Povežite se sa nama

MONITORING

I pad je let

Objavljeno prije

na

Zvanično je saopšteno – crnogorska privreda je u prvoj polovini 2012. zabilježila bolje poslovne rezultate u odnosu na isti period prošle godine. Ko je, dakle, poslije svega što se događalo minulih godina još spreman da vjeruje predizbornim podacima Zorana Đikanovića i njegove Komisije za hartije od vrijednosti, ima razloga da se nada boljem sjutra. Nezvanično, stvari izgledaju bitno drugačije. Prema tim najavama, septembarski presjek poslovnih rezultata pokazaće da su rezultati crnogorskih preduzeća u 2012. gori od prošlogodišnjih. A 2011. nije bila dobra poslovna godina. Jedan od čuvenih Marfijevih zakona kaže: Stvari prepuštene same sebi obavezno idu nagore. Izgleda da se upravo to dešava crnogorskoj ekonomiji.

Evo primjera: Kombinat aluminijuma i Elektroprivreda Crne Gore dvije su najveće crnogorske kompanije u kojima država ima većinsko vlasništvo. Ujedno, to su i dvije najveće kompanije u okruženju kojima upravljaju manjinski vlasnici. Tako, državni KAP, kojim upravlja ruski (kiparski) CEAC, duguje za potrošenu struju gotovo 50 miliona eura državnoj Elektroprivredi kojom gazduje italijanska A2A. Za CEAC i A2A zajedničko je makar to da, uz pomoć Vlade premijera Igora Lukšića i njegovog prethodnika Mila Đukanovića, ne ispunjavaju ni dio obaveze koje su prihvatile tokom privatizacije preduzeća kojima gazduju u Crnoj Gori. Ali, to je druga priča.

Uglavnom, Italijani kažu da EPCG uvozi struju po cijenama koje su veće od onih po kojima je isporučuju Kombinatu. Da bi smanjili milionske gubitke iz tog posla, zahtijevali su da KAP ponovo, po treći put ovog ljeta, smanji potrošnju. S druge strane, Rusi traže da im EPCG vrati 30 megavata snaga koliko im je umanjeno zbog nagomilanih dugova. Prema njihovoj računici, tako bi povećali proizvodnju što bi im omogućilo da EPCG svakog mjeseca plati dva miliona eura, odnosno, nešto manje od pola mjesečnog računa. Zvaničnici CEAC-a računaju da će se u Elektroprivredi voditi onom ,,bolje išta nego ništa”, i da će još jednom povjerovati u njihova obećanja – iako nijesu ispunili ništa od svega onoga što su državi, zapošljenima i poslovnim partnerima obećavali svih ovih godina. Šta o svemu tome misle zastupnici države – većinskog vlasnika KAP-a i EPCG? To je tajna.

Umjesto Vlade, o dešavanjima na relaciji KAP- EPCG i, što je još važnije, posljedicama tih odnosa crnogorsku javnost informišu predstavnici fabričkog sindikata.

,,Ukoliko bi ispoštovali zahtjev EPCG da smanjimo potrošnju za još šest megavat sati, morali bi da ugasimo 18 ćelija u Elektrolizi i smanjimo proizvodnju za 15 tona dnevno, što bi značilo da bi na mjesečnom nivou imali gubitke od pola miliona eura”, računa predsjednik sindikata Kombinata Rade Krivokapić.

Možemo mu vjerovati. I ne moramo mu vjerovati. Ali je sigurno da je Rade Krivokapić u pravu kad kaže: ,,Mislimo da neko u ovoj državi treba da donese odluku šta treba uraditi sa KAP-om. Da li treba da radi u ovom obimu, nekom drugom ili da se zatvori…”.

I sama činjenica da oni kojima je u opisu posla da tu odluku i donesu bježe od odgovornosti, prepuštajući sindikalnim aktivistima da objašnjavaju poslovnu politiku, ukazuje da ova priča neće imati srećan kraj.

Slične, jednako loše vijesti stižu i iz Nikšića. Radnici Željezare zatečeni su odlukom novih vlasnika da im, izmjenama u metodologiji obračuna zarada, plate smanje za približno polovinu. Zato su najavili štrajk.

,,Naši zahtjevi su više nego skromni i realni”, kaže predsjednik Sindikata Željezare Janko Vučinić. ,,Tražili smo samo platu od koje bi mogli da preživimo, a sa ovom ne možemo izdržati ni deset dana.” Vučinić precizira da je prosječna plata u Čeličani, ključnom pogonu Željezare, svedena na 250 eura.

Reakcija poslodavca bila je očekivana. Upravni odbor turskog Tosyali holdinga, u čijem sastavu posluje Toščelik, novi vlasnik Željezare, poručio je da će – dođe li do štrajka – preispitati odluku o investicijama u nikšićku fabriku. U igri je, dakle, 300 postojećih i još toliko obećanih radnih mjesta u Željezari, spremno su dočekali u Vladi, uz upozorenje: ,,Svako pozivanje na štrajk u ovoj kompaniji mora da nosi odgovornost za postojeća radna mjesta, kao i buduća, za kapital koji će modernizovati kompaniju, kao i za opstanak Željezare”. Kao da su u pitanju radna mjesta aktivista DPS-a a ne željezaraca koji su, valjda, dovoljno mudri i odgovorni da znaju šta im je najbolje činiti. Međutim, glasnogovornici Vlade našli su za shodno da podsjete i na sljedeće: ,,Nagomilani dugovi, zastarjela oprema i višak radnika opterećivali su ovu kompaniju godinama unazad. Uprkos svim ovim problemima, nije bilo otpuštanja radnika”!

Sada, može biti da je neko impresioniran činjenicom da je Vlada našim novcem isplaćivala otpremnine radnicima privatne kompanije koja je – voljom iste te vlasti i zloupotrebama njenih poslovnih partnera – otišla u stečaj, a potom i bankrotirala. Iz Vlade se, zapravo, hvale kako su svim radnicima koji su na dobrovoljnoj osnovi napustili Željezaru (iako su oni ostali bez posla kada je kompanija otišla u stečaj), isplatili otpremnine ,,koje su bile na nivou otpremnina u visoko profitabilnim kompanijama”. I može biti da će u predstojećoj borbi za glasove taj argument biti korišćen bez obzira na brojne nezakonitosti koje su pratile te odluke. Doći će, međutim, vrijeme kada će ovo priznanje biti osnov i za moguću optužnicu. Do tada treba imati na umu da je za sve loše što se desilo i što će se desiti u nikšićkoj Željezari kriva vlast DPS-SDP koalicije. Uzalud su pokušaji da se krivac, unaprijed, pronađe negdje drugo.

Tako je Vojinu Đukanoviću, nekadašnjem direktoru Željezare, ministru privrede i funkcioneru vladajuće DPS, pripala ,,čast i obaveza” da Janka Vučinića proglasi za izdajnika – Željezare i Crne Gore. ,,On je isključivo politička ličnost nezdravih ambicija i ličnost koja radi protiv interesa i Željezare i države Crne Gore”, ocjenjuje Đukanović ponavljajući tezu nadležnog Ministarstva rada i socijalnog staranja da Vučinić nije legalni predsjednik Sindikata pošto je riječ o ,,novoj kompaniji” (Toščelik nije kupio Željezaru već njenu nepokretnu imovinu).

Podsjetimo se: nakon iskazanog nezadovoljstva i najava štrajka, Ministarstvo rada i socijalnog staranja je poništilo prethodno izdato rješenje o registraciji sindikata Željezare. Navodno na zahtjev 38 radnika Željezare koji su željeli da se preispita legitimnost novog/starog Sindikata.

,,Hoću da vjerujem da je Ministarstvo napravilo nenamjernu grešku koju će ubrzo ispraviti”, kazao je Vučinić.

On je makar navikao na šikanu vlasnika i vladinih zvaničnika. Njegov legitimitet je osporavao i Branko Vujović, ministar ekonomije u prethodnoj Vladi, dok je Vučinić javno ukazivao da politika MNSS-a vodi u propast. Danas je svima poznato ko je bio u pravu. Opet, to saznanje nije pomoglo Vučiniću, niti je odmoglo Vujoviću.

Po pravilu loše vijesti rijetko dolaze same. Tako je iz Budimpešte stigla potvrda onoga čega smo se (opravdano) plašili mjesecima unazad. Vlada Igora Lukšića proizvela je Crnu Goru u aktera drame teške približno 200 miliona eura u kojoj su glavne uloge pripadale OTP banci i Vektri Dragana Brkovića.

,,OTP banka je proteklih sedmica vodila pregovore na najvišem nivou i potvrdila svoju riješenost da će, u skladu sa dogovorom, sve naredne korake preduzimati uzimajući u obzir i interese države”, navodi se u saopštenju OTP banke povodom zahtjeva za pokretanje stečaja u pljevaljskoj fabrici Vektra Jakić.

Ispostavilo se da Mađari, koji mjesecima unazad pokušavaju da od Brkovića vrate svoj novac, imaju neobično jak argument – Vlada je garant kredita od 42 miliona eura koji su CKB i OTP dale KAP-u. Naravno, vlasnicima Kombinata ne pada na pamet da vraćaju dug, pa je samo pitanje vremena kada će i taj trošak pasti na konto poreskih obveznika. Iz perspektive vlasti, ipak je izuzetno važno da to ne bude prije nego poslije predstojećih parlamentarnih izbora. Za uzvrat, treba očekivati da će Vlada, skupa sa pregovaračima OTP-a, naći model po kome će i dio Vektrinih dugova postati nacionalno blago Crne Gore.

A za kraj i jedna dobra vijest. Kompanija Fijat automobil Srbija iz Kragujevca počela je izvoz svog novog modela 500L preko Luke Bar. U ovoj godini, rečeno je u Baru, očekuje se izvoz od 15 hiljada automobila, dok bi sljedeće godine taj broj mogao biti 10-15 puta veći.

,,U pitanju je veoma značajan posao, koji nije značajan samo za Luku Bar već i za cijelu ekonomiju Crne Gore”, ocijenio je ministar saobraćaja Andrija Lompar.

Predsjednik Borda direktora Luke Predrag Ivanović kazao je da je realizacijom tog posla – nakon 30 godina počeo da se valorizuje Ro-ro terminal (izgrađen za propali posao izvoza kragujevačkog juga u SAD).

Prisutni zvaničnici nijesu objasnili treba li da se za ovaj poslovni podvig zahvalimo Mlađanu Dinkiću, Milutinu Mrkonjiću ili Velji Iliću. Umjesto toga, iz Bara je stigla poruka: ,,Izvoz Fijatovih automobila preko Luke Bar vratiće Bar na glavnu mapu logistike zemalja Jugoistočne Evrope”.

Pitanje ko je zaslužan što je Luka Bar prethodno skinuta sa te mape – nije imao ko da postavi. Izostao je i komentar podatka da je prvi voz sa automobilima iz Kragujevca putovao do Bara punih 18 sati. Brže se stiže na Mjesec. Valjda i zato što taj aranžman nije pod kontrolom kadrova DPSSDP koalicije.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo