Zvanično je saopšteno – crnogorska privreda je u prvoj polovini 2012. zabilježila bolje poslovne rezultate u odnosu na isti period prošle godine. Ko je, dakle, poslije svega što se događalo minulih godina još spreman da vjeruje predizbornim podacima Zorana Đikanovića i njegove Komisije za hartije od vrijednosti, ima razloga da se nada boljem sjutra. Nezvanično, stvari izgledaju bitno drugačije. Prema tim najavama, septembarski presjek poslovnih rezultata pokazaće da su rezultati crnogorskih preduzeća u 2012. gori od prošlogodišnjih. A 2011. nije bila dobra poslovna godina. Jedan od čuvenih Marfijevih zakona kaže: Stvari prepuštene same sebi obavezno idu nagore. Izgleda da se upravo to dešava crnogorskoj ekonomiji.
Evo primjera: Kombinat aluminijuma i Elektroprivreda Crne Gore dvije su najveće crnogorske kompanije u kojima država ima većinsko vlasništvo. Ujedno, to su i dvije najveće kompanije u okruženju kojima upravljaju manjinski vlasnici. Tako, državni KAP, kojim upravlja ruski (kiparski) CEAC, duguje za potrošenu struju gotovo 50 miliona eura državnoj Elektroprivredi kojom gazduje italijanska A2A. Za CEAC i A2A zajedničko je makar to da, uz pomoć Vlade premijera Igora Lukšića i njegovog prethodnika Mila Đukanovića, ne ispunjavaju ni dio obaveze koje su prihvatile tokom privatizacije preduzeća kojima gazduju u Crnoj Gori. Ali, to je druga priča.
Uglavnom, Italijani kažu da EPCG uvozi struju po cijenama koje su veće od onih po kojima je isporučuju Kombinatu. Da bi smanjili milionske gubitke iz tog posla, zahtijevali su da KAP ponovo, po treći put ovog ljeta, smanji potrošnju. S druge strane, Rusi traže da im EPCG vrati 30 megavata snaga koliko im je umanjeno zbog nagomilanih dugova. Prema njihovoj računici, tako bi povećali proizvodnju što bi im omogućilo da EPCG svakog mjeseca plati dva miliona eura, odnosno, nešto manje od pola mjesečnog računa. Zvaničnici CEAC-a računaju da će se u Elektroprivredi voditi onom ,,bolje išta nego ništa”, i da će još jednom povjerovati u njihova obećanja – iako nijesu ispunili ništa od svega onoga što su državi, zapošljenima i poslovnim partnerima obećavali svih ovih godina. Šta o svemu tome misle zastupnici države – većinskog vlasnika KAP-a i EPCG? To je tajna.
Umjesto Vlade, o dešavanjima na relaciji KAP- EPCG i, što je još važnije, posljedicama tih odnosa crnogorsku javnost informišu predstavnici fabričkog sindikata.
,,Ukoliko bi ispoštovali zahtjev EPCG da smanjimo potrošnju za još šest megavat sati, morali bi da ugasimo 18 ćelija u Elektrolizi i smanjimo proizvodnju za 15 tona dnevno, što bi značilo da bi na mjesečnom nivou imali gubitke od pola miliona eura”, računa predsjednik sindikata Kombinata Rade Krivokapić.
Možemo mu vjerovati. I ne moramo mu vjerovati. Ali je sigurno da je Rade Krivokapić u pravu kad kaže: ,,Mislimo da neko u ovoj državi treba da donese odluku šta treba uraditi sa KAP-om. Da li treba da radi u ovom obimu, nekom drugom ili da se zatvori…”.
I sama činjenica da oni kojima je u opisu posla da tu odluku i donesu bježe od odgovornosti, prepuštajući sindikalnim aktivistima da objašnjavaju poslovnu politiku, ukazuje da ova priča neće imati srećan kraj.
Slične, jednako loše vijesti stižu i iz Nikšića. Radnici Željezare zatečeni su odlukom novih vlasnika da im, izmjenama u metodologiji obračuna zarada, plate smanje za približno polovinu. Zato su najavili štrajk.
,,Naši zahtjevi su više nego skromni i realni”, kaže predsjednik Sindikata Željezare Janko Vučinić. ,,Tražili smo samo platu od koje bi mogli da preživimo, a sa ovom ne možemo izdržati ni deset dana.” Vučinić precizira da je prosječna plata u Čeličani, ključnom pogonu Željezare, svedena na 250 eura.
Reakcija poslodavca bila je očekivana. Upravni odbor turskog Tosyali holdinga, u čijem sastavu posluje Toščelik, novi vlasnik Željezare, poručio je da će – dođe li do štrajka – preispitati odluku o investicijama u nikšićku fabriku. U igri je, dakle, 300 postojećih i još toliko obećanih radnih mjesta u Željezari, spremno su dočekali u Vladi, uz upozorenje: ,,Svako pozivanje na štrajk u ovoj kompaniji mora da nosi odgovornost za postojeća radna mjesta, kao i buduća, za kapital koji će modernizovati kompaniju, kao i za opstanak Željezare”. Kao da su u pitanju radna mjesta aktivista DPS-a a ne željezaraca koji su, valjda, dovoljno mudri i odgovorni da znaju šta im je najbolje činiti. Međutim, glasnogovornici Vlade našli su za shodno da podsjete i na sljedeće: ,,Nagomilani dugovi, zastarjela oprema i višak radnika opterećivali su ovu kompaniju godinama unazad. Uprkos svim ovim problemima, nije bilo otpuštanja radnika”!
Sada, može biti da je neko impresioniran činjenicom da je Vlada našim novcem isplaćivala otpremnine radnicima privatne kompanije koja je – voljom iste te vlasti i zloupotrebama njenih poslovnih partnera – otišla u stečaj, a potom i bankrotirala. Iz Vlade se, zapravo, hvale kako su svim radnicima koji su na dobrovoljnoj osnovi napustili Željezaru (iako su oni ostali bez posla kada je kompanija otišla u stečaj), isplatili otpremnine ,,koje su bile na nivou otpremnina u visoko profitabilnim kompanijama”. I može biti da će u predstojećoj borbi za glasove taj argument biti korišćen bez obzira na brojne nezakonitosti koje su pratile te odluke. Doći će, međutim, vrijeme kada će ovo priznanje biti osnov i za moguću optužnicu. Do tada treba imati na umu da je za sve loše što se desilo i što će se desiti u nikšićkoj Željezari kriva vlast DPS-SDP koalicije. Uzalud su pokušaji da se krivac, unaprijed, pronađe negdje drugo.
Tako je Vojinu Đukanoviću, nekadašnjem direktoru Željezare, ministru privrede i funkcioneru vladajuće DPS, pripala ,,čast i obaveza” da Janka Vučinića proglasi za izdajnika – Željezare i Crne Gore. ,,On je isključivo politička ličnost nezdravih ambicija i ličnost koja radi protiv interesa i Željezare i države Crne Gore”, ocjenjuje Đukanović ponavljajući tezu nadležnog Ministarstva rada i socijalnog staranja da Vučinić nije legalni predsjednik Sindikata pošto je riječ o ,,novoj kompaniji” (Toščelik nije kupio Željezaru već njenu nepokretnu imovinu).
Podsjetimo se: nakon iskazanog nezadovoljstva i najava štrajka, Ministarstvo rada i socijalnog staranja je poništilo prethodno izdato rješenje o registraciji sindikata Željezare. Navodno na zahtjev 38 radnika Željezare koji su željeli da se preispita legitimnost novog/starog Sindikata.
,,Hoću da vjerujem da je Ministarstvo napravilo nenamjernu grešku koju će ubrzo ispraviti”, kazao je Vučinić.
On je makar navikao na šikanu vlasnika i vladinih zvaničnika. Njegov legitimitet je osporavao i Branko Vujović, ministar ekonomije u prethodnoj Vladi, dok je Vučinić javno ukazivao da politika MNSS-a vodi u propast. Danas je svima poznato ko je bio u pravu. Opet, to saznanje nije pomoglo Vučiniću, niti je odmoglo Vujoviću.
Po pravilu loše vijesti rijetko dolaze same. Tako je iz Budimpešte stigla potvrda onoga čega smo se (opravdano) plašili mjesecima unazad. Vlada Igora Lukšića proizvela je Crnu Goru u aktera drame teške približno 200 miliona eura u kojoj su glavne uloge pripadale OTP banci i Vektri Dragana Brkovića.
,,OTP banka je proteklih sedmica vodila pregovore na najvišem nivou i potvrdila svoju riješenost da će, u skladu sa dogovorom, sve naredne korake preduzimati uzimajući u obzir i interese države”, navodi se u saopštenju OTP banke povodom zahtjeva za pokretanje stečaja u pljevaljskoj fabrici Vektra Jakić.
Ispostavilo se da Mađari, koji mjesecima unazad pokušavaju da od Brkovića vrate svoj novac, imaju neobično jak argument – Vlada je garant kredita od 42 miliona eura koji su CKB i OTP dale KAP-u. Naravno, vlasnicima Kombinata ne pada na pamet da vraćaju dug, pa je samo pitanje vremena kada će i taj trošak pasti na konto poreskih obveznika. Iz perspektive vlasti, ipak je izuzetno važno da to ne bude prije nego poslije predstojećih parlamentarnih izbora. Za uzvrat, treba očekivati da će Vlada, skupa sa pregovaračima OTP-a, naći model po kome će i dio Vektrinih dugova postati nacionalno blago Crne Gore.
A za kraj i jedna dobra vijest. Kompanija Fijat automobil Srbija iz Kragujevca počela je izvoz svog novog modela 500L preko Luke Bar. U ovoj godini, rečeno je u Baru, očekuje se izvoz od 15 hiljada automobila, dok bi sljedeće godine taj broj mogao biti 10-15 puta veći.
,,U pitanju je veoma značajan posao, koji nije značajan samo za Luku Bar već i za cijelu ekonomiju Crne Gore”, ocijenio je ministar saobraćaja Andrija Lompar.
Predsjednik Borda direktora Luke Predrag Ivanović kazao je da je realizacijom tog posla – nakon 30 godina počeo da se valorizuje Ro-ro terminal (izgrađen za propali posao izvoza kragujevačkog juga u SAD).
Prisutni zvaničnici nijesu objasnili treba li da se za ovaj poslovni podvig zahvalimo Mlađanu Dinkiću, Milutinu Mrkonjiću ili Velji Iliću. Umjesto toga, iz Bara je stigla poruka: ,,Izvoz Fijatovih automobila preko Luke Bar vratiće Bar na glavnu mapu logistike zemalja Jugoistočne Evrope”.
Pitanje ko je zaslužan što je Luka Bar prethodno skinuta sa te mape – nije imao ko da postavi. Izostao je i komentar podatka da je prvi voz sa automobilima iz Kragujevca putovao do Bara punih 18 sati. Brže se stiže na Mjesec. Valjda i zato što taj aranžman nije pod kontrolom kadrova DPSSDP koalicije.
Zoran RADULOVIĆ
Stav2 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice