Povežite se sa nama

MONITORING

Hapsili izbjeglice i držali ih u kasarni

Objavljeno prije

na

Na 17. sjednici Vrhovnog savjeta odbrane (VSO), održanoj 10. januara 1994, pa nastavljenoj tri dana kasnije, osim Momira Bulatovića, prisustvovali su: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Slobodan Milošević (predsjednik Srbije), zatim načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general-pukovnik Momčilo Perišić, te članovi i funkcioneri DPS-a: savezni premijer Radoje Kontić i Pavle Bulatović … Pod tačkom Tekuća pitanja Momir Bulatović je informisao VSO o toku akcije prisilne mobilizacije i deportacija izbjeglica iz tadašnje SR Jugoslavije. U Crnoj Gori je tada bilo „približno oko 900” (procjena Momira Bulatovića) vojno-sposobnih Srba iz BiH i Hrvatske koje je VSO planirao za upućivanje u Vojsku Republike Srpske (VRS) i Vojsku Republike Srpske Krajine (VRSK).

Akcija prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica iz Crne Gore početkom 1994. je izvedena u tijesnoj kooordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Bulatović pominje da je ispred MUP-a operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar unutrašnjih poslova.

Tako obuhvatna participacija crnogorske vlasti dokazuje kako deportacije iz proljeća 1992, zbog kojih je Crna Gora u vansudskom poravnanju otplatila odštetu porodicama pobijenih bošnjačkih civila, nije bila nikakav incident niti nesnalaženje vlasti već logična posljedica njene političke filozofije.

Dokument Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine je dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu za proces protiv generala Perišića. Prema tom dokumentu, Bulatović je upozorio VSO da je „rizik jako veliki” ukoliko akcija bude otkrivena u domaćoj ili međunarodnoj javnosti. Potom je Milošević objasnio kako je sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom razgovarao o prislinoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „ …Verovatno da postoji određen broj ljudi koji se sami jave kad dobiju vojne pozive. Nema potrebe ljude hapsiti ako će jedan broj njih normalno da se javi. Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi, kao što se i kod nas privodilo; ne privodi se svako ko se zove u vojsku; nego, kada se ogluši o vojni poziv, onda se privodi isto kao usluga organima Republike Srpske (RS) ili Republike Srpske Krajine (RSK).

Zato sam im (Karadžiću i Krajišniku – prim.a.) rekao: ‘Izvolite, gospodo, u Zvorniku napravite regrutni sabirni centar’. Šta znači da vam mi privedemo? Gde da vam privedemo? Ima da napravite u Zvorniku regrutni sabirni centar, pa je skupljeno vaših 100 vojnih obveznika, natovareno u dva autobusa i predato vam u regrutnom sabirnom centru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamisao je da se skupljaju u naše kasarne, da se u našim kasarnama obuku i onda tek idu. Najgora stvar je što ih skidamo sa spiska Crvenog krsta. Ako se dokaže da smo nekom nasilno otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija; bez obzira kolika je, bez nje bismo teško mogli držati sve izbjeglice. Inače, takav je princip u međunarodnim humanitarnim organizacijama.

Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi Vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore (Nikole Pejakovića, 1992-1995. ministra unutrašnjih poslova u Vladi Mila Đukanovića – prim.a). On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će, da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni; sjutra će za njima doći žena i djeca da kukaju i pitaju na osnovu čega ste ga povukli i doveli u kasarnu; odnosno, da kaže da je zahtjev VRS odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova RS da privedemo te ljude”.

ZORAN LILIĆ: „Koliko se sećam, dogovor sa njima je da to bude zahtev jedne i druge vlade našim republičkim vladama i da se na osnovu toga završi cela tehnika o kojoj si govorio”.

MOMIR BULATOVIĆ: ,,Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju RSK, niti u RS. Ali, te izvađene spiskove oni moraju da potpišu, pečatiraju i da to bude zahtjev njihove vlade”.

