Povežite se sa nama

INTERVJU

Herc minuta

Objavljeno prije

na

Ivana Mrvaljević je neobična i uspješna glumica crnogorskog neba. Kao prva genaracija profesora Bore Stjepanovića, svoj glumački opus godinama plete kao gustu čipku, neprikosnoveno i hrabro. Posjeduje reference vrijedne svake hvale. Nosilac je repertoara Gradskog pozorišta u Podgorici, tumač antologijskih rola u komadima Centra za kulturu Tivat i osnivač NVO Teatar mladih Cetinje. Njen opus teatarskog stvaralaštva je od Šekspirove Komedije zabune (režija Jagoš Marković), preko Zauvijek tvoj, Bokeški D-mol, Betula u malu valu – Stevana Koprivice i Milana Karadžića, do raznih festivala, pedagoškog rada u Tivtu, Kotoru, Cetinju… Na djelu se dokazuje i kao uspješan producent. MONITOR: Začetnik ste ideje Reading room-a, otvorene biblioteke na Cetinju. Na kakav ste kulturni eho nagazili i kakva je prognoza ove izuzetne i nesvakidašnje ambicije?
MRVALJEVIĆ: Taj projekat, kao i mnoge ideje nastaju iz potrebe, tačnije one su neka vrsta mog revolta prema, po meni, vrlo nemaštovitom i neprimjerenom kreiranju kulturnog identiteta Cetinja. Grad koji posjeduje značajne resurse u domenu istorije, kulture, turizma, mislim da zaslužuje ozbiljniji tretman, ili makar promišljeniji. Estrada nas, kao kuga vreba na svakom ćošku, ali Cetinje mora ostati neinficirano. Još je nebestregani prostor i ima šansu da ostane, bolje reći postane oaza koja odiše umjetnošću. Reading room ima ambiciju, da reprezentuje pisanu riječ, kreativnost likovnih stvaralaca i umijeće poslenika iz domena dramskog i muzičkog stvaralaštva, a da li će je i ostvariti… E, tu vam odgovora nemam.

MONITOR: Ovih dana ste zauzeti s probama u novoj inscenaciji tivatskog pozorišta Novocento-Hotel Boka, Stevana Koprivice u režiji Đurđe Tešić. O kakvom je projektu riječ?
MRVALJEVIĆ: Vrlo ambicioznom. Hotel Boka, kultno mjesto, koje je postalo znak jednog vremena, društvena, politička i civilizacijska metafora, bio je svjedok i stjecište istorije i obilježilo čitavu jednu epohu. U svoje sobe primao je i kraljeve i generale, i političare, špijune, kurve i avanturiste. Terasa Boke ispratila je crnogorskog kralja Nikolu u izgnanstvo, bio joj je gost i jugoslovenski kralj Aleksandar, po njoj su šetali italijanski i njemački oficiri u Drugom svjetskom ratu, mladi partizanski oficiri nakon oslobođenja. Sa te terase zaliv je gledao i Tito, a onda je čitavo to kultno mjesto nestalo u zemljotresu, a zatim se nešto slično desilo samo desetak godina kasnije sa cijelom jednom velikom državom. I eto simbolike. Ali ona je u našoj priči background. Jer nije naša priča žal za prošlošću, niti istorijska razglednica.

Sloboda! To je poruka. Svi mi upravo živimo još jedno pasje vrijeme samo sa drugačijim okolnostima, nema rata ali, budimo iskreni, nema ni slobode. Svi su potkupljivi i svi olako odustaju od ljudskih principa. U ratu sami sa sobom, u borbi za puko preživljavanje… A naša pozorišna priča poručuje da su neprocjenjive ljudske vrijednosti sposobne da nadžive, svako vrijeme. Biti spreman i ne odustati od sebe, uhvatiti svoju herc minutu, pa si svakom vremenu naredan!

MONITOR: S obzirom na to da ste angažovana crnogorska glumica, koliko je to zanimanje profitabilno na ovim prostorima?
MRVALJEVIĆ: Mali je ovo prostor za ozbiljno bavljenje glumačkim poslom. Ako ste profesionalac i ako živite od svoje profesije teško da će vas Crna Gora zadovoljiti. Najmanje je bitno koliko je profitabilno. Zapravo nije uopšte… To je posao koji se ne može raditi ako se ne voli, koji vas inficira, kome ste do kraja posvećeni. „Plaćaju te da se igraš!”. E kad bi te još dostojno platili…

Međutim, ova sredina zna često i da nametne osjećaj da se bavite nebitnom profesijom. Kada čujete da se ljudi zaposleni u kulturi nazivaju štakorima koji samo troše opštinski budžet. Kada direktor jednog nacionalnog teatra naziva pozorišnu predstavu igrankom koja potroši toliko i toliko. Kada karta za pozorišnu predstavu košta manje nego ulaz u folkoteku. Ma nije ovo sredina zrela da shvati značaj teatarskog čina. Razuđenih, svega 600 hiljada stanovnika jedva da interesuje pozorište, mnogi nemaju vremena da ga posjete, mnogi još malograđanski misle da to nije za njih i da neće tamo ništa razumjeti. Za nove generacije pozorište je dosadno, a onih koji znaju i cijene teatar i koji su ga željni je malo pa se nema ni za koga igrati. I tako, iako angažovana, tražim dodatnu zanimaciju i kao i mnogi angažovaniji od mene imam višak slobodnog vremena. A svakom glumcu je najteže kada ne radi.

MONITOR: Kako objašnjavate činjenicu da nema ni pozorišne ni filmske kritike u Crnoj Gori?
MRVALJEVIĆ: Kritika!? Pa, to se i samo kao riječ u Crnoj Gori teško podnosi. Ovdje ide ono ,,Ja tebi serdare, ti meni vojvoda!” I tako sve u krug.

Dakle, mislim da je to u prvom redu problem mentaliteta. Kritika se shvata lično, ne profesionalno. Zatim, nedovoljno se radi, pa je svako ostvarenje osuđeno na uspjeh i ako objektivno svako i nije baš za pohvalu.

MONITOR: Bili ste umjetnički direktor Kraljevskog pozorišta- Zetski dom na Cetinju. Oformili ste akademsku scenu Art, pa ipak napustili tu funkcionersku poziciju, po mnogima iz nepoznatih razloga. Šta je pravi razlog Vašeg odlaska?
MRVALJEVIĆ: Tu poziciju sam od početka shvatala kao izazov i priliku da se oprobam i u takvoj vrsti angažmana. I zahvalna sam na tom iskustvu. Ali se nisam zaklinjala na vjernost cijelog života. Bila su potrebna mnogo ozbiljnija finansijska sredstva od onih kojima sam raspolagala. Trošila me je želja, a mogućnosti su bile miljama ispod nje. Smatrala sam da mi je isuviše rano prihvatiti kompromis, pognuti glavu i praktično ustoličiti se ili tačnije otići u penziju. Kao glumici nedostajala mi je scena, a igrati i voditi teatar kvalitetno nemoguće je pa i da nije u pitanju konflikt interesa, na koji mnogi i ne obraćaju pažnju. Sve u svemu, bila je to avantura na koju sam vrlo ponosna. Što zbog projekata koji su urađeni u tih godinu i po, što zbog prepunog gledališta, što zbog iskustva koju mi je donijela.

MONITOR: U domaćoj producentskoj kući MM Production ste izvršni direktor. Koji su Vaši rezultati i da li nezavisna produkcija može da ,,fercera” bez pomoći države, odnosno Ministarstva kulture?
MRVALJEVIĆ: Nema MM Production ambiciju da bude strašno bitna da bi je finansiralo Ministarstvo kulture. Ona je i osnovana sa namjerom da se u njoj rade komercijalni projekti, oni koje će donatori imati interesa da finansiraju, a koje će publika zbog dobrog i zabavnog koncepta rado gledati. Mislim da i treba da ostane nezavisna, da sačuva dobre interesne linkove i sa autorima i sa televizijskim i produkcijskim kućama. Po meni to je sasvim dovoljno i legitimno opravdanje da postoji. Za dvije godine, koliko postoji, pod njenim imenom urađena je TV serija To toplo ljeto! u koprodukciji sa Radio televizijom Republike Srpske i kompanijom Pink International, nekoliko muzičkih i reklamnih spotova i TV film „Pare ili život” čija je premijera zakazana za 7. maj.

MONITOR: Idete u Italiju na studije produkcije, s tendencijom povratka ili nas trajno ostavljate na cjedilu?
MRVALJEVIĆ: Da. Na Universita degli Studi di Torino sam upisala Master za kinematografsku i televizijsku produkciju i od oktobra sam u Italiji.

Nisam ni prva ni posljednja koja želi da se oproba na nekom drugom prostoru. Kroz rad u Teatru mladih, Zetskom domu i MM Production-u shvatila sam da me interesuje proizvodnja u umjetnosti. Dobila sam šansu, da spojim znanje i iskustvo sa onim što ću tek naučiti i tako postanem kompletan autor. Imam tendenciju da prije svega pokupim znanje, usavršim jezik, provedem neko vrijeme u inostranstvu, a to vraćam li se ili ne – zavisi. Pa i ako se ne vratim sigurna sam da ne ostavljam nikog na cjedilu. Znate onu staru crnogorsku. Jedna usta, i to lajava manje!!! Na žalost, ovo je i dalje prostor sa koga se odlazi u potrazi za boljim….

 

Potop, pa barka

MONITOR: Šta je po Vama potrebno učinjeti da se na našoj kulturnoj mapi stvari slože po hronološkom redu. Ko treba da ,,kosi” a ko da ,,vodu nosi”?
MRVALJEVIĆ: Prvo jedan potop, pa Nojeva barka, pa sve iz početka! I da opet nisam optimista da bi se mi sujetni Crnogorci mogli dogovoriti ko će vodu nosit’, a ko kosit’! Šta ćete! Mala zemlja, a mi genijalni! Šalu na stranu, kuditi neću jer samo pretpostavljam koliko je teško u isto vrijeme sačuvati već stvorene kulturne vrijednosti vrijedne poštovanja i ispravno ih usmjeriti u savremenije tokove, a pri tom stvarati nove, na istom ili višem nivou koje će ponosno nositi etiketu Made in Montenegro! Znam samo da predstoji mnogo rada, a nadam se da neće biti uzaludan! Imamo ozbiljne autore, naročito u likovnoj umjetnosti. Postojanje i rad Crnogorskog simfonijskog orkestra je za svaku pohvalu. Najveći je haos u pozorišnoj umjetnosti, a najveća šteta nepostojanje nacionalne kinematografije.

 

Jezička barijera

MONITOR: Ima li nade za crnogorskog umjetnika u nekom istočno-evropskom ili mediteranskom projektu, ili smo ipak (samo) zarobljenici domaćeg govornog područja?
MRVALJEVIĆ: Jednom prilikom Milena Dravić nam je rekla ,,Meni je i Jugoslavija bila mala. Deco, kako li je tek vama!?” Istina je da smo klaustrofobični i da mnogi problemi proističu iz toga. Umjetnost ne trpi sužavanje ni prostora ni vidika. Istina je da nas glumce jezička barijera zaista onemogućava, a naročito u pozorištu, da se profesionalno oprobamo na nekom drugom prostoru. Ali svijet svakoga dana sve više postaje jedan prostor. Internet revolucija učinila je mnogo toga bližim i razumljivijim. Čitav svijet sada govori jednim jezikom. Ja vjerujem da ima nade za buduće generacije crnogorskih glumaca, kojima ja na žalost ne pripadam.

 

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo