MONITORING
I pad je let

Zvanično je saopšteno – crnogorska privreda je u prvoj polovini 2012. zabilježila bolje poslovne rezultate u odnosu na isti period prošle godine. Ko je, dakle, poslije svega što se događalo minulih godina još spreman da vjeruje predizbornim podacima Zorana Đikanovića i njegove Komisije za hartije od vrijednosti, ima razloga da se nada boljem sjutra. Nezvanično, stvari izgledaju bitno drugačije. Prema tim najavama, septembarski presjek poslovnih rezultata pokazaće da su rezultati crnogorskih preduzeća u 2012. gori od prošlogodišnjih. A 2011. nije bila dobra poslovna godina. Jedan od čuvenih Marfijevih zakona kaže: Stvari prepuštene same sebi obavezno idu nagore. Izgleda da se upravo to dešava crnogorskoj ekonomiji.
Evo primjera: Kombinat aluminijuma i Elektroprivreda Crne Gore dvije su najveće crnogorske kompanije u kojima država ima većinsko vlasništvo. Ujedno, to su i dvije najveće kompanije u okruženju kojima upravljaju manjinski vlasnici. Tako, državni KAP, kojim upravlja ruski (kiparski) CEAC, duguje za potrošenu struju gotovo 50 miliona eura državnoj Elektroprivredi kojom gazduje italijanska A2A. Za CEAC i A2A zajedničko je makar to da, uz pomoć Vlade premijera Igora Lukšića i njegovog prethodnika Mila Đukanovića, ne ispunjavaju ni dio obaveze koje su prihvatile tokom privatizacije preduzeća kojima gazduju u Crnoj Gori. Ali, to je druga priča.
Uglavnom, Italijani kažu da EPCG uvozi struju po cijenama koje su veće od onih po kojima je isporučuju Kombinatu. Da bi smanjili milionske gubitke iz tog posla, zahtijevali su da KAP ponovo, po treći put ovog ljeta, smanji potrošnju. S druge strane, Rusi traže da im EPCG vrati 30 megavata snaga koliko im je umanjeno zbog nagomilanih dugova. Prema njihovoj računici, tako bi povećali proizvodnju što bi im omogućilo da EPCG svakog mjeseca plati dva miliona eura, odnosno, nešto manje od pola mjesečnog računa. Zvaničnici CEAC-a računaju da će se u Elektroprivredi voditi onom ,,bolje išta nego ništa”, i da će još jednom povjerovati u njihova obećanja – iako nijesu ispunili ništa od svega onoga što su državi, zapošljenima i poslovnim partnerima obećavali svih ovih godina. Šta o svemu tome misle zastupnici države – većinskog vlasnika KAP-a i EPCG? To je tajna.
Umjesto Vlade, o dešavanjima na relaciji KAP- EPCG i, što je još važnije, posljedicama tih odnosa crnogorsku javnost informišu predstavnici fabričkog sindikata.
,,Ukoliko bi ispoštovali zahtjev EPCG da smanjimo potrošnju za još šest megavat sati, morali bi da ugasimo 18 ćelija u Elektrolizi i smanjimo proizvodnju za 15 tona dnevno, što bi značilo da bi na mjesečnom nivou imali gubitke od pola miliona eura”, računa predsjednik sindikata Kombinata Rade Krivokapić.
Možemo mu vjerovati. I ne moramo mu vjerovati. Ali je sigurno da je Rade Krivokapić u pravu kad kaže: ,,Mislimo da neko u ovoj državi treba da donese odluku šta treba uraditi sa KAP-om. Da li treba da radi u ovom obimu, nekom drugom ili da se zatvori…”.
I sama činjenica da oni kojima je u opisu posla da tu odluku i donesu bježe od odgovornosti, prepuštajući sindikalnim aktivistima da objašnjavaju poslovnu politiku, ukazuje da ova priča neće imati srećan kraj.
Slične, jednako loše vijesti stižu i iz Nikšića. Radnici Željezare zatečeni su odlukom novih vlasnika da im, izmjenama u metodologiji obračuna zarada, plate smanje za približno polovinu. Zato su najavili štrajk.
,,Naši zahtjevi su više nego skromni i realni”, kaže predsjednik Sindikata Željezare Janko Vučinić. ,,Tražili smo samo platu od koje bi mogli da preživimo, a sa ovom ne možemo izdržati ni deset dana.” Vučinić precizira da je prosječna plata u Čeličani, ključnom pogonu Željezare, svedena na 250 eura.
Reakcija poslodavca bila je očekivana. Upravni odbor turskog Tosyali holdinga, u čijem sastavu posluje Toščelik, novi vlasnik Željezare, poručio je da će – dođe li do štrajka – preispitati odluku o investicijama u nikšićku fabriku. U igri je, dakle, 300 postojećih i još toliko obećanih radnih mjesta u Željezari, spremno su dočekali u Vladi, uz upozorenje: ,,Svako pozivanje na štrajk u ovoj kompaniji mora da nosi odgovornost za postojeća radna mjesta, kao i buduća, za kapital koji će modernizovati kompaniju, kao i za opstanak Željezare”. Kao da su u pitanju radna mjesta aktivista DPS-a a ne željezaraca koji su, valjda, dovoljno mudri i odgovorni da znaju šta im je najbolje činiti. Međutim, glasnogovornici Vlade našli su za shodno da podsjete i na sljedeće: ,,Nagomilani dugovi, zastarjela oprema i višak radnika opterećivali su ovu kompaniju godinama unazad. Uprkos svim ovim problemima, nije bilo otpuštanja radnika”!
Sada, može biti da je neko impresioniran činjenicom da je Vlada našim novcem isplaćivala otpremnine radnicima privatne kompanije koja je – voljom iste te vlasti i zloupotrebama njenih poslovnih partnera – otišla u stečaj, a potom i bankrotirala. Iz Vlade se, zapravo, hvale kako su svim radnicima koji su na dobrovoljnoj osnovi napustili Željezaru (iako su oni ostali bez posla kada je kompanija otišla u stečaj), isplatili otpremnine ,,koje su bile na nivou otpremnina u visoko profitabilnim kompanijama”. I može biti da će u predstojećoj borbi za glasove taj argument biti korišćen bez obzira na brojne nezakonitosti koje su pratile te odluke. Doći će, međutim, vrijeme kada će ovo priznanje biti osnov i za moguću optužnicu. Do tada treba imati na umu da je za sve loše što se desilo i što će se desiti u nikšićkoj Željezari kriva vlast DPS-SDP koalicije. Uzalud su pokušaji da se krivac, unaprijed, pronađe negdje drugo.
Tako je Vojinu Đukanoviću, nekadašnjem direktoru Željezare, ministru privrede i funkcioneru vladajuće DPS, pripala ,,čast i obaveza” da Janka Vučinića proglasi za izdajnika – Željezare i Crne Gore. ,,On je isključivo politička ličnost nezdravih ambicija i ličnost koja radi protiv interesa i Željezare i države Crne Gore”, ocjenjuje Đukanović ponavljajući tezu nadležnog Ministarstva rada i socijalnog staranja da Vučinić nije legalni predsjednik Sindikata pošto je riječ o ,,novoj kompaniji” (Toščelik nije kupio Željezaru već njenu nepokretnu imovinu).
Podsjetimo se: nakon iskazanog nezadovoljstva i najava štrajka, Ministarstvo rada i socijalnog staranja je poništilo prethodno izdato rješenje o registraciji sindikata Željezare. Navodno na zahtjev 38 radnika Željezare koji su željeli da se preispita legitimnost novog/starog Sindikata.
,,Hoću da vjerujem da je Ministarstvo napravilo nenamjernu grešku koju će ubrzo ispraviti”, kazao je Vučinić.
On je makar navikao na šikanu vlasnika i vladinih zvaničnika. Njegov legitimitet je osporavao i Branko Vujović, ministar ekonomije u prethodnoj Vladi, dok je Vučinić javno ukazivao da politika MNSS-a vodi u propast. Danas je svima poznato ko je bio u pravu. Opet, to saznanje nije pomoglo Vučiniću, niti je odmoglo Vujoviću.
Po pravilu loše vijesti rijetko dolaze same. Tako je iz Budimpešte stigla potvrda onoga čega smo se (opravdano) plašili mjesecima unazad. Vlada Igora Lukšića proizvela je Crnu Goru u aktera drame teške približno 200 miliona eura u kojoj su glavne uloge pripadale OTP banci i Vektri Dragana Brkovića.
,,OTP banka je proteklih sedmica vodila pregovore na najvišem nivou i potvrdila svoju riješenost da će, u skladu sa dogovorom, sve naredne korake preduzimati uzimajući u obzir i interese države”, navodi se u saopštenju OTP banke povodom zahtjeva za pokretanje stečaja u pljevaljskoj fabrici Vektra Jakić.
Ispostavilo se da Mađari, koji mjesecima unazad pokušavaju da od Brkovića vrate svoj novac, imaju neobično jak argument – Vlada je garant kredita od 42 miliona eura koji su CKB i OTP dale KAP-u. Naravno, vlasnicima Kombinata ne pada na pamet da vraćaju dug, pa je samo pitanje vremena kada će i taj trošak pasti na konto poreskih obveznika. Iz perspektive vlasti, ipak je izuzetno važno da to ne bude prije nego poslije predstojećih parlamentarnih izbora. Za uzvrat, treba očekivati da će Vlada, skupa sa pregovaračima OTP-a, naći model po kome će i dio Vektrinih dugova postati nacionalno blago Crne Gore.
A za kraj i jedna dobra vijest. Kompanija Fijat automobil Srbija iz Kragujevca počela je izvoz svog novog modela 500L preko Luke Bar. U ovoj godini, rečeno je u Baru, očekuje se izvoz od 15 hiljada automobila, dok bi sljedeće godine taj broj mogao biti 10-15 puta veći.
,,U pitanju je veoma značajan posao, koji nije značajan samo za Luku Bar već i za cijelu ekonomiju Crne Gore”, ocijenio je ministar saobraćaja Andrija Lompar.
Predsjednik Borda direktora Luke Predrag Ivanović kazao je da je realizacijom tog posla – nakon 30 godina počeo da se valorizuje Ro-ro terminal (izgrađen za propali posao izvoza kragujevačkog juga u SAD).
Prisutni zvaničnici nijesu objasnili treba li da se za ovaj poslovni podvig zahvalimo Mlađanu Dinkiću, Milutinu Mrkonjiću ili Velji Iliću. Umjesto toga, iz Bara je stigla poruka: ,,Izvoz Fijatovih automobila preko Luke Bar vratiće Bar na glavnu mapu logistike zemalja Jugoistočne Evrope”.
Pitanje ko je zaslužan što je Luka Bar prethodno skinuta sa te mape – nije imao ko da postavi. Izostao je i komentar podatka da je prvi voz sa automobilima iz Kragujevca putovao do Bara punih 18 sati. Brže se stiže na Mjesec. Valjda i zato što taj aranžman nije pod kontrolom kadrova DPSSDP koalicije.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Azemović je, inače, član Glavnog odbora Bošnjačke stranke, a u njegovoj biografiji piše da je radio kao novinar Radija Rožaje i dopisnik Dnevnih novina. Uz to, ima i političko iskustvo – bio je potpredsjednik Opštine Rožaje i savjetnik potpredsjednika Skupštine, baš kada je na toj funkciji bio Ibrahimović. Direktorat za pristup tržištu radu nastao je sredinom 2020. godine, a tadašnja direktorica Edina Dešić, takođe iz redova Bošnjačke stranke, imenovana je u junu prošle godine za državnu sekretarku u Ministarstvu rada.
Ovo su samo skoriji primjeri očiglednog partijskog zapošljavanja. Valja se prisjetiti i kako se, neskriveno, dijelio plijen između pobjednika izbora 2020. godine (koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore, Crno na bijelo i Mir je naša nacija). Spisak podjele funkcija širio se preko društvenih mreža, a imena su se nagađala.
To je bio prvi pokazatelj da su iz afere Snimak savladane samo računice Vukice i Zorana Jelića, nekadašnje direktorice i direktora Zavoda za zapošljavanje, glavnih aktera snimka koji razotkriva čuvenu formulu: Jedan zaposleni, četiri glasa. „Kroz ove projekte nastojaćemo da zaposlimo isključivo naše ljude, članove Demokratske partije socijalista (DPS). Jedan zaposleni to su četiri glasa. Ako uspijemo da zaposlimo našeg čovjeka, smanjili smo njima jedan glas, a povećali nama”, govorio je Zoran Jelić.
Njegova supruga iznijela je drugačiji predlog. Ona je tada uzela u obzir težu socijalnu situaciju, tako da su, po njenom, partije koje su tada obećavale zaposlenje, mogle da računaju i na deset glasova.
Druge lekcije vlasti, izgleda, nijesu naučile.
„Partijsko zapošljavanje uništava ideju da je moguće da budete vrednovani po vašem zalaganju, znanju i stručnosti. Ako neko sumnja koliko je ono demotivišuće, neka pogleda koliko mladih ljudi napušta Crnu Goru. Pošto vlast očigledno taj podatak ne smatra previše bitnim, mi na osnovu projekcija već sada možemo reći da godišnje više mladih napusti državu nego što se rodi djece”, kaže za Monitor Mirza Krnić, ekonomista i kandidat za poslanika sa liste pokreta Preokret.
On ističe da je posebno obeshrabrujuće ponašanje novih vlasti koje su prisvojile praksu prethodne vlasti. „Mada su oni dio glasova sigurno dobili i na toj retorici da neće biti partijskog zapošljavanja. Sada ga oni snažno suštinski opravdavaju relativizacijom ovog problema. Ako hoćemo da liječimo društvenu bolest, a partijsko zapošljavanje to jeste, jer je naše društvo slabije što je ono raširenije – prvo treba da je prepoznamo, potom da imamo nultu tolenaciju na tu pojavu i na kraju da promovišemo zaista najbolje, a ne najpodobnije. Nema drugog puta
ozdravljenja”, smatra Krnić.
Prema nedavno objavljenom izvještaju Fridom hausa – Države u tranziciji 2023 – Crna Gora se, kao i prošle godine, nalazi u kategoriji vlada u tranziciji ili hibridnog režima. Zaključuje se da se za građane i građanke zemalja kandidatkinja za Evropsku uniju (EU) privlačnost ulaska u EU više ogleda „u individualnom napretku, pravu na putovanje, rad i studiranje u inostranstvu, drugim riječima da se napusti zemlja”.
Iz Fridom hausa su i 2022. konstatovali problem partijskog zapošljavanja. Stare prakse nadživljele su smjenu vlasti.
Andrea JELIĆ
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Sve to zna i predsjednik Opštine Nikšić. Ipak je, negdje u ovo vrijeme prije dvije godine, dok se u parlamentu vodila rasprava o Rezoluciji o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, tvrdio: „Nije bilo genocida u Srebrenici. To je vrh mača koji treba zariti srpskom narodu”.
Poslije usvajanje Rezolucije, Kovačević je bio još precizniji: „Sad su neki izdali. Treba da odvojimo izdajnike od onih koji to nisu. Mi smo srušili DPS misleći da rušimo i sve njihove vrijednosti, a juče smo vidjeli povampirenje tih vrijednosti, na žalost sa našim partnerima“.
Ni tu priča nije završena. „Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici. Mislim da sam tim sve rekao“, ustvrdio je Kovačević pred kamerama TV Kurir-a. „Utvrđeno je da je tom izjavom optuženi izričito izvršio negaciju genocida u Srebrenici”, navodi se u presudi Višeg suda u Podgorici kojom je Kovačević, nepravosnažno, oslobođen optužbi. Pošto je sud „utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe”.
Da li su, možda, ove nedjelje promijenili mišljenje?
Vojvode su se pokušale opravdati. „Ovim putem demantujemo da naše skandiranje ima bilo kakve veze i sa kakvim genocidima, prozivanjem manjinskih naroda, pozivanjem i huškanjem na nešto tome slično“, poručili su preko svoje fejsbuk stranice. Ne objašnjavajući sa čime to nož, žica… mogu imati veze ako ne sa slavljenjem zločinaca iz Srebrenice? Još su nam vojvode poručile da „na njihovoj tribini nikada nije bilo i da ne smije biti politike”. Samo što veličanje/prizivanje zločina nije politika nego krivično djelo za koje je zaprijećena i višegodišnja zatvorska kazna. Ako nijeste Marko Kovačević.
Slične budalaštine već smo slušali. Koliko prošle godine, beogradska firma 011šop oglasila je prodaju dukserica sa natpisom nož, žica – u svim veličinama i bojama. Reagovalo je srpsko Ministarstvo trgovine, zabranjujući reklamiranje i prodaju proizvoda koji „nedvosmisleno poziva na izazivanje nacionalne i verske mržnje”.
Onda su se i iz 011šopa oglasili saopštenjem: „Nije nam bila namera da propagiramo bilo koji vid mržnje ili netrpeljivosti prema bilo kome. Poruka spornog artikla je imala sasvim drugi cilj od onog koji se u stranim, domaćim medijima i na društvenim mrežama predstavlja. Naime, poruka je potpuno izvučena iz konteksta”.
A šta je pravi kontekst ove poruke ako to nije blizu devet hiljada grobova od kojih su mnogi još uvijek neobilježeni. Parola nož, žica, Srebrenica nije od juče i nije se pojavila slučajno. Riječ je, piše na Vikipediji, „o srpskom šovinističkom sloganu kojim se veliča genocid u Srebrenici. Može se čuti na fudbalskim utakmicama, među pripadnicima krajnje desničarskih grupa ili na skupovima podrške Ratku Mladiću”.
Malo smo guglali i pronašli da je taj zločinački poklič zaživio na desetu godišnjicu genocida u Srebrenici. Jedni su, skupa sa porukom biće reprize, sa nož, žica, Srebrenica ispisivali beogradske bilborde na kojima je bila fotografija komemoracije u Potočarima i poruka: „Da vidiš, da znaš, da pamtiš”. Drugi su je uzvikivali dok su bacanjem dimnih bombi prekinuli skup Žena u crnom sa koga je poslata poruka: „Sećanje je naša obaveza, Srebrenica naša sramota”. Treći su velikim transparentom sa prijetećom porukom prekrili dio tribina na beogradskoj Marakani dok su igrale reprezentacije SCG i BiH.
Ni jednom niko od zvaničnika nije reagovao. U Nišu su privedeni mladići koji su iscrtavali grafite Ratka Mladića sa porukom traži se zbog ratnog zločina.
Nije trebalo mnogo da se poruka mržnje primi u Crnoj Gori. Tradicionalno, rekli bi cinični.
Predvođeni trojkom Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, DPS je gradio svoju vlast uz pjesme „Ko je drugi ja sam prvi da pijemo turske krvi”, „Druže Slobo (Slobodan Milošević – prim. Monitora) pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate”. Slijedile su „Sa Lovćena vila kliče, đe si srpski Dubrovniče” i „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva”.
Sad Đukanović poručuje da su šovinistički usklici u Podgorici „još jedna potvrda ozbiljne devastacije našeg društva, i direktna posljedica tolerisanja ili podstrekivanja nacionalističkih ispada i ekstremizma od strane različitih aktera na javnoj sceni. Naročito tokom posljednje tri godine…”. Uf.
Đukanović je otišao. I? Među rijetkima koji je prećutao ovaj sramotan događaj našao se novi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Baš kao što se prošle nedjelje nije odazvao pozivu da u Herceg Novom, iako je bio blagovremeno obaviješten i zvanično pozvan, prisustvuje obilježavanju 31. godišnjice od deportacije Bosanskih izbjeglica. Milatović je prije i poslije toga prisustvovao komemoracijama u Murinama (djeci ubijenoj NATO bombama 1999) i Podgorici (ubijenom uredniku i suvlasniku Dana Dušku Jovanoviću).
Predsjednik svih građana, kako Milatović tepa sebi, već u drugoj nedjelji svog mandata ponudio je obrazac za selekciju odnosa prema zločinima.
Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje. Što je suočavanje sa njom dalje, prerušena prošlost je bliža. Zri posijano.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
HORIZONTI4 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno4 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
FOKUS4 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
DUHANKESA3 sedmice
Zašto smo na zemlji?