ZORAN LILIĆ: „To je njihov poziv; mi samo pružamo tehničku uslugu da im se to omogući”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ako dozvolite, gospodine Predsedniče, pošto sam ja u toku. Imamo evidenciju za oko 19.000 vojnih obveznika ukupno. Koristeći našu evidenciju, a ne Crvenog krsta, mi te ljude pozivamo na zahtev RS i RSK. Sa vama se potpuno slažem da vojska može da okrene te ljude protiv sebe po mnogo čemu. Ali, jedini način je da ih mi pozovemo pomoću naših spiskova i da ih isporučimo nastavnim centrima koji su već pripremljeni. Ako se ne odazovu, onda da se sa tim spiskovima obratimo MUP-u da ih privode. Bilo bi najbolje kada bi direktno RS i RSK uradile preko MUP-a. Ali, do sada je bilo niz pokušaja i nije na tome ništa urađeno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Čiji pečat nosi poziv koji dolazi do određenog obveznika?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Vojske Jugoslavije”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je problem!”

PAVLE BULATOVIĆ: „Normalno bi bilo da RS i RSK imaju precizniju evidenciju”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nemaju oni nikakvu evidenciju. U tome je problem”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Imate činjenicu da je jedan broj tih obveznika već zaposlen; dakle, imaju radno mjesto, izvadili su lične karte, itd”.

PAVLE BULATOVIĆ: „Neko je dobio i državljanstvo”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne možete tjerati onog ko je dobio državljanstvo. Ali, to je mali broj. Ja znam da u Crnoj Gori niko nije dobio državljanstvo. Čitav problem se može riješiti na način da se koriste pečati VRSK i VRS”.

ZORAN LILIĆ: „Tehnički je to sprovodljivo; neka se njima dostave spiskovi, oni neka daju pozive; dostave ih ovde, ako nemaju evidenciju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Pečat Vojske Jugoslavije može imati strašne posljedice”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Mi to možemo da izmenimo”.

ZORAN LILIĆ: „Mi to moramo da izmenimo”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Međutim, problem će, u suštini, ostati isti. Ovde, zaista, izbegavamo pritisak na Vojsku Jugoslavije, ali problem će ostati isti u smislu efikasnosti isporučivanja tih ljudi. Jer, svejedno je, ako se on ne odazove na taj poziv, mora stupiti na scenu presija; a presiju ne može vršiti vojska nego milicija. Efekat je onda potpuno isti. Jer, iza milicije stoji vlast. Zahvaljujem na sugestiji, mi možemo da promenimo, umesto pečata Vojske Jugoslavije, da stavimo pečate VRS i VRSK”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je suština. Zatim, može putem faksa da policija RS zamoli policiju Srbije i Crne Gore da u skladu sa tim spiskovima isporuči ljude koji neće da se odazovu pozivu. Onda to nije odnos dvije vojske, već policije”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Naravno, traži jedna vlada od druge vlade da se njihovi građani koji su vojni obveznici upute u sabirni centar, na primer, u Zvornik; ili, sabirni centar u Trebinju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam i prošli put rekao da odobravam tu aktivnost zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd. Ali, realno, to nijesu ljudi koji hoće svojevoljno da se bore; jer, da su htjeli da ostanu, ne bi dolazili ovdje. S druge strane, dići će paklenu galamu i napraviće nam svima mnogo veću štetu nego što će biti koristi. Zato se moramo zaštiti. Predlažem da se dobro razmisli o čitavom poslu, ne sporeći suštinu naše odluke”.

ZORAN LILIĆ: „Naša odluka je upravo bila zasnovana na tim principima”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamaram vas sa tim; ali, u konkretnoj realizaciji, zahtjeva se sljedeće: dobija Janko Janković papir sa pečatom Vojske Jugoslavije da se pojavi u RS. Ako neće, hapsi ga naša policija, ali na osnovu zahtjeva Vlade RS i Vlade RSK. A tu će Vojska Jugoslavije da pruži usluge – da možemo da ih smjestimo, nahranimo, prebacimo, itd”.

ZORAN LILIĆ: „Dobro, to je u redu. Znači, odustajemo od pređašnjeg načina okupljanja tih ljudi. To će Pavle (Pavle Bulatović – prim.a) da koordinira…”

(Nakon prekida 17. sjednice VSO 10. januara 1994, ista sjednica je nastavljena tri dana kasnije – prim.a.).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja bih vas nešto informisao, vezano za predloge sa prošle sednice. Mi sa pozivima RS i RSK pozivamo vojne obveznike. Organizujemo tehniku pozivanja i prevoženja, ako se nama jave. Ako se nama ne javljaju, onda preko MUP-ova obe republike, zahtev dolazi ovde da oba MUP-a njih privedu kod nas i mi ih vodimo do centra Zvornik ili Bijeljina”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Zašto to vodi vojska?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Pa, ko će? Ako ulovi jednog, gde da ga stavi, ne može u zatvor”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Skupio bih jedan autobus i vozio za Zvornik”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su oni bili pravi i dobri građani, oni ne bi ni pobegli. On će opet odatle da pobegne”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi u SR Jugoslaviji moramo donijeti niz destimulativnih mjera. Sada gledam konkurs za stanove. Kada dođu kao izbjeglice, nemaju ništa, tamo imaju imanje, kuću, ali to on ne računa; ovdje traži stan, dobije posao, itd…”

Na 17. sjednici VSO se nije više pričalo o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica. No, već na narednoj, 18. sjednici VSO održanoj 7. februara 1994. na dnevnom redu se našla ista tema. Ta sjednica VSO je, pored članova – predsjednika SRJ, Srbije i Crne Gore, takođe okupila i druge najviše državne i vojne zvaničnike SR Jugoslavije.

18. sjednici VSO prisustvovao je i tadašnji republički premijer – Milo Đukanović.

Jesu li Nikšićani „poginuli”?

VSO je redovno bio informisan o ilegalnom angažovanju snaga Vojske Jugoslavije u bosanskom ratu. Vojno uplitanje Srbije i Crne Gore u bosanski rat bio je i povod da Savjet bezbjednosti UN maja 1992. uvede sankcije. I nakon toga, vlasti SRJ su lažno poricale da tamo upućuju svoje jedinice.

Praksa najdirektnije vojne infiltracije oružanih snaga SRJ u sukob na teritoriji BiH nastavljena je i kasnije. Na 18. sjednici VSO, održanoj 7. februara 1994 –prema dokumentu Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 7. februara 1994. godine,predočena je posebna Informacija o angažovanju Vojske Jugoslavije.

Za razliku od jedinstvenog stava da se izbjeglice Srbi prisilno liferuju u rat, Momir Bulatović je pokrenuo polemiku sa generalom Perišićem o „tajnog upućivanja pripadnika Vojske Jugoslavije u bosanski rat”. Neposredan povod je bila pogibija dvojice Nikšićana, pripadnika specijalne jedinice Vojske Jugoslavije, na nekom od frontova preko Drine.

Toj polemici je prisustvovao i Milo Đukanović.

ZORAN LILIĆ: „Imamo još Informaciju o angažovanju Vojske Jugoslavije”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Sada tamo nema ni jedna jedina jedinica Vojske Jugoslavije, niti na prostoru RS, niti na prostoru RSK, sem starešina, po onom principu kako je ovde doneta odluka: rođeni na tom prostoru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Da, ali bila je ova padobranska brigada iz Beograda” (63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije je bila iz Niša – prim.a).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nije bila kompaktna jedinica, već se išlo po principu dobrovoljnosti. Nijedan vojnik koji je na služenju vojnog roka nije išao. Išli su vojnici profesionalci – dobrovoljno, i starešine – dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Uopšte nijesu znali gdje idu!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali gde idu verovatno ne bi otišli!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je veliko pitanje!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali, bilo bi to ‘probijeno’. Svet nas zbog toga ne napada, kažu da nemaju argumenata. Da je to bilo saopšteno, sigurno bi nas opružili kao i Hrvate”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nema potrebe da nas optužuju i napadaju, kada su nas već napali i kaznili. To nije nikakav problem – ako mi treba da tamo pošaljemo neku našu jedinicu da nekoga spasi u nevolji, da to uradimo; ali, mora se poštovati Ustav i zakon; mora se znati kako se o tome donosi odluka.

S druge strane, mi moramo ozbiljno da razgovaramo i sa našim prijateljima iz RS šta to znači, ako stabilnost fronta zavisi od toga hoćemo li mi poslati nekoliko desetina ili stotina ljudi, pa da nam izgine od toga sedam-osam a da niko o tome ništa ne zna; to je poseban problem! To je veoma, veoma loša praksa. Posebno je to loše što o tome nijesu informisani članovi VSO”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Tamo nema naše ni jedne jedinice. Ako je neko tamo išao kao dobrovoljac, nije strašno. Ali, treba da se informišemo pre nego što se to realizuje”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja neću i nemam pravo ni jednu jedinicu da angažujem bez odluke VSO; nemamo ni svi mi pravo koji ovde sedimo, bez dobrovoljnosti, ili, pak, bez proglašenja ratnog stanja”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Znam, ali u suštini je bila angažovana jedinica, bez odluke Ratnog savjeta i bez dobrovoljnosti!?”

MOMČILO PERIŠIĆ: Ko god je išao, išao je dobrovoljno. Ja to tvrdim. A za ovo prvo – u pravu ste!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je traljavo i nespretno izvedeno. U subotu sam razgovarao sa Šešeljem (Vojislavom Šešeljem, u to vrijeme predsjednikom opozicione parlamentarne partije i u Srbiji i u Crnoj Gori – prim.a.). On mi je održao ‘slovo’, predavanje: ‘Šta vi to radite?’ On mi je sve detalje ispričao, iako sam ih znao i drugim putem. Znam to, jer su poginuli neki momci iz Nikšića koje sam poznavao. To što zna Šešelj, zna svako živi. Prema tome, to nije stvar zaštite državne tajnosti i naše politike koju mi vodimo”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako Šešelj zna državne tajne, onda nešto nije u redu”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne samo da ih zna, nego ima pravo da kritikuje zato što je to urađeno tako trapavo, tako bez veze. On tvrdi da je to i provaljeno; da su ljudi poginuli na taj način što su Muslimani znali gdje stiže naša jedinica. Ne komentarišem da li je to istinito, ili nije. Ako nekome može pasti na pamet da tako nešto uradi, onda stvarno treba da se zamislimo da li u ovoj zemlji postoji Ustav i zakon?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ja ne verujem da je istina to što govori Šešelj. Dajte, da vidimo, šta je rekao Šešelj?”

RADOJE KONTIĆ: „Poginulo je nekoliko Nikšićana”.

ZORAN LILIĆ: „Mislim da možemo da se složimo oko zaključka da ni jedna jedinica ne može biti angažovana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Osim ove! Poginula su dvojica momaka iz Nikšića. Ja sada treba da se suočim sa njihovim roditeljima, da im kažem kako i zašto su poginuli!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ:„Ako su išli kao dobrovoljci, onda je sve jasno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nijesu išli kao dobrovoljci”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako ih je naterao neko da idu, to je onda drugo!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Od svih tih ljudi koji su išli imam napismeno da su išli dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nama to Zapad sada neće prigovoriti, nego će prigovoriti onda kada bude trebalo da se skidaju sankcije. Dobro, ništa!”

(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ PREDLOŽIO ŽUGIĆA ZA TREĆI MANDAT GUVERNERA: Da je vječan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev cilj nastavka kontrole bankarskog sektora je jasan, nepoznanica je da li će se u parlamentu sastaviti većina spremna da mu pomogne da taj cilj i ostvari.  Po cijenu još jednog moćnika u trećem mandatu

 

,,Dr Radoje Žugić, ministar finansija, na sjednici od 25. februara 2015, informisao je Vladu, da u ovom trenutku nije moguće obezbjediti ponudu koja će sadržati povoljnije uslove kreditiranja poljoprivrede u odnosu na ponudu Abu Dabi fonda za razvoj”, navodi se u dokumentu, koji Monitor prvi put objavljuje, a koji je Vlada uputila Investiciono razvojnom fondu (IRF) u martu 2015. Tu se citira i Žugićev stav o usaglašenom mišljenju dva ministarstva i IRF-a u vezi sa dva najozbiljnija  pitanja koja se tiču ovog ugovora – troškova valutnog rizika i rizika odobrenja, odnosno procedure kreditnog rizika.

Strah je, pokazalo se, bio  opravdan, pa je nakon četiri godine, u aprilu 2019, Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo izviđaj koji se odnosi na radnje prilikom raspodjele i trošenja 23 miliona dolara kredita iz ovog fonda. Prethodni ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović je po dolasku na čelo tog resora dokumentovao da je novac u državu ušao mimo računa državnog trezora, i da u dokumentaciji nema garancije od 50 miliona koju  je država dala za taj kredit, u okviru Zakona o budžetu za 2015. godinu.

Javnost je tada saznala da je novac išao preko posebnog računa koji je nazvan ,,specijalnim” i koji je u Prvoj banci otvorio tadašnji ministar poljoiprivrede i aktuelni poslanik DPS-a Petar Ivanović. Skupština je na  zahtjev SDT-a Ivanoviću ukinula poslanički imunitet. U sklopu istrage saslušani su i bivši direktor fonda Zoran Vukčević, nekadašnji ministar poljoprivrede u prelaznoj Vladi 2016. godine i aktuleni državni sekretar u tom resoru Budimir Mugoša i procjenitelj Milan Adžić. Na saslušanju u SDT-u bili su i korisnici Abu Dabi kredita, među kojima i vlasnik kompanije Vektra Dragan Brković. Jedini koji nije saslušan je Žugić.

Specijalno tužilaštvo je tokom 2018. ispitivalo minuli rad guvernera CBCG povodom prijave o zloupotrebama novca za udruženja penzionera i naplaćivanja članarina u periodu od 2004. do 2010. kada je bio direktor Fonda PIO. Dok je bio na ovoj poziciji državni fond je učestvovao u transakcijama kojim je Prva banka, familije Đukanović, vraćala kredit Vladi Crne Gore. Ocjena da su transakcije između Prve banke u Vlade sumnjive bile su povod za sukob tadašnjeg guvernera CBCG Ljubiše Krgovića sa Milom Đukanovićem i njegovom DPS većinom. Ubrzo je spremljen novi Zakon o CBCG, Krgović je smijenjen, a zamijenio ga je Žugić.

On je prije toga ispekao zanat kao predsjednik Upravnog odbora Prve banke, i 2008. godine pomogao da se od Ministarstva finansija dobije zajam od 44 miliona evra za spas banke, nakon godina nezakonitih i neregularnih finansijskih aranžmana koji su obilježili njeno poslovanje od kada je Aco Đukanović postao njen najveći akcionar (vlasnik).

I tada je je reagovalo tužilaštvo pa je 2012. vođena  istraga protiv Žugića i ministra finansija Igora Lukšića zbog zloupotrebe ovlašćenja u vezi sa slučajem Prve banke. Kao i u ostalim slučajevima koji se tiču Đukanovića i njegove najbliže okoline, sve prijave su odbačene. Ili arhivirane, pod šifrom „istraga je u toku“.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ POLITIČKE KRIZE: Država na pauzi  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se razriješiti duboka politička kriza u kojoj se nalazi zemlja, niko ne zna. Institucije su ili u blokadi, ili na pauzi. Jedino predano rade političke partije, u susret lokalnim izborima 23. oktobra

 

Nakon burne prethodne sedmice, u kojoj se, makar u medijima, masovno razrješavalo s funkcija i tumačio Ustav – zatišje. I parlament, pred kojim je u narednom periodu glasanje o nekoliko inicijativa, od one za razrešenje predsjednika države, preko „zaboravljene“ inicijative za razrešenje predsjednice Skupštine, do zahtjeva Đukanovića za skraćenje mandata Skupštini – pauzira.

Predsjednica Skupštine Danijela Đurović rekla je da će se sjednica, na čijem je dnevnom redu njeno razrješenje, nastaviti nakon što to zatraže poslanici koji su tražili pauzu, i podsjetila da je potpredsjednica  Skupštine Branka Bošnjak dala pauzu na zahtjev Poslaničkog kluba Demokratskog fronta. Pauza, kako su izračunali neki od poslanika, traje duže od 624 sata.

Istovremeno, predsjednica Đurović je za kraj sedmice, petak 30. septembar,  zakazala vanrednu sjednicu na kojoj bi trebalo da se glasa o Đukanovićevom predlogu za skraćenje mandata Skupštini. Ukoliko bi taj predlog prošao, raspisali bi se vanredni parlamentarni izbori. Malo je vjerovatno, procjenjuju mediji i analitičari, da će u petak, kada ovaj broj Monitora bude na trafikama, parlament imati većinu za raspravu i glasanje o skraćenju mandata Skupštini, na zahtjev predsjednika države. Prema nezvaničnim informacijama, avgustovski pobjednici u parlamentu neće podržati dnevni red sjednice koju je inicirao predsjednik države.

Đukanović je 23. septembra predložio skraćenje mandata sadašnjeg skupštinskog saziva, nakon što je odbio predlog avgustovskih pobjednika da bude formirana nova vlada na čelu sa Miodragom Lekićem. „Glasaćemo i protiv dnevnog reda i protiv skraćenja mandata ako bude usvojen”, saopštile su Demokrate i ocijenile da bi ukoliko bi neko iz „stare nove većine” odlučio da glasa suprotno, potvrdio da je  u „dilu sa DPS i  Đukanovićem”.

Tim povodom oglasio se i premijer tehničke vlade Dritan Abazović, tokom  višednevne posjete SAD, u koju je pošao neposredno pred posljednji rok da se Đukanoviću dostavi ponuda o novoj vladi, nakon čega su potpisi URA na dogovor avgustovskih pobjednika stavljeni sa zakašnjenjem.

Za Glas Amerike Abazović je kazao da „misli da bi trebalo da u Skupštini izglasamo inicijativu o razrešenju predsjednika Mila Đukanovića, jer se time šalje važna politička poruka, a pitanje je za pravnike da li to može da se operacionalizuje zbog situacije sa Ustavnim sudom”.  Abazović je dodao da bi, i u slučaju da ne dođe do deblokade Ustavnog suda, koji je neophodan u proceduri razrešenja predsjednika, to bila „važna politička poruka”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAŠTO ODLAZE STRANI INVESTITORI: Neispunjena obećanja DPS vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane? Ili su problem neispunjena obećanja DPS ministara koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom

 

Nakon promjene vlasti u Crnoj Gori u avgustu 2020., pojedini strani investitori odustaju od ranije ugovorenih projekata i značajnih investicionih ulaganja na području Crnogorskog primorja.

Prvi je to učinio zakupac elitnog turističkog kompleksa Sveti Stefan-Miločer, kompanija Adriatic properties i njen vlasnik, grčki biznismen Petros Statis. On je krajem maja 2021. godine objelodanio kako će hotelski operater Aman Resorts zatvoriti hotele Sveti Stefan i Miločer i pokrenuti arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa odštetnim zahtjevom od 100 miliona eura. Odlučili su se na takav korak zbog odluke lokalne zajednice da ukloni barijere u vidu gvozdenih ograda i kapija na prilazu maloj, Kraljičinoj plaži. Zahtjevi mještana da se oslobode prilazi plažama doveli su Aman u situaciju da ne može svojim gostima da obezbijedi mir i privatnost.

Arbitražom prijeti i drugi investitor, Konzorcijum kompanija Nortstar d.o.o iz Podgorice i of-šor kompanije Eqest Capital Ltd, registrovane na britanskom ostrvu Jersey, koji je planirao gradnju turističkog kompleksa na hercegnovskoj rivijeri, pod nazivom Montrose.

Početkom septembra ove godine Ministarstvu finansija stigao je dopis kompanije Nortstar o raskidu ugovora o zakupu zemljišta, lokacije na kojoj je planirana izgradnja više hotela, naselja sa luksuznim vilama, apartmanima, pristaništima, marinama i mnogobrojnim pratećim objektima. Vrijednost investicije procjenjivana je na 250 miliona eura.

Realizacija oba navedena projekta umnogome je zavisila od dobrih relacija investitora sa istaknutim političarima iz redova DPS-a, sa ministrima ključnih resora koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom za te dvije lokacije. Što je tokom investicione euforije od 2006. godine bila uobičajena praksa.

Visok nivo korupcije obilježio je sektor građevinarstva i stranih investicija, u kome su državni funkcioneri ucjenjivali investitore. Sve njihove potrebe i želje  ispunjavali su donošenjem niza urbanističkih planova na štetu prirodnih resursa  priobalnog područja. Povlastice su se, nerijetko, odnosile i na finansijske ustupke u pogledu plaćanja raznih državnih taksi i poreza ili naknade za zakupljeni prostor kopna i mora, koji se mjerio stotinama hiljada ili milionima kvadrata.

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane?

„Ugovor stoljeća“ iz  2007. kojim su pod višegodišnji zakup dati hoteli Miločer i Sveti Stefan, doživio je potpuni krah, koji se poklopio sa promjenom vlasti u Crnoj Gori. Biser turističke ponude Crne Gore pod ključem je već drugo ljeto zaredom, isključen iz turističkog prometa, vidno oronuo i zapušten. Za to vrijeme u Londonu teku dva arbitražna postupka oko Svetog Stefana. Prvi je podnio zakupac, kompanija Adriatic properties protiv tri državne firme, HG Budvanska rivijera, HTP Miločer i Sveti Stefan Hoteli, kao i  protiv Ministarstva ekonomije i turizma. Vlasnik Svetog Stefana i Hotela Miločer, kompanija Sveti Stefan Hoteli, vodi istovremeno arbitražni postupak protiv zakupca.

Na primjeru Svetog Stefana vidljivo je kakvu je privilegije zakupac uživao tokom prethodnih 13 godina najma. Ugovor o zakupu drastično je izmijenjen na štetu države. Prethodno ugovoren iznos godišnje naknade od 1,9 miliona eura smanjen je za 30 odsto dok je rok zakupa produžen sa 30 na 45 godina.

Kruna ustupaka koje su Vlada i Skupština Crne Gore ovom zakupcu napravile, bila je dozvola za gradnju stanova za tržište na najatraktivnijem dijelu Crnogorskog primorja, u samom Miločerskom parku, na nekadašnjem imanju  dinastije Karađorđević.

Miločer je trenutno građevinsko ruglo bivše vlasti i zakupca. Neshvatljiva devastacija vrijednog prostora Miločerskog parka sa betonskim višespratnicama u njemu, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Gradilište je napušteno a prema izjavama Petrosa Statisa, zakupac neće nastaviti tu investiciju.

Grad hotel Sveti Stefan je zatvoren „jer ljudi mogu da plivaju zajedno sa gostima hotela, a to nikada nije bio dio plana. U polu-privatni rizort ne bi nijedan investitor uložio, pa ni Aman“, naveo je između ostalog  Statis.

Projekat Montrose je druga priča  ali sa istim akterima iz tadašnje Vlade. Vlada je 2009. godine sa navedene dvije kompanije, Nortstar i Eqest Capital, zaključila ugovor o zakupu 510.927 m2  zemljišta u zoni morskog dobra u naselju Rose, na hercegnovskom dijelu poluostrva Luštica, na 90 godina. Iza navedenih kompanija, prema izjavama odbjeglog biznismena Duška Kneževića, stoji njegov kum, Branislav Gvozdenović, višegodišnji ministar i visoki funkcioner DPS-a. Vlada je Konzorcijumu dala ekskluzivna prava u pogledu korišćenja zemljišta i dijela morske obale.

Posebno je zanimljiv ugovor koji je Konzorcijum zaključio sa JP Morsko dobro, 2019. godine. Prema tom ugovoru investitoru je dat dio obale na lokalitetu Rt Dobrič u dužini od 1.500 metara, sa akva prostorom površine 62.445 m2, na rok od 90 godina. Zakupac je oslobođen plaćanja zakupnine morskog dobra tokom izgradnje turističkog kompleksa. Konzorcijumu je bilo dozvoljeno „modeliranje“ obale, povećanje površine nasipanjem mora radi izgradnje plaža, privezišta i pristaništa… Ugovorom je dato i ekskluzivno pravo svojine nad izgrađenim objektima kao i pravo da djelove zakupljenog morskog dobra proglase privatnim posjedom. Sva prava JP Morsko dobro, na ovom dijelu obale, prelaze na Nortstar i partnere. Skrivene i zvanične.

Predlog ugovora po kojem je investitor oslobođen plaćanja naknade za morsko dobro stigao je u direkciju JPMD iz Ministartva održivog razvoja i turizma i Ministarstva finansija.

Protokol o pravosnažnosti ugovora potpisan je 2013. od kada traju obaveze investitora da u prvoj fazi gradnje, u prvih pet godina, investira oko 140 miliona eura. Taj iznos je kasnije smanjen na 80 miliona, sa novim rokovima. Potpisivani su aneksi ugovora, prema jednom od njih Opština Herecg Novi preuzela je obavezu izgradnje infrastrukture do lokacije za Monterose.  Za proteklih deset godina niti su izgrađeni putevi, ni vodovod, a za najavljeni luksuzni rizort nije ugrađena nijedna cigla. Ali je investitor platio naknadu za zemljište, unaprijed za 10 godina, do 26. avgusta 2023., u iznosu od 3,9 miliona eura.

Trinaest godina kasnije, potpisnici ugovora svaljuju krivicu jedni na druge, da bi u konačnom kompanija Nordstar obavijestila Vladu da napušta projekat na Luštici.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović rekao je da želi sastanak sa pravim vlasnicima projekta i da je Ministarstvo spremno učiniti sve kako bi zaštitilo interese Crne Gore, da se u direktnoj komunikaciji otklone problemi i da se investicija realizuje transparentno. Do sastanka nije došlo jer su predstavnici investitora zahtijevali susret izvan Crne Gore. Kao krajnji rok za razgovor između Vlade i vlasnika, određen je 23. septembar.

Međutim, premijer Dritan Abazović bio je konkretniji.

„U ovom projektu nisu ispunjene obaveze koje su morale da se ispune. Investitori odlaze jer je neko prethodno loše radio ugovore sa njima. Svaka stvar se završavala na mufte. Nefer odnos prema investitorima treba tražiti kod Vlada od broja 40 do 42“, kazao je Abazović.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo