Povežite se sa nama

MONITORING

Hapsili izbjeglice i držali ih u kasarni

Objavljeno prije

na

Na 17. sjednici Vrhovnog savjeta odbrane (VSO), održanoj 10. januara 1994, pa nastavljenoj tri dana kasnije, osim Momira Bulatovića, prisustvovali su: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Slobodan Milošević (predsjednik Srbije), zatim načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general-pukovnik Momčilo Perišić, te članovi i funkcioneri DPS-a: savezni premijer Radoje Kontić i Pavle Bulatović … Pod tačkom Tekuća pitanja Momir Bulatović je informisao VSO o toku akcije prisilne mobilizacije i deportacija izbjeglica iz tadašnje SR Jugoslavije. U Crnoj Gori je tada bilo „približno oko 900″ (procjena Momira Bulatovića) vojno-sposobnih Srba iz BiH i Hrvatske koje je VSO planirao za upućivanje u Vojsku Republike Srpske (VRS) i Vojsku Republike Srpske Krajine (VRSK).

Akcija prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica iz Crne Gore početkom 1994. je izvedena u tijesnoj kooordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Bulatović pominje da je ispred MUP-a operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar unutrašnjih poslova.

Tako obuhvatna participacija crnogorske vlasti dokazuje kako deportacije iz proljeća 1992, zbog kojih je Crna Gora u vansudskom poravnanju otplatila odštetu porodicama pobijenih bošnjačkih civila, nije bila nikakav incident niti nesnalaženje vlasti već logična posljedica njene političke filozofije.

Dokument Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine je dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu za proces protiv generala Perišića. Prema tom dokumentu, Bulatović je upozorio VSO da je „rizik jako veliki” ukoliko akcija bude otkrivena u domaćoj ili međunarodnoj javnosti. Potom je Milošević objasnio kako je sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom razgovarao o prislinoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „ …Verovatno da postoji određen broj ljudi koji se sami jave kad dobiju vojne pozive. Nema potrebe ljude hapsiti ako će jedan broj njih normalno da se javi. Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi, kao što se i kod nas privodilo; ne privodi se svako ko se zove u vojsku; nego, kada se ogluši o vojni poziv, onda se privodi isto kao usluga organima Republike Srpske (RS) ili Republike Srpske Krajine (RSK).

Zato sam im (Karadžiću i Krajišniku – prim.a.) rekao: ‘Izvolite, gospodo, u Zvorniku napravite regrutni sabirni centar’. Šta znači da vam mi privedemo? Gde da vam privedemo? Ima da napravite u Zvorniku regrutni sabirni centar, pa je skupljeno vaših 100 vojnih obveznika, natovareno u dva autobusa i predato vam u regrutnom sabirnom centru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamisao je da se skupljaju u naše kasarne, da se u našim kasarnama obuku i onda tek idu. Najgora stvar je što ih skidamo sa spiska Crvenog krsta. Ako se dokaže da smo nekom nasilno otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija; bez obzira kolika je, bez nje bismo teško mogli držati sve izbjeglice. Inače, takav je princip u međunarodnim humanitarnim organizacijama.

Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi Vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore (Nikole Pejakovića, 1992-1995. ministra unutrašnjih poslova u Vladi Mila Đukanovića – prim.a). On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će, da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni; sjutra će za njima doći žena i djeca da kukaju i pitaju na osnovu čega ste ga povukli i doveli u kasarnu; odnosno, da kaže da je zahtjev VRS odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova RS da privedemo te ljude”.

ZORAN LILIĆ: „Koliko se sećam, dogovor sa njima je da to bude zahtev jedne i druge vlade našim republičkim vladama i da se na osnovu toga završi cela tehnika o kojoj si govorio”.

MOMIR BULATOVIĆ: ,,Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju RSK, niti u RS. Ali, te izvađene spiskove oni moraju da potpišu, pečatiraju i da to bude zahtjev njihove vlade”.

ZORAN LILIĆ: „To je njihov poziv; mi samo pružamo tehničku uslugu da im se to omogući”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ako dozvolite, gospodine Predsedniče, pošto sam ja u toku. Imamo evidenciju za oko 19.000 vojnih obveznika ukupno. Koristeći našu evidenciju, a ne Crvenog krsta, mi te ljude pozivamo na zahtev RS i RSK. Sa vama se potpuno slažem da vojska može da okrene te ljude protiv sebe po mnogo čemu. Ali, jedini način je da ih mi pozovemo pomoću naših spiskova i da ih isporučimo nastavnim centrima koji su već pripremljeni. Ako se ne odazovu, onda da se sa tim spiskovima obratimo MUP-u da ih privode. Bilo bi najbolje kada bi direktno RS i RSK uradile preko MUP-a. Ali, do sada je bilo niz pokušaja i nije na tome ništa urađeno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Čiji pečat nosi poziv koji dolazi do određenog obveznika?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Vojske Jugoslavije”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je problem!”

PAVLE BULATOVIĆ: „Normalno bi bilo da RS i RSK imaju precizniju evidenciju”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nemaju oni nikakvu evidenciju. U tome je problem”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Imate činjenicu da je jedan broj tih obveznika već zaposlen; dakle, imaju radno mjesto, izvadili su lične karte, itd”.

PAVLE BULATOVIĆ: „Neko je dobio i državljanstvo”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne možete tjerati onog ko je dobio državljanstvo. Ali, to je mali broj. Ja znam da u Crnoj Gori niko nije dobio državljanstvo. Čitav problem se može riješiti na način da se koriste pečati VRSK i VRS”.

ZORAN LILIĆ: „Tehnički je to sprovodljivo; neka se njima dostave spiskovi, oni neka daju pozive; dostave ih ovde, ako nemaju evidenciju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Pečat Vojske Jugoslavije može imati strašne posljedice”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Mi to možemo da izmenimo”.

ZORAN LILIĆ: „Mi to moramo da izmenimo”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Međutim, problem će, u suštini, ostati isti. Ovde, zaista, izbegavamo pritisak na Vojsku Jugoslavije, ali problem će ostati isti u smislu efikasnosti isporučivanja tih ljudi. Jer, svejedno je, ako se on ne odazove na taj poziv, mora stupiti na scenu presija; a presiju ne može vršiti vojska nego milicija. Efekat je onda potpuno isti. Jer, iza milicije stoji vlast. Zahvaljujem na sugestiji, mi možemo da promenimo, umesto pečata Vojske Jugoslavije, da stavimo pečate VRS i VRSK”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je suština. Zatim, može putem faksa da policija RS zamoli policiju Srbije i Crne Gore da u skladu sa tim spiskovima isporuči ljude koji neće da se odazovu pozivu. Onda to nije odnos dvije vojske, već policije”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Naravno, traži jedna vlada od druge vlade da se njihovi građani koji su vojni obveznici upute u sabirni centar, na primer, u Zvornik; ili, sabirni centar u Trebinju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam i prošli put rekao da odobravam tu aktivnost zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd. Ali, realno, to nijesu ljudi koji hoće svojevoljno da se bore; jer, da su htjeli da ostanu, ne bi dolazili ovdje. S druge strane, dići će paklenu galamu i napraviće nam svima mnogo veću štetu nego što će biti koristi. Zato se moramo zaštiti. Predlažem da se dobro razmisli o čitavom poslu, ne sporeći suštinu naše odluke”.

ZORAN LILIĆ: „Naša odluka je upravo bila zasnovana na tim principima”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamaram vas sa tim; ali, u konkretnoj realizaciji, zahtjeva se sljedeće: dobija Janko Janković papir sa pečatom Vojske Jugoslavije da se pojavi u RS. Ako neće, hapsi ga naša policija, ali na osnovu zahtjeva Vlade RS i Vlade RSK. A tu će Vojska Jugoslavije da pruži usluge – da možemo da ih smjestimo, nahranimo, prebacimo, itd”.

ZORAN LILIĆ: „Dobro, to je u redu. Znači, odustajemo od pređašnjeg načina okupljanja tih ljudi. To će Pavle (Pavle Bulatović – prim.a) da koordinira…”

(Nakon prekida 17. sjednice VSO 10. januara 1994, ista sjednica je nastavljena tri dana kasnije – prim.a.).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja bih vas nešto informisao, vezano za predloge sa prošle sednice. Mi sa pozivima RS i RSK pozivamo vojne obveznike. Organizujemo tehniku pozivanja i prevoženja, ako se nama jave. Ako se nama ne javljaju, onda preko MUP-ova obe republike, zahtev dolazi ovde da oba MUP-a njih privedu kod nas i mi ih vodimo do centra Zvornik ili Bijeljina”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Zašto to vodi vojska?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Pa, ko će? Ako ulovi jednog, gde da ga stavi, ne može u zatvor”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Skupio bih jedan autobus i vozio za Zvornik”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su oni bili pravi i dobri građani, oni ne bi ni pobegli. On će opet odatle da pobegne”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi u SR Jugoslaviji moramo donijeti niz destimulativnih mjera. Sada gledam konkurs za stanove. Kada dođu kao izbjeglice, nemaju ništa, tamo imaju imanje, kuću, ali to on ne računa; ovdje traži stan, dobije posao, itd…”

Na 17. sjednici VSO se nije više pričalo o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica. No, već na narednoj, 18. sjednici VSO održanoj 7. februara 1994. na dnevnom redu se našla ista tema. Ta sjednica VSO je, pored članova – predsjednika SRJ, Srbije i Crne Gore, takođe okupila i druge najviše državne i vojne zvaničnike SR Jugoslavije.

18. sjednici VSO prisustvovao je i tadašnji republički premijer – Milo Đukanović.

Jesu li Nikšićani „poginuli”?

VSO je redovno bio informisan o ilegalnom angažovanju snaga Vojske Jugoslavije u bosanskom ratu. Vojno uplitanje Srbije i Crne Gore u bosanski rat bio je i povod da Savjet bezbjednosti UN maja 1992. uvede sankcije. I nakon toga, vlasti SRJ su lažno poricale da tamo upućuju svoje jedinice.

Praksa najdirektnije vojne infiltracije oružanih snaga SRJ u sukob na teritoriji BiH nastavljena je i kasnije. Na 18. sjednici VSO, održanoj 7. februara 1994 –prema dokumentu Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 7. februara 1994. godine,predočena je posebna Informacija o angažovanju Vojske Jugoslavije.

Za razliku od jedinstvenog stava da se izbjeglice Srbi prisilno liferuju u rat, Momir Bulatović je pokrenuo polemiku sa generalom Perišićem o „tajnog upućivanja pripadnika Vojske Jugoslavije u bosanski rat”. Neposredan povod je bila pogibija dvojice Nikšićana, pripadnika specijalne jedinice Vojske Jugoslavije, na nekom od frontova preko Drine.

Toj polemici je prisustvovao i Milo Đukanović.

ZORAN LILIĆ: „Imamo još Informaciju o angažovanju Vojske Jugoslavije”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Sada tamo nema ni jedna jedina jedinica Vojske Jugoslavije, niti na prostoru RS, niti na prostoru RSK, sem starešina, po onom principu kako je ovde doneta odluka: rođeni na tom prostoru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Da, ali bila je ova padobranska brigada iz Beograda” (63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije je bila iz Niša – prim.a).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nije bila kompaktna jedinica, već se išlo po principu dobrovoljnosti. Nijedan vojnik koji je na služenju vojnog roka nije išao. Išli su vojnici profesionalci – dobrovoljno, i starešine – dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Uopšte nijesu znali gdje idu!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali gde idu verovatno ne bi otišli!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je veliko pitanje!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali, bilo bi to ‘probijeno’. Svet nas zbog toga ne napada, kažu da nemaju argumenata. Da je to bilo saopšteno, sigurno bi nas opružili kao i Hrvate”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nema potrebe da nas optužuju i napadaju, kada su nas već napali i kaznili. To nije nikakav problem – ako mi treba da tamo pošaljemo neku našu jedinicu da nekoga spasi u nevolji, da to uradimo; ali, mora se poštovati Ustav i zakon; mora se znati kako se o tome donosi odluka.

S druge strane, mi moramo ozbiljno da razgovaramo i sa našim prijateljima iz RS šta to znači, ako stabilnost fronta zavisi od toga hoćemo li mi poslati nekoliko desetina ili stotina ljudi, pa da nam izgine od toga sedam-osam a da niko o tome ništa ne zna; to je poseban problem! To je veoma, veoma loša praksa. Posebno je to loše što o tome nijesu informisani članovi VSO”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Tamo nema naše ni jedne jedinice. Ako je neko tamo išao kao dobrovoljac, nije strašno. Ali, treba da se informišemo pre nego što se to realizuje”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja neću i nemam pravo ni jednu jedinicu da angažujem bez odluke VSO; nemamo ni svi mi pravo koji ovde sedimo, bez dobrovoljnosti, ili, pak, bez proglašenja ratnog stanja”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Znam, ali u suštini je bila angažovana jedinica, bez odluke Ratnog savjeta i bez dobrovoljnosti!?”

MOMČILO PERIŠIĆ: Ko god je išao, išao je dobrovoljno. Ja to tvrdim. A za ovo prvo – u pravu ste!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je traljavo i nespretno izvedeno. U subotu sam razgovarao sa Šešeljem (Vojislavom Šešeljem, u to vrijeme predsjednikom opozicione parlamentarne partije i u Srbiji i u Crnoj Gori – prim.a.). On mi je održao ‘slovo’, predavanje: ‘Šta vi to radite?’ On mi je sve detalje ispričao, iako sam ih znao i drugim putem. Znam to, jer su poginuli neki momci iz Nikšića koje sam poznavao. To što zna Šešelj, zna svako živi. Prema tome, to nije stvar zaštite državne tajnosti i naše politike koju mi vodimo”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako Šešelj zna državne tajne, onda nešto nije u redu”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne samo da ih zna, nego ima pravo da kritikuje zato što je to urađeno tako trapavo, tako bez veze. On tvrdi da je to i provaljeno; da su ljudi poginuli na taj način što su Muslimani znali gdje stiže naša jedinica. Ne komentarišem da li je to istinito, ili nije. Ako nekome može pasti na pamet da tako nešto uradi, onda stvarno treba da se zamislimo da li u ovoj zemlji postoji Ustav i zakon?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ja ne verujem da je istina to što govori Šešelj. Dajte, da vidimo, šta je rekao Šešelj?”

RADOJE KONTIĆ: „Poginulo je nekoliko Nikšićana”.

ZORAN LILIĆ: „Mislim da možemo da se složimo oko zaključka da ni jedna jedinica ne može biti angažovana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Osim ove! Poginula su dvojica momaka iz Nikšića. Ja sada treba da se suočim sa njihovim roditeljima, da im kažem kako i zašto su poginuli!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ:„Ako su išli kao dobrovoljci, onda je sve jasno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nijesu išli kao dobrovoljci”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako ih je naterao neko da idu, to je onda drugo!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Od svih tih ljudi koji su išli imam napismeno da su išli dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nama to Zapad sada neće prigovoriti, nego će prigovoriti onda kada bude trebalo da se skidaju sankcije. Dobro, ništa!”

(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE IBAR-A: Ko će u vlast, ko niz vodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar pravde Andrej Milović, ukoliko parlamentarna većina usvoji  prijedlog premijera Milojka Spajića  za njegovo razrješenje, neće sa te pozicije otići zbog IBAR-a, ili loših zakonskih rješenja.  U središtu političkih trvenja u vlasti, kojih je sve više, nijesu  principi i reforme, već borba za moć

 

Tek što su u parlamentu usvojeni tzv IBAR zakoni, krenula su politička trvenja. Sedmica je otvorena konferencijom za štampu ministra pravde Andreja Milovića, na kojoj je on pozvao premijera Spajića da predloži Skupštini  da ga razriješi.

„Predsjedniče Vlade Spajiću, pozivam Vas da uputite prijedlog Skupštini za smjenu ministra pravde koji Vas je svugdje branio. Šta će reći plenum i kako će komentarisati moj dosadašnji rad – vidjećemo”, saopštio je Milović. U nastavku je obrazlagao kako je zbog IBAR-a ćutao kada je „mučki protivstatutarno“ isključen iz Pokreta Evropa sad, te ocijenio da je došlo vrijeme da Spajić i on svedu političke i institucionalno račune: „Prije negoli njegovo toksično okruženje, a onda i on povuče sve ka ponoru, kako PES koji je počeo da vuče ka ponoru, tako Vladu i cijelu Crnu Goru“.

Konferencija je uslijedila nakon što je Spajićeva Vlada donijela krajem sedmice odluku da jedan od IBAR zakona iz domena pravosuđa u parlamentu na završnoj sjednici  predstavlja Momo Koprivica, potrpedsjednik Vlade za politički sistem, a ne ministar pravde. Prethodno je Spajić uputio notu predsjedniku Parlamenta Andriji Mandiću da ministri ne mogu u Skupštini prihvatiti bez konsultacija sa Vladom amandmanske intervencije. Nakon što je Milović prihvatio jedan od amandmana, za koji kaže da je „čisto tehnički“, odlučeno je da ga zamijeni Koprivica, koji bi prema nezvaničnim izvorima, mogao biti novi ministar pravde.

Premijer je uzvratio prijedlogom Skupštini za razrješenje Milovića.  „Nakon što sam, kada su mi obaveze to dozvolile, ispratio današnji nastup ministra Andreja Milovića, moram priznati da sam sasvim siguran u ispravnost odluke da Skupštini predložim njegovo razrješenje“, ocijenio je Spajić odmah nakon konferencije, nakon čega je taj prijedlog uputio parlamentu.

“Sa tom odlukom, istini za volju, upoznao sam ga prije njegovog javnog istupa, što njegovu konferenciju za medije u konačnom čini običnom predstavom za javnost”, saopštio je.  „Preciznosti radi, Milovićevi raniji nastupi u javnosti, na koje sam mu vrlo jasno skretao pažnju, a na momente ih se i stidio, razlog su podnošenja prijedloga za njegovu smjenu, koji zbog rada na ispunjavanju evropske agende nije mogao biti podnijet ranije”.

Konačno, Spajić je optužio Milovića da je “stao rame uz rame sa predsjednikom Crne Gore  u pokušaju destabilizacije integriteta Vlade i time urušavanja evropskog puta Crne Gore”.  Spajić tvrdi : “Nije slučajnost da u trenutku kada su i Vlada i Skupština demonstrirale rezultate u poglavljima 23 i 24 i ispunile neophodne uslove za dobijanje IBAR-a, kreće koordinisana opstrukcija ministra Milovića i predsjednika Milatovića”.  Milatović je prethodno odbio da potpiše dva od 12 IBAR zakona koji su mu upućeni. Jedan se odnosi na zakon o RTCG, a drugi o sudskom savjetu. Civilni sektor smatra da su Milatovićevi razlozi za kritiku tih rešenja opravdani.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AFERA TUNEL: Izgubljeni u mraku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok čekamo da istina konačno izađe iz tunela, ako tamo već nije trajno zatrpana i zabetonirana, predstavnici nove vlasti svu krivicu za sve evidentniji neuspjeh istrage prebacuju na svoje prethodnike. Ostaje samo kontinuitet neriješenih zločina koji su potresli Crnu Goru

 

Da je u administrativnom centru Podgorice, u kojem se nalaze najvažnije državne institucije, u tajnosti iskopano 30 metara tunela od stambene zgrade do depoa Višeg suda, saznali smo u septembru prošle godine. Činjenica da je, neopaženo, moguće iskopati tunel u zoni u kojoj se nalaze štićeni objekti poput Skupštine, Vlade, Ustavnog suda, Centralne banke, otvorilo je brojna pitanja o stanja u bezbjednosnom sektoru u Crnoj Gori.

Devet mjeseci kasnije sumnje su samo produbljene. Ove sedmice, Osnovni sud u Podgorici ukinuo je pritvor državljaninu Srbije Vladimiru Eriću, osumnjičenom da je učestvovao u kopanju tunela koji je vodio do depoa Višeg suda. Erić je bio u pritvoru od marta, kada je na osnovu međunarodne potjernice izručen iz Švedske. Iz suda je saopšteno da se Erićev DNK ne poklapa sa tragovima koji su pronađeni u tunelu.

,,Imajući u vidu navedene rezultate DNK vještačenja, dovedena je u pitanje osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivična djela stavljena mu na teret, što za posljedicu mora imati ukidanje pritvora okrivljenom”, naveli su iz suda. Iz Osnovnog državnog tužilaštva su uložili žalbu Višem sudu na ovu odluku, te naveli da imaju dokaze i da je njihova istraga u završnoj fazi.

U sklopu istrage, do sada su bile uhapšene četiri osobe iz Podgorice – Katarina Baćović, Nikola Milačić, Ivica Piperović i Marijan Vuljaj, zbog sumnje da su povezani sa kopanjem tunela. Vrhovni sud u januaru ove godine odbio je da im produži pritvor, jer Osnovno tužilaštvo nije navelo za koje krivično djelo ih tereti, za koji period, niti su date činjenice na osnovu kojih se traži produženje pritvora.

Po saznanjima policije u kopanju tunela učestvovali su i državljani Srbije Veljko i Milan Marković, Dejan Jovanović i Vladimir Erić. Osim oslobođenog Erića, ostali osumnjičeni su i dalje nedostupni crnogorskim istražiteljima. Tokom dosadašnje istrage nije pronađen nijedan predmet iz dokaznog materijala koji je ukraden iz depoa Višeg suda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DPS FENOMENOLOGIJA: Između štitonoša i insajdera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prijetnja Đukanoviću danas su oni sa kojima je gradio višedecenijski sistem nejednakih i privilegovanih. I koji su od tog sistema profitirali. Brane ga, ako treba i “radikalno”, mladi nasljednici koji nemaju teško breme prošlosti, ni prve milione. Ponašanje novih čelnika DPS  svjedoči da oni,  uprkos onom prividu neposrednih izbora, nijesu  izabrani  već – zaglavareni. Vođa je  i dalje vođa

 


Danijel Živković
, lider Demokratske partije socijalista zacementirao je ove sedmice mogućnost da ta stranka sa novim rukovodstvom krene putem reformi. U razgovoru za podgoričku Antenu M, Živković je poručio da će odgovor na eventualno hapšenje Đukanovića biti- “radikalan”.

“Ako postoji ta i takva namjera, i ako neko misli da će političkim uticajem ili instrumentalizacijom pravosuđa da pokrene i nastavi spiralu revanšizma ili da kroz iskazanu namjeru eventualno krene u takav naum, onda nemojte da imate dilemu da će odgovor biti radikalan. To znači da ćemo se organizovati dovoljno dobro da ćemo takve naume spriječiti”, saopštio je mladi Đukanovićev nasljednik.

I ranije se vidjelo da novo rukovodstvo DPS-a ne namjerava da napravi otklon od Đukanovićevog nasleđa i suštinski reformiše stranku. Jedan od nedavnih očiglednih znakova bio je i onaj kada je Živković  stao iza  Đukanovićevih opasnih poruka da  hapšenja bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića i nekadašnjeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora Zorana Lazovića mogu rezultirati osvetama.  Istih dana mlado rukovodstvo DPS-a stajalo je uz Đukanovića i na sahrani Nikšićanina Brana Mićunovića, sa kojim je višedecenijski vođa svojevremeno dijelio međunarodnu optužnicu za šverc cigareta. To je onaj zvanični dio. Nezvanično, dijelili su još toga.

Živkovićeve najnovije poruke govore ne samo da ova stranka pod novim rukovodstvom institucije poštuje samo ako ih kontroliše, već i da se zarad bespogovorne lojalnosti Đukanoviću, odriče i svoje evropske maske.

Sa Živkovićem se slažu i ostali u stranci. Potpredsjednik DPS-a Jevto Eraković saopštio da je Živkovićeva izjava primjerena i da je njom poslata poruka da “niko neće mirno posmatrati da se nešto dešava nezakonito, protivustavno i selektivno…, nego da želimo svim sredstvima da branimo ono što je u okvirima zakona i Ustava Crne Gore”.  Po Erakoviću je normalno da Đukanović bude izvan zakona. Nedodirljiv.  Po onoj, svi smo jednaki, samo su neki jednakiji.

Sve zajedno to svjedoči da novo vođstvo DPS- a, uprkos onom prividu neposrednih izbora, nije izabrano  već – zaglavareno. Vođa je  i dalje vođa.

Živkovićeva najava radikalnog odgovora na eventualno Đukanovićevo hapšenje  uslijedila je nakon prošlonedeljne objave hrvatskog Jutarnjeg lista  da bi Đukanović mogao biti lišen slobode “sljedećih dana”, i da su to saznali “iz dobro obaviještenih izvora u Podgorici bliskih tom nekadašnjem crnogorskom lideru”.

„Dakle, kako se priča po Podgorici, državno tužilaštvo, koje je sada pod kapom vladajuće prosrpske koalicije, to bombastično hapšenje priprema nakon što se navodno dogovorilo s nedavno iz Velike Britanije izručenim ‘biznismenom’ Duškom Kneževićem koji je navodno pristao da sarađuje i bude ‘zaštićeni svedok pokajnik'”, navodi Jutarnji list.

Duško Knežević saslušan je u tužilaštvu povodom afera Ničija kuća i Prvi milion, koje se vezuju za Đukanovića,  a za koje Knežević tvrdi da ima dokaze. On je, međutim, odbio da ih iznese „dok mu se ne pruže određene garancije“.

Analitičari ukazuju  da posljednje izjave iz DPS-a nesporno predstavljaju prijetnje i pritisak na tužilaštvo, i da imaju za cilj da “delegitimizuju” rad te institucije. Takođe, smatraju da je u pozadini zebnja Đukanovića od Kneževićevih insajderskih informacija koje bi mogao saopštiti tužilaštvu. Specijalani tužilac Vladimir Novović je tako bio tema kritika poslanika DPS- a  na ovonedjeljnoj sjednici o IBAR zakonima.

“Prisutan je  narativ o Skaj tužiocu (Novoviću), ‘političkim tasterima’ i slično. Ovim se podriva povjerenje javnosti ili bar dijela javnosti u rad ovog organa, s jasnom porukom da su otvoreni postupci nepravedni i da će i ovo proći. Time se šalju i poruke kojima će se podići moral u svojim redovima, odnosno da politička snaga i dalje stanuje u ‘njihovim’ redovima”, ocjenjuje Sergej Sekulović, analitičar i bivši ministar unutrašnjih poslova.  

Direktorica Akcija za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević ocijenila je da je pozadina ovakvih izjava  uvijek ili pokušaj uticaja na tužilaštvo ili dodvoravanje onome kome se nudi zaštita. Ona smatra  da na tužilaštvo te prijetnje ne bi trebale da utiču. “Osim da se eventualno pripreme za procesuiranje svih tih najavljenih krivičnih djela ako ona budu izvršena”.

Većina vladajućih partija oštro je reagovla na poruke Živkovića, osim iz Nove srpske demokratije. Funkcioner te stranke Jovan Vučurović saopštio je da  ne vidi problem u tome i da „svi imaju pravo da brane svoje ljude“ . I od zakona valjda.

U svakom slučaju, zanimljiva je aktuelna  DPS fenomenologija.  Prijetnja Đukanoviću danas su oni sa kojima je gradio višedecenijski sistem nejednakih i privilegovanih. I koji su od tog sistema profitirali. A brane ga, ako treba i “radikalno”, oni koji iza sebe nemaju teško breme prošlosti, ni prve milione.

Neki od dugogodišnjih Đukanovićevih saboraca postaće i njegova politička konkurencija.  Bivši DPS premijer i dugogodišnji šef tajne policije u doba Đukanovića, Duško Marković bi u  narednih petnaestak dana, javili su mediji,  trebalo da objelodani program i osnivače partije koju osniva. Marković je nedavno podnio ostavku na članstvo u DPS-u.

Duško Marković se povezuje sa brojnim aferama prethodnog režima, između ostalog sa švercom cigareta i tzv. mojkovačkim kriminalnim klanom, što je on više puta negirao, tvrdeći da su te optužbe “najobičnija” glupost”. Markovićev kum Veselin Veljović, još jedan od stubova bivšeg režima čije se ime takođe vezivalo za mojkovački klan, uhapšen je u julu prošle godine. Tužilaštvo ga tereti ga da je povjerljivim informacijama pomagao šefu kriminalne organizacije Aleksandru Mrkiću da švercuje cigarete. Marković je bo na čelu tajne policije u vrijeme ubistva urednika Dana Duška Jovanovića.  Deceniju nakon ubistva saopštio je da je dok je bio na čelu tajne službe upozoravao MUP  da je Duško Jovanović  ugrožen.  Tadašnji urednik Dana Nikola Marković podnio je zbog te izjave krivičnu prijavu tražeći da se Duško Marković „ odrekne imuniteta i progovori o svemu što je kao načelnik Službe državne bezbjednosti znao, a što se tiče ubistva Duška Jovanovića, odnosno da nam kaže ko je to prijetio i od koga je bio ugrožen život tadašnjem glavnom i odgovornom uredniku lista Dan.“  Marković se nije odrekao imuniteta i do danas na tu temu više nije rekao ništa. Zbog afere  trgovinom ženama S. Č, SDP je 2003. godine odbio da podrži njegovo imenovanje za ministra policije.

Marković se danas predstavlja kao budući lider nove partije koji nikad nije bio “ničije oruđe – pojedinaca, interesnih grupa, medija, pa ni DPS-a”, kako je napisao na mreži X.

Programski manifest i osnivači Markovićeve partije, biće, kako se najavljuje, predstavljeni na konferenciji za medije u narednih desetak dana. Stranka će se navodno temeljiti na evropskim vrijednostima i građanskom konceptu društva, a inicijativni odbor partije broji oko 50 članova koji su predstavljeni kao  – “doktori nauka, profesori, ljekari, inženjeri, ugledni pravnici, ekonomisti”. Za sada se samo zna da je među njima bivša ministarka nauke u Markovićevoj vladi  Sanja Damjanović.

Novo rukovodstvo DPS-a sa posljednjim izjavama pomaže  da  Duško Marković, „crna kutija“ Đukanovićevog režima, nastupa kao nekakav reformista. Baš kao što su za Đukanovićev rejting i dobre rezultate DPS-a na izborima najzaslužnije nove vlasti.  Prema nedavnom istraživanju DAMAR-a Đukanović je treći najpopularniji političar (iako to zvanično nije)u Crnoj Gori, odmah nakon Jakova Milatovića i Milojka Spajića. Isto istraživanje pokazuje da bi u slučaju samostalnog nastupa partija na izborima PES imao  22,8 odsto glasova,a DPS – 21, 1 odsto. Na lokalnim izborima u Budvi DPS je osvojio sedam mandata, a u Andrijevici 11 mandata i najbolji pojedinačni rezultat, bolji nego na parlamentarnim izborima.

Srećne promjene.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo