Povežite se sa nama

INTERVJU

TIJANA TODOROVIĆ, DIZAJNERKA I KOSTIMOGRAFKINJA: Crna Gora još uvijek nema modnu scenu

Objavljeno prije

na

Dizajnerka Tijana Todorović rođena je u Podgorici, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Univerzitetu u Ljubljani završila je Fakultet za modu i tekstilni dizajn. Trenutno je na doktorskim studijama. Izlagala je na nekoliko kolektivnih izložbi i učestvovala na nekoliko revija, radi kao pozorišna kostimografkinja i scenografkinja. Učestvovala je na World Expo 2010 u Šangaju.

MONITOR: Američki modni magazin Designer Original Magazine, u izdanju za jul i avgust, svrstao Vas je u top dizajnere, posvetivši nekoliko strana Vašem radu i biografiji. Sigurno je veoma značajno kada urednici takvog prestižnog časopisa prepoznaju Vaš rad, značajno je i za buduće projekte… Volio bih da mi kažete kako ste reagovali kada su Vas kontaktirali i kako je uopšte došlo do ovog predstavljanja?
TODOROVIĆ: Posljednjih godinu dana moj fokus je na naučno istraživačkom radu i radu u pozorištu, modnom dizajnu se posvećujem kroz predavanja na fakultetu i moram baš da se potrudim pa skoro i da izmislim vrijeme i sredstva da dizajniram striktno (ne)komercijalne odjevne predmete. S obzirom na te okolnosti kada su me kontaktirali iz Designer Original Magazina bila sam veoma srećna i zadovoljna da je neko u moru dizajnera uspio da prepozna moj rad kao posebnost. Do ove saradnje je došlo kada je trenutno vodeća i najveća platforma za promociju i umrežavanje dizajnera Not Just a Label objavila moj rad uz par rečenica o meni na njihovoj naslovnoj stranici. Preko Not Just a Label platforme već su me kontaktirali razni stilisti američkih zvijezda da bi željeli da im iznajmljujem svoje radove, ali mailovi od urednice Designer Original Magazina su me zaista iznenadili i obradovali – posebno kada su rekli da bi željeli da me predstave na sedam, osam stranica, napišu kratak tekst o meni i izrazili da nastavimo saradnju. Što je zaista velika stvar posebno za mene što se ne promovišem na klasičan način. Nadam se da će mi ovaj događaj biti podsticaj da se u budućnosti više posvetim modi. Meni kao modnom dizajneru prvenstveno publikacija u ovako velikom časopisu sa drugog kontinenta je velika stvar za CV i sve buduće saradnje.

MONITOR: Kako opisujete svoje kreacije? Kada smišljate te kreacije, da li u glavi već imate priliku u kojoj bi ga nosili, ili eventualno tip žene kojoj bi pristajao?
TODOROVIĆ: Sve zavisi, većina dizajnera ima svoju muzu, ili neki ideal ljepote kojem stremi i o kome razmišlja dok stvara. Ja nemam konkretnu ličnost, ali uvijek u glavi imam neku ciljnu grupu koja je često fiktivna, ali mi pomaže u “prizemljavanju” ideja- osim u slučaju ako je riječ o narudžbi onda je klijent njegov izgled, ponašanje, ukus na prvom mjestu. Gotovo uvijek znam kome i kakvom tipu ljudi će pristajati ti odjevni predmeti ili kojoj sub-kulturi. Kada koncipiram svoje kolekcije ili odjevne predmete koji postoje sami za sebe, uvijek pravim koncept – koji je kao neke vrste scenario u kom postoji i ta neka fiktivna ličnost kao nosilac priče. A nekad “sve što nam je potrebo su žena i pištolj” – Jean Luc Godard.

MONITOR: Kako biste opisali modnu scenu u Crnoj Gori?
TODOROVIĆ: Uh, ovo je možda i jedno od pitanja na koje nerado odgovaram jer Crna Gora još uvijek nema modnu scenu, ima neke tranzicione blijede kopije nekog redcarpeta B produkcije, ali od nekud se mora početi samo što naš početak predugo traje. Najveći problem koji vidim je u opštoj kulturi, obrazovanju, odnosu prema lijepom i nedostatku profesionalizma. Ali ne patimo samo mi od tih tranzicionih boljki, nažalost skoro cijeli Balkan ne može da se otkači od tog novog vala “turbo folka”. Pri tom da se razumijemo ne želim nikog da uvrijedim, samo mi moja profesija, vaspitanje i obrazovanje ne dozvoljavaju da o očiglednom ćutim. A ako publika to voli, ne znači samo da smo u velikom problemu koji će tek kroz buduće generacije da nas košta. Kroz modnu scenu i oblačenje uvijek možete da prepoznate od čega vam društvo boluje, s toga ovaj moj odgovr se odnosi na nekoliko segmentat našeg života možda ponajmanje “mode”. Što se mode konkretno tiče pojavilo se par modnih dizajnera mladih koji pokusavaju i sami da se izbore sa ovim o čemu govorim – navijam za njih.

MONITOR: Predajete na Fakultetu za dizajn i multimediju na Univerzitetu Donja Gorica. Šta je najvažnije da budući modni kreatori nauče?
TODOROVIĆ: Mnogo je tih najvažnijh lekcija i jedni- posebni parametri važe za našu djecu koja uglavnom dolaze da uče sa oformljenim stavom o dizajnu. A taj stav je najšesce potpuno pogrešan! Svi ti mladi ljudi mahom misle da su nepogrješivi, nezamjenjivi i genijalni. Taj stav za dizajnere je i poželjan, ali za njega mora postojati i neko pokriće i rad. Tako da našu djecu treba prvo naučiti da griješe. A nakon te lekcije da budu dobri ljudi i da se nikada ne zadovoljavaju prosjekom… Mada to su već lekcije za master studije.

MONITOR: Kao kostimografkinja radili ste u Slovenačnom nacionalno teatru i Crnogorskom narodnom pozorištu. Koja Vam je omiljena predstava na kojoj ste radili?
TODOROVIĆ: Još uvijek nemam omiljenu predstavu, svaki proces je bio na svoj način zanimljiv i poučan. Iz svakog procesa sam izašla bogatija i zrelija. Podjednako volim da radim u institucijama i u vaninstitucionalnim ili alternativnim pozorištima. Jer koliko vam rad u instituciji daje neku lagodnost i sigurnost toliko su koprodukcije, studentske predstave ili predstave alternativnog vaninstitucionalnog teatra izazovne jer uvijek morate da se dovijate, da improvizujete da dajete život predmetima. Iz ničega napravite nešto i da to još funkcioniše… Sada kada pogledam nazad u vrijeme kada sam bila studentkinja ljubav prema pozorištu i vizuelnom u pozorištu u meni su probudile moja prof. Karin Kosak i Angelina Atlagić. Kasnije sam radila kao šegrt- asistent kod Lea Kulaša sa kojim se i danas rado vidim, kroz predstave sa njim sam izgradila osjećaj za detalj, lijepo upravo ta iskustva su mi pomogla da povežem modu i pozorište. Kasnije saradnja sa Aleksandrom Nospalom mi je otvorila nove vidike i konačno pomogla da se negdje oformim kao kostimograf i ponovo zavolim originalni poziv dizajnera. Posao kostimografa je nevjerovatan koliko je posao dizajnera super zanimljiv, ali kada dizajnirate radite sami. Kao kostimograf vi radite sa velikim timom ljudi što je možda i veći izazov. Bilo da sam radila samostalno ili kao asistent upravo posao u pozorištu me je naučio da publiku ne možes prevariti osim ako to nije cilj predstave. U pozorištu se puno čita to je jadan paralelni svijet koji oživljava sve one slike koje se nižu dok smo sami sa knjigom ili pred ogledalom. Da bi bili dobri u tom poslu morate da znate neke osnove režije, glume i možda najvažnije dramaturgije. Vrlo često ste prisiljeni na compromise, ali ti kompromisi budu i opravdani i za neko veće dobro. Radujem se svakoj budućoj predstavi i čekam da se desi ona omiljena – možda je to baš ova sledeća.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo