Povežite se sa nama

MONITORING

Hapsili izbjeglice i držali ih u kasarni

Objavljeno prije

na

Na 17. sjednici Vrhovnog savjeta odbrane (VSO), održanoj 10. januara 1994, pa nastavljenoj tri dana kasnije, osim Momira Bulatovića, prisustvovali su: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Slobodan Milošević (predsjednik Srbije), zatim načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general-pukovnik Momčilo Perišić, te članovi i funkcioneri DPS-a: savezni premijer Radoje Kontić i Pavle Bulatović … Pod tačkom Tekuća pitanja Momir Bulatović je informisao VSO o toku akcije prisilne mobilizacije i deportacija izbjeglica iz tadašnje SR Jugoslavije. U Crnoj Gori je tada bilo „približno oko 900” (procjena Momira Bulatovića) vojno-sposobnih Srba iz BiH i Hrvatske koje je VSO planirao za upućivanje u Vojsku Republike Srpske (VRS) i Vojsku Republike Srpske Krajine (VRSK).

Akcija prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica iz Crne Gore početkom 1994. je izvedena u tijesnoj kooordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Bulatović pominje da je ispred MUP-a operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar unutrašnjih poslova.

Tako obuhvatna participacija crnogorske vlasti dokazuje kako deportacije iz proljeća 1992, zbog kojih je Crna Gora u vansudskom poravnanju otplatila odštetu porodicama pobijenih bošnjačkih civila, nije bila nikakav incident niti nesnalaženje vlasti već logična posljedica njene političke filozofije.

Dokument Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine je dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu za proces protiv generala Perišića. Prema tom dokumentu, Bulatović je upozorio VSO da je „rizik jako veliki” ukoliko akcija bude otkrivena u domaćoj ili međunarodnoj javnosti. Potom je Milošević objasnio kako je sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom razgovarao o prislinoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „ …Verovatno da postoji određen broj ljudi koji se sami jave kad dobiju vojne pozive. Nema potrebe ljude hapsiti ako će jedan broj njih normalno da se javi. Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi, kao što se i kod nas privodilo; ne privodi se svako ko se zove u vojsku; nego, kada se ogluši o vojni poziv, onda se privodi isto kao usluga organima Republike Srpske (RS) ili Republike Srpske Krajine (RSK).

Zato sam im (Karadžiću i Krajišniku – prim.a.) rekao: ‘Izvolite, gospodo, u Zvorniku napravite regrutni sabirni centar’. Šta znači da vam mi privedemo? Gde da vam privedemo? Ima da napravite u Zvorniku regrutni sabirni centar, pa je skupljeno vaših 100 vojnih obveznika, natovareno u dva autobusa i predato vam u regrutnom sabirnom centru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamisao je da se skupljaju u naše kasarne, da se u našim kasarnama obuku i onda tek idu. Najgora stvar je što ih skidamo sa spiska Crvenog krsta. Ako se dokaže da smo nekom nasilno otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija; bez obzira kolika je, bez nje bismo teško mogli držati sve izbjeglice. Inače, takav je princip u međunarodnim humanitarnim organizacijama.

Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi Vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore (Nikole Pejakovića, 1992-1995. ministra unutrašnjih poslova u Vladi Mila Đukanovića – prim.a). On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će, da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni; sjutra će za njima doći žena i djeca da kukaju i pitaju na osnovu čega ste ga povukli i doveli u kasarnu; odnosno, da kaže da je zahtjev VRS odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova RS da privedemo te ljude”.

ZORAN LILIĆ: „Koliko se sećam, dogovor sa njima je da to bude zahtev jedne i druge vlade našim republičkim vladama i da se na osnovu toga završi cela tehnika o kojoj si govorio”.

MOMIR BULATOVIĆ: ,,Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju RSK, niti u RS. Ali, te izvađene spiskove oni moraju da potpišu, pečatiraju i da to bude zahtjev njihove vlade”.

ZORAN LILIĆ: „To je njihov poziv; mi samo pružamo tehničku uslugu da im se to omogući”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ako dozvolite, gospodine Predsedniče, pošto sam ja u toku. Imamo evidenciju za oko 19.000 vojnih obveznika ukupno. Koristeći našu evidenciju, a ne Crvenog krsta, mi te ljude pozivamo na zahtev RS i RSK. Sa vama se potpuno slažem da vojska može da okrene te ljude protiv sebe po mnogo čemu. Ali, jedini način je da ih mi pozovemo pomoću naših spiskova i da ih isporučimo nastavnim centrima koji su već pripremljeni. Ako se ne odazovu, onda da se sa tim spiskovima obratimo MUP-u da ih privode. Bilo bi najbolje kada bi direktno RS i RSK uradile preko MUP-a. Ali, do sada je bilo niz pokušaja i nije na tome ništa urađeno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Čiji pečat nosi poziv koji dolazi do određenog obveznika?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Vojske Jugoslavije”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je problem!”

PAVLE BULATOVIĆ: „Normalno bi bilo da RS i RSK imaju precizniju evidenciju”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nemaju oni nikakvu evidenciju. U tome je problem”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Imate činjenicu da je jedan broj tih obveznika već zaposlen; dakle, imaju radno mjesto, izvadili su lične karte, itd”.

PAVLE BULATOVIĆ: „Neko je dobio i državljanstvo”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne možete tjerati onog ko je dobio državljanstvo. Ali, to je mali broj. Ja znam da u Crnoj Gori niko nije dobio državljanstvo. Čitav problem se može riješiti na način da se koriste pečati VRSK i VRS”.

ZORAN LILIĆ: „Tehnički je to sprovodljivo; neka se njima dostave spiskovi, oni neka daju pozive; dostave ih ovde, ako nemaju evidenciju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Pečat Vojske Jugoslavije može imati strašne posljedice”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Mi to možemo da izmenimo”.

ZORAN LILIĆ: „Mi to moramo da izmenimo”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Međutim, problem će, u suštini, ostati isti. Ovde, zaista, izbegavamo pritisak na Vojsku Jugoslavije, ali problem će ostati isti u smislu efikasnosti isporučivanja tih ljudi. Jer, svejedno je, ako se on ne odazove na taj poziv, mora stupiti na scenu presija; a presiju ne može vršiti vojska nego milicija. Efekat je onda potpuno isti. Jer, iza milicije stoji vlast. Zahvaljujem na sugestiji, mi možemo da promenimo, umesto pečata Vojske Jugoslavije, da stavimo pečate VRS i VRSK”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je suština. Zatim, može putem faksa da policija RS zamoli policiju Srbije i Crne Gore da u skladu sa tim spiskovima isporuči ljude koji neće da se odazovu pozivu. Onda to nije odnos dvije vojske, već policije”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Naravno, traži jedna vlada od druge vlade da se njihovi građani koji su vojni obveznici upute u sabirni centar, na primer, u Zvornik; ili, sabirni centar u Trebinju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam i prošli put rekao da odobravam tu aktivnost zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd. Ali, realno, to nijesu ljudi koji hoće svojevoljno da se bore; jer, da su htjeli da ostanu, ne bi dolazili ovdje. S druge strane, dići će paklenu galamu i napraviće nam svima mnogo veću štetu nego što će biti koristi. Zato se moramo zaštiti. Predlažem da se dobro razmisli o čitavom poslu, ne sporeći suštinu naše odluke”.

ZORAN LILIĆ: „Naša odluka je upravo bila zasnovana na tim principima”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamaram vas sa tim; ali, u konkretnoj realizaciji, zahtjeva se sljedeće: dobija Janko Janković papir sa pečatom Vojske Jugoslavije da se pojavi u RS. Ako neće, hapsi ga naša policija, ali na osnovu zahtjeva Vlade RS i Vlade RSK. A tu će Vojska Jugoslavije da pruži usluge – da možemo da ih smjestimo, nahranimo, prebacimo, itd”.

ZORAN LILIĆ: „Dobro, to je u redu. Znači, odustajemo od pređašnjeg načina okupljanja tih ljudi. To će Pavle (Pavle Bulatović – prim.a) da koordinira…”

(Nakon prekida 17. sjednice VSO 10. januara 1994, ista sjednica je nastavljena tri dana kasnije – prim.a.).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja bih vas nešto informisao, vezano za predloge sa prošle sednice. Mi sa pozivima RS i RSK pozivamo vojne obveznike. Organizujemo tehniku pozivanja i prevoženja, ako se nama jave. Ako se nama ne javljaju, onda preko MUP-ova obe republike, zahtev dolazi ovde da oba MUP-a njih privedu kod nas i mi ih vodimo do centra Zvornik ili Bijeljina”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Zašto to vodi vojska?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Pa, ko će? Ako ulovi jednog, gde da ga stavi, ne može u zatvor”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Skupio bih jedan autobus i vozio za Zvornik”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su oni bili pravi i dobri građani, oni ne bi ni pobegli. On će opet odatle da pobegne”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi u SR Jugoslaviji moramo donijeti niz destimulativnih mjera. Sada gledam konkurs za stanove. Kada dođu kao izbjeglice, nemaju ništa, tamo imaju imanje, kuću, ali to on ne računa; ovdje traži stan, dobije posao, itd…”

Na 17. sjednici VSO se nije više pričalo o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica. No, već na narednoj, 18. sjednici VSO održanoj 7. februara 1994. na dnevnom redu se našla ista tema. Ta sjednica VSO je, pored članova – predsjednika SRJ, Srbije i Crne Gore, takođe okupila i druge najviše državne i vojne zvaničnike SR Jugoslavije.

18. sjednici VSO prisustvovao je i tadašnji republički premijer – Milo Đukanović.

Jesu li Nikšićani „poginuli”?

VSO je redovno bio informisan o ilegalnom angažovanju snaga Vojske Jugoslavije u bosanskom ratu. Vojno uplitanje Srbije i Crne Gore u bosanski rat bio je i povod da Savjet bezbjednosti UN maja 1992. uvede sankcije. I nakon toga, vlasti SRJ su lažno poricale da tamo upućuju svoje jedinice.

Praksa najdirektnije vojne infiltracije oružanih snaga SRJ u sukob na teritoriji BiH nastavljena je i kasnije. Na 18. sjednici VSO, održanoj 7. februara 1994 –prema dokumentu Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 7. februara 1994. godine,predočena je posebna Informacija o angažovanju Vojske Jugoslavije.

Za razliku od jedinstvenog stava da se izbjeglice Srbi prisilno liferuju u rat, Momir Bulatović je pokrenuo polemiku sa generalom Perišićem o „tajnog upućivanja pripadnika Vojske Jugoslavije u bosanski rat”. Neposredan povod je bila pogibija dvojice Nikšićana, pripadnika specijalne jedinice Vojske Jugoslavije, na nekom od frontova preko Drine.

Toj polemici je prisustvovao i Milo Đukanović.

ZORAN LILIĆ: „Imamo još Informaciju o angažovanju Vojske Jugoslavije”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Sada tamo nema ni jedna jedina jedinica Vojske Jugoslavije, niti na prostoru RS, niti na prostoru RSK, sem starešina, po onom principu kako je ovde doneta odluka: rođeni na tom prostoru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Da, ali bila je ova padobranska brigada iz Beograda” (63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije je bila iz Niša – prim.a).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nije bila kompaktna jedinica, već se išlo po principu dobrovoljnosti. Nijedan vojnik koji je na služenju vojnog roka nije išao. Išli su vojnici profesionalci – dobrovoljno, i starešine – dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Uopšte nijesu znali gdje idu!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali gde idu verovatno ne bi otišli!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je veliko pitanje!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali, bilo bi to ‘probijeno’. Svet nas zbog toga ne napada, kažu da nemaju argumenata. Da je to bilo saopšteno, sigurno bi nas opružili kao i Hrvate”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nema potrebe da nas optužuju i napadaju, kada su nas već napali i kaznili. To nije nikakav problem – ako mi treba da tamo pošaljemo neku našu jedinicu da nekoga spasi u nevolji, da to uradimo; ali, mora se poštovati Ustav i zakon; mora se znati kako se o tome donosi odluka.

S druge strane, mi moramo ozbiljno da razgovaramo i sa našim prijateljima iz RS šta to znači, ako stabilnost fronta zavisi od toga hoćemo li mi poslati nekoliko desetina ili stotina ljudi, pa da nam izgine od toga sedam-osam a da niko o tome ništa ne zna; to je poseban problem! To je veoma, veoma loša praksa. Posebno je to loše što o tome nijesu informisani članovi VSO”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Tamo nema naše ni jedne jedinice. Ako je neko tamo išao kao dobrovoljac, nije strašno. Ali, treba da se informišemo pre nego što se to realizuje”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja neću i nemam pravo ni jednu jedinicu da angažujem bez odluke VSO; nemamo ni svi mi pravo koji ovde sedimo, bez dobrovoljnosti, ili, pak, bez proglašenja ratnog stanja”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Znam, ali u suštini je bila angažovana jedinica, bez odluke Ratnog savjeta i bez dobrovoljnosti!?”

MOMČILO PERIŠIĆ: Ko god je išao, išao je dobrovoljno. Ja to tvrdim. A za ovo prvo – u pravu ste!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je traljavo i nespretno izvedeno. U subotu sam razgovarao sa Šešeljem (Vojislavom Šešeljem, u to vrijeme predsjednikom opozicione parlamentarne partije i u Srbiji i u Crnoj Gori – prim.a.). On mi je održao ‘slovo’, predavanje: ‘Šta vi to radite?’ On mi je sve detalje ispričao, iako sam ih znao i drugim putem. Znam to, jer su poginuli neki momci iz Nikšića koje sam poznavao. To što zna Šešelj, zna svako živi. Prema tome, to nije stvar zaštite državne tajnosti i naše politike koju mi vodimo”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako Šešelj zna državne tajne, onda nešto nije u redu”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne samo da ih zna, nego ima pravo da kritikuje zato što je to urađeno tako trapavo, tako bez veze. On tvrdi da je to i provaljeno; da su ljudi poginuli na taj način što su Muslimani znali gdje stiže naša jedinica. Ne komentarišem da li je to istinito, ili nije. Ako nekome može pasti na pamet da tako nešto uradi, onda stvarno treba da se zamislimo da li u ovoj zemlji postoji Ustav i zakon?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ja ne verujem da je istina to što govori Šešelj. Dajte, da vidimo, šta je rekao Šešelj?”

RADOJE KONTIĆ: „Poginulo je nekoliko Nikšićana”.

ZORAN LILIĆ: „Mislim da možemo da se složimo oko zaključka da ni jedna jedinica ne može biti angažovana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Osim ove! Poginula su dvojica momaka iz Nikšića. Ja sada treba da se suočim sa njihovim roditeljima, da im kažem kako i zašto su poginuli!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ:„Ako su išli kao dobrovoljci, onda je sve jasno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nijesu išli kao dobrovoljci”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako ih je naterao neko da idu, to je onda drugo!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Od svih tih ljudi koji su išli imam napismeno da su išli dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nama to Zapad sada neće prigovoriti, nego će prigovoriti onda kada bude trebalo da se skidaju sankcije. Dobro, ništa!”

(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA JE ZATEKLA, A ŠTA OSTAVLJA BIVŠA VLADA: DPS je bio gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaostavština Krivokapićeve Vlade može se, u polurečenici, opisati: protesti i sukobi na Cetinju povodom ustoličenja Joanikija Mićovića i program Evropa sad. Ostalo će se, manje-više, zaboraviti. Pošto je DPS ponovo na mjestu zločina

 

Vlada premijera Dritana Abazovića stupila je na dužnost. Bivši premijer Zdravko Krivokapić i „njegovi“ ministri otišli su u istoriju. Vrijeme je za svođenje računa i procjenu obećanja. Starih i novih.

„Crna Gora do sada nije imala bolju, kompetentniju i Vladu sa više znanja i umijeća nego što je trenutna”, ustvrdio je Krivokapić dok je bio boljeg raspoloženja, u vrijeme obilježavanja prve i posljednje godišnjice njegovog kabineta.

„Godinu i po trpjeli smo najgoru Vladu – ikad“, poručila je nakon razrješenja Krivokapićeve Vlade potpredsjednica DPS-a Sanja Damjanović. Zaboraviti apostole nećemo tako lako jer su nas vratili godina(ma) unazad – slijedi vrijeme odgovornosti“. Tu je bila i najava povratka DPS-a u vlast. Ili na mjesto zločina, prema interpretacijama druge strane.

Neki su pokušali da odvagaju. Predsjednik SNP-a i aktuelni ministar poljoprivrede Vladimir Joković pred smjenu Krivokapićeve Vlade je ocijenio: „Možda je ova Vlada najbolja, ali je premijer najgori u istoriji Crne Gore“. Drugi su ukazivali na specifičnost, ili apsurdnost političke situacije. „Potpredsednik najgore Vlade u istoriji Crne Gore, Dritan Abazović, sada bi trebalo kao premijer da popravi štetu koju je ta Vlada napravila. Pa to je genijalno!“, izjavio je pisac i politički analitičar Andrej Nikolaidis. Previđajući da šteta koju treba sanirati nije od juče.

Svaka od izrečenih teza  vodi do seta pitanja: šta je zaostavština Krivokapićeve Vlade? Trebaju li njihovi nasljednici da popravljaju štetu, nastave i unaprijede započeto, ili da se uhvate u koštac sa onim što prethodna Vlada nije htjela ili nije umjela da uradi? Konačno, mogu li se u partnerstvu sa DPS-om graditi stubovi na kojima će, prema obećanjima premijera Abazovića, počivati nova izvršna vlast – vladavina prava i ekonomski razvoj.

Momentu u kome je Duško Marković predao dužnost Zdravku Krivokapiću prethodili su sukobi pozicije i opozicije u parlamentu (izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti). Bile su litije i kontralitije. Svježa sjećanja na policijsku brutalnost ispred parlamenta i po podgoričkim ulicama (jesen 2015.). Suđenje opozicionim prvacima (afere državni udar i prenje novca), afere iz arhive odbjeglog tajkuna Duška Kneževića. Ekonomska kriza bez presedana (pad BDP-a od 15,3 odsto u 2020.) uzrokovana pandemijom ali i hroničnom zapuštenošću onog dijela crnogorske privrede koji je u državnom vlasništvu. Nezaposlenost. Male plate (minimalac od 225 eura) i još manje penzije.

Predsjednica Vrhovnog suda bila je Vesna Medenica. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Upravom policije rukovodio je Veselin Veljović, a Agencijom za nacionalnu bezbjednost Dejan Peruničić. Niko od njih nije smijenjen – podnijeli su ostavke ili su penzionisani. Potom se troje od njih četvoro našlo na udaru zakona. Zašto nijesu svi, teže je objasniti. Baš kao i činjenicu da je Blažo Jovanić i dalje predsjednik Privrednog suda, Zoran Jelić senator Državne revizorske institucije, a Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković… poslanici najveće partije unutar novoformirane većine. Na kojoj treba da se temelje oni stubovi vladavine prava i ekonomskog razvoja. Pod patronatom Mila Đukanovića, predsjednika države i (opet) vladajuće partije.

Ako najavljena borba protiv korupcije i kriminala nije dala očekivane rezultate i zbog zatečenog stanja, bivša Vlada i parlamentarna većina dijele odgovornost za neusvajanje skoro stotinak predloženih zakona, koji su postali taoci njihovih međusobnih sukoba. Zbog čega su izostale ili su usporene mnoge od obećanih i neophodnih sistemskih reformi.

Bivšoj Vladi niko nije branio da u raspodjeli ministarskih i direktorskih funkcija bude senzibilnija kada su u pitanju manjinski narodi i regionalna (ne)zastupljenost. Tako bi im neki problemi bili bliži i jasniji, a možda bi izbjegli neke od zamki vjerske i nacionalne isključivosti koje je pred njih postavljala tadašnja opozicija. Zašto to nijesu uradili –  znaju oni. A mi možemo da naslutimo na osnovu sladostrašća sa kojim su, neki od njih, ulazili u tradicionalne crnogorsko-srpske sukobe, podstičući podjele i destabilizujući vlastite pozicije.

I Vlada i parlamentarna većina raspali su se nakon cetinjskog ustoličenja Joanikija Mićovića, sporeći se o elementarnom pitanju ravnopravnosti građana Crne Gore i vjerskih organizacija koje u njoj djeluju. Demonstrirajući da su po tom pitanju, u odnosu na bivše vlasti, samo druga strana iste batine. Nekima, u Vladi i oko nje, falilo je više policijske brutalnosti na Cetinju. Potom je početak povratka DPS-a na tek izgubljene pozicije bio samo stvar matematike.

Može da čudi što bivša Vlada, suprotno najavama, nije uspjela da normalizuje odnose sa zvaničnom Srbijom. Moguće da je narativ srpskog sveta za njih bio previše. A moguće da je počelo raslojavanje unutar srpske zajednice u Crnoj Gori, na bezuslovne pripadnike Vučićevog srpskog sveta i na, primarno, građane Crne Gore.

Još malo podsjećanja na stanje u kome je DPS ostavio Crnu Goru 2020. Koleginica Marija Mirjačić, krajem te godine, u Vijestima navodi „neke od problema“ koje čekaju resornog ministra u Krivokapićevoj Vladi: „Pitanje opstanka nacionalnog avioprevoznika Montenegro Airlinesa, definisanje dalje sudbine Aerodroma Crne Gore (ACG), aneks ugovora o novom roku za završetak radova na prvoj dionici auto-puta od Smokovca do Mateševa i zahtjevi kineskog CRBC-a za dodatna plaćanja, nerentabilno poslovanje Barske i Crnogorske plovidbe, ogromni poslovni gubici u četiri željeznička preduzeća…“. Prazna državna kasa bila je druga tema.

Šta imamo danas: Montenegro Airlines je u stečaju, a nova državna aviokompanija u problemima poslovanja u vrijeme globalne pandemije i ratne krize u Evropi. Umjesto jednog imamo dva problema. Aerodromi su, baš kao i državne energetske kompanija, (p)ostali sigurna baza za zapošljavanje članova vladajućih partija.

Gradnja prve dionice auto-puta bliži se kraju. Crnogorska plovidba je, prvi put nakon desetak godina, prošlu godinu završila uz dobit, sposobna da plati dospjelu ratu kredita za svoja dva broda. Tome je najviše doprinijela prošlogodišnja izmjena ugovora o najmu brodova, čime su raniji DPS prihodi višestruko uvećani. I Montekargo se pohvalio pozitivnim poslovanjem u prvom tromjesečju, nakon što su lani prepolovljeni gubici iz 2020. Oživjela je i Luka Bar. Makar u dijelu koji se ne dotiče carinskih skladišta sa lagerovanim cigaretama bez akciznih markica.

Negdje napredak nije vidljiv, ili ga nije ni bilo. Plantaže su primjer. Trenutno prodaju placeve u Donjoj Gorici i na Marezi da bi pregurali još mjesec-dva.

Prethodna Vlada je, zvanično, smanjila državni dug za nekih 240 miliona eura. Tačne podatke znaćemo, ipak, tek kada njihovi nasljednici steknu uvid u dospjele obaveze koje nijesu plaćene u roku.

Odričući se dijela budžetskih prihoda i odlukom o povećanju minimalne zarade, Krivokapićeva Vlada je u značajnoj mjeri povećala prihode zaposlenih u Crnoj Gori. Tako je dodatno podstakla nejednakost između onih koji primaju platu i armije penzionera i nezaposlenih. Zbog rastuće inflacije i globalnog talasa poskupljenja energenata i hrane, njihova kupovna moć danas je, vjerovatno, ista ili čak i nešto manja nego u posljednjim danima DPS vladavine. Kritičari ipak, treba da razmisle gdje bismo danas bili sa minimalnom zaradom od 225 i minimalnom penzijom od nepunih 120 eura. I kako je „najgora Vlada u istoriji“ za godinu uradila više za standard zaposlenih sa najnižim primanjima nego što je DPS za 10-15 godina.

No program Evropa sad nosi opasnost ekonomske neodrživosti. I gotovo izvjesnu potrebu za novim zaduženjima, najkasnije naredne godine. Ono će opet, poput većine prethodnih, otići u potrošnju. Manirom DPS prethodnika, Krivokapić i njegovi najbliži saradnici taj su problem prepoznali kao – tuđu brigu. Pandemija, rat u Ukrajini, globalna kriza, usporiće planirani rast ekonomije i ubrzati otkrivanje mogućih problema.

Legalizacija radnih mjesta, borba protiv ilegalnog tržišta duvanskih i naftnih proizvoda, rekordne zapljene kokaina, fiskalizacija… dio su poslova koje je prethodna Vlada započela u cilju suzbijanja sive ekonomije i borbe protiv organizovanog kriminala. Ti poslovi, ipak, nisu do kraja odrađeni kako valja.  Zato imamo kokainske tovare sa N.N. vlasnicima i nefiskalizovane advokate.

Zaustavljen je talas organizovanih ubistava na ulicama. A otvorena Pandorina kutija saradničke mreže kriminalnih klanova u pravosuđu, policiji a, čuje se, i među nekadašnjim zvaničnicima izvršne i zakonodavne vlasti. To nas, opet vraća na DPS i njegovo nasljeđe. Krivokapićevi nisu bili dobri. DPS je bio gori.

 

Proći će, prošao je

Prvi put u istoriji crnogorskog višepartizma, zvanične primopredaje dužnosti između bivšeg i sadašnjeg premijera nije bilo. Još jedan Krivokapićev korak unazad na račun obećanog povratka u normalnost. Taj gest možemo posmatrati kao kamenčić u mozaiku aktivnosti koje su omogućile povratak Đukanovićevog DPS-a na čelo novouspostavljene parlamentarne većine. Pošto su njihovi nasljednici, u mnogim segmentima (partijsko kadriranje, nepotizam, podobni i nepodobni, tajnost rada, kršenje procedura, servilnost prema novim/starim centrima moći…) previše podsjećali na DPS i satelite.  Samo bez iskustva i rutine koje su oni sticali tokom decenija vladavine.

„Sačekao sam jutros u Vladi novog premijera Zdravka Krivokapića“, saopštio je Duško Marković, bivši premijer nakon što je, u decembru 2020, predao dužnost. ,,Današnji susret i formalna primopredaja dužnosti potvrda su demokratskog sadržaja, zrelosti i odgovornosti koju baštini naša politika. Nadajmo se da će ova Vlada raditi u interesu Crne Gore i svih njenih građana”.

Slične poruke, minulih dana, čuli smo i od ministara finansija, ekonomskog razvoja, poljoprivrede, javne uprave… Ne i od bivšeg premijera.

„Primopredaja dužnosti predsjedniku Vlade kao protokolarni gest praktikuje se u uslovima nespornog legitimiteta“, poručio je  Krivokapić preko društvenih mreža. „Ne želim da simuliranjem redovnosti, pružam legitimitet očiglednom kršenju demokratskih i pravnih postulata. U kabinetu sam ostavio jasnu poruku o prolaznosti: Proći će!”

Prošao je, odgovorili su Krivokapiću njegovi politički oponenti ne prekidajući veselje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OPASNE PRIJETNJE U NEMOĆNOJ DRŽAVI: Organizovana proizvodnja panike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povodom prijetnji da su u školama postavljene bombe, upućeni sagovornici Monitora tvrde da su kapaciteti Uprave policije i drugih nadležnih bezbjednosnih službi veoma slabi. Riječ je o sektoru koji je tek počeo da se razvija. Ukoliko su poruke poslate sa internet adresa drugih država, potrebna je međunarodna saradnja koja je veoma spora. Crna Gora se, tvrde naši izvori, najviše oslanja na organe Europola i Interpola

 

Prošlo je dvadesetak dana od prijetnji da će crnogorske škole biti dignute u vazduh. Javnost još nema odgovor da li ima napretka u istrazi i da li još čekamo podatke od Interpola. Minule srijede javnost je uznemirena nakon što je na mejlove 41 škole stigla dojava o postavljenoj bombi. Prijetnje o navodno postavljenim eksplozivnim napravama stigle su i na adrese opština Nikšić, Bar, Bijelo Polje, Berane, Kotor i Tivat. Djeca su evakuisana, roditelju su bili u strahu. Državni dužnosnici su o ovome govorili ležerno.

„Na teritoriji škole podmetnuto je mnogo bombi“, navodi se u anonimnoj monstruoznoj mejl poruci. „Uvijek smo sanjali o osveti. Uvijek smo sanjali o osveti. Mi ćemo se osvetiti, doći ćemo u školu. Sve ćemo pobiti. Niko neće ostati živ. Cijeli grad će krvariti“.

O lažnim dojavama o postavljenim bombama, zvanično se oglašavala jedino Uprava policije. Vlada i ministarstva se zvanično nijednom nisu oglasili. Iako je vladao strah, funkcioneri se nisu udostojili da sazovu pres konferenciju gdje bi građane uvjerili da su naša djeca bezbjedna, umjesto što su to saopštavali usputno.

Mandatar za sastav nove vlade i odlazeći koordinator svih službi bezbjednosti Dritan Abazović tvrdi da građani treba da se „osjećaju potpuno bezbjedno“ i da nema „nikakvog razloga za paniku“. On je sa novinarima razgovarao nakon konferencije povodom završetka obrazovnog programa „Škole za 21. vijek“ i projekta „Nastavnik za 21. vijek“. Kaže da je samo riječ o pokušaju unošenja tenzija i nemira kod građana.

„Nema rasula u sektoru bezbjednosti. Ništa se ni prošli put nije desilo, nadamo se da će i sad biti tako. Upućuju se zahtjevi drugim državama da izvrše kontrolu. Na njih se ne odgovara baš promptno…“ ističe Abazović.

Međutim, upućeni sagovornici Monitora pojašnjavaju da su kapaciteti Uprave policije i drugih nadležnih bezbjednosnih službi veoma slabi. Riječ je o sektoru koji je tek počeo da se razvija. Ukoliko su poruke poslate sa internet adresa drugih država potrebna je međunarodna saradnja koja je veoma spora. Crna Gora se, kažu naši izvori, najviše oslanja na organe Europola i Interpola. Tvrde da se neko profesionalno angažovao da sakrije tragove prijetnji. Neki domeni, sa kojih su slati mejlovi, kupljeni su u stranim zemljama, a plaćani su u kripto valutama.

Ministarstvo prosvjete obustavilo je nastavu u svim školama u Crnoj Gori zbog prijetećih anonimnih poruka. Međutim, na veb sajtu resora nema ni jednog saopštenja povodom ove situacije. Ni na sajtu Vlade nema saopštenja izvršne vlasti. Nisu se oglasili ni čelnici tih resora. Na sajtu Vlade preneseno je saopštenje policije.

Uprava policije je saopštila da su u toku aktivnosti na identifikaciji osobe koja je poslala dojave o bombama na mejl adrese škola i institucija, kako kroz intenzivne policijsko-tužilačke aktivnosti u zemlji, tako i putem međunarodne policijske saradnje. Tvrde da su pregledali objekte i prostore i da nisu pronađeni sumnjivi ili opasni predmeti. „Sa aspekta izvršenih kontrola, sprovedenih procedura i postupaka koje smo do sada realizovali, postoje svi preduslovi za nesmetano odvijanje nastavnog procesa u obrazovnim ustanovama“, zaključuje se u saopštenju policije.

Abazović kaže da ove prijetnje ne bi vezivao za izbor nove vlade, koji je zakazan za petak, 28. april, na Cetinju. „Da li su to strukture koje ne žele novu vladu? Moguće, ali ne bih to vezao za 43. vladu. Ti ljudi vjerovatno imaju određene agende, a one sigurno nisu progresivne i dobronamjerne“, dodao je Abazović.

Državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zoran Miljanić, pak, kaže da se ne može isključiti da su prijetnje povezane sa formiranjem nove vlade. Ocijenio je da se ovakvim dojavama unosi nesigurnost i panika, i pokušava stvoriti iskrivljena slika o stanju bezbjednosti u Crnoj Gori. Navodi da je teško otkriti odakle dolaze prijetnje. „One  uglavnom dolaze iz inostranstva, kako iz regiona tako i zemalja Evrope i šire. Specijalizovane službe čine sve da dođu do pokazatelja i indicija ko bi se sve mogao baviti ovako prljavim poslovima“, rekao je on.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je pozvao nadležne institucije da hitno rasvijetle prijetnje, pronađu nalogodavce, organizatore i izvršioce. „Ne smijemo dozvoliti da obrazovanje trpi zbog onih koji namjeravaju izazivati vanredne situacije i destabilizovati državu uoči izbora nove vlade, na pragu turističke sezone“, kaže Đukanović.

Predavač nacionalne, regionalne i međunarodne bezbjednosti na Univerzitetu Donja Gorica Nikola Banićević za Monitor kaže da prijetnja aktiviranjem eksplozivne naprave ili više njih predstavlja bezbjednosni problem za svaki sistem nacionalne bezbjednosti, bez obzira što ona nije realizovana. Škole su, pojašnjava, posebno osjetljiva mjesta za ugrožavanje bezbjednosti, jer se radi o ugrožavanju života djece. „Birajući škole za potencijalna mjesta napada, napadači između ostalog žele postići psihološki efekat širenjem straha, panike i nesigurnosti. Radi se o želji za zastrašivanjem stanovništva korišćenjem prijetnji nasiljem ili vršenjem samog akta nasilja. Konačno, ideja je postići stanje pesimizma u društvu, čime se parališe svakodnevan život građana”, ističe Banićević.

On ukazuje da otklanjanje prijetnje ovog tipa zahtijeva sistematičan i združeni odgovor organa i službi u sistemu nacionalne bezbjednosti. „Od posebnog je značaja regionalna i međunarodna bezbjednosna saradnja, kako na bilateralnom nivou tako i kroz članstvo u regionalnim i međunarodnim bezbjednosnim organizacijama. Cilj svakog sistema nacionalne bezbjednost je da na bezbjednosne izazove, rizike i prijetnje pruži preventivan odgovor“, ističe Banićević.

On nasaglašava da posebna pažnja sistema nacionalne bezbjednosti treba da bude usmjerena na djecu, sa naglaskom na njihov boravak u školama, prostorima u kojima treba da budu bezbjedna i sigurna.

Zasad izgleda da zvaničnici aktivno ignorišu strah građana.

 

Vučić tvrdi da dojave šalju bezbjednosne službe

Avioni Er Srbije i dalje lete ka Moskvi dok je Rusija izložena oštrim međunarodnim sankcijama zbog invazije na Ukrajinu. Sa ovim letovima nižu se i lažne dojave o bombama u avionima. Takođe su zabilježene iste dojave za javne prostore, poput tržnih centara. Do sada ih je evidentirano ukupno četrnaest.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tvrdi da u lažnim dojavama o bombama u avionima za Moskvu učestvuju strane službe sa teritorije dvije zemlje. Tvrdi da je jedna zemlja Evropske unije, a druga je Ukrajina. Ukrajinske vlasti su negirali te navode.

Ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin ocijenio je da su dojave o bombama nastavak pritiska na Srbiju, njenu ekonomiju, ali i na Vučića da napusti politiku vojne neutralnosti i donošenja samostalnih odluka. Tvrdi da su posljednje dojave o navodnim bombama u tržnim centrima došle sa servera koji je lociran u Švajcarskoj.

„Naše službe efikasno detektuju odakle dolaze te dojave, uglavnom iz jednog centra jedne zemlјe u Evropskoj uniji i sa teritorije Ukrajine”, rekao je 21. aprila Vulin za Radio-televiziju Srbije.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo