Povežite se sa nama

PARALELE

Hibernizacija ideologije?

Objavljeno prije

na

Nedavni komentari nekih crnogorskih poslanika o strategiji svrgavanja DPS vlasti podśetio me na predvečerje nekih teških vremena iz prošlosti. Parafrazirane njihove polazišne teza zvuče ovako – crnogorske opozicione partije treba da hiberniraju ideologiju i onda tako objedinjene sruše ,,hobotnicu” (omiljena metafora neše opozicije). Nakon toga ,,očepili bi se procesi” i Crna Gora konzumirala demokratiju. Ali ponudu o crnogorskoj budućnosti nijesmo čuli, sem floskularna nadanja u poboljšanje životnoga standarda i demokratizaciju. Pa zar nijesmo od DPS-a u povoju 1989. godine slušali iste priče – ,,dovoljno je da stari odu”, pa smo umjesto jagnjećih brigada gledali četničke, dobrovoljačke, obučene u uniforme JNA kako gađaju Dubrovnik, pale Konavle ili dragovoljno idu po Bosni da ,,čiste”.

Nego, nijesam mislio na ‘89. kad sam pomenuo predvečerje teških vremena. Mislio sam na doba nakog Prvoga svjetskog rata. Stopirana ideološka sukobljavanja unutar zemalja učesnica u ratu zbog proklamovane cenzure i patriotske obaveze vratiće se na kraju rata u svom najcrnjem obliku. Dok su na početku rata, npr. u Njemačkoj, socijaldemokrate glasale za ratni kredit u parlamentu zajedno s najkonzervativnijim strujama, u Britaniji, Francuskoj i Italiji ljevica i desnica imale su neku vrstu džentlmenskog sporazuma o nenapadanju. Kako rat bude odmicao, hibernirane ideološke rasprave proizvodiće ogromnu količinu antagonizama koji su stavljani pod tepih zbog višega cilja – pobjede u ratu. Ali kad rat bude završen oslobodiće se neviđena količina centrifugalnih sila: dojučerašnji suborci lovili su se međusobno po metropoloma Evrope, a kao odgovor na mnoga neriješena pitanja u toku Velikoga rata rodio se fašizam.

Dešavanja u Crnoj Gori od oktobra 2015. do danas, samo onoga ko ne poznaje istoriju mogu da ne brinu. Dvadeset osam godina na vlasti jedne partije maksimalno je istrulilo crnogorsko društvo. Napadi na DPS nekad su zaustavljani zbog višega cilja – ne kritikovati vlast jer je rat u Hrvatskoj i Bosni; nakon 1997. – ne kritikovati vlast dok padne Milošević; do 2006. – ne kritikovati vlast dok ne pobijedimo na referendumu; do danas – ne kritikovati vlast dok se ne uđe u NATO. Sada je takvu taktiku počela da primjenjuje opozicija. Na svojim FB profilima mnogi opozicioni političari koji sebe nazivaju ,,građanskom opcijom” ističu novu mantru – i s crnim đavolom, samo da padne DPS. A ko je crni đavo? Zar đavo nije crven?

Pošto u Crnoj Gori nema više crvenih, iako ih je nekad bilo najviše u svijetu srazmjerno broju stanovnika, onda je đavo vjerovatno pocrnio od uniformi ravnogorskoga pokreta ili crkvenih mantija? A ,,građanskoj” opciji to ne smeta, jer ,,dovoljno je da ovi odu”. Blokada ideoloških sukobljavanja i u njihovom smislu riječi ,,nenapadanje”, možda je dobra izborna taktika, možda konačno oburda DPS ako se sam ne sruši, ali je za budućnost neperspektivna. Ili nam bar opozicija ne umije reći – kako dalje?

Kad vidim nenapadanje, ja mislim na to da ne može DF uoči svakih izbora kaštigati Uru, Demokrate, SDP i Demos i obratno, lijepeći etikete o izdaji/prodaji na ličnoj osnovi. Kad vidim nenapadanje, ja mislim na poštenu terensku borbu, a ne malograđanske izlive opozicionometrije – ko je veći Đukanovićev neprijatelj? A naša opozicija radi sve naopako – oni nenapadanje vide kao ćutanje na najdelikatnija ideološka mimoilaženja između potencijalnih partnera. Takva praksa samo guši kritičku misao i napumpava model koji je svojim kapacitetima ograničen. DF može predśedniku Ure reći da je lopov, ali ista Ura ne smije osuditi otvorenu četničku ikonografiju DF-a. DF može razapinjati predśednika SDP-a zbog njegove višegodišnje saradnje s DPS-om, ali SDP u potonje vrijeme ne osuđuje otvorenu ravnogorsku doktrinu toga saveza. DF može sebi dozvoliti da Demokratama spočita udbašku motivisanost djelovanja, ali Demokrate nikako da se osvrnu na nedemokratske metode DF-a. Zašto ne mogu? Jer se propagira ideološka hibernizacija! A što se dešava kad se nešto naglo otopi? Poplave.

