Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL AVIJACIJE U PENZIJI: Svjet ruše tri cunamija

Objavljeno prije

na

MONITOR: Turska je i dalje u centru svjetske javnosti. Erdogan sprovodi velike čistke u vojsci, sudstvu, policiji… Čemu to vodi?
GRAHOVAC: Vodi prema odavno zacrtanom cilju Erdoganove politike koji, na sreću, neće biti ostvaren. Nije bilo teško detektovati da je puč isceniran od strane Erdoganove klike koja uskoro može očekivati njeno svrgavanje, ali putem stvarnog puča.

MONITOR: Vi u intervjuima i autorskim tekstovima nekoliko godina upozoravate na Erdogana, kvalifikujući ga kao evropski problem. Na čemu ste to zasnivali?
GRAHOVAC: Upozoravao sam i na Erdogana i na Davutoglua. Nije bilo teško detektovati da njihova politika ima elemente imperijalne politike zasnovane na islamizmu. Iako je Davutoglu bio idejni vođa takve politike više od samog Erdogana, on je zaključio da je Erdogan svojim autokratskim vladanjem predaleko otišao, pa je podnio ostavku na dužnost premijera. Erdogana na njegovom putu ništa neće zaustaviti osim svrgavanja u bilo kom obliku.

MONITOR: Kako će se pokušaji puča u Turskoj odraziti na naš region?
GRAHOVAC: Demokratska, a prvenstveno sekularna, turska država imala bi blagotvorno dejstvo na naš region. Ona danas nije niti demokratska niti sekularna što vrlo nepovoljno utiče ne samo na naš region nego i na stanje u Evropi, pa i u NATO-u. Ali, rješenje treba tražiti gledajući kroz jednu drugačiju prizmu. Na turskom primjeru treba objašnjavati da ničeg dobrog nema u politikama koje se zasnivaju na imperijalizmu i nedemokratičnosti, posebno ako se te politike zasnivaju na deformisanim ili nakaradnim društvenim osnovama kao što je bilo koji monizam.

MONITOR: Da li od EU, a prvenstveno od Njemačke, očekujete da će pomoći u stabilizaciji prilika u Turskoj i da li se u Evropi realno ocjenjuje to što se dešava u toj državi?
GRAHOVAC: EU, a posebno Njemačka, će pokušati pomoći u rješavanju turskog problema, ali to neće dati rezultat jer se još uvijek ne uočavaju stvarni uzroci problema, a koji su daleko širi.

MONITOR: Koji su to uzroci i šta je suština savremene geopolitike?
GRAHOVAC: Uzroci su sistemske prirode. Da bi lakše shvatili ovaj problem, konstatujmo tri činjenice: prvo, čovječanstvo nikada u istoriji nije bilo na ovako visokom stepenu tehničko-tehnološkog razvoja; drugo, nikada u istoriji nije bilo manje međudržavnih ratova; i treće (koje djeluje paradoksalno), nikada u istoriji čovjek kao pojedinac nije bio svakojako ugrožen kao što je ugrožen danas. Nije teško zaključiti da u ovim paradoksalnim relacijama stoje uzroci sistemske prirode.

MONITOR: Hoćete li to konkretnije pojasniti?
GRAHOVAC: Nekontrolisana globalizacija je produkovala tri društvena procesa koji kao cunami ruše društveno-političke odnose na planeti. Prvi cunami je neoliberazam, koji je prvenstveno generisan na Zapadu, i koji nije ništa drugo nego fašizam najgoreg oblika. Drugi cunami je organizovani kriminal i korupcija sa mafijama kao svojom vojskom, a koji je težišno generisan na Istoku. Ova dva cunamija u dužem periodu haraju južnom hemisferom, a koji su u socijalno ugroženu masu ubacili miksovanu politiku i religiju što je generisalo naoružani fanatizam kao treći cunami. Sudar navedenih cunamija ima rušilačko dejstvo među kojima je ukliještena Evropa najviše ugrožena.

MONITOR: Ko je operativni nosilac takvih procesa, oficijelne države ili neko drugi?
GRAHOVAC: Širom planete je došlo do sprege fatalnog trojstva kojeg sačinjavaju: pojedine multinacionalne kompanije, nedemokratski režimi i mafije kao operativna vojska organizovanog kriminala i korupcije. Ta sprega ruši sve ispred sebe.

MONITOR: Gdje su tu države i njihove vlade?
GRAHOVAC: One sve više postaju žrtvom tog fatalnog trojstva, jer korupcija ima razorniju moć od nuklearnog oružja. Demontiranje tog fatalnog trojstva je postalo uslovom opstanka planete. Ovo će biti moguće uraditi tek onda kada političke vlasti shvate da su demokratske, pravno uređene i naglašeno sekularne države, jedini garant mira na planeti.

MONITOR: Naglašavate sekularizam kao poseban atribut država?
GRAHOVAC: Religijske i vjerske slobode se masovno zloupotrebljavaju u mnogim državama. Vjerske zajednice danas postaju najveća prijetnja sekularizmu država. Zloupotreba vjerskih i religijskih sloboda ide do te mjere da pojedinci ili grupe žele da budui vrhovni tumači religijskih kanona. Neminovno to vodi u fanatizam, pa čak i onaj naoružani. Nažalost, danas se suočavamo sa tom realnošću.

MONITOR: Skoro svakodnevno širom svijeta imamo borbene napade na nedužne ljude. Ko to i kako može spriječiti?
GRAHOVAC: To mogu spriječiti samo pravne, demokratske i, naglašavam, sekularne države u kojima vlasti razumiju da imamo društvene poremećaje sistemske prirode. Ponovo naglašavam da je nekontrolisani neoliberalizam najopakiji oblik fašizma što ga istorija pamti.

MONITOR: Da li su, kako se može čuti u međunarodnim krugovima, Rusija i džihadisti najveća prijetnja svjetskom miru?
GRAHOVAC: To je površno tumačenje. Istorijska konstanta ruske politike je da je ona i nedemokratska i imperijalna. Ali, i Rusija će biti žrtva današnjih globalnih procesa ukoliko se ne shvate njihovi uzroci. Džihadisti nisu uzrok nego su posljedica sistemskih problema o kojima govorim. Više godina ukazujem na uzroke i posljedice koje planetu uvode u svekoliki rizik. Takođe iznosim i formulu koja može zaustaviti kataklizmične lomove, a koja glasi: ,,Bez američko-evropsko-ruskog partnerstva na novim osnovama, planeta će biti svekoliko ugrožena”.

MONITOR: Sve se više govori o kontrolisanom haosu kao sredstvu geopolitičkog rata?
GRAHOVAC: To djeluje pesimistički i bez objašnjenja je. Ja iznosim procjenu koja je realistična, a to je da bez pomenutog partnerstva neće biti kontrolisani nego nekontrolisani haos. To političari moraju konačno da shvate.

MONITOR: Kakve će posljedice po Evropu imati odluka Velike Britanije da napusti EU?
GRAHOVAC: Neće imati posljedice po EU nego će imati povoljan rezultat. Evropske vrijednosti nemaju bolju alternativu, ali godinama iznosim tvrdnju da je EU pogrešno strukturirana. Neprirodno je, a društveno-politički je nepravedno, da isti kriteriji važe za različite mjerljive veličine u svakom smislu posmatrano. Pojasniću svoju tvrdnju da će EU opstati samo pod uslovom da ona bude ili višeslojna ili višeprstenasta.

Ujedinjena Evropa nema alternativu, ali se njena održivost (po mom mišljenju) može postići ako nju bude sačinjavalo pet klubova: prvi klub su šest država osnivača; drugi klub su države koje su u EU ušle zaključno sa 2003. godinom; treći klub su države koje su u EU ušle od 2004. godine do danas; četvrti klub treba da sačinjavaju pridružene članice EU; i peti klub da budu države aplikanti za EU. Regulativom se mogu urediti prava i obaveze država članica u navedenim klubovima, te uslovi pod kojima neka država može preći iz jednog u drugi klub. Izlazak Velike Britanije iz EU je jedan od pokazatelja da je EU nužna reorganizacija.

MONITOR: Da li bi izbor Donalda Trampa za predsjednika SAD predstavljao katastrofu za tu zemlju i za svijet, odnosno da li bi njegova pobjeda na izborima značila da svijet ulazi u novu epohu?
GRAHOVAC: Pobjeda Trampa bi značila da se konačno moramo suočiti sa realnošću geopolitičkih procesa koje sam naveo. Od toga ne treba imati strah, jer je to suočavanje sa nečim što je realno. Jednostrano je tumačenje da bi Trampova pobjeda bila neka vrsta revolucije. Društveno-politička revolucija u SAD je neminovnost bez obzira na to ko će pobijediti na izborima. Ne treba zaboraviti da je Berni Sanders, konkurent Hilari Klinton za predsjednika SAD iz Demokratske stranke, svoju kampanju zasnivao na političkoj revoluciji i da je neznatno zaostao iza gospođe Klinton. On je na kraju podržao njenu kandidaturu ne odričući se političke revolucije. SAD se već suočava, a uskoro će se suočavati u još većoj mjeri, sa rušilačkim dejstvom sva tri cunamija koje sam objasnio. Od njih će se moći odbraniti samo ukoliko otpočnu sistemske društveno-političke promjene i ukoliko počnu iskreno graditi američko-evropsko-rusko partnerstvo na novim osnovama.

MONITOR: Gdje je u svemu tome Crna Gora?
GRAHOVAC: Ako ozbiljno i odgovorno analiziramo stanje u Crnoj Gori doći ćemo do zaključka da je ona već ugrožena od prva dva cunamija. Ako se iz toga ne izvuku ozbiljne pouke, ne može se isključiti da može biti ugrožena i od onog trećeg.

MONITOR: Kada se sve ovo što se dešava na planeti svestranije sagleda, kuda po Vašem mišljenju ide ovaj svijet?
GRAHOVAC: Prelazak iz kontrolisanog u nekontrolisani haos će se moći izbjeći samo pod uslovom da otpočne kroćenje neoliberalizma kao opasnog fašizma kako bi se otpočeli eliminisati uzroci i preostala dva cunamija koje sam naveo. Da bi se krenulo tim putem nužno je ostvariti navedeno partnerstvo koje je postalo uslovom opstanka planete. Iskreno vjerujem u politički razum da će se ovo i ostvariti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo