Iako još nijednim zvaničnim istraživanjem nije potvrđeno da azbestne cijevi, koje čine veći dio kolašinske vodovodne mreže, utiču na zdravlje građana, u lokalnoj upravi, kako tvrde, trude se da nađu načine da ih što prije zamijene. Činjenica da bi vrijednost tog posla bila višemilonska, spreječavala je dosadašnje izvršne vlasti da krenu u taj posao i motivišu državu da pomogne.
Kolašinski vodovod građen je sredinom osamdesetih godina minulog vijeka, dok je asbest bio prihvatljiv građevinski materijal, odnosno dok još nje bilo poznato njegovo štetno dejstvo na zdravlje ljudi. Povoljnije cijene opredijelile su investitore i izvođače da odaberu takve cijevi, ali je i tada bilo Kolašinaca koji su upozoravali na štetnost, sada već evropskim propisima zabranjenog materijala.
Pokojni Đuro Medenica, koji je imao kuću u blizini hotela Bjelasica dugo je i oštro recimo protestvovao i upozoravao na štetnost tog materijala. Tada je takva njegova reakcija bila mnogima smiješna. Državu, koja je finansirala izgradnju vodovoda, i izvođača radova vjerovatno je opredijelila niska cijena pa su se oglušili o rijetke, ali oštre proteste.
Nakon poplava početkom devedesetih zamijenjeno je svega nekoliko cijevi, koje su bile oštećene. Kada su italijanski stručnjaci prvi put radili Generalni urbanistički plan Kolašina, sjećaju se neki bivši lokalni funkcioneri, savjetovali su hitnu zamjenu cijevi. Slična je bila i preporuka profesora s torinskog Aritektonskog fakulteta kada su za taj grad radili Master plan održivog razvoja turizma.
Krajem 2010. i početkom 2011. godine, u okviru Programa podrške infrastrukturnim projektima u zemljama Zapadnog Balkana, konsultantska organizacija WYG International uradila je Studiju za finasiranje razvoja vodovodnog i kanalizacionog sistema Kolašina. Ta studija predstavlja početni korak u procesu izrade Programa razvoja vodovodnog i kanalizacionog sistema te varoši. Razmatrano je više opcija razvoja vodovodnog sistema grada i predložen je odgovarajući investicioni program. Osnovnim projektom, između ostalih aktivnosti, predviđena je zamjena azbestno- cementnih i livano gvozdenih cijevi na kraćim dionicama, što bi koštalo oko milion eura. Dugoročnim projektom predviđena je kompletna zamjena svih azbestno cementnih cijevi, a cijena toga posla bila bi četiri puta viša. Taj trošak, očigledno je, bez pomoći sa stane opštinska kasa još dugo neće moći podnijeti.
Direktorica Vodovoda i kanalizacije Jelka Rakočević podsjeća da su, u vrijeme izgradnje takozvanog novog vodovoda, azbestno-cementne cijevi zauzimale važno mjesto među građevinskim materijalima za slične objekte. Kolašin, trdi ona, nije izuzetak ni u odnosu na ostale crnogorske, ali ni neke evropske gradove.
„Azbestno cementne cijevi postoje u najvećem broju vodovoda ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu. Takođe, ove cijevi zastupljene su i u vodovodnim sistemima mnogih evropskih gradova, na primjer, u Budimpešti, Barseloni, Sofiji. Beču, Lisabonu, Varšavi, Roterdamu, itd. U distributivnoj mreži Beogradskog vodovoda ima oko 460 kilometara azbest-cementnih cijevi. Ukupna dužina cjevovoda od azbest-cementa u vodovodnom sistemu Kolašina iznosi 9.250 metara”, kaže ona.
Prema njenim riječima, rezultati dosadašnjih naučnih istaživanja na eksperimentalnim životinjama i na ljudima pokazali su da postoje štetni efekti na zdravlje, ukoliko se azbest unosi u organizam inhalacijom, odnosno vazduhom. Rakočevićeva tvrdi da ne postoje štetni efekti na zdravlje ukoliko se azbest unosi ingestijom, odnosno preko vode za piće.
Ona kaže da je Svjetska zdravstvena organizacija saopštila da nije utvrđena kancerogenost azbesta unijetog gutanjem. Zbog toga, tvrdi Rakočevićeva, ne postoje ni smjernice o dozvoljenoj količini azbesta u vodi.
,,Iz tih razloga u Preporukama za kvalitet vode za piće Svjetske zdravstvene organizacije i Direktivi EU, koja se odnosi na kvalitet vode za piće koja je namijenjena za ljudsku upotrebu, nijesu date vrijednosti, odnosno maksimalno dozvoljene koncentracije za azbest, kao ni u našem važećem Pravilniku o higijenskoj ispravnosti vode za piće”, objašnjava direktorica.
Proizvodnja i prerada azbestnog materijala na nivou Evropske unije zabranjena je još 2005. godine, mada je u mnogim članicama ova zabrana donijeta i deceniju ranije. Pitanje azbesta u EU regulisano je kroz nekoliko dokumenata: Direktiva o sprječavanju i smanjenju zagađenja okoline azbestom, Direktiva koja se odnosi na zaštitu radnika koji su posebno izloženi azbestu, kao i ona kojom se zabranjuje proizvodnja i prerada proizvoda koji u sastavu imaju azbest.
„Bez obzira na to, smatramo da je ove cijevi u narednom periodu neophodno u potpunosti zamijeniti cijevima od savremenih materijala kao što je polietilen. Na taj način, pored eliminisanja eventualnog negativnog uticaja azbesta na zdravlje ljudi, značajno će se doprinijeti i smanjenju gubitaka vode iz sistema, kao i smanjiti mogućnost nastajanja kvarova”, rekla je direktorica Vodovoda.
Ona tvrdi da je najvažnije naglasiti da je voda iz sistema gradskog vodovoda izuzetno kvalitetna, ispravna i bezbjedna za upotrebu, što potkrepljuje rezultatima do sada obavljenih mjerenja i analiza. Rakočevićeva kaže da mišljenje o ispravnosti vode za piće daje Institut za javno zdravlje Crne Gore, a uzorci vode uzimaju se sa dva mjesta u distributivnoj mreži, najmanje jednom mjesečno. U slučaju potrebe, napominje ona, uzorci se uzimaju i češće.
„Takođe, dva puta godišnje na vodoizvorištu uzimaju se i uzorci takozvane sirove vode. Na osnovu rezultata mikrobioloških i fizičko hemijskih analiza vode, ispitivani uzorci u najvećem broju slučajeva odgovaraju uslovima Pravilnika o higijenskoj ispravnosti vode za piće i Pravilnika o bližim zahtjevima koje u pogledu bezbjednosti treba da ispunjava voda za piće. Prema podacima publikovanim u Izvještaju o higijenskoj ispravnosti vode za piće Vodovod i kanalizacija Kolašin, po broju ispravnih uzoraka, nalazi se na samom vrhu ove liste u Crnoj Gori”, tvrde u tom preduzeću.
U NVO Natura, i pored tih podataka, smatraju da problem zamjene vodovodnih cijevi ne treba odlagati. Kako je rekao direktor te organizacije, Mikan Medenica nije prijatan osjećaj kad znaš da svakodnevno, decenijama, konzumiraš vodu, koja je u dodiru s kancerogenim materijalom.
„Svjestan sam da je to ogromna investicija za naše prilike, ali u svakom slučaju zamjenu azbesta iz našeg vodovoda ne treba nijednog trenutka staviti u drugi plan. Ljudi koji ovdje provode život, iako nema podataka da je taj materijal štetan ako se unosi vodom za piće, ne mogu biti mirni. Svakodevno pijemo vodu, koja protiče kroz cijevi od materijala, koji je odavno zabranjen”, kaže Medenica.
Nekolicina njegovih kolega ekologa i sugrađana, sličnog su mišljenja. Kažu da je nedopustivo da jedno mjesto, koje se turistima predstavlja kao ekološko, ima skoro 10 kilometara azbesta ugrađenog u vodovod. Za zamjenu se, kažu, novac mora naći, a smatraju i da bi slični projekti bili podržani iz pretpristupnih evropskih fondova.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