U Crnoj Gori mora doći do smjenjivosti vlasti i dosadašnje prakse vladanja. Da bi se to desilo mirno, mora postojati čista alternativa koja neće ponavljati istoriju iz 1918, 1945, i 1989. Nije dovoljno samo ,,da ovi odu”? Pitanje je ,,što kad odu”?! Prizemno napadnje ne, ideološko napadanje da! To je smisao demokratije.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

DRUGI O NAMA: Crna Gora u istoriji, politici i ratu -1918.

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aleksander  Divajn engleski  publicisti širokog obrazovanja, osnivač i ktitor škola u ruralnoj Engleskoj, aktivista Crvenog krsta za vrijeme Veljeg rata   poznat u Engleskoj, ali vrlo malo kod nas, po nesebičnom zalaganje za dobrobit Crne Gore u svim njenim nevoljama od Balkanskih ratova do iza Prvog svjetskog rata kada je nestala sa političke mape Evrope. Bio je , fasciniran crnogorskim karakterom i pojavom Crnogorsku hrabrost je poređivao sa onom iz Homerovih epskih spisa

 

Aleksander Divajn (Alexander Devine1865-1930) je bio engleski publicista, promoter širokog narodnog obrazovanja, osnivač i ktitor škola u ruralnoj Engleskoj i aktivista Crvenog krsta za vrijeme Veljeg rata (1914-1918). Ono po čemu je još bio poznat u Engleskoj, ali vrlo malo kod nas, je njegovo nesebično zalaganje za dobrobit Crne Gore u svim njenim nevoljama koje su je zatekle od Balkanskih ratova do iza Prvog svjetskog rata kada je nestala sa političke mape Evrope. Kao dopisnik Dejli Kronikl (Daily Chronicle) izvještavao je o Prvom balkanskom ratu u kome je Crna Gora dobila znatna teritorijalna proširenja ali i ostala bez žarko željenog i krvlju skupo plaćenog Skadra, kako je naveo.

Njegova “Crna Gora u istoriji, politici i ratu” objavljena 1918. dok je jos trajao Prvi svjetski rat i austrijska okupaciona uprava na Cetinju, je krajem prošle godine doživjela novo izdanje u Americi na engleskom jeziku. Knjiga se u prvom dijelu bavi kratkom istorijom Crne Gore koju je Divajn prikupio od raznih izvora sa materijalom koji je javnosti većim dijelom poznat. Najviše pažnje se poklanja dinastiji Petrovića, stalnoj borbi protiv najezde Turaka i odnosima sa “nepouzdanim zaštitnicima kao što su Venecija, Austrija i Rusija”.

Kako je osobno upoznao Crnogorce izvještavajući o Prvom balkanskom ratu Divajn je bio, može se slobodno reći, fasciniran crnogorskim karakterom i pojavom. Crnogorce je opisao kao “rođene ratnike i ujedno aristokrate…kojima je rat predstavljao glavni posao”. Crnogorska hrabrost je poređena sa onom iz Homerovih epskih spisa, dok je svaka smrt osim one u borbi smatrana nečasnom. Navodi da je najveća želja odraslih pri krštenju muške djece bila “da ne umre u krevetu od starosti”. Crnogorski maniri su bili “izuzetno zabavni i jako šarmantni” mnogim engleskim putopiscima kojima je crnogorska taština i želja za pokazivanjem bila opravdana načinom života i neprijateljskim okruženjem.

Crnogorci, kada ne ratuju, sav akcenat daju na svoj izgled u raskošnoj narodnoj nošnji sa zlatnim tokama i uglačanom i pozlaćenom oružju koje posjeduju. “Kada Crnogorci nisu u ratu svako može vidjeti bilo kojim danom u 17 sati na glavnoj cetinjskoj ulici veliki broj muškaraca nevjerovatno dobrog izgleda i držanja čiji je jedini smisao u životu da se pojave na glavnoj ulici u svojoj blještavoj nošnji koja često košta čitavo bogatstvo”. Kao dodatak tome za pojasom se nose najmanje dva revolvera, kratki mačevi, bodeži koji dođu kao kruna  izgleda.  Divajn navodi da “je rad za Crnogorca nešto što je vrijedno prezira i da Crnogorac smatra da se rada treba kloniti”.Zapravo “žene rade, žena je ta koja brine o porodici, nosi teško breme i obrađuje zemlju”. Podjela dužnosti je veoma jasna i oba pola ne vide nikakav problem u takvom društvu. Korzoom samo šetaju muškarci dok se žene jedino mogu vidjeti kad nose kakav težak teret. Takođe vjernost žena je bila neupitna kod Crnogoraca. Jednom prilikom je Knjaz Nikola izjavio grofici Strenford da “u Crnoj Gori ne postoji nevjerstvo žena”. Na njeno kontra pitanje a šta ako bi postojalo Knjaz je odgovorio da bi “u starim vremenima ostale bez glave ali u današnjim vremenima bih im dao doživotnu robiju”. Takođe, “osim u slučaju ubistva u Crnoj Gori žena ne odgovara ni za što već njezin muž, otac, brat”.

Divajn kaže da se Crnogorcima može lako oprostiti ovakav individualni egoizam i sujeta ako se vidi njihovo nesebično žrtvovanje i stradanje “za srpsku i slovensku stvar” i “ujedinjenje Slovena” citirajući Njegoševo “drag nam brat bio koje god vjere bio”.

Aleks Divajn u drugom dijelu knjige poklanja veliku pažnju razvoju crnogorske države pod Knjazom a kasnije Kraljem Nikolom koga srbijanski krugovi već prilikom proglašenja kraljevine optužuju za “separatističke tendencije, jer postoji još jedna srpska država- Srbija”. Divajn odgovara da je tadašnje crnogorsko kraljevstvo bilo zapravo obnova nekadašnjeg i da je bilo sukladno sa tradicijom idržave i naroda i kao takav rang kraljevstva je bio priznat od strane svih evropskih sila. Dalje se spominje Bombaška afera kao i vrbovanje dijela crnogorskih studenata od strane srbijanske agenture da rade na svrgavanju crnogorske dinastije i države. I pored svega, Kralj Nikola je po izbijanju Velikog rata ostao vjeran idealima slovenskog ujedinjenja i srpske slobode i stao oružjem uz srpsku vladu Nikole Pašića, istu onu koja mu je ranije radila o glavi, i koja će ga kasnije opet izdati. Odbacio je austrijsku ponudu da mu u zamjenu za neutralnost ustupi Skadar, primorje od Spiča, preko Budve do ulaza u Boku, kao i neke teritorije u BiH. Divajn, kao osoba bliska diplomatskim krugovima velikih sila, ističe da je Austrija tražila još 1913. da joj u zamjenu za Skadar Crna Gora ustupi Lovćen na šta kralj Nikola nije mogao pristati zbog strateškog značaja planine koju su mnogi smatrali crnogorskom svetinjom. Još manje je bilo za očekivati da godinu kasnije ulazi u ikakve pregovore sa Austrijom željnom rata i krvi.

Nakon opisa toka rata od ljeta 1914. u koji je zemlja ušla iscrpljena i nespremna, do januara 1916. i okupacije Crne Gore radnja knjige se izmješta u Englesku gdje autor lično primjećuje izuzetno malignu kampanju vlade Srbije protiv crnogorske dinastije i države. “Prije nekoliko mjeseci je došlo do incidenta u mojoj kući u Vinčesteru gdje se jasno pokazala priroda glasina protiv Kralja Nikole i crnogorskog naroda. Te su glasine bile toliko odvratne i lažne da je jedini mogući zaključak bio je to djelo neprijatelja– tj.đavola. Grupa srpskih oficira koja se nedavno vratila preko Rusije i bila smještena u obližnjem srpskom logoru su bili moji gosti na večeri. Tokom razgovora o Balkanu pomenuli su Crnu Goru i njenog kralja i jedan od njih reče, praveći se nevin, “znate naravno, da Crna Gora više neće biti nacija. Kralj Nikola je francuski zatočenik. Pokušao je pobjeći u Italiju ali je uhvaćen i sad je pod stražom”. Koliko god da je odvratna ovakva izjava ništa nije bila odvratnija od drugih koje su bile u opticaju”. Divajn posebno ukazuje na slućaj bivšeg crnogorskog premijera Andriju Radovića koji je za srpski interes i novac pokrenuo Komitet za nacionalno oslobođenje i stavio se u službu neprijatelja svoga kralja kojemu se ranije zakleo na vječnu vjernost. Divajn se takođe lično angažira da pobije razne optužbe i plaćenu medijsku kampanju u savezničkim zemljama da je Crna Gora vodila lažni rat i bila svo vrijeme u dosluhu sa Austrijom. I dok srpska vlada nemilice troši novac na kampanju protiv Crne Gore u inostranstvu Divajn ukazuje na izvještaj Srpskog humanitarnog fonda iz Londona koji se žali da preko 80000 srpskih zatvorenika u austro-ugarskim logorima živi u nemogućim uslovima jerim srpska vlada ne uplaćuje nikakvu pomoć preko Crvenog krsta. Divajn  pokreće kampanju prikupljanja pomoći za crnogorske vojnike i oficire u zarobljeničkim logorima kao i skupljanje novca da se gladnom stanovništvu u Crnoj Gori dostavi hrana.

Autor iskazuje divljenje prema crnogorskoj vladi u egzilu “koja nikada nije napala Srbiju ili njenog kralja niti se bavila kampanjom intriga. Bila je plemenito tiha pod stalnim naletima srpskih propagandista”. Divajn iza napada na Kralja Nikolu vidi pokušaj da se ugasi Crna Gora kao država mimo volje njenog naroda navodeći primjer Krfske deklaracije o ujedinjenju Jugoslovena gdje nije bilo mjesta predstavnicima Crne Gore jer su Kralj Petar i Nikola Pašić već odlučili šta će uraditi kad im se pruži prilika.

Divajn kao i njegovi crnogorski prijatelji nisu sporili želju za ujedinjenjem svih Jugoslovena u jednu državu ali su bili protiv jednostrane apsorpcije u srbijansko državno tkivo.

Ono čega se Aleks Divajn pribojavao tokom pisanja prve knjige će se kasnije ostvariti. Srbijanska vlada je, uz izdašnu pomoć Francuske i raznih tajnih društava uspjela progutati Crnu Goru i Vojvodinu, izigrati svaki dogovor sa Hrvatima i Slovencima o “ujedinjenju” i nametnuti svoju volju “oslobođenoj braći” koja će ubrzo zažaliti zbog nestanka Austro-Ugarske.

Nakon ove knjige Divajn će, u pokušaju animiranja anglosaksonskih demokratija napisati još nekoliko knjiga nesebično trošeći svoja sredstva u pokušaju da popravi zlu kob naroda kome se divio. Naredne 1919.godine će objaviti “Nekoliko činjenica u vezi intriga protiv Crne Gore”, 1920. Će objaviti “Tajnu Crne Gore” a 1921. je štampana “Zbrisana sa mape- priča o uništenju Crne Gore; tragedija malog naroda”. Pored ovog, napisao je veliki broj pisama vladi Velike Britanije i predsjedniku Sjedinjenih Država Vudrou Vilsonu. Posebno je urgirao da se humanitarna pomoć koja je sljedovala crnogorski narod od Velikih sila i stvarno isporući kome treba umjesto da se hranom ucjenjujegladno stanovništvo da podrži “oslobođenje i ujedinjenje”.

Aleks Divajn za svoga života neće dočekati da se ispune zadnje riječi njegove knjige izdate u vremenu dok još traje autro-ugarska okupacija ali ističe da će Crna Gora “opet stati na noge i znati kako da povrati i sačuva svoju narodnu slobodu i jedinstvo. Njene bitke i jezive patnje samo još više pokazuju njenu veličinu a njeno mučeništvo samo potvrđuje njenu ispravnost”. Aleks Divajn umire 1930. u Engleskoj a crnogorsko stajanje na noge i postizanje jedinstva naroda je za mnoge i dalje nešto što nije završeno.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Ugledati se uvijek na Zapad?

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Francuskoj je  sva crkvena imovina upisana kao vlasništvo države dok crkve imaju slobodu da je koriste u ali ne i da je otuđe. Slično je bilo uređeno i odlukom Knjaza Nikole i zbora crnogorskih glavara 1868. na praznik Cvijeti. U vrijeme knjaževstva a kasnije i kraljevstva, pravoslavlje u Crnoj Gori je bila državna religija i  izbor episkopa i mitropolita je morao odobriti i crnogorski vladar

 

Nedavno usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti, posebni članovi 62, 63 i 64 koji se tiču crkvene imovine, je izazvao burne polemike u crnogorskom društvu,  raspolućenom podjelama iz 90tih koje je kreirala i održala nikad smijenjena vlast na izborima. Jedina razlika je u tome što sada ista vlast nastupa sa pozicija graditelja crnogorskog identiteta koji je zajedno sa Srpskom crkvom svojski rušila i proganjala do sredine 1997.

Tokom polemike koja je prethodila usvajanju zakona obje strane su često navodile rješenja drugih evropskih zemalja koja su tu materiju uredile na sebi svojstven način. Predlagači i promoteri nedavno usvojenog (i u mnogo čemu nedorečenog i nejasnog) zakona su se pozvali na zakone Republike Francuske gdje je sva crkvena imovina upisana kao vlasništvo države dok crkve imaju slobodu da je koriste u ali ne i da je otuđe. Slično je bilo uređeno i odlukom Knjaza Nikole i zbora crnogorskih glavara 1868. god. na praznik Cvijeti. U vrijeme knjaževstva a kasnije i kraljevstva, pravoslavlje u Crnoj Gori je bila državna religija i svaki izbor episkopa i mitropolita je morao odobriti i crnogorski vladar.

Francuska je u vrijeme donošenja Zakona o razdvajanju crkvi i države 9. decembra 1905. već uveliko bila sekularna i anti-klerikalna država predvođena Lijevim blokom (Bloc des gauches) bivšeg studenta bogoslovije Emila Komba i premijera Morisa Ruvijera. U doba tzv. Treće Republike od 1881. država je postepeno donijela set zakona usmjerenih ka sekularizaciji i sputavanju uticaja većinske Katoličke crkve. Počelo se sa zabranom vjeronauke u državnim školama, legalizacijom razvoda, dopuštenjem rada nedjeljom, ukidanjem izuzeća sveštenstva i monaha od regrutacije i vojne službe, ukidanjem molitvi na javnim skupovima i pred početak zasijedanja parlamenta. Takođe država je zabranila religiozne zakletve i sva vjerska obilježja u sudnicama i drugim državnim institucijama. Zakonu je prethodila i odluka od 30. jula 1904. o prekidu diplomatskih odnosa sa Vatikanom koji će biti uspostavljani opet tek nakon Prvog svjetskog rata.

Crkvena imovina u Francuskoj će prvi put pripasti državi nakon Buržuaske revolucije kada je u periodu od 1793. do početka 1795. revolucionarna država i bukvalno zabranila religiju, pobila na stotine sveštenika, monaha i časnih sestara i natjerala nekih 30.000 na skrivanje ili emigraciju. Sve crkve i katedrale su postali službeno „hramovi razuma“. U Notre Damu je 10. novembra 1793. prvi put svetkovana boginja Razuma nakon što je razmontiran oltar i podignut novi oltar „slobodi“. Širom zemlje su lomljena raspela, krstovi, kipovi, ikone i sve što je imalo veze sa religijom. Ukinut je gregorijanski kalendar i uveden Republikanski kalendar kojim su ukinuti svi svetački praznici i nedjelja. Takođe mjesta sa imenima svetaca su preimenovana. Tako je sada čuveno ljetovalište Sen Trope na Azurnoj obali nazvan Herakle. Računanje vremena je promijenjeno sa sedmice na dekadu u kojoj je 10. dan bio dan odmora. Ovaj proto-boljševički eksperiment je konačno okončan dolaskom Napoleona Bonaparte na čelo Francuske.

Zakonom o razdvajanju crkvi i države iz 1905. svi dotadašnji vjerski objekti su postali opet državna svojina. Katedrale su pripale državnoj vlasti a crkve opštinskim vlastima. Država i opštinske vlasti su takođe preuzele obavezu materijalnog održavanja vjerskih objekata što je izostalo kao eksplicitna obaveza crnogorskih vlasti novim zakonom. Katolička crkva, kao i protestantske i jevrejska zajednica, su nastavile koristiti svoje objekte tako što ih je država predala na upravljanje laičkim udruženjima pomenutih konfesija, koja su postala pravna lica shodno istom zakonu, kako bi izbjegla direktni odnos sa crkvenom hijerarhijom.

Francuski zakon je dugo vremena sprovođen bez većih problema uprkos povremenim protestima konzervativnih katoličkih udruženja i Rima. Katolička i druge zajednice su imale svoje objekte na raspolaganju bez ikakvih problema do početka 21. stoljeća. Međutim sekularizacija evropskih društava je ponovo dobila na zamahu zadnjih decenija. Sekularizaciju je pratio drastični pad religioznosti, odlaska u crkve, kao i broj sklopljenih brakova i prirodni priraštaj. Imigracija je takođe dobila na intenzitetu, pogotovo iz francuskih bivših kolonija, zbog povećane potrebe radnom snagom čime se francuska demografija znatno izmijenila. Iako se i dalje većina Francuza, po anketama, identificiraju kao katolici (53 posto broj onih koji redovno posjećuju mise i druge obrede se kreće između 1.8 do 4.5 posto)  Kao posljedica svega toga i raznih ekonomskih mjera štednje ne mali broj opština i departmana u Francuskoj je počeo sprovoditi „politiku dekonstrukcije“ – kako je nazvano rušenje crkvi zbog finansijskih ušteda budžeta lokalnih vlasti i političke nevoljnosti da se sačuvaju crkve.

Primjer glavnog grada je nešto što slijede mnogi drugi. U posljednjih 15 godina budžet Pariza je udvostročen na skoro 8 milijardi eura. Međutim, sredstva za održavanje i renoviranje crkvi i katedrala su prepolovljena, sa 100 miliona na 50 miliona eura. Tako su gradske vlasti odredile da nekoliko crkvi treba porušiti i zemlju prodati investitorima za šoping molove, garaže, stambene zgrade itd. Takve odluke su ponekad praćene žestokim protestima vjernika i običnih građana kojima je stalo do očuvanja kulturne baštine. Snimci iz 2016. kako pariška policija u opremi za razbijanje demonstracija istjeruje vjernike i sveštenika zabarikidiranih u crkvi Sv. Rite da bi je spasili od rušenja obišle su svijet. Lokacija na kojoj je crkva je bila obećana investitoru iz Nanta koji je tamo ucrtao stambenu zgradu i parking mjesta za 19 stanova. Bitka za očuvanje Sv. Rite i dalje traje.

Još su dramatičniji bili snimci rušenja neo-gotske crkve Sv. Jakova iz 1868. u Abevilu jer su gradske vlasti rekle da nemaju 10 miliona koji su navodno potrebni za restauraciju crkve iako su te procjene dovođene u pitanje kao i stvarni motivi. Sa druge strane gradski oci su našli pola miliona eura kojima se finansiralo rušenje i rasčišćavanje zemljišta tokom prvih 5 mjeseci 2013. Istu sudbinu je doživjela i istorijska Kapela Sv. Martin u Sableu. Izvještaj francuskog Senata govori da je od 15 hiljada ruralnih crkvi koje su „pod zaštitom“ države 2800 u opasnosti od „dekonstrukcije“ zbog lošeg stanja, neodržavanja i nedostatka budžetskih sredstava. Ostarjeli vjernici kojih je sve manje ne mogu skupiti za njih astronomske cifre koje su potrebne da bi sačuvali crkve. S druge strane Islamska zajednica koju najvećim dijelom čine imigranti iz nekadašnje francuske sjeverne Afrike nema takvih problema. Postojeće džamije su premale da prime sve vjernike koji se žele klanjati. Mnogi vjerujući katolici sarkastično ukazuju da su njihove crkve izgrađene u Alžiru i Tunisu tokom kolonijalnog doba puno sigurnije jer su pod zaštitom tamošnjih muslimanskih vlasti nego u Francuskoj gdje su ih „čuva“ sekularna država.

Kad je takva situacija u bogatoj Francuskoj mnogi će postaviti pitanje kako će prezadužena i birokratizirana crnogorska država održavati na stotine crkvi i desetke manastira koje namjerava proglasiti svojim vlasništvom. Mnogi misle da će primjer Francuske dobro doći vlastima kao izgovor da urade isto. Za to već imaju iskustva iz perioda poslije 2. svjetskog rata kada su mnoge crkve u Crnoj Gori pretvarane u magacine, štale, škole, pa čak i zatvore. Takođe „narodna vlast“ je ograničila posjed manastorske zemlje na 50 hektara za manastire koji predstavljaju posebno kulturno dobro i na 30 hektara za one koji nisu u toj kategoriji tako da je Mitropolija ostala bez pozamašne imovine nakon rata. Činjenica da su tadašnji mitropolit Joanikije Lipovac i jedan broj sveštenstva aktivno bili na strani fašističkog okupatora i domaćih kolaboracionista je zgodno igrao na ruku nove vlasti da opravda nacionalizaciju crkvene imovine.

Jedini izuzetak i dan danas u primjeni francuskog zakona o razdvajanju crkvi i države je pokrajina Alzas-Lorena koja je u doba donošenja zakona 1905. bila dio Njemačkog carstva. Tamo se i dalje sprovode odredbe Konkordata (temeljnog ugovora) između Francuske i Vatikana potpisanog 1801. kojim se jamči imovina Katoličkoj crkvi, kao i imovina protestantske i jevrejske zajednice. Ostaje da se vidi da li će i kakav izuzetak napraviti crnogorska vlast kada je u pitanju imovina Mitropolije koja se nalazi na teritoriji koja je do 1.decembra 1918. pripadala Austriji (Kraljevina Dalmacija pod austrijskom krunom). Upravo na tom dijelu nekadašnjeg austrijskog primorja Mitropolija ima velike posjede na vrlo atraktivnim lokacijama uz more (Buljarica, Luštica, Ostrvo Cvijeća, Jaz…) pogodnim za „turističku valorizaciju“ kojoj se nadaju vladajući krugovi i njihovi „strateški partneri“ sa offshore destinacija u vidu kumova, članova porodica i ino prijatelja sa međunarodnih potjernica.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARALELE: Igre moći

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sličnosti konkordatske krize 1937. i nedavne ekskomunikacije pripadnika crnogorske vlasti, pravoslavne vjeroispovijesti, koji su podržali Zakon o slobodi vjeroispovjesti

 

Nedavno usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim se država opredijelila da liši Mitropoliju crnogorsko-primorsku i dvije eparhije SPC-a na teritoriji Crne Gore imovine kojom je raspolagala nekadašnja Pravoslavna Mitropolija crnogorska do 1. decembra 1918. podstaklo je Episkopski savjet SPC-a u Crnoj Gori da 29. decembra 2019. donese odluku o ekskomunikaciji (izopštenju) iz crkve kakvu Evropa nije često gledala od Drugog svjetskog rata. Njome su udaljeni iz crkve (i sveštenstvu zabranjeno da im činodejstvuje osim ukoliko se javno pokaju) svi poslanici Skupštine i ministri u Vladi pravoslavne vjeroispovijesti koji su podržali zakon. Premijer i Predsjednik, kako nisu kršteni, nisu ni mogli biti ekskomunicirani ali je u njihovom slučaju Episkopski savjet naložio da im se odbije krštenje, iako ga nisu ni tražili. Neupitno je da većinu njih privatno ne pogađa ekskomunikacija jer nisu vjernici ali su političke posljedice ovog čina sasvim izvjesne.

Sa katoličke strane jugoslovenskog plota najviše je odjeknula papska ekskomunikacija Tita i katoličkog dijela jugokomunističkih vlasti koji su učestvovali u montiranom suđenju zagrebačkom nadbiskupu i kasnije kardinalu Alojziju Stepincu 1946. Međutim mnogo poznatija i opasnija klerikalno-politička kriza zadesila je predratnu Kraljevinu Jugoslaviju i dovela je do granice građanskog sukoba u osvit Drugog svjetskog rata. Kriza je doživjela vrhunac kada je Arhijerejski Sinod SPC-a 1. avgusta 1937. izopštio sve pravoslavne članove kraljevske vlade Jugoslavije, uključujući i premijera Milana Stojadinovića i poslanike u parlamentu koji su glasali za ratifikaciju Konkordata (temeljnog ugovora između pape i strane države o položaju Katoličke crkve u dotičnoj državi).

Konkordat je  bio projekat kralja Aleksandra koji je stvorio Srpsku pravoslavnu crkvu 1920. i isposlovao njen tomos iz Carigrada par godina kasnije. Kralj je dugo vremena pregovarao sa Vatikanom čiji je finalni nacrt već bio gotov 1931. ali se čekao povoljan politički trenutak zbog složenih italijansko-francuskih odnosa čiji interesi u Jugoslaviji su bila jedna od tačaka sporenja. Kasniji dolazak anti-klerikalnog Hitlera na vlast je dodatno usporio proces.

Kralj Aleksandar je konkordatom htio da prije svega riješi hrvatsko nacionalno pitanje koje je dugo bilo glavni teret novostvorene države i koje on nije uspio riješiti pendrecima, zastrašivanjima, a kasnije i otvorenim državnim terorizmom po uvođenju 6.januarske diktature 1929.

Aleksandar neće doživjeti potpisivanje Konkordata jer će ga  radikalni hrvatski i makedonski nacionalisti ubiti u oktobru 1934. tokom zvanične posjete Francuskoj. Kraljev rođak Pavle Karađorđević je preuzeo vlast kao namjesnik dok kralj Petar ne postane punoljetan. Knez Pavle će ubrzo dati upute kraljevskoj vladi da završi čitavu priču oko sporazuma direktno sa Vatikanom zaobilazeći hrvatske biskupe i političare od kojih su mnogi bili protivnici Konkordata. Jedni su bili razočarani zbog vatikanske podrške Musolinijevom projektu italijanizacije hrvatskog i slovenačkog stanovništva u Istri i Rijeci i pretenzijama prema Dalmaciji. Drugi su bili uvjerenja da dominantno srpska vlast u Jugoslaviji neće poštovati uredbe Konkordata isto kao što ni Hitlerova Njemačka nije poštovala njihov Konkordat. Treća grupa su bili tvrdokorni hrvatski nacionalisti koji se plažili da će Konkordat zacementirati postojanje Jugoslavije i zbližiti Srbe i Hrvate jer je jedna od uredbi Konkordata izričito dopuštala glagoljično pismo i mise na staroslovenskom. Sarajevski nadbiskup Šarić je otvoreno istupao sa nacionalističkih pozicija protiv Vatikana za šta je dobio ukor papskog nuncija u Beogradu.

Sporazum je potpisan u Vatikanu 25. jula 1935.godine od strane kraljevskog ministra pravde Ljudevita Auera i kardinala Eugenia Pačelija (koji će kasnije postati Papa Pio XII). Konkordatom je Katolička crkva dobila prava u obrazovanju katoličke mladeži, jamčena je njena imovina i pravo na pravično obeštećenje imovine oduzete u agrarnoj reformi, sveštenstvo je dobilo garanciju da će im se poštovati čuvanje svete tajne ispovjesti (da ono što čuju od vjernika na ispovijesti nisu dužni prenijeti policiji i tajnoj službi) i crkveni brak je priznat pred zakonom. Takođe je jamčeno da djeca iz mješovitih brakova sklopljenih u katoličkoj crkvi će biti odgojena kao katolici. Vatikan se obavezao da sarađuje sa Jugoslavijom oko izbora i postavljenja biskupa. Biskupi će položiti zakletvu lojalnosti Jugoslaviji pred kraljem i osigurati da sveštenstvo bude lojalno i da se pridržava svih zakona u zemlji. Granice katoličkih dioceza (eparhija) će pratiti državne granice a sveštenstvu će biti zabranjeno bavljenje politikom i politička agitacija. Takođe, katoličke mise su dopuštene na staroslovenskom jeziku umjesto latinskog- što je bilo u službi približavanja pravoslavnih i katolika a na užas srpskih i hrvatskih nacionalista.

Da bi stupio na snagu, Konkordat je trebao proći i ratifikaciju u jugoslovenskoj Skupštini i Senatu Kraljevine. Srpska crkva je polovinom septembra iste godine uputila primjedbe vladi Milana Stojadinovića koji je odlučio sačekati ratifikaciju dok ne dobije blagoslov Srpske crkve. U međuvremenu je htio isposlovati dobre ugovore sa anti-katolički nastrojenim režimom u Njemačkoj  i umiriti protestantsku Veliku Britaniju kojoj se nije svidjelo Stojadinovićevo približavanje Njemačkoj , Italiji i Vatikanu. Engleska crkva je gajila bliske odnose sa Srpskom crkvom i školovala i pomagala njeno sveštenstvo nakon što je Rusija pala pod komunističku vlast.

Nakon neuspjelih pokušaja da odobrovolji srpsku patrijaršiju Stojadinović je poslao Konkordat, uz odobrenje kneza Pavla, u Skupštinsku proceduru krajem 1936. U međuvremenu su kritike sa srpske strane postojale sve oštrije i zapaljiva retorika, koju je lansirao tadašnji crnogorsko-primorski mitropolit Gavrilo Dožic, je počela izmicati kontroli. Počelo se sa pričom da je Katolička crkva dobila prava i privilegije kakva nema ni jedna druga vjerska zajednica. Pogotovo se izvrtao dio teksta u kome se jamči Katoličkoj crkvi da vrši svoju „misiju“ slobodno i javno. Jastrebovi na srbijanskoj strani su to tumačili kao dozvolu Rimu da prozelitira i pokrštava pravoslavne iako je pravoslavna crkva slobodno i uz podršku države javno prozelitirala među katolicima, a onima koji bi prešli na pravoslavlje država je nudila povlastice pri zapošljavanju i dodjeli zemlje (po istom modelu po kome je ranije Austro-Ugarska podsticala prelaske u suprotnom smjeru).

Za nastupajuću 1937,  patrijarh Varnava je napisao poslanicu čije objavljivanje je vlada zabranila zbog govora mržnje ali su je crkveni krugovi svakako rasturali po parohijama i među narodom. Patrijarh je optužio vladu da je napravila „ugovor sa crnim poglavarom crne internacionale (tj.papom)“ kojim vlada hoće „da do srži zatruje naš zdravi svetosavski nacionalizam“, da su se Srbi i Turci borili protiv latinske najezde i da je ropstvo pod Turcima bio blagoslov jer su Osmanlije branile „pravoslavlje“ i „neka je čast Turcima“. Patrijarh je pozvao na zbijanje protiv Rima „u redove kao vojska Božija protiv vojske satanske“. Ubrzo su nakon Nove godine krenuli protesti, molebani i litije po Beogradu, Mladenovcu, Kragujevcu, Užicama. Širene su paranoične priče da je Konkordat „aždaja koja guta i da kroz 50 godina neće biti Srba ni pravoslavlja“.

Na ponudu Stojadinovića da vlada unese u temeljni sporazum sa SPC sve što patrijaršija misli da je uskraćena u odnosu na katolike odgovoreno je bujicom uvreda na račun „izdajničke vlasti“. Crkveni velikodostojnici su u  priču uveli i prokletsva Svetog Save i Njegošev Gorski Vijenac- „Konkordaši proklete vam duše“. Opozicija je tu vidjela priliku za političku dobit pa se i ona uključila. Shvativši do koje mjere je došla kriza Sinod SPC-a se javno ogradio od političkog djelovanja bilo koje stranke.

Indirektna podrška borbi SPC-a protiv Konkordata će stići i od strane Ustaškog pokreta Ante Pavelića iz emigracije za koje je ratifikacija i stupanje na snagu značila političku smrt. Zahvaljujući dobrim odnosima koje je Stojadinović izgradio sa Musolinijem italijanska vlada je pohapsila i internirala skoro sve ustaše na njenoj teritoriji.

Vlada je 9.jula pred raspravu u parlamentu unijela klauzulu uz Konkordat da isti ugovor može biti zaključen i sa bilo kojom drugom vjerskom zajednicom u Jugoslaviji ne bi li pacificirala dio SPC-a. Rasprava je počela 19. jula 1937. Prije početka rasprave svim pravoslavcima u parlamentu je zaprijećeno odstranjenjem iz crkve ako glasaju za ratifikaciju. Crkva je pokušala organizovati litiju koja bi prošla Skupštinom istog dana. Formalni razlog je bio molitva i procesija za ozdravljenje teško bolesnog patrijarha Varnave. Uprava grada Beograda se pozvala na kanone SPC da se litija ne može organizovati mimo crkvenih praznika i svetkovina ali su ipak dozvolili litiju pod uslovom da prođe drugom rutom. Kako je procesija ipak htjela da dođe pred Skupštinu došlo je do sukoba žandarmerije i demonstranata gdje su nekolicina sveštenika i šabački episkop Simeon pretučeni.  Nakon žučne rasprave u parlamentu Konkordat je prošao komotnom većinom (167 prema 129) a u noći između 23. i 24. jula patrijarh Varnava je umro. Pronijele su se glasine da je otrovan od strane vlade a kao krivci su označena dva ruska emigranta (jedan jeromonah a drugi kuvar) koji su brinuli o patrijarhu i koji su odmah nakon smrti nestali. Za novog patrijarha je izabran Gavrilo Dožić.

Stojadinović će  uvidjeti da su prepreke Konkordatu prevazišle njegova očekivanja i moć ubjeđivanja i na kraju godine će odustati od slanja Konkordata pred Senat na finalnu ratifikaciju. SPC će u februaru 1938. poništiti ekskomunikaciju pravoslavnih članova vlade i parlamenta. Jugoslavija će se, zahvaljujući nezaliječenim podjelama, 1941. raspasti u rekordnom roku a ustaški i kleronacionalistički saveznici SPC-a u borbi protiv Konkordata će postati, sa osnivanjem „nezavisne“ Hrvatske pod Musolinijem i Hitlerom, krvavi progonitelji i zatirači Srpske crkve.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo