Povežite se sa nama

INTERVJU

Hidroelektrane nijesu interes građana

Objavljeno prije

na

MONITOR: Približava se kraj javnih rasprava o Detaljnom prostornom planu za četiri hidroelektrane na Morači i Strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu tog plana. Koji su glavni nedostaci ta dva dokumenta? GLIGORIĆ: Glavne nedostatke možda uopšte ne treba tražiti u ovim dokumentima. Oni su samo rezultat odluka donijetih ranije, na političkom ili nekom drugom interesnom nivou. Polazište na kojem se temelji odluka da se grade HE na Morači je u startu diskutabilno. Zato više volim da govorim o lošim pristupima planiranju prostora, koji za krajnji cilj nemaju opšti interes građana i države Crne Gore, već interese pojedinih interesnih grupa, pojedinaca, prikupljanje dnevnopolitičkih poena ili kupovinu socijalnog mira. Da je drugačije, da je javni interes krajnji cilj, država bi daleko više posvetila pažnje odgovoru da li je ovo zaista jedino rješenja za deficit električne energije, i ako jeste da li je sada najbolji trenutak da se svi potencijali upotrijebe, da li treba sačekati da se vidi šta ćemo sa KAP-om, gdje je u tom energetskom bilansu energetska efikasnost i slično. Tek kada dobijemo odgovore na sva ova pitanja možemo da razmišljamo koja je cijena tako dramatične intervencije u prostoru i vidimo koje su to sve opcije da taj uticaj bude najblaži.

MONITOR: Šta bi Crna Gora dobila a šta izgubila kada bi zaista bile napravljene četiri HE na Morači po aktuelnom planu?
GLIGORIĆ: Koristi od ovih HE ne vidim. Niko nam ne garantuje da ćemo kupovati jeftiniju električnu energiju, a o benefitima od turizma, razvoja ribolova i slično smiješno je i govoriti. U javnim raspravama se jasno vidjelo da obrađivač nema odgovore ni na osnovu čega su uopšte odredili te cifre za smještajne kapacitete, a naročito ne kako misle da one budu realnost. To govori i o neozbiljnosti pristupu planiranja. Ono što svi mi možemo izgubiti jeste prelijep dio naše zemlje koji ćemo staviti u službu privatnog kapitala, izgubićemo integralne vrijednosti netaknute prirode, istrošićemo potencijal vodenog toka koji bi buduće generacije možda daleko kvalitetnije iskoristile.

MONITOR: Sa jedne strane imamo Vladu koja uporno gura ovaj plan a sa druge univerzitetske profesore i predstavnike NVO koji su tokom javne rasprave iznijeli veliki broj primjedbi. Kakvo Vi vidite rješenje aktuelne situacije?
GLIGORIĆ: Savremeno prostorno planiranje temelji se na uspostavljanju kompromisa. Ukoliko i mi i Vlada imamo isti cilj, a trebalo bi, onda Vlada mora da pokaže dovoljno strpljenja da uvaži sve naše primjedbe. Mi smo i tokom izrade Prostornog plana Crne Gore ukazali na neke nelogičnosti ulaska u izgradnju ovih HE. Tada niko to nije slušao, kao ni prilikom izrade Strategije energetike. To nije dobar pristup. Stvaraju se blokovi neistomišljenika, a Vlada je ta koja je dužna da nađe pravo rješenje. U krajnjem slučaju mi plaćamo ovu Vladu da radi za nas i naše interese. Umjesto toga, doživljavamo da se naši argumenti ne uvažavaju, da se primjedbe bez objašnjenja odbacuju, da se preskaču odgovori na mnoga suštinska pitanja. Zar zaista neko misli da smo mi protiv razvoja Crne Gore? Poslije svega što se dogodilo prostoru Crne Gore smatram da bi Vlada morala daleko smjernije i skromnije da prilazi budućim planovima. Jedino rješenje koje vidim jeste da se zaustavi ovaj proces, da se preispitaju osnovna polazišta – od ekonomskih do ekoloških. I tek nakon toga da vidimo koja su sve rješenja moguća a najmanje štetna.

MONITOR: Koliko bi potapanje kanjona Morače bilo pogubno za naš prostor?
GLIGORIĆ: Mi očekujemo da nam ovi planovi to kažu. Prostor Crne Gore je veoma dragocjen i imamo sreću da, relativno mali broj ljudi, raspolaže značajnim resursima. Gotovo da je mimo zdrave logike da je državi sa 650.000 ljudi potrebno toliko energetskih potencijala da bi zadovoljila svoje potrebe. U tom slučaju je pitanje vrlo jednostavno – da li zaista vrijedi trajno potapati svoju prirodu, mijenjajući joj karakter, utičući na biljni i životinjski svijet, naravno i na ljude, da bi neki privatnik imao korist. Mislim da poslije javnih rasprava niko nema iluzije da će građani imati nekih ekonomskih koristi od elektrana. To je kao da besplatno dajete da u vašem dvorištu neko napravi supermarket a vi nemate ništa od toga.

MONITOR: Za vrijeme javne rasprave često su se čule kritike da je to spisak želja energetskog lobija.
GLIGORIĆ: Da li iza ovih projekata stoji energetski lobi ne mogu da kažem, ali zasigurno ne stoje interesi građana. Jer da je tako, naša mišljenja bi daleko bolje bila prihvaćena i ne bi se podsticala ovako velika podijeljenost u društvu. To je kao da na silu želite da nekome učinite da mu bude bolje a da taj sam nije ubijeđen da mu to koristi. Nadam se da će Vlada odustati od ovog principa nasilnog činjenja dobrog za nas.

MONITOR: Mnogo se priča o energetskoj efikasnosti. Koliko smo toga na tom polju mogli uraditi prije donošenja odluke o potapanju kanjona i gradnji HE na Morači?
GLIGORIĆ: Urađeno je više nego ranijih godina, ali to i dalje nije dovoljno da bismo zaista povjerovali da Vlada želi i, u krajnjem slučaju, razumije šta sve donosi energetska efikasnost. To nije samo ušteda energije, koja opet direktno utiče na životni standard građana, to donosi promjene i u stilovima života, dugačije navike, štedljiviji odnos prema svemu, donosi umjerenost i posvećenost svom životu. Šteta je da u usvojenom Predlogu zakona o energetskoj efikasnosti nije predviđeno osnivanje fonda za energetsku efikasnost i agencije. Jer bez državnih podsticaja nema sveobuhvatnih rezultata u ovoj oblasti. Energetska efikasnost je naša neminovnost, jer trošimo daleko više nego što to čine i mnogo bogatije zemlje. Suština održivog razvoja je da ne trošiš svoje resurse iako bi to mogao ako ti nisu zaista neophodni već da ih čuvaš za buduće generacije. Upravo je to i suština našeg protivljenja gradnji novih HE. Želimo da nam Vlada ponudi sva moguća rješenja za problem energetskog deficita i tek onda da vidimo šta ima najmanje štete. Bila bi katastrofa da to bude samo još jedan u nizu bezobzirno otuđenih prostora Crne Gore kojima se prostorni resursi jeftino, trajno otuđuju od njenih građana kojima pripadaju.

 

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo