Povežite se sa nama

INTERVJU

Herc minuta

Objavljeno prije

na

Ivana Mrvaljević je neobična i uspješna glumica crnogorskog neba. Kao prva genaracija profesora Bore Stjepanovića, svoj glumački opus godinama plete kao gustu čipku, neprikosnoveno i hrabro. Posjeduje reference vrijedne svake hvale. Nosilac je repertoara Gradskog pozorišta u Podgorici, tumač antologijskih rola u komadima Centra za kulturu Tivat i osnivač NVO Teatar mladih Cetinje. Njen opus teatarskog stvaralaštva je od Šekspirove Komedije zabune (režija Jagoš Marković), preko Zauvijek tvoj, Bokeški D-mol, Betula u malu valu – Stevana Koprivice i Milana Karadžića, do raznih festivala, pedagoškog rada u Tivtu, Kotoru, Cetinju… Na djelu se dokazuje i kao uspješan producent. MONITOR: Začetnik ste ideje Reading room-a, otvorene biblioteke na Cetinju. Na kakav ste kulturni eho nagazili i kakva je prognoza ove izuzetne i nesvakidašnje ambicije?
MRVALJEVIĆ: Taj projekat, kao i mnoge ideje nastaju iz potrebe, tačnije one su neka vrsta mog revolta prema, po meni, vrlo nemaštovitom i neprimjerenom kreiranju kulturnog identiteta Cetinja. Grad koji posjeduje značajne resurse u domenu istorije, kulture, turizma, mislim da zaslužuje ozbiljniji tretman, ili makar promišljeniji. Estrada nas, kao kuga vreba na svakom ćošku, ali Cetinje mora ostati neinficirano. Još je nebestregani prostor i ima šansu da ostane, bolje reći postane oaza koja odiše umjetnošću. Reading room ima ambiciju, da reprezentuje pisanu riječ, kreativnost likovnih stvaralaca i umijeće poslenika iz domena dramskog i muzičkog stvaralaštva, a da li će je i ostvariti… E, tu vam odgovora nemam.

MONITOR: Ovih dana ste zauzeti s probama u novoj inscenaciji tivatskog pozorišta Novocento-Hotel Boka, Stevana Koprivice u režiji Đurđe Tešić. O kakvom je projektu riječ?
MRVALJEVIĆ: Vrlo ambicioznom. Hotel Boka, kultno mjesto, koje je postalo znak jednog vremena, društvena, politička i civilizacijska metafora, bio je svjedok i stjecište istorije i obilježilo čitavu jednu epohu. U svoje sobe primao je i kraljeve i generale, i političare, špijune, kurve i avanturiste. Terasa Boke ispratila je crnogorskog kralja Nikolu u izgnanstvo, bio joj je gost i jugoslovenski kralj Aleksandar, po njoj su šetali italijanski i njemački oficiri u Drugom svjetskom ratu, mladi partizanski oficiri nakon oslobođenja. Sa te terase zaliv je gledao i Tito, a onda je čitavo to kultno mjesto nestalo u zemljotresu, a zatim se nešto slično desilo samo desetak godina kasnije sa cijelom jednom velikom državom. I eto simbolike. Ali ona je u našoj priči background. Jer nije naša priča žal za prošlošću, niti istorijska razglednica.

Sloboda! To je poruka. Svi mi upravo živimo još jedno pasje vrijeme samo sa drugačijim okolnostima, nema rata ali, budimo iskreni, nema ni slobode. Svi su potkupljivi i svi olako odustaju od ljudskih principa. U ratu sami sa sobom, u borbi za puko preživljavanje… A naša pozorišna priča poručuje da su neprocjenjive ljudske vrijednosti sposobne da nadžive, svako vrijeme. Biti spreman i ne odustati od sebe, uhvatiti svoju herc minutu, pa si svakom vremenu naredan!

MONITOR: S obzirom na to da ste angažovana crnogorska glumica, koliko je to zanimanje profitabilno na ovim prostorima?
MRVALJEVIĆ: Mali je ovo prostor za ozbiljno bavljenje glumačkim poslom. Ako ste profesionalac i ako živite od svoje profesije teško da će vas Crna Gora zadovoljiti. Najmanje je bitno koliko je profitabilno. Zapravo nije uopšte… To je posao koji se ne može raditi ako se ne voli, koji vas inficira, kome ste do kraja posvećeni. „Plaćaju te da se igraš!”. E kad bi te još dostojno platili…

Međutim, ova sredina zna često i da nametne osjećaj da se bavite nebitnom profesijom. Kada čujete da se ljudi zaposleni u kulturi nazivaju štakorima koji samo troše opštinski budžet. Kada direktor jednog nacionalnog teatra naziva pozorišnu predstavu igrankom koja potroši toliko i toliko. Kada karta za pozorišnu predstavu košta manje nego ulaz u folkoteku. Ma nije ovo sredina zrela da shvati značaj teatarskog čina. Razuđenih, svega 600 hiljada stanovnika jedva da interesuje pozorište, mnogi nemaju vremena da ga posjete, mnogi još malograđanski misle da to nije za njih i da neće tamo ništa razumjeti. Za nove generacije pozorište je dosadno, a onih koji znaju i cijene teatar i koji su ga željni je malo pa se nema ni za koga igrati. I tako, iako angažovana, tražim dodatnu zanimaciju i kao i mnogi angažovaniji od mene imam višak slobodnog vremena. A svakom glumcu je najteže kada ne radi.

MONITOR: Kako objašnjavate činjenicu da nema ni pozorišne ni filmske kritike u Crnoj Gori?
MRVALJEVIĆ: Kritika!? Pa, to se i samo kao riječ u Crnoj Gori teško podnosi. Ovdje ide ono ,,Ja tebi serdare, ti meni vojvoda!” I tako sve u krug.

Dakle, mislim da je to u prvom redu problem mentaliteta. Kritika se shvata lično, ne profesionalno. Zatim, nedovoljno se radi, pa je svako ostvarenje osuđeno na uspjeh i ako objektivno svako i nije baš za pohvalu.

MONITOR: Bili ste umjetnički direktor Kraljevskog pozorišta- Zetski dom na Cetinju. Oformili ste akademsku scenu Art, pa ipak napustili tu funkcionersku poziciju, po mnogima iz nepoznatih razloga. Šta je pravi razlog Vašeg odlaska?
MRVALJEVIĆ: Tu poziciju sam od početka shvatala kao izazov i priliku da se oprobam i u takvoj vrsti angažmana. I zahvalna sam na tom iskustvu. Ali se nisam zaklinjala na vjernost cijelog života. Bila su potrebna mnogo ozbiljnija finansijska sredstva od onih kojima sam raspolagala. Trošila me je želja, a mogućnosti su bile miljama ispod nje. Smatrala sam da mi je isuviše rano prihvatiti kompromis, pognuti glavu i praktično ustoličiti se ili tačnije otići u penziju. Kao glumici nedostajala mi je scena, a igrati i voditi teatar kvalitetno nemoguće je pa i da nije u pitanju konflikt interesa, na koji mnogi i ne obraćaju pažnju. Sve u svemu, bila je to avantura na koju sam vrlo ponosna. Što zbog projekata koji su urađeni u tih godinu i po, što zbog prepunog gledališta, što zbog iskustva koju mi je donijela.

MONITOR: U domaćoj producentskoj kući MM Production ste izvršni direktor. Koji su Vaši rezultati i da li nezavisna produkcija može da ,,fercera” bez pomoći države, odnosno Ministarstva kulture?
MRVALJEVIĆ: Nema MM Production ambiciju da bude strašno bitna da bi je finansiralo Ministarstvo kulture. Ona je i osnovana sa namjerom da se u njoj rade komercijalni projekti, oni koje će donatori imati interesa da finansiraju, a koje će publika zbog dobrog i zabavnog koncepta rado gledati. Mislim da i treba da ostane nezavisna, da sačuva dobre interesne linkove i sa autorima i sa televizijskim i produkcijskim kućama. Po meni to je sasvim dovoljno i legitimno opravdanje da postoji. Za dvije godine, koliko postoji, pod njenim imenom urađena je TV serija To toplo ljeto! u koprodukciji sa Radio televizijom Republike Srpske i kompanijom Pink International, nekoliko muzičkih i reklamnih spotova i TV film „Pare ili život” čija je premijera zakazana za 7. maj.

MONITOR: Idete u Italiju na studije produkcije, s tendencijom povratka ili nas trajno ostavljate na cjedilu?
MRVALJEVIĆ: Da. Na Universita degli Studi di Torino sam upisala Master za kinematografsku i televizijsku produkciju i od oktobra sam u Italiji.

Nisam ni prva ni posljednja koja želi da se oproba na nekom drugom prostoru. Kroz rad u Teatru mladih, Zetskom domu i MM Production-u shvatila sam da me interesuje proizvodnja u umjetnosti. Dobila sam šansu, da spojim znanje i iskustvo sa onim što ću tek naučiti i tako postanem kompletan autor. Imam tendenciju da prije svega pokupim znanje, usavršim jezik, provedem neko vrijeme u inostranstvu, a to vraćam li se ili ne – zavisi. Pa i ako se ne vratim sigurna sam da ne ostavljam nikog na cjedilu. Znate onu staru crnogorsku. Jedna usta, i to lajava manje!!! Na žalost, ovo je i dalje prostor sa koga se odlazi u potrazi za boljim….

 

Potop, pa barka

MONITOR: Šta je po Vama potrebno učinjeti da se na našoj kulturnoj mapi stvari slože po hronološkom redu. Ko treba da ,,kosi” a ko da ,,vodu nosi”?
MRVALJEVIĆ: Prvo jedan potop, pa Nojeva barka, pa sve iz početka! I da opet nisam optimista da bi se mi sujetni Crnogorci mogli dogovoriti ko će vodu nosit’, a ko kosit’! Šta ćete! Mala zemlja, a mi genijalni! Šalu na stranu, kuditi neću jer samo pretpostavljam koliko je teško u isto vrijeme sačuvati već stvorene kulturne vrijednosti vrijedne poštovanja i ispravno ih usmjeriti u savremenije tokove, a pri tom stvarati nove, na istom ili višem nivou koje će ponosno nositi etiketu Made in Montenegro! Znam samo da predstoji mnogo rada, a nadam se da neće biti uzaludan! Imamo ozbiljne autore, naročito u likovnoj umjetnosti. Postojanje i rad Crnogorskog simfonijskog orkestra je za svaku pohvalu. Najveći je haos u pozorišnoj umjetnosti, a najveća šteta nepostojanje nacionalne kinematografije.

 

Jezička barijera

MONITOR: Ima li nade za crnogorskog umjetnika u nekom istočno-evropskom ili mediteranskom projektu, ili smo ipak (samo) zarobljenici domaćeg govornog područja?
MRVALJEVIĆ: Jednom prilikom Milena Dravić nam je rekla ,,Meni je i Jugoslavija bila mala. Deco, kako li je tek vama!?” Istina je da smo klaustrofobični i da mnogi problemi proističu iz toga. Umjetnost ne trpi sužavanje ni prostora ni vidika. Istina je da nas glumce jezička barijera zaista onemogućava, a naročito u pozorištu, da se profesionalno oprobamo na nekom drugom prostoru. Ali svijet svakoga dana sve više postaje jedan prostor. Internet revolucija učinila je mnogo toga bližim i razumljivijim. Čitav svijet sada govori jednim jezikom. Ja vjerujem da ima nade za buduće generacije crnogorskih glumaca, kojima ja na žalost ne pripadam.

 

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo