je podrazumijevalo otpuštanje ljudi koji ne rade ili koji rade ali su nepotrebni, a onda i sve ostalo. Da je neko od njih mislio da to može da uradi, preuzeo bi odgovornost.

MONITOR: Često spominjete obim i žestinu opstrukcija, kako državnih organa, tako i političkih oponenata?
VUKSANOVIĆ: Nevjerovatno je koliko je opstrukcija i koliko su one istrajne. To se radi preko ljudi zaposlenih u lokalnoj upravi, to jest sindikalnih organizacija, oni su sredstva. Toliko teške i istrajne opstukcije samo pokazuju koliki interes pretodne vlasti stoji iza toga. Međutim, nema više vraćanja na staro, započeto se ne može zaustaviti. Ni ova zajednica, ni ova država ne mogu opstati, ukoliko se ne dese te „nepopularne mjere”. Iznenadila me prizemnost, nestručnost, nekreativnost i u svemu prostakluk… To što se prethodnici bore da se vrate na nekadašnje mjesto, to me nije iznenadilo.

MONITOR: U čemu su se sastojale te opstrukcije?
VUKSANOVIĆ: Što s tiče projekata, za državu Kolašin ne postoji, prekriženi smo, nema nikakve pomoći. Tako je kada je riječ o direkcijama za javne radove i saobraćaja, ministarstvima … Čak i donatore , uvjerena sam, udaljavaju od Kolašina. Na primjer, bivša ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević, kada je boravila u Kolašinu od novinara je tražila da joj približe socijalnu sliku ovog grada, do predsjednice nije ni svratila… Ignorisanje do kraja, a mi opstajemo i kvalitetno radimo teške stvari, ali stvari koje će se Kolašinu isplatiti. U Kolašinu nijedan državni organ ne funkcioniše kao državni u odnosu prema lokalnoj upravi, posebno prema onome što ja radim. Ti organi funkcionišu kao organi DPS-a. Da sada ne podsjećam na prolongiranje garancija za kredit, pa zatim na stanje poslije lokalnih izbora, kada sve do oktobra nijesu htjeli da priznaju rezultate itd…

MONITOR: Da li imate javnu podršku za ono što radite? Kako se prema vašim planovima odnosio vrh SDP-a?
VUKASNOVIĆ: Očekivala sam podršku intelektualaca sa strane, da neko napiše o pozitivnim pomacima u Kolašinu, ali to je, na žalost, izostalo. Većina je površna, niko ne analizira. Ne treba meni pohvala, ali ovakvo stanje pokazuje koliko ljudi je sposobno za pravo bavljenje svojim poslom. Tu mislim i na novinarsku djelatnost. Što se SDP tiče, ja nijesam tražila podršku. Moj stav je da ako ja nemam snage da nešto uradim, niko mi pomoći ne može. Htjela sam da prekinem bezakonje u Kolašinu preko institucija i to nema veze s partijama. Da neko u Podgorici mora da poštuje zakon, jer tako mora, a ne zbog toga što je iz SDP, DPS ili neke druge partije. Naravno, vidjela sam da to tako ne funkcioniše.

MONITOR: Kad se može očekivati da Kolašin, nakon sanacije lokalnih finansija, krene uzlaznom putanjom? Kada će Vaši sugrađani osjetiti da im je standard bolji i da žive u gradu koji ima perspektivu?
VUKSANOVIĆ: Ne može to da se uradi bez sadejstva sa stanjem u državi. Kolašin je sada završio neke važne stvari, koje omogućavaju da „sjutra”, kad se dese promjene u državi, krene spreman. Ne možemo mi da krenemo, ako je oko nas prašuma. U drugim lokalnim zajednicama to tek treba da završe. Njima će to biti lakše jer smo mi ovaj put proprtili. Dakle, dok se ne dese promjene na državnom nivou ne može biti boljitka.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo