Povežite se sa nama

INTERVJU

Kriminal u vrhovima vlasti

Objavljeno prije

na

Danas advokat i član uticajne Svjetske asocijacije policijskih stručnjaka za borbu protiv proizvodnje i distribucije narkotika sa sjedištem u Njujorku, Marko Nicović bio je i šef beogradske policije. MONITOR: Najnovija otkrića o švercu ogromnih količina kokaina preko ovog prostora pokazuju da smo postali veoma privlačno mjesto velikim mafijaškim organizacijama. Koliko je organizovani kriminal opasan za Balkan?
NICOVIĆ: Mafija je primetila da ne postoji dobra saradnja između policija na Balkanu, opterećenih političkim kriminalom, sujetama i, naročito, da je s raspadom SFRJ prestala da funkcioniše zajednička bezbednosna strategija. Tako da na našim prostorima samo mafijaši izvrsno sarađuju. Ja navodim ovaj primer: rat u Bosni, s jedne strane Neretve – hrvatske paravojske, a s druge – srpske. Oni na smenu čuvaju zasade marihuane i kad dođe žetva dele je po pola, iako su znali da će stradati. S druge strane, korupcija u policiji i carini, koje su u rukama političkih partija, omogućuje tim ljudima iz sive zone koji nisu zvanično na vlasti, da vladaju preko novca i bliskosti s korumpiranim političkim strankama.Svemu tome ide na ruku i to što je mafija odlučila da preko ovih prostora trasira svoju transportnu, distributivnu mrežu. Računa se, a ja to znam jer sam to čuo kao član svetske organizacije za borbu protiv droge iz Njujorka na zadnjem kongresu u oktobru, da na prostoru bivše Jugoslavije ima oko 350.000 narkomana. Znači, to je i jedno veliko tržište koje takođe traži snabdevanje drogom. Dakle, prostor bivše Jugoslavije nije samo transportna zona već i tržište za prodaju narkotika.

MONITOR: Da li se države Balkana efikasno bore protiv toga, da li se neke, kako same o sebi kažu, bore više?
NICOVIĆ: Nijedna se od zemalja bivše Jugoslavije ne ističe posebno u toj borbi. Jer, to je staro i svima poznato pravilo: dok god imate nisku cenu na tržištu droge u Srbiji, znači da je tu ponuda i dalje velika. S druge strane, potvrda da je borba još uvek slaba je i to da preko 70 odsto likvidacija u podzemlju jeste vezano za opojne droge. I preko 90 odsto slučajeva podmetanja eksploziva opet je vezano za poslove s opojnim drogama. Ako se uzme u obzir da su u Srbiji Šarići imali bogatstvo procenjeno na oko dvesta miliona evra, jasno je da oni to nisu mogli da ulože bez odobrenja i znanja dela establišmenta u Srbiji. Ni Crna Gora nije imuna na to, jer su i tamo oni vršili privatizacije. Ni Srbija ni Crna Gora nisu proverile poreklo novca kod ovih Šarićevih kupovina. I vlastima u Crnoj Gori i vlastima u Srbiji je na neki način žao što je Šarić pao, jer je preko njega ulazio keš u Srbiju i Crnu Goru. I kada se radi i o Srbiji i o Crnoj Gori, ali i o Hrvatskoj, BIH i Makedoniji, EU i Zapad smatraju da su najveći problemi tih zemalja korupcija i organizovani kriminal. Kosovo je, pri tom, posebna priča. Kolumbija u Evropi.

MONITOR: Srpski zvaničnici, svi od reda, tvrde da nije američka DEA već srpska BIA otkrila transport od dvije tone kokaina iz Urugvaja.
NICOVIĆ: Da, Srbija je možda uradila deo posla, ali bez DEA tu operaciju nije bilo moguće započeti. Jer, srpska policija nema satelitske telefone, nema satelitsku mrežu, avijaciju, brodove… Sve to, međutim, ima DEA. Ova američka agencija ima ispostave u 46 zemalja sveta. Nema kod nas, ali ima u blizini, u Italiji, Mađarskoj, Bugarskoj, pa u Češkoj, Austriji…

MONITOR: SAD velike napore ulažu u borbu protiv prozvodnje i prodaje narkotika, stavljajući tu borbu na najviši rang svoje bezbjednosne politike, svrstavajući je u borbu protiv terorizma?
NICOVIĆ: To ne bi trebalo da čudi jer su Amerikanci uvideli da devedeset odsto novca koji odlazi teroristima i njihovim organizacijama dolazi od prodaje droge.

MONITOR: Vjerovatno ste zapazili da je srpski ministar policije Ivica Dačić tokom radne posjete SAD-u u februaru, bio primljen od samog vrha američkih bezbjednosnih struktura. Da li je tako pokazano da je Dačić dobro radio i da se na njega računa i u budućnosti?
NICOVIĆ: Dačić je u Vašington pozvan pre svega kao političar, više nego kao policajac. Ta poseta je bila više u funkciji njegove aktuelne političke pozicije, toga da je ne samo ministar policije već i potpredsednik Vlade Srbije i lider jedne stranke iz vlasti. Američki bezbednosni sistem je velik, moćan sistem. Oni će za svaku zemlju, ukoliko su zainteresovani da se u njoj vodi borba protiv organizovanog kriminala, napraviti posebnu strategiju.

MONITOR: Da li bi to trebalo da znači da je i Srbija po pitanju borbe protiv organizovanog kriminala dio neke strategije SAD?
NICOVIĆ: Baš tako.

MONITOR: U Srbiji, osim priče o velikom novcu od kokaina i velikim kupovinama, uz privremeno oduzimanje imovine, nema ničeg novog. A organizovani kriminal znači da su s njim srasli djelovi institucija države?
NICOVIĆ: Interesantno je kako je to moguće da se obelodani da je neko stekao četiri milijarde eura od trgovine drogom, a da posle toga nijedan policajac, nijedan carinik, državni činovnik, nijedan političar nije obuhvaćen istragom.

MONITOR: Tek odnedavno je, za Darka Šarića, počelo da se pominje eventualno suđenje u odsustvu?
NICOVIĆ: To će najviše zavisiti od toga koliko je naš pravosudni sistem pritisnut zahtevima, pre svega, onih koji sada u njega najviše ulažu, od Zapada koji daje novac da se ožive policija i pravosuđe. Koliko će oni, dakle, pritisnuti ovdašnju vlast da zatvori tu priču. Nije teško primetiti da je Šarić imao sve informacije na vreme, da je znao šta se sprema…

MONITOR: Zašto je kada je privedeno oko petsto dilera droge u Srbiji, taj potez objašnjen ,,upozorenjem velikim narko bosovima”?
NICOVIĆ: To je bila osveta BIA. Jer MUP Srbije nije bio informisan o akciji BIA. To je Dačićeva osveta. Jer, on ima oko 45.000 ljudi, a BIA ne više od 2000. To je osveta…

MONITOR: Srbija je tek prošle godine donijela Zakon o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom, a Crna Gora i još neke zemlje u okruženju još ga nisu usvojile. Ovdje se sada kaže da finansijska istraga u vezi s pranjem novca može da počne tek poslije postupka otkrivanja nezakonito stečene imovine…
NICOVIĆ: To može da se radi i bez specijalnog zakona. Ali, morate voditi iskrenu borbu. Ne možete bez saradnje sa drugim zemljama u istraživanje pranja novca. Ali, prvo su važni iskrenost i profesionalnost i politička odluka vrha države da se bori protiv toga.

MONITOR: U Srbiji ima i onih političara u vlasti koji kažu da ni pad Vlade ne smije biti prepreka borbi protiv organizovanog kriminala. Kako vam to zvuči?
NICOVIĆ: Deklarativne parole ljudi na vlasti. Ništa nije manje sporna korupcija ljudi u vrhu vlasti od šverca droge. Zašto vlast u Srbiji već nije rešila pitanja Sartida, Nacionalne štedionice, češkog duga, sirijske nafte, Luke Beograd, C marketa?

MONITOR: Neke zemlje u regionu imaju i bilateralne ugovore o policijskoj saradnji, a postoje i neke međunarodne obaveze u tom smislu. Zašto, osim možda u nekim slučajevima Srbije i Hrvatske, to ne funkcioniše?
NICOVIĆ: I kad postoje, takvi se ugovori uglavnom ne poštuju jer za bilo koju policijsku koordinaciju traži se političko crveno svetlo.

MONITOR: Govori se da je problem državljanstvo, odnosno ustavna obaveza većine balkanskih država, da ne izručuju svoje državljane….
NICOVIĆ: Ni to nije tačno. Jer koliko je kriminalaca pobeglo iz Srbije u Crnu Goru i iz Crne Gore u Srbiju?

MONITOR: Po svoj prilici i Interpol će biti nemoćan u stvarima nekih krivičnih djela za koje se terete lica s njegovih potjernica? To je ili kvalifikacija krivičnog djela koje pravosuđa nekih zemalja ne poznaju ili, pak, praksa da se ljudi s pasošem tih zemalja vrlo rijetko isporučuju?
NICOVIĆ: Interpol je svetska asocijacija kriminalističkih policija čija je centrala u Lionu. Dakle, svaka zemlja članica tamo šalje svoje informacije. Interpol je nemoćan kada je bilo šta obojeno politikom. Ili ako neko krivično delo ne postoji u zemlji od koje se lice traži.

MONITOR: To je upravo slučaj Interpolove potjernice protiv Stanka Subotića Caneta. Da li je ovdašnje tužilaštvo baš bilo tako neupućeno u švajcarsko zakonodavstvo kada ga je teretilo za krivično djelo koje je pravni ,,nonsens” u zapadnom svijetu? Ima li mjesta sumnji?
NICOVIĆ: Ima. Zbog činjenice da je krivično delo baš tako formulisano. Neki su se očigledno nadali da on tako ne može biti uhapšen.

MONITOR: Kako vjerovati u borbu protiv organizovanog kriminala, kada većina ubistava, a najviše onih za koja se sumnja da su politički motivisana, nijesu došla ni na sud? Tu su ubistva novinara…
NICOVIĆ: Jeste, tako je. To su čisto politička ubistva ljudi koji su otkrili neke korupcije…

MONITOR: Sjećate se kako je tadašnji ministar policije Dragan Jočić rekao da su Panića htjeli samo da zaplaše, a ne da ga ubiju?.
NICOVIĆ: Tako je, jer je čovek glup kao ministar. Istraga za ubistvo Milana Panića loše je krenula od početka. Čitava istraga nije valjala.

MONITOR: Da li je i ubistvo Duška Jovanovića takvo? U Crnoj Gori vođen je jedan veoma čudan sudski postupak za njegovo ubistvo.
NICOVIĆ: I to je političko ubistvo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

MONITOR: Gdje je Crna Gora danas u odnosu na ,,evropske vrijednosti”?

ULJAREVIĆ: Sva istraživanja ukazuju da velika većina naših građana i građanki želi da bude dio EU, i da živi ono što označavamo kao set „evropske vrijednosti“. Ista istraživanja ukazuju na priličnu otuđenosti donosilaca političkih odluka od građanstva.

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati.

Da bi te vrijednosti prostrujale društvom i bile široko prihvaćene, veliki dio društvenih i političkih elita, mora ne samo da ih deklarativno i povremeno propagira, već da ih primjenjuju u djelo, a posebno kad to ograničava njihove okvire moći. Time se najbolje pokazuje i dokazuje da te vrijednosti donose suštinske promjene  i da su u javnom interesu.

Jedan od primarnih propusta prethode vlasti je taj što se samo nominalno zalagala za te vrijednosti, a nije željela istinsku emancipaciju Crne Gore. Moj je utisak da nova vlast nastavlja i tim pogrešnim putem DPS-a.

MONITOR: Da li je realna ocjena glavne pregovaračice za EU Zorke Kordić da Crna Gora ima ,,realnu šansu da do 2025. godine završi sve obaveze i postigne unutrašnju spremnost za članstvo u Evropskoj uniji”?

ULJAREVIĆ: Ne znam na čemu glavna pregovaračica temelji taj optimizam.

Činjenica je da smo ušli u desetu godinu pregovora sa EU sa ocjenema iz Brisela koje ukazuju na regresiju procesa pregovora. Još nisu ispunjena ni privremena mjerila iz poglavlja 23 i 24, što je preduslov da dobijemo konačna mjerila za koje će trebati godine kako bi se dostigla. Institucionalna memorija procesa je manje-više razorena, nova pregovaračka struktura uspostavljena kasno i bez ikakve analize i potrebnog restruktuiranja koje bi odgovorilo učinkovito na novu metodologiju, a opterećenje je što ni premijer ni većina ministara nemaju elementarno razumijevanje kompleksnosti ovog procesa. Nedavna odluka Vlade da produži postojeći kontroverzan sistem dodjele ekonomskog državljanstva je ponajbolje ogolila i to neznanje, ali i neprincipijelnost i arogantnost Vlade. To, naravno, nije promaklo ni Briselu.

Svjedoci smo činjenice i da se unutar postojeće parlamentarne većine evropski standardi i vrijednosti još doživljavaju kao švedski sto. Na primjer, u decembru smo imali paradoksalnu situaciju u kojoj opozicioni DPS predlaže amandmane na Zakon o unutrašnjim poslovima, koji su u skladu sa zahtjevom Evropske komisije, a da samo jedan, i to najmanji, činilac parlamentarne koalicione trojke glasa za te izmjene. Takve stvari pokazuju da i unutar parlamentarne većine partijski interesi u praksi nadvladavaju proces usklađivanja sa EU, za koji se svi glasno zalažu.

Bojim se da je ova vlast prerano došla u dekadentnu fazu DPS-a i da u njoj postoji iskrivljeno pragmatično mišljenje da nominalno mogu sporovoditi politiku integracija bez suštinskih reformi i da će to biti dovoljno za političku odluku da Crna Gora postane članica EU. S jedne strane, može se reći da je to politički amaterizam, ali s druge, moramo imati uvid u štetnost takve politike za sve građane Crne Gore koji se iskreno nadaju da će nas evropeizacija kao društvo i državu upristojiti i obezbijediti jednakost pred zakonom kao preduslove za dostojanstven život.

MONITOR: Kako komentarišete ocjene iz opozicije da Vladi ističe rok?

ULJAREVIĆ: Svim parlamentarnim akterima odgovara smjena Vlade Krivokapića.

Ne treba posebno obrazlagati zašto je to u interesu opozicije. No, jasno je i razumljivo da DF, na primjer, kao najveći subjekt vladajuće većine, ne želi da ,,pomaže sirotu, na svoju sramotu”, odnosno da Krivokapić formira partiju i da je sa pozicije premijera, sa svojim pulenima ministrima, jača ili da sjutra on i njegova Vlada kontrolišu izborni proces.

Ta Vlada ima i iznimno lošu percepciju javnosti i dalja podrška Demokrata i URA-e, kao vladajućih koalicija, stavlja i njih u poziciju da nose teret tog lošeg imidža Vlade u kojoj faktički nemaju moć donošenja odluka.

Sada je samo procjena skoro svih subjekata parlametarne većine kako i kad će oboriti Vladu, a da im to donese što manje turbulencija unutar biračkog tijela.

MONITOR: Kako će se  rasplesti aktuelna politička kriza?

ULJAREVIĆ: Nezahvalno je predviđati bilo šta u crnogorskom političkom kontekstu, jer se tu odluke često donose na neracionalnim osnovama ili spletu partikularnih i/ili partijskih interesa.

Međutim, treba naglasiti da ne možemo govoriti o stabilnosti dok god je tanka parlamentarna većina od 41 poslanika, kao i dok god svi konstituenti parlamentarne većine ne vide Crnu Goru kao svoju državu.

To znači da je potrebno razmišljati izvan postavljenih rovova, gledati šire da bi se stiglo do reformi u javnom interesu i raditi na društvenoj inkluziji u praksi a ne samo na riječima. Nema brzih i bezbolnih rješenja, moraće se fazno iz ovog izlaziti a poželjno je da to uključi i (samo)refleksiju unutar partija i među liderima.

 

Pogubni populizam

MONITOR: Kako komenarišete fotografije Vesne Pećanac, supruge Živka Nikolića, iz Narodne kuhinje, te najavu predsjednika Borda  EPCG  da ,,će predložiti Elektroprivredi da bude na usluzi porodici Živka Nikolića”?

MONITOR: Fotografiju ne bih komentarisala, jer je i previše i manipulativno medijski eksploatisana.

Međutim, osvrnula bih se na reakcije javnosti, a prije svega predstavnika vlasti. Teška situacija Vesne Pećanac je već nekoliko godina poznata, ali izgleda da političari reaguju samo kada procijene da te informacije mogu da im donesu neke poene. U cijelom ovom slučaju, uključujući i najavu predsjednika Borda EPCG, vidimo koliko je populizam poguban za društvo.

Ako postoji namjera da se pomogne u jednoj nesporno mučnoj životnoj situaciji, to trebaju da urade i da za to budu spremne odgovorne institucije. Degutantno je da se otvara utrka za ishitrena i ad hoc rješenja od slučaja do slučaja, često i upitne zakonitosti, čime se samo može nanijeti dodatna šteta onom kome se navodno želi pomoći.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

MONITOR: Da li je moguće zamisliti obnavljanje  tijesne saradnje UK i SAD-a na „slučaju BiH“, kakva je bila u vrijeme Tonija Blera, kada se radilo o odnosu prema Slobodanu Miloševiću i bombardovanju SRJ?

PULJIĆ: Mislim da je lakše ostvariti suradnju na potezu Washington – London, nego Washington – Brisel. U pitanju je jedino politička volja, odnosno koliko su Britanci spremni da se suprostave Rusiji, jer za Sjedinjene Države je primarna zadaća zaustaviti širenje ruskog utjecaja na Balkanu. Britanski Parlament je mnogo spremniji za angažman nego kabinet Borisa Johnsona, barem do sada.

MONITOR: Nemački mediji posebno naglašavaju opasnost od izbijanja sukoba u BiH i regionu zbog odluka koje se donose u Republici Srpskoj, a nova ministarka spoljnih poslova u vladi Olafa Šolca iz Zelenih, Analena Berbok, traži nemačke i EU sankcije protiv Dodika.  No  EU ne preduzima odlučnije mjere ni prema Dodiku, ai ni prema drugim balkanskim liderima involviranim u „bosansku aferu“- Čoviću, Milanoviću, Vučiću?

PULJIĆ:  Njemačka ima najviše energije da se bavi Balkanom. Uostalom, njihov je čovjek na čelu Ureda viskog predstavnika u Bosni i Hercegovini, ali treba sačekati i vidjeti kako će izgledati njemački pristup nakon odlaska Angele Merkel. Treba vidjeti što će biti između Rusije i Njemačke oko famoznog plinovoda Sjeverni tok 2, zbog kojeg su pomalo poremećeni odnosi Berlina i Washingtona. Sve veće cijene energije imat će velikog utjecaja na političke odluke.

Europska unija je, s druge strane, sterilna organizacija, neodlučna i nejedinstvena. I nisu samo u pitanju Čović, Milanović ili Vučić, nego i mnogi „manji“ igrači koji vuku opasne poteze na Balkanu. Ponavljam, najviše će zavisiti od politike balkanaca prema Rusiji i sada sve više, prema Kini.

MONITOR: Da li su sankcije koje je Bajdenova administracija uvela protiv više srpskih biznismena bliskih beogradskom režimu i strah od novih poteza Vašingtona prema Beogradu, važan razlog sa stišavanje podrške Dodiku i neodlazak Vučića na paradu u Banja Luci?

PULJIĆ:  Upravo je vaše pitanje dokaz o efikasnosti američkih sankcija. Da nije njih došao bi Vučić rado u Banju Luku, ali ovako je bilo pametnije ostati u Beogradu, a poslati Dačića, Vulina i Brnabićku, uz par generala i pokojeg ratnog zločinca da „uveličaju“ nezakoniti praznik. To je tipično za Vučića. Čim dođe do granice izdržljivosti i strpljenja Sjedinjenih Država, on se umiri, kažu koju dobrosusjedsku riječ i eto oprosta. Ne smijemo zaboraviti da je njemu Kosovo prioritet, a ne Republika Srpska gdje podgrijava atmosferu, ali pazi da ne oprži prste.

MONITOR: Stalno  je prisustvo  inicijative Republike Hrvatske o neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i stvaranju trećeg entiteta. Ta politika je u sukobu i sa američkom politikom u vezi sa promjenama Ustava BiH i izbornog zakona, ali i sa presudama Suda u Strazburu. Malo ima reakcija Zapada na hrvatsko miješanje?

PULJIĆ: Mislim da je ponašanje Republike Hrvatske dvostruko. Prvo imate ratobornog i često huškačkog  predsjednika Zorana Milanovića, koji daje potporu Dodiku samo zato što on praktično zastupa interese Dragana Čovića. Premijer Plenković je mirniji, umjereniji, pametniji, ali i njegov cilj je zaštita, kako kažu, hrvatskog naroda u BiH. Ne vidim da Zagreb zagovara treći entitet. Ne kažem da to nije želja, ali nikada nitko u Zagrebu nije o tome govorio, osim nekoliko nevažnih desničara, koji nemaju nikakvu vlast.

Mislim da će se i Dragan Čović početi odmicati od Milorada Dodika, sporim koracima doduše, ali morat će, jer je jedan od glavnih kandidata za američke sankcije. Ovdje Bakir Izetbegović ne bi trebao likovati, jer njegova SDA je simbol za korupciju.

MONITOR: Kriza oko Ukrajine u odnosima SAD – Rusija, pored razgovora Bajdena i Putina pred Novu godinu, proizvela je niz sastanaka koji se odvijaju ovih dana, u različitim formatima, u Ženevi, Briselu i Beču. Koliko su ovi sastanci važni za stišavanje „novog Hladnog rata“, a koliko bi mogli uticati i na odnose Rusije i SAD-a na Zapadnom Balkanu?

PULJIĆ: Zapadni Balkan bi ovdje mogao biti kolateralna šteta. Dakle, ne tvrdim da će biti, ali – mogao bi biti. Vladimir Putin očigledno stvara novo rusko carstvo ili neku vrstu Sovjetskog Saveza … uzima komad po komad, Krim, pa prije toga Gruzija, Moldavija, sada Kazahstan.

Za njega važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija, naravno. Drugo stopalo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu Republika Srpska. Crna Gora mu  treba radi luka koje imaju dubok gaz za ruske ratne brodove, ali problem je to što je Crna Gora u NATO savezu. Zato bi rado poklopio Republiku Srpsku koja ga čeka raširenih ruku. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas.

MONITOR: Jens Stoltenberg, generalni sekretar NATO-a, rekao je, povodom ruskih prijedloga, da nema govora o uslovljavanju proširenja NATO-a od strane Rusije. Riječ je, o mogućnosti da Ukrajina i Gruzija postanu NATO članice – što je ideja od 2008. Posle Trampove „igre“ sa NATO-om, koliko je Bajden povratio moć i uticaj ovog saveza koji dominira i regionom Balkana?

PULJIĆ: Nema sumnje da je Biden uspio povratiti američki utjecaj u savezu, a isto tako nema sumnji da li će Amerikanci ili NATO dopustiti da im Rusija određuje tko će, a tko ne. No, postoji prešutni dogovor da Ukrajina ostane izvan NATO-a, što jako ljuti lidere u toj državi, a da Putin ne izvrši invaziju. Sada Rusi žele imati sve to na papiru, što neće dobiti, barem dok je Biden u Bijeloj kući.

Putin očigledno ucjenjuje zato što zna da Sjedinjene Države i EU teško mogu u potpunosti biti usaglašene. Njemačka je dobila novu vladu, Francusku čekaju izbori … mnogo prostora za rusko ometanje političke svakodnevice. Osim toga, i Amerika i Europa se nalaze na raskrižju uz pitanje hoće li nastaviti s demokracijom ili će se okrenuti autokraciji, upravo Putinovog tipa. Biden želi demokraciju, ali ako izgubi izbore 2024. godine u Bijelu kuću opet može ući čovjek koji želi vladati kao Putin, kao autokrata, a ime mu je Donald Trump. Ako se to dogodi neka nam je svima dragi Bog na pomoći.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo