Povežite se sa nama

INTERVJU

Herc minuta

Objavljeno prije

na

Ivana Mrvaljević je neobična i uspješna glumica crnogorskog neba. Kao prva genaracija profesora Bore Stjepanovića, svoj glumački opus godinama plete kao gustu čipku, neprikosnoveno i hrabro. Posjeduje reference vrijedne svake hvale. Nosilac je repertoara Gradskog pozorišta u Podgorici, tumač antologijskih rola u komadima Centra za kulturu Tivat i osnivač NVO Teatar mladih Cetinje. Njen opus teatarskog stvaralaštva je od Šekspirove Komedije zabune (režija Jagoš Marković), preko Zauvijek tvoj, Bokeški D-mol, Betula u malu valu – Stevana Koprivice i Milana Karadžića, do raznih festivala, pedagoškog rada u Tivtu, Kotoru, Cetinju… Na djelu se dokazuje i kao uspješan producent. MONITOR: Začetnik ste ideje Reading room-a, otvorene biblioteke na Cetinju. Na kakav ste kulturni eho nagazili i kakva je prognoza ove izuzetne i nesvakidašnje ambicije?
MRVALJEVIĆ: Taj projekat, kao i mnoge ideje nastaju iz potrebe, tačnije one su neka vrsta mog revolta prema, po meni, vrlo nemaštovitom i neprimjerenom kreiranju kulturnog identiteta Cetinja. Grad koji posjeduje značajne resurse u domenu istorije, kulture, turizma, mislim da zaslužuje ozbiljniji tretman, ili makar promišljeniji. Estrada nas, kao kuga vreba na svakom ćošku, ali Cetinje mora ostati neinficirano. Još je nebestregani prostor i ima šansu da ostane, bolje reći postane oaza koja odiše umjetnošću. Reading room ima ambiciju, da reprezentuje pisanu riječ, kreativnost likovnih stvaralaca i umijeće poslenika iz domena dramskog i muzičkog stvaralaštva, a da li će je i ostvariti… E, tu vam odgovora nemam.

MONITOR: Ovih dana ste zauzeti s probama u novoj inscenaciji tivatskog pozorišta Novocento-Hotel Boka, Stevana Koprivice u režiji Đurđe Tešić. O kakvom je projektu riječ?
MRVALJEVIĆ: Vrlo ambicioznom. Hotel Boka, kultno mjesto, koje je postalo znak jednog vremena, društvena, politička i civilizacijska metafora, bio je svjedok i stjecište istorije i obilježilo čitavu jednu epohu. U svoje sobe primao je i kraljeve i generale, i političare, špijune, kurve i avanturiste. Terasa Boke ispratila je crnogorskog kralja Nikolu u izgnanstvo, bio joj je gost i jugoslovenski kralj Aleksandar, po njoj su šetali italijanski i njemački oficiri u Drugom svjetskom ratu, mladi partizanski oficiri nakon oslobođenja. Sa te terase zaliv je gledao i Tito, a onda je čitavo to kultno mjesto nestalo u zemljotresu, a zatim se nešto slično desilo samo desetak godina kasnije sa cijelom jednom velikom državom. I eto simbolike. Ali ona je u našoj priči background. Jer nije naša priča žal za prošlošću, niti istorijska razglednica.

Sloboda! To je poruka. Svi mi upravo živimo još jedno pasje vrijeme samo sa drugačijim okolnostima, nema rata ali, budimo iskreni, nema ni slobode. Svi su potkupljivi i svi olako odustaju od ljudskih principa. U ratu sami sa sobom, u borbi za puko preživljavanje… A naša pozorišna priča poručuje da su neprocjenjive ljudske vrijednosti sposobne da nadžive, svako vrijeme. Biti spreman i ne odustati od sebe, uhvatiti svoju herc minutu, pa si svakom vremenu naredan!

MONITOR: S obzirom na to da ste angažovana crnogorska glumica, koliko je to zanimanje profitabilno na ovim prostorima?
MRVALJEVIĆ: Mali je ovo prostor za ozbiljno bavljenje glumačkim poslom. Ako ste profesionalac i ako živite od svoje profesije teško da će vas Crna Gora zadovoljiti. Najmanje je bitno koliko je profitabilno. Zapravo nije uopšte… To je posao koji se ne može raditi ako se ne voli, koji vas inficira, kome ste do kraja posvećeni. „Plaćaju te da se igraš!”. E kad bi te još dostojno platili…

Međutim, ova sredina zna često i da nametne osjećaj da se bavite nebitnom profesijom. Kada čujete da se ljudi zaposleni u kulturi nazivaju štakorima koji samo troše opštinski budžet. Kada direktor jednog nacionalnog teatra naziva pozorišnu predstavu igrankom koja potroši toliko i toliko. Kada karta za pozorišnu predstavu košta manje nego ulaz u folkoteku. Ma nije ovo sredina zrela da shvati značaj teatarskog čina. Razuđenih, svega 600 hiljada stanovnika jedva da interesuje pozorište, mnogi nemaju vremena da ga posjete, mnogi još malograđanski misle da to nije za njih i da neće tamo ništa razumjeti. Za nove generacije pozorište je dosadno, a onih koji znaju i cijene teatar i koji su ga željni je malo pa se nema ni za koga igrati. I tako, iako angažovana, tražim dodatnu zanimaciju i kao i mnogi angažovaniji od mene imam višak slobodnog vremena. A svakom glumcu je najteže kada ne radi.

MONITOR: Kako objašnjavate činjenicu da nema ni pozorišne ni filmske kritike u Crnoj Gori?
MRVALJEVIĆ: Kritika!? Pa, to se i samo kao riječ u Crnoj Gori teško podnosi. Ovdje ide ono ,,Ja tebi serdare, ti meni vojvoda!” I tako sve u krug.

Dakle, mislim da je to u prvom redu problem mentaliteta. Kritika se shvata lično, ne profesionalno. Zatim, nedovoljno se radi, pa je svako ostvarenje osuđeno na uspjeh i ako objektivno svako i nije baš za pohvalu.

MONITOR: Bili ste umjetnički direktor Kraljevskog pozorišta- Zetski dom na Cetinju. Oformili ste akademsku scenu Art, pa ipak napustili tu funkcionersku poziciju, po mnogima iz nepoznatih razloga. Šta je pravi razlog Vašeg odlaska?
MRVALJEVIĆ: Tu poziciju sam od početka shvatala kao izazov i priliku da se oprobam i u takvoj vrsti angažmana. I zahvalna sam na tom iskustvu. Ali se nisam zaklinjala na vjernost cijelog života. Bila su potrebna mnogo ozbiljnija finansijska sredstva od onih kojima sam raspolagala. Trošila me je želja, a mogućnosti su bile miljama ispod nje. Smatrala sam da mi je isuviše rano prihvatiti kompromis, pognuti glavu i praktično ustoličiti se ili tačnije otići u penziju. Kao glumici nedostajala mi je scena, a igrati i voditi teatar kvalitetno nemoguće je pa i da nije u pitanju konflikt interesa, na koji mnogi i ne obraćaju pažnju. Sve u svemu, bila je to avantura na koju sam vrlo ponosna. Što zbog projekata koji su urađeni u tih godinu i po, što zbog prepunog gledališta, što zbog iskustva koju mi je donijela.

MONITOR: U domaćoj producentskoj kući MM Production ste izvršni direktor. Koji su Vaši rezultati i da li nezavisna produkcija može da ,,fercera” bez pomoći države, odnosno Ministarstva kulture?
MRVALJEVIĆ: Nema MM Production ambiciju da bude strašno bitna da bi je finansiralo Ministarstvo kulture. Ona je i osnovana sa namjerom da se u njoj rade komercijalni projekti, oni koje će donatori imati interesa da finansiraju, a koje će publika zbog dobrog i zabavnog koncepta rado gledati. Mislim da i treba da ostane nezavisna, da sačuva dobre interesne linkove i sa autorima i sa televizijskim i produkcijskim kućama. Po meni to je sasvim dovoljno i legitimno opravdanje da postoji. Za dvije godine, koliko postoji, pod njenim imenom urađena je TV serija To toplo ljeto! u koprodukciji sa Radio televizijom Republike Srpske i kompanijom Pink International, nekoliko muzičkih i reklamnih spotova i TV film „Pare ili život” čija je premijera zakazana za 7. maj.

MONITOR: Idete u Italiju na studije produkcije, s tendencijom povratka ili nas trajno ostavljate na cjedilu?
MRVALJEVIĆ: Da. Na Universita degli Studi di Torino sam upisala Master za kinematografsku i televizijsku produkciju i od oktobra sam u Italiji.

Nisam ni prva ni posljednja koja želi da se oproba na nekom drugom prostoru. Kroz rad u Teatru mladih, Zetskom domu i MM Production-u shvatila sam da me interesuje proizvodnja u umjetnosti. Dobila sam šansu, da spojim znanje i iskustvo sa onim što ću tek naučiti i tako postanem kompletan autor. Imam tendenciju da prije svega pokupim znanje, usavršim jezik, provedem neko vrijeme u inostranstvu, a to vraćam li se ili ne – zavisi. Pa i ako se ne vratim sigurna sam da ne ostavljam nikog na cjedilu. Znate onu staru crnogorsku. Jedna usta, i to lajava manje!!! Na žalost, ovo je i dalje prostor sa koga se odlazi u potrazi za boljim….

 

Potop, pa barka

MONITOR: Šta je po Vama potrebno učinjeti da se na našoj kulturnoj mapi stvari slože po hronološkom redu. Ko treba da ,,kosi” a ko da ,,vodu nosi”?
MRVALJEVIĆ: Prvo jedan potop, pa Nojeva barka, pa sve iz početka! I da opet nisam optimista da bi se mi sujetni Crnogorci mogli dogovoriti ko će vodu nosit’, a ko kosit’! Šta ćete! Mala zemlja, a mi genijalni! Šalu na stranu, kuditi neću jer samo pretpostavljam koliko je teško u isto vrijeme sačuvati već stvorene kulturne vrijednosti vrijedne poštovanja i ispravno ih usmjeriti u savremenije tokove, a pri tom stvarati nove, na istom ili višem nivou koje će ponosno nositi etiketu Made in Montenegro! Znam samo da predstoji mnogo rada, a nadam se da neće biti uzaludan! Imamo ozbiljne autore, naročito u likovnoj umjetnosti. Postojanje i rad Crnogorskog simfonijskog orkestra je za svaku pohvalu. Najveći je haos u pozorišnoj umjetnosti, a najveća šteta nepostojanje nacionalne kinematografije.

 

Jezička barijera

MONITOR: Ima li nade za crnogorskog umjetnika u nekom istočno-evropskom ili mediteranskom projektu, ili smo ipak (samo) zarobljenici domaćeg govornog područja?
MRVALJEVIĆ: Jednom prilikom Milena Dravić nam je rekla ,,Meni je i Jugoslavija bila mala. Deco, kako li je tek vama!?” Istina je da smo klaustrofobični i da mnogi problemi proističu iz toga. Umjetnost ne trpi sužavanje ni prostora ni vidika. Istina je da nas glumce jezička barijera zaista onemogućava, a naročito u pozorištu, da se profesionalno oprobamo na nekom drugom prostoru. Ali svijet svakoga dana sve više postaje jedan prostor. Internet revolucija učinila je mnogo toga bližim i razumljivijim. Čitav svijet sada govori jednim jezikom. Ja vjerujem da ima nade za buduće generacije crnogorskih glumaca, kojima ja na žalost ne pripadam.

 

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Najmanje se pomijeraju oni koji bi trebalo da nas uvedu u EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni koji bi trebalo da nas uvedu u EU  daju neodgovorne izjave umjesto da rade u interesu evropske budućnosti građana. Tu mislim i na zatezanje u odnosima sa Hrvatskom, počev od rezolucije o Jasenovcu i isključivih izjava o brodu Jadran i Prevlaci, sve do saučešća zbog smrti Mladića. Iako je evidentan uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koju su pospješili podaci Europola, od borbe protiv korupcije na najvišem nivou se mnogo više očekivalo. Političarima na vlasti su godinama puna usta optužbi za korupciju na račun bivšeg predsjednika Đukanovića, dok se protiv njega jedva nateže jedan postupak

 

 

MONITOR: Narodna biblioteka „Stevan Samardžić” iz Pljevalja javno je promovisala nove naslove o ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Biblioteka ih je na svom Instagram profilu promovisala kao nova izdanja kojima je fond „obogaćen”, „uvažavajući predloge korisnika i čitalaca”. Šta to govori?

GORJANC PRELEVIĆ:  Radi se o još jednoj u nizu nacionalističkih provokacija iz asortimana tzv. srpskog sveta, koje bi morala da suzbija svaka građanska država zasnovana na vladavini prava. Crna Gora se Evropi i svijetu predstavlja kao takva država, to i piše u prvom članu njenog Ustava. Crna Gora sa svojim etnički raznolikim stanovništvom jedino i može da opstane kao tako uređeno društvo. Ipak, neki javni funkcioneri, među kojima je i direktorka Narodne biblioteke u Pljevljima, Bojana Đačić, aktivno i u kontinuitetu podrivaju Crnu Goru kao građansku državu. Oni bi da ona bude država po mjeri šovinističke verzije srpstva bivšeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, koja uključuje veličanje ratnih zločinaca, falsifikovanje istorije i prezir prema žrtvama. I takvi ljudi se nažalost još održavaju na javnim funkcijama u Crnoj Gori kao cijena koju plaćamo da bi aktuelna koaliciona Vlada ostala na vlasti i da bismo se u prividu stabilnosti pridružili Evropskoj uniji. Civilno društvo se takvim štetnim provokacijama aktivno suprotstavlja i uporno insistira da država uključi sve postojeće kontrolne i korektivne mehanizme za odbranu demokratije. Očekujemo ispitivanje takvih odluka i u slučaju Biblioteke po svim osnovama odgovornosti.

MONITOR: Proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori nije daleko stigao. No, dešava li se sada neka „regresija“, kada je u pitanju odnos prema prošlosti?

GORJANC PRELEVIĆ: Promocijom revizionizma i veličanjem ratnih zločinaca pojedini političari i dalje skupljaju glasove na nacionalističkoj osnovi. Događaji kao što su smrt i sahrane ratnih zločinaca, kao što je Ratko Mladić, ili nove presude za ratne zločine, kao što su posljednje Hašimu Tačiju, uvijek potpiruju takve nacionalističke izlive. Ipak, nade ima, prije svega zbog promjene vlasti u Srbiji. Pobjednici tamošnjih izbora već su rekli da poštuju presude međunarodnih sudova kojima je utvrđena odgovornost za genocid u Srebrenici i ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, a krenulo se i sa očiglednom demonstracijom primjene zakona na mnogim poljima.

MONITOR: Koje teme čekaju Srbiju nakon promjene vlasti, a tiču se i Crne Gore?

GORJANC PRELEVIĆ: Crnoj Gori su posle pada DPS-a najviše problema pravili upravo političari i mediji bliski Vučićevom režimu i kompromitovanoj Bezbjednosno-informativnoj agenciji (BIA), koja se sada raspada po šavovima. Očekujem da njeni rukovodioci krivično odgovaraju, kao što je i u Crnoj Gori bivši direktor ANB-a prvostepeno osuđen za nezakonito prisluškivanje. Posebno je važno da se javno otkriju i da odgovaraju agenti i saradnici BIA u Crnoj Gori. A raskrinkavanje nacionalizma kao podvale i prevare, očekujem da gledamo u direktnom prenosu iz Srbije, koja će, nadam se, baš one koji su se sami proglasili za najveće branitelje svega srpskog procesuirati kao obične kriminalce, koji su građane sve vrijeme samo krali i obmanjivali koristeći nacionalizam kao paravan za svoje nezajažljivo bogaćenje. Oni koji prevaru nacionalista nijesu prozreli na primjeru devedesetih godina, sada će dobiti novu priliku.

MONITOR: Kritikovali ste to što Evropska komisija u ovogodišnjem Izvještaju o Crnoj Gori nije pomenula učestalo veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Šta vam to govori?

GORJANC PRELEVIĆ: Evropska komisija nije to pomenula ni prošle godine, pa smo to i tada kritikovali. Evropski parlament, s druge strane, na to redovno upozorava u svojim rezolucijama, a i sama Komisija je u avgustu, poslije Mladićeve smrti, poručila da veličanju ratnih zločinaca nema mjesta ni u EU ni u državama kandidatkinjama. Utoliko je čudnije što toga nema i u izvještaju. Pretpostavljam da Komisija smatra da djeluje u interesu Crne Gore kada je prikazuje stabilnijom nego što jeste. Vjerovatno razmišljaju ovako – znamo za to, ali to dolazi od Srbije, a Crnu Goru će od takvih pokušaja destabilizacije najbolje spasiti ulazak u EU. Međutim, Crna Gora bi prije ulaska morala da pokaže da je sposobna da se sama odbrani, radom svog tužilaštva i svojih sudova, etičkim osudama svog parlamenta, građanskim obrazovanjem. Od Evropske komisije očekujemo da u tom smislu iskoristi svoj uticaj, bar nezvanično, i da problem ne gura pod tepih, jer može da joj se vrati kao bumerang.

MONITOR: Nije bilo posebnih kritika ni zbog toga što napredak Crne Gore u procesuiranju ratnih zločina nije na nivou završnih mjerila za poglavlje 23?

GORJANC PRELEVIĆ: Nije, rekla bih iz istih razloga. Ocjenjeno je da je vrijeme da se pregovori privode kraju, i da se poglavlja na svaki način zatvaraju. Međutim, ona će biti samo privremeno zatvorena, što znači da se mogu ponovo otvoriti tokom dvije godine ratifikacije ugovora o pristupanju. Očekujem i da sam ugovor, kako je već najavljeno, sadrži obavezu države da nastavi rad na dostizanju završnih mjerila, među kojima su i slučajevi ratnih zločina na najvišem nivou odgovornosti, uz ozbiljne posljedice ako sa reformama posustane.

 MONITOR: Kako vidite to što je Ustavni sud prošle sedmice preispitivao svoju odluku, vezano za funkcionerske stanove?

GORJANC PRELEVIĆ: Nije neobično da Ustavni sud preispita odluku koju još nije otpremio. Takva mogućnost postoji i u drugim državama, kod kojih je, kao i kod nas, uređena poslovnikom. Međutim, druge države propisuju i rok za izradu i objavljivanje odluke. U Crnoj Gori tog roka nema, a smatram da bi unio više pravne sigurnosti.

Drugo je pitanje zašto je do preispitivanja došlo i da li je u pitanju politički uticaj. U julu je Ustavni sud saopštio da je zakonodavac prekoračio svoja ustavna ovlašćenja i povrijedio principe vladavine prava i saglasnosti pravnih propisa. Sada se preispitivanje te odluke zasniva na članu Poslovnika koji zahtijeva da se došlo do „novih saznanja ili činjenica od bitnog značaja”, ali sud nije objavio koja su to saznanja ili činjenice. Ta netransparentnost ostavlja prostor za sumnju, utoliko više što bi promjena odluke oduzela jedno od uporišta predlogu Demokrata o oporezivanju imovinske koristi od tako stečenih stanova (predlog je i pored toga veoma sporan). Pažnju je privuklo i to što su odlučivale dvije sutkinje koje su ranije kupile stanove po povlašćenim uslovima, pošto je sud odbio njihove zahtjeve za izuzeće. One su te stanove stekle u skladu sa važećim propisima i odluka suda ne bi direktno uticala na njihov položaj. Ipak, upravo zato je sud trebalo da obrazloži i ovaj dio i otkloni svaku sumnju.

MONITOR: Kako komentarišete ocjene koje je Crna Gora od EK dobila kada je u pitanju pravosuđe?

GORJANC PRELEVIĆ:  Najavljeno je da je cilj zatvoriti pregovore do kraja godine, a to znači i poglavlje 23. Sudstvo jeste postiglo vidne rezultate u povećanju efikasnosti, uprkos uslovima rada iz prošlog vijeka. Ustavni sud je znatno povećao ažurnost: po ustavnim žalbama sada odlučuje za oko 11 mjeseci, umjesto ranijih tri i više godina, pa više ne krši pravo na suđenje u razumnom roku. Uz to konačno radi u punom sastavu, što je za pohvalu. S druge strane, opšte je poznato da je potrebno još dosta napora da bi se postigla nezavisnost i ojačao integritet u pravosuđu. Veting bi bio efikasan način da se to uradi, ali to će po svemu sudeći morati da sačeka neku drugu vlast i ulazak u EU.

MONITOR: Pomjeramo li se ka Evropi i suštinski? 

GORJANC PRELEVIĆ: Kako ko. Naravno da ima napretka. Građanska i ekološka svest kod ljudi jača, ali djeluje da se i najmanje pomjeraju oni koji bi trebalo da nas uvedu u Evropsku uniju. Oni daju neodgovorne izjave umjesto da rade u interesu evropske budućnosti građana. Tu mislim i na zatezanje u odnosima sa Hrvatskom počev od rezolucije o Jasenovcu i isključivih izjava o brodu Jadran i Prevlaci, sve do saučešća zbog smrti Mladića. S druge strane, iako je evidentan uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koju su pospešili podaci Europola, od borbe protiv korupcije na najvišem nivou se s razlogom mnogo više očekivalo. Svim političarima na vlasti su godinama puna usta optužbi za korupciju na račun bivšeg predsjednika Đukanovića, dok se protiv njega jedva nateže jedan postupak.  Očekujem da sada urnebesni zaokret ka vladavini prava u Srbiji podstakne i Crnu Goru. Može da se desi da Srbija pokaže šta je sve suštinski Crna Gora trebalo da uradi, a nije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA NENEZIĆ, VIŠA SARADNICA U ISTRAŽIVANJU  NA INSTITUTU ZA NAPREDNE STUDIJE UCG: Politička kontrola nad institucijama, ključni problem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Danas  imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da najnoviji Izvještaj EK treba „čitati u cjelini“ i osim pohvala vidjeti ono što je Brisel podcrtao da nijesmo promijenili. Šta to nijesmo promijenili i može li nas to koštati završnice evropskog puta, imajući u vidu  pozitivno raspoloženje Brisela?

NENEZIĆ: Nijesmo u dovoljnoj mjeri promijenili način na koji političke partije doživljavaju i koriste državne institucije. Politička kontrola nad institucijama i javnim resursima ostaje važan instrument očuvanja i raspodjele moći. To je  jedan od ključnih problema koje ovogodišnji izvještaj otvara.

Ipak, ozbiljna bi bila greška potcijeniti ono što je Crna Gora ostvarila u posljednje tri godine. Od izvještaja iz 2023., kada je Komisija upozoravala na institucionalnu krizu, došli smo do realne mogućnosti završetka pregovora. Tome su doprinijeli povoljan geopolitički trenutak, politička odluka EU da ponovo pokrene proširenje i rad pregovaračke administracije. Problem nastaje kada se iz takve ocjene izvodi zaključak da je promjena političkog sistema završena.

EK i dalje upozorava na političke pritiske na pravosuđe, javne napade visokih funkcionera na tužilaštvo, mali broj pravosnažnih presuda za visoku korupciju, nedovoljnu profesionalizaciju javne uprave i zapošljavanje koje nije dosljedno zasnovano na stručnosti.

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Šesnaest godina kasnije imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju.

Za partije je evropski napredak izuzetno važan izvor političkog legitimiteta, ali je kontrola nad zapošljavanjem, imenovanjima i javnim resursima istovremeno važan instrument političkog uticaja. Zbog toga nije nužno riječ samo o nedostatku kapaciteta ili razumijevanja evropskih standarda. Dio problema proizlazi iz činjenice da reforme, kada se dosljedno primjenjuju, ograničavaju onu političku moć koju partije nastoje da zadrže.

MONITOR: Šta nas može koštati završnice evropskog puta?

NENEZIĆ: Prije svega otvorena bilateralna pitanja, posebno sa Hrvatskom, eventualna unutrašnja politička blokada odluka neophodnih za završetak pregovora i ozbiljno nazadovanje u oblasti vladavine prava koje bi dovelo u pitanje već ostvarene rezultate.

Međutim, najveći rizik da, zbog uvjerenja da je članstvo  izvjesno, potcijenimo činjenicu da završetak pregovora nije isključivo pitanje naše spremnosti, već i političke saglasnosti svih država članica. Komisija procjenjuje reformski napredak i daje preporuke, ali konačne odluke donose članice. To što Brisel ima izrazito pozitivan stav prema Crnoj Gori ne znači da će svaka država članica jednako procjenjivati naše rezultate ili zanemariti pitanja koja smatra važnim za svoje nacionalne interese.

Imamo rijetku priliku da završimo pregovore u izrazito povoljnim okolnostima. Ali politička podrška Brisela ne može zamijeniti ozbiljnu diplomatiju, stabilnost reformskog procesa i sposobnost domaćih aktera da zajednički državni interes stave iznad partijske koristi.

MONITOR:  Ove sedmice tema je i sastanak predsjednika  Milatovića i premijera  Spajića, nakon podužeg vremena.  Znači li Vam što taj sastanak u iščitavanju ovdašnje političke stvarnosti?

NENEZIĆ: Dobro je što je konačno došlo do sastanka predsjednika i premijera, prije svega zato što je elementarna institucionalna saradnja između nosilaca najviših državnih funkcija neophodna, nezavisno od njihovih političkih odnosa. Posebno u trenutku kada Crna Gora ulazi u završnicu pristupnih pregovora, u kojoj će  biti potrebna intenzivna diplomatska aktivnost i obezbjeđivanje podrške svih država članica EU.

Nadam se da je jedno od važnih pitanja njihovog razgovora bilo i konačno rješavanje imenovanja ambasadora. Neodgovorno je da Crna Gora, dok nastoji da završi pregovore, nema ambasadora u Berlinu, jednom od najvažnijih političkih centara Evropske unije, a mandat šefa Misije pri EU u Briselu se  već duže produžava privremenim rješenjima. Upražnjena su i druga ambasadorska mjesta u evropskim državama. Teško je govoriti o maksimalnoj diplomatskoj mobilizaciji za članstvo, a istovremeno nemati stabilno i potpuno diplomatsko predstavljanje na adresama na kojima se donose odluke od presudnog značaja za taj proces.

Bilo bi mnogo značajnije da je njihov razgovor bio posvećen rješavanju ovakvih konkretnih institucionalnih pitanja nego eventualnom dogovaranju termina narednih izbora, ili budućih političkih aranžmana.

MONITOR: Kako vidite političku scenu pred izbore naredne godine?

NENEZIĆ: Izbori 2027. će imati poseban  značaj, ne samo zbog odnosa snaga među partijama, već prije svega zbog činjenice da će se na njima birati vlast koja bi, ukoliko se ostvari planirana dinamika pristupanja, trebalo da uvede Crnu Goru u EU.  To je istorijska odgovornost, ali i trenutak koji bi mogao označiti početak nove faze političkog života u Crnoj Gori.

Politička scena trenutno je prilično fragmentisana, sa velikim brojem aktera čiji se odnosi ne mogu jednostavno svesti na podjelu vlast-opozicija.

Imamo izrazito heterogenu parlamentarnu većinu  čiju saradnju dominantno održavaju zajednički interes za vršenje vlasti i evropska agenda, uprkos značajnim razlikama u političkim ciljevima. Istovremeno, DPS pokušava da povrati politički uticaj nakon gubitka vlasti 2020, PES nastoji da evropski napredak i ekonomske mjere kapitalizuje kao rezultate svog upravljanja, partije nekadašnjeg Demokratskog fronta prolaze kroz novo pozicioniranje, dodatno usložnjeno promjenama u Srbiji. Manje partije i manjinski politički subjekti zadržavaju značajan koalicioni potencijal. Zato će izborni rezultat biti samo  dio političke jednačine kada dodjemo do faze formiranja većine nakon narednih izbora.

Posebno zanimljivo je pitanje na čemu će partije graditi  političke platforme nakon što evropske integracije prestanu da budu centralno pitanje oko kojeg se  legitimišu. U posljednjih dvadeset godina političku konkurenciju u Crnoj Gori u velikoj mjeri oblikovale su podjele oko državnog statusa i identiteta, zatim odnos prema DPS-u i potreba za smjenom dugogodišnje vlasti, dok su posljednjih godina evropske integracije i ekonomska obećanja dobili mnogo značajnije mjesto. Ali nijedna od tih promjena nije u potpunosti potisnula prethodne podjele.

Mislim da će djelovanje partija, u susret izbornoj kampanji, ići u dva pravca. Prvi je povratak intenzivnoj identitetskoj mobilizaciji, kroz ponovno otvaranje pitanja koja proizvode snažne emocionalne reakcije birača. Takva strategija uvijek je izbor partijama koje nemaju dovoljno uvjerljive rezultate ili konkretne javne politike koje bi ponudile građanima.

Drugi pravac, kojem se iskreno nadam, jeste da se politička konkurencija konačno u značajnijoj mjeri premjesti na teren javnih politika. Da partije počnu da se razlikuju prema tome kako namjeravaju da unaprijede zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stambenu dostupnost, infrastrukturu, kvalitet javnih usluga i mogućnosti za zapošljavanje. Da građani mogu uporediti ne samo obećanja o većim zaradama i penzijama, već i njihove efekte na svakodnevni život.

Ne bih zanemarila ni mogućnost da političku dinamiku uoči izbora značajno promijene događaji u Srbiji. Ukoliko nova vlast otvori dokumentaciju o finansijskim transferima, odnosima državnih institucija sa političkim i drugim organizacijama u Crnoj Gori ili eventualnim kanalima neformalnog uticaja, mogli bismo dobiti informacije koje će pojedine političke odnose prikazati u drugačijem svjetlu. Koliko bi takva saznanja uticala na našu političku scenu zavisiće od njihove sadržine.

Konačno, mislim da će jedan od važnijih izazova biti način na koji će se vrednovati rezultati vlasti nakon 2020. godine. Smjena DPS-a bila je važan demokratski događaj, a ubrzanje evropskih pregovora predstavlja konkretan uspjeh sadašnje vlasti. Međutim, šest godina kasnije legitimno je pitati i koliko smo promijenili način upravljanja institucijama, partijskog zapošljavanja i raspodjele javnih resursa. To su pitanja na koja će vlast morati da odgovori, dok će opozicija morati da pokaže da nudi drugačiji model upravljanja, a ne samo drugačiju raspodjelu moći.

 

Test naše sposobnosti

MONITOR: Odnosi Crne Gore i Hrvatske?

NENEZIĆ: To je jedan od ozbiljnijih spoljnopolitičkih izazova u završnici evropskih pregovora, ali i test naše sposobnosti da istovremeno zaštitimo državne interese i odgovorno pristupimo obavezama koje imamo prema susjedima.

Hrvatska ima legitimno pravo da insistira na rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja, posebno onih koja se odnose na procesuiranje ratnih zločina, nestale osobe, prava žrtava i imovinskopravne sporove. Ta  pitanja su godinama zanemarivana a odgovornost snose različite crnogorske vlasti. Njihovo rješavanje treba da bude naš interes, nezavisno od evropskih integracija.

Mislim da je  jednako važno razgraničiti legitimne bilateralne zahtjeve od eventualnih pokušaja da se proces evropskih integracija koristi kao instrument uticaja na unutrašnje političke odnose u Crnoj Gori. Hrvatska, kao država članica EU, ima pravo da insistira na ispunjavanju međunarodnih obaveza i poštovanju evropskih vrijednosti, ali bi bilo problematično ukoliko bi se ta pozicija koristila za određivanje poželjnih političkih partnera ili uticanje na sastav budućih parlamentarnih većina u Crnoj Gori

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC: O najvažnijim stvarima ćutimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Scenarista filma „Crna truba“ za Monitor govori o crnogorskom mentalitetu, nasljeđu porodičnog ćutanja, mitovima o herojstvu, odgovornosti i iluziji da se od sopstvene prošlosti može pobjeći. „Pokušali smo da demistifikujemo te stvari, da razbijemo mitomaniju i prikažemo stvarnost u kojoj živimo“, kaže Bošković.

 

 

U crnogorskom društvu, u kojem se mnogo govori, najteža pitanja često ostaju bez odgovora. O porodičnim problemima se ćuti, prošlost se potiskuje, a očuvanje ugleda ponekad postaje važnije od istine. Upravo tim protivrječnostima bavi se film Crna truba, za koji je scenario napisao Stefan Bošković.

Kroz priču o uspješnom piscu koji se vraća u rodni kraj i suočava sa posljedicama saobraćajne nesreće, film otvara pitanja lične odgovornosti, porodičnih odnosa i društvenih obrazaca koji se prenose generacijama.

U razgovoru vođenom tokom AFA nagrada u Tivtu, Bošković govori o tome zašto je Crna truba izrazito crnogorski film, kako se iza tradicionalnih predstava o časti i herojstvu skrivaju duboke protivrječnosti i zbog čega vjeruje da umjetnost može pomoći društvu da se suoči sa sopstvenim zabludama.

MONITOR: „Crna truba“ donosi priču koja je duboko ukorijenjena u crnogorski mentalitet, ali istovremeno otvara univerzalna pitanja krivice i odgovornosti. Koliko je važno da lokalna priča bude razumljiva i publici koja ne poznaje Crnu Goru?

BOŠKOVIĆ: Mislim da, kada se napravi neka univerzalna priča, poenta upravo i jeste da se ona lokalno oboji, da se ispriča kroz mentalitet i običaje koje mi možemo da ponudimo svijetu. Da ljudi koji nikada nijesu bili u Crnoj Gori mogu da vide jedan pogled na zemlju u kojoj živimo.Film je super medij upravo zbog toga što najbrže komunicira i najbrže dolazi do publike, i to najmasovnije publike.Priča jeste univerzalna. Dogodila se saobraćajna nesreća koja može da se dogodi svakome, na bilo kojoj tački svijeta. Ali ono što je mentalitetsko i lokalno u toj priči jeste način na koji se likovi prema tome odnose. I, naravno, kroz sve to pojavljuju se stvari koje su karakteristične za naš prostor.

MONITOR: U filmu se pokušava prikriti ono što se dogodilo, dok okolina istovremeno slavi uspjeh glavnog junaka, poznatog pisca. Koliko taj kontrast govori o društvu u kojem je predstava o nečijem ugledu često važnija od istine?

BOŠKOVIĆ: To je uvijek pitanje šta se radi i za čije dobro. I da li je bitan individualni život ili predstava o nekom kolektivu. Mislim da su to izazovi koje živimo maltene svakog dana.Mi se svakodnevno nalazimo u nekoj vrsti preispitivanja, i svojih života, i onoga što želimo da učinimo u budućnosti, i onoga što smo radili u prošlosti.To je stalno jedan niz odluka iza kojih treba da stanemo. I, u stvari, lako je odlučiti, ali stati iza tih odluka, to je ono što je bitno.

MONITOR: Govoreći o filmu, ističete i njegov odnos prema crnogorskoj tradiciji, herojstvu i mitovima na kojima je građena predstava o našem društvu. Da li je „Crna truba“ i pokušaj da se ta idealizovana slika preispita?

BOŠKOVIĆ: Jeste, i to je ono što je pomalo paradoksalno, pogotovo u Crnoj Gori. Zato ističem da je Crna truba baš crnogorski film.On i mentalitetski ima neka naslanjanja na Živka Nikolića, u određenom smislu, ali se opet pravi otklon od toga.To je odnos prema tradiciji, prema herojstvu i prema svemu onome na čemu, čini mi se, Crna Gora nekako leži.Mi smo tim filmom pokušali malo da demistifikujemo sve to, da se ta mitomanija razbije i da se, u stvari, prikaže stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Naslov „Crna truba“ ima posebno značenje u samoj priči. Glavni junak je pisac, a njegova književnost na neobičan način počinje da određuje njegov stvarni život. Šta ste željeli da pokažete tim odnosom između fikcije i stvarnosti?

BOŠKOVIĆ:Crna truba je naslov knjige koju je napisao glavni lik, pisac, i na čijoj promociji prisustvujemo na samom početku filma, u Zagrebu, prije nego što se vrati u rodno Grahovo.Poenta je da će knjiga koju je napisao, u stvari, izdiktirati njegov dalji život koji vidimo u filmu.To je neka inverzija onoga kada ljudi kažu da život diktira umjetnost. U ovom slučaju umjetnost i fikcija njemu diktiraju realnost.Ja to posmatram i iz svoje vizure, naravno, kao pisac koji je pisao o piscu. Mnogo je lakše u knjizi biti moralan, kada kroz svoje likove progovaraš.Pisci su mahom svi veoma etični u svojim knjigama, ali onda, kada se čovjek bukvalno nađe u istoj situaciji, ne postupi onako kako bi postupio njegov lik.Skloni smo nekako da ubijedimo sebe u tu laž. I na neki način se film i time bavi.

MONITOR: Glavni junak se poslije godina provedenih daleko od rodnog kraja vraća u Grahovo, ali ga tamo čekaju još teže moralne dileme. Zašto ljudi često vjeruju da promjenom mjesta mogu pobjeći od onoga što ih opterećuje?

BOŠKOVIĆ: Bježimo stalno. To je ta iluzija u kojoj mislimo da će geografska udaljenost, koliko god bili daleko od mjesta u kojem smo formirani i nastali, učiniti da neke stvari nestanu.Isto tako mislimo da će ih vrijeme izbrisati. Ali nije jednostavno. To je neka druga vrsta kategorije.To je jedno mentalno stanje i taj povratak ili bijeg jednostavno ne može da se izbriše fizičkom udaljenošću i protokom vremena.I zato mi je jako bitno da još jednom kažem zašto je ovo crnogorski film. Zato što je pun tišine. Mi smo sve stvari, generalno, i u porodici, jer je ovo isto jedna porodična priča, porodična drama, nekako rješavali tom tišinom, ćutanjem i prećutkivanjem.A to su stvari koje nekada moraju da izbiju. I kada izbiju, onda se desi katastrofa.

MONITOR: Ćutanje je jedna od centralnih tema filma. Koliko je ono povezano sa načinom na koji su generacije u Crnoj Gori odrastale, posebno kada je riječ o odnosima roditelja i djece?

BOŠKOVIĆ: Sjećam se, kada sam ja bio dijete, ti razgovori su bili rijetki. Čitava moja generacija sa roditeljima gotovo nikada nije pričala o problemima koje imamo. Jednostavno, to nasljeđe ćutanja, toga što se prećuti, nastavlja se i na djecu. To je ovdje, čini mi se, vrlo jasno prikazano i mislim da to jeste problem.Ima tu nečega potpuno paradoksalnog, kao i u svemu u Crnoj Gori, a to je da smo toliko pričljiva nacija, a da nekako, kada se priča o ozbiljnim stvarima i kada se otvore ozbiljna pitanja, uvijek ćutimo.

MONITOR: Može li se to porodično ćutanje posmatrati i kao širi društveni problem? Koliko nas može koštati to što prećutkujemo stvari sa kojima bi trebalo da se suočimo?

BOŠKOVIĆ: Mislim da nije normalno da jedno društvo na tome gradi i svoju naciju, i svoju realnost, i svoju stvarnost.Čini mi se da se to mijenja. Upravo ovim stvarima, umjetnošću i raznim drugim vidovima dešifrovanja i razbijanja tih iluzija, pomaže se da se te stvari malo demistifikuju.I nije suština pobjeći nigdje. Mislim, niti će se išta riješiti ako ja sada odem da živim na selo.Nije to poenta. Poenta je da živimo tu i da se non-stop sučeljavamo sa tim stvarima i pokušavamo da ih rješavamo.

MONITOR: Sa druge strane, živimo u vremenu u kojem se mnogo govori o društvenim problemima, ali nije uvijek jasno šta stoji iza javno izgovorenih stavova. Da li je danas dovoljno samo biti glasan?

BOŠKOVIĆ: Jeste, ali opet, s druge strane, mislim da je sve to nekako postalo dvostrano. Čak i oni koji su glasni nijesu glasni iz pravih razloga.Onda je sve to jedan čitav, čini mi se, cirkus u kojem je teško više razaznati šta je tačno, šta nije, ko iz kojih interesa šta radi.Sve je nekako kratkotrajno, jer novi dan zatrpava već ono što je bilo aktuelno prethodnog dana.Ne znam kako da se odnosim prema tome, a nijesam siguran ni da ljudi znaju kako da se odnose. Ali mislim da će vrijeme to iščistiti i da će se pokazati neke stvari.Mislim, svemu postoji granica, pa i tome.

MONITOR: Film ne nudi jednostavan odgovor ni u završnici. Zašto ste odlučili da pitanje krivice i odgovornosti glavnog junaka ostavite otvorenim za različita tumačenja?

BOŠKOVIĆ: Ima mnogo toga što smo namjerno ostavili neizgovorenim, ali, recimo, kraj je potpuno otvoren i ostavljen publici, odnosno gledaocu, da ga tumači na način na koji želi. Da li je on prihvatio tu krivicu ili nije, ostaje otvoreno.To može da se tretira i može da se zaključi i jedno i drugo iz mnogo stvari. Ja znam šta sam želio, ali neko može jednostavno da izabere drugi kraj.

MONITOR: Koliko su za crnogorsku i regionalnu kinematografiju važni susreti poput AFA nagrada, posebno kada je riječ o povezivanju autora i vidljivosti njihovih projekata?

BOŠKOVIĆ: Veoma je značajno, i veoma je značajno zato što je regionalno i zato što je jako dobro za našu branšu da smo stalno upućeni jedni na druge. Manje-više, to su sve ljudi koji dijele slične ideološke stavove, bore se oko sličnih stvari, žele boljitak društva na sličan ili isti način. Mislim da su te zajednice koje se kroz festivale stvaraju veoma važne. Gledamo jedni drugima filmove, razgovaramo o projektima, radimo iste stvari, a na potpuno različite načine.Veoma nam je bitna ta podrška, bitna je vidljivost i bitno je da smo tu zajedno. Čini mi se da tako jačamo i samu zajednicu.Festivali poput ovoga su dragocjeni, pogotovo zato što imaju integritet. Tu je, naravno, i Sarajevo Film Festival i njegov značaj, Zagreb i drugi festivali, kao i ljudi koji stoje iza njih.Upravo su tim integritetom privukli autore i zbog toga je svima nama čast da budemo dio toga.

Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo