Povežite se sa nama

MONITORING

Hapsili izbjeglice i držali ih u kasarni

Objavljeno prije

na

Na 17. sjednici Vrhovnog savjeta odbrane (VSO), održanoj 10. januara 1994, pa nastavljenoj tri dana kasnije, osim Momira Bulatovića, prisustvovali su: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Slobodan Milošević (predsjednik Srbije), zatim načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general-pukovnik Momčilo Perišić, te članovi i funkcioneri DPS-a: savezni premijer Radoje Kontić i Pavle Bulatović … Pod tačkom Tekuća pitanja Momir Bulatović je informisao VSO o toku akcije prisilne mobilizacije i deportacija izbjeglica iz tadašnje SR Jugoslavije. U Crnoj Gori je tada bilo „približno oko 900” (procjena Momira Bulatovića) vojno-sposobnih Srba iz BiH i Hrvatske koje je VSO planirao za upućivanje u Vojsku Republike Srpske (VRS) i Vojsku Republike Srpske Krajine (VRSK).

Akcija prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica iz Crne Gore početkom 1994. je izvedena u tijesnoj kooordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Bulatović pominje da je ispred MUP-a operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar unutrašnjih poslova.

Tako obuhvatna participacija crnogorske vlasti dokazuje kako deportacije iz proljeća 1992, zbog kojih je Crna Gora u vansudskom poravnanju otplatila odštetu porodicama pobijenih bošnjačkih civila, nije bila nikakav incident niti nesnalaženje vlasti već logična posljedica njene političke filozofije.

Dokument Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine je dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu za proces protiv generala Perišića. Prema tom dokumentu, Bulatović je upozorio VSO da je „rizik jako veliki” ukoliko akcija bude otkrivena u domaćoj ili međunarodnoj javnosti. Potom je Milošević objasnio kako je sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom razgovarao o prislinoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „ …Verovatno da postoji određen broj ljudi koji se sami jave kad dobiju vojne pozive. Nema potrebe ljude hapsiti ako će jedan broj njih normalno da se javi. Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi, kao što se i kod nas privodilo; ne privodi se svako ko se zove u vojsku; nego, kada se ogluši o vojni poziv, onda se privodi isto kao usluga organima Republike Srpske (RS) ili Republike Srpske Krajine (RSK).

Zato sam im (Karadžiću i Krajišniku – prim.a.) rekao: ‘Izvolite, gospodo, u Zvorniku napravite regrutni sabirni centar’. Šta znači da vam mi privedemo? Gde da vam privedemo? Ima da napravite u Zvorniku regrutni sabirni centar, pa je skupljeno vaših 100 vojnih obveznika, natovareno u dva autobusa i predato vam u regrutnom sabirnom centru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamisao je da se skupljaju u naše kasarne, da se u našim kasarnama obuku i onda tek idu. Najgora stvar je što ih skidamo sa spiska Crvenog krsta. Ako se dokaže da smo nekom nasilno otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija; bez obzira kolika je, bez nje bismo teško mogli držati sve izbjeglice. Inače, takav je princip u međunarodnim humanitarnim organizacijama.

Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi Vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore (Nikole Pejakovića, 1992-1995. ministra unutrašnjih poslova u Vladi Mila Đukanovića – prim.a). On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će, da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni; sjutra će za njima doći žena i djeca da kukaju i pitaju na osnovu čega ste ga povukli i doveli u kasarnu; odnosno, da kaže da je zahtjev VRS odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova RS da privedemo te ljude”.

ZORAN LILIĆ: „Koliko se sećam, dogovor sa njima je da to bude zahtev jedne i druge vlade našim republičkim vladama i da se na osnovu toga završi cela tehnika o kojoj si govorio”.

MOMIR BULATOVIĆ: ,,Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju RSK, niti u RS. Ali, te izvađene spiskove oni moraju da potpišu, pečatiraju i da to bude zahtjev njihove vlade”.

ZORAN LILIĆ: „To je njihov poziv; mi samo pružamo tehničku uslugu da im se to omogući”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ako dozvolite, gospodine Predsedniče, pošto sam ja u toku. Imamo evidenciju za oko 19.000 vojnih obveznika ukupno. Koristeći našu evidenciju, a ne Crvenog krsta, mi te ljude pozivamo na zahtev RS i RSK. Sa vama se potpuno slažem da vojska može da okrene te ljude protiv sebe po mnogo čemu. Ali, jedini način je da ih mi pozovemo pomoću naših spiskova i da ih isporučimo nastavnim centrima koji su već pripremljeni. Ako se ne odazovu, onda da se sa tim spiskovima obratimo MUP-u da ih privode. Bilo bi najbolje kada bi direktno RS i RSK uradile preko MUP-a. Ali, do sada je bilo niz pokušaja i nije na tome ništa urađeno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Čiji pečat nosi poziv koji dolazi do određenog obveznika?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Vojske Jugoslavije”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je problem!”

PAVLE BULATOVIĆ: „Normalno bi bilo da RS i RSK imaju precizniju evidenciju”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nemaju oni nikakvu evidenciju. U tome je problem”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Imate činjenicu da je jedan broj tih obveznika već zaposlen; dakle, imaju radno mjesto, izvadili su lične karte, itd”.

PAVLE BULATOVIĆ: „Neko je dobio i državljanstvo”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne možete tjerati onog ko je dobio državljanstvo. Ali, to je mali broj. Ja znam da u Crnoj Gori niko nije dobio državljanstvo. Čitav problem se može riješiti na način da se koriste pečati VRSK i VRS”.

ZORAN LILIĆ: „Tehnički je to sprovodljivo; neka se njima dostave spiskovi, oni neka daju pozive; dostave ih ovde, ako nemaju evidenciju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Pečat Vojske Jugoslavije može imati strašne posljedice”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Mi to možemo da izmenimo”.

ZORAN LILIĆ: „Mi to moramo da izmenimo”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Međutim, problem će, u suštini, ostati isti. Ovde, zaista, izbegavamo pritisak na Vojsku Jugoslavije, ali problem će ostati isti u smislu efikasnosti isporučivanja tih ljudi. Jer, svejedno je, ako se on ne odazove na taj poziv, mora stupiti na scenu presija; a presiju ne može vršiti vojska nego milicija. Efekat je onda potpuno isti. Jer, iza milicije stoji vlast. Zahvaljujem na sugestiji, mi možemo da promenimo, umesto pečata Vojske Jugoslavije, da stavimo pečate VRS i VRSK”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je suština. Zatim, može putem faksa da policija RS zamoli policiju Srbije i Crne Gore da u skladu sa tim spiskovima isporuči ljude koji neće da se odazovu pozivu. Onda to nije odnos dvije vojske, već policije”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Naravno, traži jedna vlada od druge vlade da se njihovi građani koji su vojni obveznici upute u sabirni centar, na primer, u Zvornik; ili, sabirni centar u Trebinju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam i prošli put rekao da odobravam tu aktivnost zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd. Ali, realno, to nijesu ljudi koji hoće svojevoljno da se bore; jer, da su htjeli da ostanu, ne bi dolazili ovdje. S druge strane, dići će paklenu galamu i napraviće nam svima mnogo veću štetu nego što će biti koristi. Zato se moramo zaštiti. Predlažem da se dobro razmisli o čitavom poslu, ne sporeći suštinu naše odluke”.

ZORAN LILIĆ: „Naša odluka je upravo bila zasnovana na tim principima”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamaram vas sa tim; ali, u konkretnoj realizaciji, zahtjeva se sljedeće: dobija Janko Janković papir sa pečatom Vojske Jugoslavije da se pojavi u RS. Ako neće, hapsi ga naša policija, ali na osnovu zahtjeva Vlade RS i Vlade RSK. A tu će Vojska Jugoslavije da pruži usluge – da možemo da ih smjestimo, nahranimo, prebacimo, itd”.

ZORAN LILIĆ: „Dobro, to je u redu. Znači, odustajemo od pređašnjeg načina okupljanja tih ljudi. To će Pavle (Pavle Bulatović – prim.a) da koordinira…”

(Nakon prekida 17. sjednice VSO 10. januara 1994, ista sjednica je nastavljena tri dana kasnije – prim.a.).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja bih vas nešto informisao, vezano za predloge sa prošle sednice. Mi sa pozivima RS i RSK pozivamo vojne obveznike. Organizujemo tehniku pozivanja i prevoženja, ako se nama jave. Ako se nama ne javljaju, onda preko MUP-ova obe republike, zahtev dolazi ovde da oba MUP-a njih privedu kod nas i mi ih vodimo do centra Zvornik ili Bijeljina”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Zašto to vodi vojska?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Pa, ko će? Ako ulovi jednog, gde da ga stavi, ne može u zatvor”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Skupio bih jedan autobus i vozio za Zvornik”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su oni bili pravi i dobri građani, oni ne bi ni pobegli. On će opet odatle da pobegne”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi u SR Jugoslaviji moramo donijeti niz destimulativnih mjera. Sada gledam konkurs za stanove. Kada dođu kao izbjeglice, nemaju ništa, tamo imaju imanje, kuću, ali to on ne računa; ovdje traži stan, dobije posao, itd…”

Na 17. sjednici VSO se nije više pričalo o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica. No, već na narednoj, 18. sjednici VSO održanoj 7. februara 1994. na dnevnom redu se našla ista tema. Ta sjednica VSO je, pored članova – predsjednika SRJ, Srbije i Crne Gore, takođe okupila i druge najviše državne i vojne zvaničnike SR Jugoslavije.

18. sjednici VSO prisustvovao je i tadašnji republički premijer – Milo Đukanović.

Jesu li Nikšićani „poginuli”?

VSO je redovno bio informisan o ilegalnom angažovanju snaga Vojske Jugoslavije u bosanskom ratu. Vojno uplitanje Srbije i Crne Gore u bosanski rat bio je i povod da Savjet bezbjednosti UN maja 1992. uvede sankcije. I nakon toga, vlasti SRJ su lažno poricale da tamo upućuju svoje jedinice.

Praksa najdirektnije vojne infiltracije oružanih snaga SRJ u sukob na teritoriji BiH nastavljena je i kasnije. Na 18. sjednici VSO, održanoj 7. februara 1994 –prema dokumentu Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 7. februara 1994. godine,predočena je posebna Informacija o angažovanju Vojske Jugoslavije.

Za razliku od jedinstvenog stava da se izbjeglice Srbi prisilno liferuju u rat, Momir Bulatović je pokrenuo polemiku sa generalom Perišićem o „tajnog upućivanja pripadnika Vojske Jugoslavije u bosanski rat”. Neposredan povod je bila pogibija dvojice Nikšićana, pripadnika specijalne jedinice Vojske Jugoslavije, na nekom od frontova preko Drine.

Toj polemici je prisustvovao i Milo Đukanović.

ZORAN LILIĆ: „Imamo još Informaciju o angažovanju Vojske Jugoslavije”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Sada tamo nema ni jedna jedina jedinica Vojske Jugoslavije, niti na prostoru RS, niti na prostoru RSK, sem starešina, po onom principu kako je ovde doneta odluka: rođeni na tom prostoru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Da, ali bila je ova padobranska brigada iz Beograda” (63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije je bila iz Niša – prim.a).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nije bila kompaktna jedinica, već se išlo po principu dobrovoljnosti. Nijedan vojnik koji je na služenju vojnog roka nije išao. Išli su vojnici profesionalci – dobrovoljno, i starešine – dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Uopšte nijesu znali gdje idu!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali gde idu verovatno ne bi otišli!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je veliko pitanje!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali, bilo bi to ‘probijeno’. Svet nas zbog toga ne napada, kažu da nemaju argumenata. Da je to bilo saopšteno, sigurno bi nas opružili kao i Hrvate”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nema potrebe da nas optužuju i napadaju, kada su nas već napali i kaznili. To nije nikakav problem – ako mi treba da tamo pošaljemo neku našu jedinicu da nekoga spasi u nevolji, da to uradimo; ali, mora se poštovati Ustav i zakon; mora se znati kako se o tome donosi odluka.

S druge strane, mi moramo ozbiljno da razgovaramo i sa našim prijateljima iz RS šta to znači, ako stabilnost fronta zavisi od toga hoćemo li mi poslati nekoliko desetina ili stotina ljudi, pa da nam izgine od toga sedam-osam a da niko o tome ništa ne zna; to je poseban problem! To je veoma, veoma loša praksa. Posebno je to loše što o tome nijesu informisani članovi VSO”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Tamo nema naše ni jedne jedinice. Ako je neko tamo išao kao dobrovoljac, nije strašno. Ali, treba da se informišemo pre nego što se to realizuje”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja neću i nemam pravo ni jednu jedinicu da angažujem bez odluke VSO; nemamo ni svi mi pravo koji ovde sedimo, bez dobrovoljnosti, ili, pak, bez proglašenja ratnog stanja”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Znam, ali u suštini je bila angažovana jedinica, bez odluke Ratnog savjeta i bez dobrovoljnosti!?”

MOMČILO PERIŠIĆ: Ko god je išao, išao je dobrovoljno. Ja to tvrdim. A za ovo prvo – u pravu ste!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je traljavo i nespretno izvedeno. U subotu sam razgovarao sa Šešeljem (Vojislavom Šešeljem, u to vrijeme predsjednikom opozicione parlamentarne partije i u Srbiji i u Crnoj Gori – prim.a.). On mi je održao ‘slovo’, predavanje: ‘Šta vi to radite?’ On mi je sve detalje ispričao, iako sam ih znao i drugim putem. Znam to, jer su poginuli neki momci iz Nikšića koje sam poznavao. To što zna Šešelj, zna svako živi. Prema tome, to nije stvar zaštite državne tajnosti i naše politike koju mi vodimo”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako Šešelj zna državne tajne, onda nešto nije u redu”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne samo da ih zna, nego ima pravo da kritikuje zato što je to urađeno tako trapavo, tako bez veze. On tvrdi da je to i provaljeno; da su ljudi poginuli na taj način što su Muslimani znali gdje stiže naša jedinica. Ne komentarišem da li je to istinito, ili nije. Ako nekome može pasti na pamet da tako nešto uradi, onda stvarno treba da se zamislimo da li u ovoj zemlji postoji Ustav i zakon?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ja ne verujem da je istina to što govori Šešelj. Dajte, da vidimo, šta je rekao Šešelj?”

RADOJE KONTIĆ: „Poginulo je nekoliko Nikšićana”.

ZORAN LILIĆ: „Mislim da možemo da se složimo oko zaključka da ni jedna jedinica ne može biti angažovana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Osim ove! Poginula su dvojica momaka iz Nikšića. Ja sada treba da se suočim sa njihovim roditeljima, da im kažem kako i zašto su poginuli!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ:„Ako su išli kao dobrovoljci, onda je sve jasno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nijesu išli kao dobrovoljci”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako ih je naterao neko da idu, to je onda drugo!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Od svih tih ljudi koji su išli imam napismeno da su išli dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nama to Zapad sada neće prigovoriti, nego će prigovoriti onda kada bude trebalo da se skidaju sankcije. Dobro, ništa!”

(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo