Povežite se sa nama

MONITORING

Hapsili izbjeglice i držali ih u kasarni

Objavljeno prije

na

Na 17. sjednici Vrhovnog savjeta odbrane (VSO), održanoj 10. januara 1994, pa nastavljenoj tri dana kasnije, osim Momira Bulatovića, prisustvovali su: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Slobodan Milošević (predsjednik Srbije), zatim načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general-pukovnik Momčilo Perišić, te članovi i funkcioneri DPS-a: savezni premijer Radoje Kontić i Pavle Bulatović … Pod tačkom Tekuća pitanja Momir Bulatović je informisao VSO o toku akcije prisilne mobilizacije i deportacija izbjeglica iz tadašnje SR Jugoslavije. U Crnoj Gori je tada bilo „približno oko 900” (procjena Momira Bulatovića) vojno-sposobnih Srba iz BiH i Hrvatske koje je VSO planirao za upućivanje u Vojsku Republike Srpske (VRS) i Vojsku Republike Srpske Krajine (VRSK).

Akcija prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica iz Crne Gore početkom 1994. je izvedena u tijesnoj kooordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Bulatović pominje da je ispred MUP-a operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar unutrašnjih poslova.

Tako obuhvatna participacija crnogorske vlasti dokazuje kako deportacije iz proljeća 1992, zbog kojih je Crna Gora u vansudskom poravnanju otplatila odštetu porodicama pobijenih bošnjačkih civila, nije bila nikakav incident niti nesnalaženje vlasti već logična posljedica njene političke filozofije.

Dokument Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine je dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu za proces protiv generala Perišića. Prema tom dokumentu, Bulatović je upozorio VSO da je „rizik jako veliki” ukoliko akcija bude otkrivena u domaćoj ili međunarodnoj javnosti. Potom je Milošević objasnio kako je sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom razgovarao o prislinoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „ …Verovatno da postoji određen broj ljudi koji se sami jave kad dobiju vojne pozive. Nema potrebe ljude hapsiti ako će jedan broj njih normalno da se javi. Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi, kao što se i kod nas privodilo; ne privodi se svako ko se zove u vojsku; nego, kada se ogluši o vojni poziv, onda se privodi isto kao usluga organima Republike Srpske (RS) ili Republike Srpske Krajine (RSK).

Zato sam im (Karadžiću i Krajišniku – prim.a.) rekao: ‘Izvolite, gospodo, u Zvorniku napravite regrutni sabirni centar’. Šta znači da vam mi privedemo? Gde da vam privedemo? Ima da napravite u Zvorniku regrutni sabirni centar, pa je skupljeno vaših 100 vojnih obveznika, natovareno u dva autobusa i predato vam u regrutnom sabirnom centru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamisao je da se skupljaju u naše kasarne, da se u našim kasarnama obuku i onda tek idu. Najgora stvar je što ih skidamo sa spiska Crvenog krsta. Ako se dokaže da smo nekom nasilno otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija; bez obzira kolika je, bez nje bismo teško mogli držati sve izbjeglice. Inače, takav je princip u međunarodnim humanitarnim organizacijama.

Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi Vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore (Nikole Pejakovića, 1992-1995. ministra unutrašnjih poslova u Vladi Mila Đukanovića – prim.a). On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će, da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni; sjutra će za njima doći žena i djeca da kukaju i pitaju na osnovu čega ste ga povukli i doveli u kasarnu; odnosno, da kaže da je zahtjev VRS odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova RS da privedemo te ljude”.

ZORAN LILIĆ: „Koliko se sećam, dogovor sa njima je da to bude zahtev jedne i druge vlade našim republičkim vladama i da se na osnovu toga završi cela tehnika o kojoj si govorio”.

MOMIR BULATOVIĆ: ,,Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju RSK, niti u RS. Ali, te izvađene spiskove oni moraju da potpišu, pečatiraju i da to bude zahtjev njihove vlade”.

ZORAN LILIĆ: „To je njihov poziv; mi samo pružamo tehničku uslugu da im se to omogući”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ako dozvolite, gospodine Predsedniče, pošto sam ja u toku. Imamo evidenciju za oko 19.000 vojnih obveznika ukupno. Koristeći našu evidenciju, a ne Crvenog krsta, mi te ljude pozivamo na zahtev RS i RSK. Sa vama se potpuno slažem da vojska može da okrene te ljude protiv sebe po mnogo čemu. Ali, jedini način je da ih mi pozovemo pomoću naših spiskova i da ih isporučimo nastavnim centrima koji su već pripremljeni. Ako se ne odazovu, onda da se sa tim spiskovima obratimo MUP-u da ih privode. Bilo bi najbolje kada bi direktno RS i RSK uradile preko MUP-a. Ali, do sada je bilo niz pokušaja i nije na tome ništa urađeno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Čiji pečat nosi poziv koji dolazi do određenog obveznika?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Vojske Jugoslavije”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je problem!”

PAVLE BULATOVIĆ: „Normalno bi bilo da RS i RSK imaju precizniju evidenciju”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nemaju oni nikakvu evidenciju. U tome je problem”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Imate činjenicu da je jedan broj tih obveznika već zaposlen; dakle, imaju radno mjesto, izvadili su lične karte, itd”.

PAVLE BULATOVIĆ: „Neko je dobio i državljanstvo”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne možete tjerati onog ko je dobio državljanstvo. Ali, to je mali broj. Ja znam da u Crnoj Gori niko nije dobio državljanstvo. Čitav problem se može riješiti na način da se koriste pečati VRSK i VRS”.

ZORAN LILIĆ: „Tehnički je to sprovodljivo; neka se njima dostave spiskovi, oni neka daju pozive; dostave ih ovde, ako nemaju evidenciju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Pečat Vojske Jugoslavije može imati strašne posljedice”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Mi to možemo da izmenimo”.

ZORAN LILIĆ: „Mi to moramo da izmenimo”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Međutim, problem će, u suštini, ostati isti. Ovde, zaista, izbegavamo pritisak na Vojsku Jugoslavije, ali problem će ostati isti u smislu efikasnosti isporučivanja tih ljudi. Jer, svejedno je, ako se on ne odazove na taj poziv, mora stupiti na scenu presija; a presiju ne može vršiti vojska nego milicija. Efekat je onda potpuno isti. Jer, iza milicije stoji vlast. Zahvaljujem na sugestiji, mi možemo da promenimo, umesto pečata Vojske Jugoslavije, da stavimo pečate VRS i VRSK”.

MOMIR BULATOVIĆ: „To je suština. Zatim, može putem faksa da policija RS zamoli policiju Srbije i Crne Gore da u skladu sa tim spiskovima isporuči ljude koji neće da se odazovu pozivu. Onda to nije odnos dvije vojske, već policije”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Naravno, traži jedna vlada od druge vlade da se njihovi građani koji su vojni obveznici upute u sabirni centar, na primer, u Zvornik; ili, sabirni centar u Trebinju”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam i prošli put rekao da odobravam tu aktivnost zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd. Ali, realno, to nijesu ljudi koji hoće svojevoljno da se bore; jer, da su htjeli da ostanu, ne bi dolazili ovdje. S druge strane, dići će paklenu galamu i napraviće nam svima mnogo veću štetu nego što će biti koristi. Zato se moramo zaštiti. Predlažem da se dobro razmisli o čitavom poslu, ne sporeći suštinu naše odluke”.

ZORAN LILIĆ: „Naša odluka je upravo bila zasnovana na tim principima”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Zamaram vas sa tim; ali, u konkretnoj realizaciji, zahtjeva se sljedeće: dobija Janko Janković papir sa pečatom Vojske Jugoslavije da se pojavi u RS. Ako neće, hapsi ga naša policija, ali na osnovu zahtjeva Vlade RS i Vlade RSK. A tu će Vojska Jugoslavije da pruži usluge – da možemo da ih smjestimo, nahranimo, prebacimo, itd”.

ZORAN LILIĆ: „Dobro, to je u redu. Znači, odustajemo od pređašnjeg načina okupljanja tih ljudi. To će Pavle (Pavle Bulatović – prim.a) da koordinira…”

(Nakon prekida 17. sjednice VSO 10. januara 1994, ista sjednica je nastavljena tri dana kasnije – prim.a.).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja bih vas nešto informisao, vezano za predloge sa prošle sednice. Mi sa pozivima RS i RSK pozivamo vojne obveznike. Organizujemo tehniku pozivanja i prevoženja, ako se nama jave. Ako se nama ne javljaju, onda preko MUP-ova obe republike, zahtev dolazi ovde da oba MUP-a njih privedu kod nas i mi ih vodimo do centra Zvornik ili Bijeljina”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Zašto to vodi vojska?”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Pa, ko će? Ako ulovi jednog, gde da ga stavi, ne može u zatvor”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Skupio bih jedan autobus i vozio za Zvornik”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su oni bili pravi i dobri građani, oni ne bi ni pobegli. On će opet odatle da pobegne”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi u SR Jugoslaviji moramo donijeti niz destimulativnih mjera. Sada gledam konkurs za stanove. Kada dođu kao izbjeglice, nemaju ništa, tamo imaju imanje, kuću, ali to on ne računa; ovdje traži stan, dobije posao, itd…”

Na 17. sjednici VSO se nije više pričalo o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica. No, već na narednoj, 18. sjednici VSO održanoj 7. februara 1994. na dnevnom redu se našla ista tema. Ta sjednica VSO je, pored članova – predsjednika SRJ, Srbije i Crne Gore, takođe okupila i druge najviše državne i vojne zvaničnike SR Jugoslavije.

18. sjednici VSO prisustvovao je i tadašnji republički premijer – Milo Đukanović.

Jesu li Nikšićani „poginuli”?

VSO je redovno bio informisan o ilegalnom angažovanju snaga Vojske Jugoslavije u bosanskom ratu. Vojno uplitanje Srbije i Crne Gore u bosanski rat bio je i povod da Savjet bezbjednosti UN maja 1992. uvede sankcije. I nakon toga, vlasti SRJ su lažno poricale da tamo upućuju svoje jedinice.

Praksa najdirektnije vojne infiltracije oružanih snaga SRJ u sukob na teritoriji BiH nastavljena je i kasnije. Na 18. sjednici VSO, održanoj 7. februara 1994 –prema dokumentu Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 7. februara 1994. godine,predočena je posebna Informacija o angažovanju Vojske Jugoslavije.

Za razliku od jedinstvenog stava da se izbjeglice Srbi prisilno liferuju u rat, Momir Bulatović je pokrenuo polemiku sa generalom Perišićem o „tajnog upućivanja pripadnika Vojske Jugoslavije u bosanski rat”. Neposredan povod je bila pogibija dvojice Nikšićana, pripadnika specijalne jedinice Vojske Jugoslavije, na nekom od frontova preko Drine.

Toj polemici je prisustvovao i Milo Đukanović.

ZORAN LILIĆ: „Imamo još Informaciju o angažovanju Vojske Jugoslavije”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Sada tamo nema ni jedna jedina jedinica Vojske Jugoslavije, niti na prostoru RS, niti na prostoru RSK, sem starešina, po onom principu kako je ovde doneta odluka: rođeni na tom prostoru”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Da, ali bila je ova padobranska brigada iz Beograda” (63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije je bila iz Niša – prim.a).

MOMČILO PERIŠIĆ: „Nije bila kompaktna jedinica, već se išlo po principu dobrovoljnosti. Nijedan vojnik koji je na služenju vojnog roka nije išao. Išli su vojnici profesionalci – dobrovoljno, i starešine – dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Uopšte nijesu znali gdje idu!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali gde idu verovatno ne bi otišli!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je veliko pitanje!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali, bilo bi to ‘probijeno’. Svet nas zbog toga ne napada, kažu da nemaju argumenata. Da je to bilo saopšteno, sigurno bi nas opružili kao i Hrvate”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nema potrebe da nas optužuju i napadaju, kada su nas već napali i kaznili. To nije nikakav problem – ako mi treba da tamo pošaljemo neku našu jedinicu da nekoga spasi u nevolji, da to uradimo; ali, mora se poštovati Ustav i zakon; mora se znati kako se o tome donosi odluka.

S druge strane, mi moramo ozbiljno da razgovaramo i sa našim prijateljima iz RS šta to znači, ako stabilnost fronta zavisi od toga hoćemo li mi poslati nekoliko desetina ili stotina ljudi, pa da nam izgine od toga sedam-osam a da niko o tome ništa ne zna; to je poseban problem! To je veoma, veoma loša praksa. Posebno je to loše što o tome nijesu informisani članovi VSO”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Tamo nema naše ni jedne jedinice. Ako je neko tamo išao kao dobrovoljac, nije strašno. Ali, treba da se informišemo pre nego što se to realizuje”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja neću i nemam pravo ni jednu jedinicu da angažujem bez odluke VSO; nemamo ni svi mi pravo koji ovde sedimo, bez dobrovoljnosti, ili, pak, bez proglašenja ratnog stanja”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Znam, ali u suštini je bila angažovana jedinica, bez odluke Ratnog savjeta i bez dobrovoljnosti!?”

MOMČILO PERIŠIĆ: Ko god je išao, išao je dobrovoljno. Ja to tvrdim. A za ovo prvo – u pravu ste!”

MOMIR BULATOVIĆ: „To je traljavo i nespretno izvedeno. U subotu sam razgovarao sa Šešeljem (Vojislavom Šešeljem, u to vrijeme predsjednikom opozicione parlamentarne partije i u Srbiji i u Crnoj Gori – prim.a.). On mi je održao ‘slovo’, predavanje: ‘Šta vi to radite?’ On mi je sve detalje ispričao, iako sam ih znao i drugim putem. Znam to, jer su poginuli neki momci iz Nikšića koje sam poznavao. To što zna Šešelj, zna svako živi. Prema tome, to nije stvar zaštite državne tajnosti i naše politike koju mi vodimo”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako Šešelj zna državne tajne, onda nešto nije u redu”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ne samo da ih zna, nego ima pravo da kritikuje zato što je to urađeno tako trapavo, tako bez veze. On tvrdi da je to i provaljeno; da su ljudi poginuli na taj način što su Muslimani znali gdje stiže naša jedinica. Ne komentarišem da li je to istinito, ili nije. Ako nekome može pasti na pamet da tako nešto uradi, onda stvarno treba da se zamislimo da li u ovoj zemlji postoji Ustav i zakon?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ja ne verujem da je istina to što govori Šešelj. Dajte, da vidimo, šta je rekao Šešelj?”

RADOJE KONTIĆ: „Poginulo je nekoliko Nikšićana”.

ZORAN LILIĆ: „Mislim da možemo da se složimo oko zaključka da ni jedna jedinica ne može biti angažovana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Osim ove! Poginula su dvojica momaka iz Nikšića. Ja sada treba da se suočim sa njihovim roditeljima, da im kažem kako i zašto su poginuli!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ:„Ako su išli kao dobrovoljci, onda je sve jasno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nijesu išli kao dobrovoljci”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako ih je naterao neko da idu, to je onda drugo!”

MOMČILO PERIŠIĆ: „Od svih tih ljudi koji su išli imam napismeno da su išli dobrovoljno”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Nama to Zapad sada neće prigovoriti, nego će prigovoriti onda kada bude trebalo da se skidaju sankcije. Dobro, ništa!”

(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo