Povežite se sa nama

MONITORING

I pad je let

Objavljeno prije

na

Zvanično je saopšteno – crnogorska privreda je u prvoj polovini 2012. zabilježila bolje poslovne rezultate u odnosu na isti period prošle godine. Ko je, dakle, poslije svega što se događalo minulih godina još spreman da vjeruje predizbornim podacima Zorana Đikanovića i njegove Komisije za hartije od vrijednosti, ima razloga da se nada boljem sjutra. Nezvanično, stvari izgledaju bitno drugačije. Prema tim najavama, septembarski presjek poslovnih rezultata pokazaće da su rezultati crnogorskih preduzeća u 2012. gori od prošlogodišnjih. A 2011. nije bila dobra poslovna godina. Jedan od čuvenih Marfijevih zakona kaže: Stvari prepuštene same sebi obavezno idu nagore. Izgleda da se upravo to dešava crnogorskoj ekonomiji.

Evo primjera: Kombinat aluminijuma i Elektroprivreda Crne Gore dvije su najveće crnogorske kompanije u kojima država ima većinsko vlasništvo. Ujedno, to su i dvije najveće kompanije u okruženju kojima upravljaju manjinski vlasnici. Tako, državni KAP, kojim upravlja ruski (kiparski) CEAC, duguje za potrošenu struju gotovo 50 miliona eura državnoj Elektroprivredi kojom gazduje italijanska A2A. Za CEAC i A2A zajedničko je makar to da, uz pomoć Vlade premijera Igora Lukšića i njegovog prethodnika Mila Đukanovića, ne ispunjavaju ni dio obaveze koje su prihvatile tokom privatizacije preduzeća kojima gazduju u Crnoj Gori. Ali, to je druga priča.

Uglavnom, Italijani kažu da EPCG uvozi struju po cijenama koje su veće od onih po kojima je isporučuju Kombinatu. Da bi smanjili milionske gubitke iz tog posla, zahtijevali su da KAP ponovo, po treći put ovog ljeta, smanji potrošnju. S druge strane, Rusi traže da im EPCG vrati 30 megavata snaga koliko im je umanjeno zbog nagomilanih dugova. Prema njihovoj računici, tako bi povećali proizvodnju što bi im omogućilo da EPCG svakog mjeseca plati dva miliona eura, odnosno, nešto manje od pola mjesečnog računa. Zvaničnici CEAC-a računaju da će se u Elektroprivredi voditi onom ,,bolje išta nego ništa”, i da će još jednom povjerovati u njihova obećanja – iako nijesu ispunili ništa od svega onoga što su državi, zapošljenima i poslovnim partnerima obećavali svih ovih godina. Šta o svemu tome misle zastupnici države – većinskog vlasnika KAP-a i EPCG? To je tajna.

Umjesto Vlade, o dešavanjima na relaciji KAP- EPCG i, što je još važnije, posljedicama tih odnosa crnogorsku javnost informišu predstavnici fabričkog sindikata.

,,Ukoliko bi ispoštovali zahtjev EPCG da smanjimo potrošnju za još šest megavat sati, morali bi da ugasimo 18 ćelija u Elektrolizi i smanjimo proizvodnju za 15 tona dnevno, što bi značilo da bi na mjesečnom nivou imali gubitke od pola miliona eura”, računa predsjednik sindikata Kombinata Rade Krivokapić.

Možemo mu vjerovati. I ne moramo mu vjerovati. Ali je sigurno da je Rade Krivokapić u pravu kad kaže: ,,Mislimo da neko u ovoj državi treba da donese odluku šta treba uraditi sa KAP-om. Da li treba da radi u ovom obimu, nekom drugom ili da se zatvori…”.

I sama činjenica da oni kojima je u opisu posla da tu odluku i donesu bježe od odgovornosti, prepuštajući sindikalnim aktivistima da objašnjavaju poslovnu politiku, ukazuje da ova priča neće imati srećan kraj.

Slične, jednako loše vijesti stižu i iz Nikšića. Radnici Željezare zatečeni su odlukom novih vlasnika da im, izmjenama u metodologiji obračuna zarada, plate smanje za približno polovinu. Zato su najavili štrajk.

,,Naši zahtjevi su više nego skromni i realni”, kaže predsjednik Sindikata Željezare Janko Vučinić. ,,Tražili smo samo platu od koje bi mogli da preživimo, a sa ovom ne možemo izdržati ni deset dana.” Vučinić precizira da je prosječna plata u Čeličani, ključnom pogonu Željezare, svedena na 250 eura.

Reakcija poslodavca bila je očekivana. Upravni odbor turskog Tosyali holdinga, u čijem sastavu posluje Toščelik, novi vlasnik Željezare, poručio je da će – dođe li do štrajka – preispitati odluku o investicijama u nikšićku fabriku. U igri je, dakle, 300 postojećih i još toliko obećanih radnih mjesta u Željezari, spremno su dočekali u Vladi, uz upozorenje: ,,Svako pozivanje na štrajk u ovoj kompaniji mora da nosi odgovornost za postojeća radna mjesta, kao i buduća, za kapital koji će modernizovati kompaniju, kao i za opstanak Željezare”. Kao da su u pitanju radna mjesta aktivista DPS-a a ne željezaraca koji su, valjda, dovoljno mudri i odgovorni da znaju šta im je najbolje činiti. Međutim, glasnogovornici Vlade našli su za shodno da podsjete i na sljedeće: ,,Nagomilani dugovi, zastarjela oprema i višak radnika opterećivali su ovu kompaniju godinama unazad. Uprkos svim ovim problemima, nije bilo otpuštanja radnika”!

Sada, može biti da je neko impresioniran činjenicom da je Vlada našim novcem isplaćivala otpremnine radnicima privatne kompanije koja je – voljom iste te vlasti i zloupotrebama njenih poslovnih partnera – otišla u stečaj, a potom i bankrotirala. Iz Vlade se, zapravo, hvale kako su svim radnicima koji su na dobrovoljnoj osnovi napustili Željezaru (iako su oni ostali bez posla kada je kompanija otišla u stečaj), isplatili otpremnine ,,koje su bile na nivou otpremnina u visoko profitabilnim kompanijama”. I može biti da će u predstojećoj borbi za glasove taj argument biti korišćen bez obzira na brojne nezakonitosti koje su pratile te odluke. Doći će, međutim, vrijeme kada će ovo priznanje biti osnov i za moguću optužnicu. Do tada treba imati na umu da je za sve loše što se desilo i što će se desiti u nikšićkoj Željezari kriva vlast DPS-SDP koalicije. Uzalud su pokušaji da se krivac, unaprijed, pronađe negdje drugo.

Tako je Vojinu Đukanoviću, nekadašnjem direktoru Željezare, ministru privrede i funkcioneru vladajuće DPS, pripala ,,čast i obaveza” da Janka Vučinića proglasi za izdajnika – Željezare i Crne Gore. ,,On je isključivo politička ličnost nezdravih ambicija i ličnost koja radi protiv interesa i Željezare i države Crne Gore”, ocjenjuje Đukanović ponavljajući tezu nadležnog Ministarstva rada i socijalnog staranja da Vučinić nije legalni predsjednik Sindikata pošto je riječ o ,,novoj kompaniji” (Toščelik nije kupio Željezaru već njenu nepokretnu imovinu).

Podsjetimo se: nakon iskazanog nezadovoljstva i najava štrajka, Ministarstvo rada i socijalnog staranja je poništilo prethodno izdato rješenje o registraciji sindikata Željezare. Navodno na zahtjev 38 radnika Željezare koji su željeli da se preispita legitimnost novog/starog Sindikata.

,,Hoću da vjerujem da je Ministarstvo napravilo nenamjernu grešku koju će ubrzo ispraviti”, kazao je Vučinić.

On je makar navikao na šikanu vlasnika i vladinih zvaničnika. Njegov legitimitet je osporavao i Branko Vujović, ministar ekonomije u prethodnoj Vladi, dok je Vučinić javno ukazivao da politika MNSS-a vodi u propast. Danas je svima poznato ko je bio u pravu. Opet, to saznanje nije pomoglo Vučiniću, niti je odmoglo Vujoviću.

Po pravilu loše vijesti rijetko dolaze same. Tako je iz Budimpešte stigla potvrda onoga čega smo se (opravdano) plašili mjesecima unazad. Vlada Igora Lukšića proizvela je Crnu Goru u aktera drame teške približno 200 miliona eura u kojoj su glavne uloge pripadale OTP banci i Vektri Dragana Brkovića.

,,OTP banka je proteklih sedmica vodila pregovore na najvišem nivou i potvrdila svoju riješenost da će, u skladu sa dogovorom, sve naredne korake preduzimati uzimajući u obzir i interese države”, navodi se u saopštenju OTP banke povodom zahtjeva za pokretanje stečaja u pljevaljskoj fabrici Vektra Jakić.

Ispostavilo se da Mađari, koji mjesecima unazad pokušavaju da od Brkovića vrate svoj novac, imaju neobično jak argument – Vlada je garant kredita od 42 miliona eura koji su CKB i OTP dale KAP-u. Naravno, vlasnicima Kombinata ne pada na pamet da vraćaju dug, pa je samo pitanje vremena kada će i taj trošak pasti na konto poreskih obveznika. Iz perspektive vlasti, ipak je izuzetno važno da to ne bude prije nego poslije predstojećih parlamentarnih izbora. Za uzvrat, treba očekivati da će Vlada, skupa sa pregovaračima OTP-a, naći model po kome će i dio Vektrinih dugova postati nacionalno blago Crne Gore.

A za kraj i jedna dobra vijest. Kompanija Fijat automobil Srbija iz Kragujevca počela je izvoz svog novog modela 500L preko Luke Bar. U ovoj godini, rečeno je u Baru, očekuje se izvoz od 15 hiljada automobila, dok bi sljedeće godine taj broj mogao biti 10-15 puta veći.

,,U pitanju je veoma značajan posao, koji nije značajan samo za Luku Bar već i za cijelu ekonomiju Crne Gore”, ocijenio je ministar saobraćaja Andrija Lompar.

Predsjednik Borda direktora Luke Predrag Ivanović kazao je da je realizacijom tog posla – nakon 30 godina počeo da se valorizuje Ro-ro terminal (izgrađen za propali posao izvoza kragujevačkog juga u SAD).

Prisutni zvaničnici nijesu objasnili treba li da se za ovaj poslovni podvig zahvalimo Mlađanu Dinkiću, Milutinu Mrkonjiću ili Velji Iliću. Umjesto toga, iz Bara je stigla poruka: ,,Izvoz Fijatovih automobila preko Luke Bar vratiće Bar na glavnu mapu logistike zemalja Jugoistočne Evrope”.

Pitanje ko je zaslužan što je Luka Bar prethodno skinuta sa te mape – nije imao ko da postavi. Izostao je i komentar podatka da je prvi voz sa automobilima iz Kragujevca putovao do Bara punih 18 sati. Brže se stiže na Mjesec. Valjda i zato što taj aranžman nije pod kontrolom kadrova DPSSDP koalicije.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata  od 30 odsto.To bi građane na godišnjem nivou koštalo –  8,5 miliona eura

 

Iako je sve bilo spremno, Vlada je odustala od ideje da se kroz izmjene Zakona o zaradama u javnom sektoru funkcionerima plate povećaju 30 odsto.

Ovu informaciju objavila je TV Vijesti, ali za nju još nema potvrde iz Vlade. Dolazi u trenutku kada se prosvjetarima, koji su ove sedmice protestovali, plate, zbog novog načina obračuna, smanjuju i do 60 eura. Istovremeno,  pojedinim funkcionerima su trebale da se povećaju za prosječno – 600 eura.

Cijela priča oko povećanja plata, jedne od najgolemijih administracija u Evropi, počela je u novembru prošle godine. Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata od 30 odsto. To bi građane na godišnjem nivou koštalo – 8,5 miliona eura.

Povećanje se odnosi za zaposlene na državnom nivou, kao i lokalnim samoupravama, zatim sudstvu, Skupštini, službama predsjednika Crne Gore, nezavisnim i regulatornim tijelima, kao i privrednim društvima u većinskom vlasništvu države, odnosno lokalne samouprave.

Obrazloženje za povećanje plate resor ministra Novice Vukovića pravda time što ,,sada u sistemu zarada pojedini službenici imaju veće plate od nadređenih rukovodilaca”. Istu odbranu ovog predloga javnosti su ponudili i poslanici vlasti.

Namjera za veće plate se pravdala i time ,,da su prethodnih par godina kroz izmjene kolektivnih ugovora uvećani koeficijenti složenosti poslova za sve zaposlene u javnom sektoru izuzev za javne funkcionere i nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija”.

Iz Unija slobodnih sindikata i civilnog sektora kritikovali su ovu namjeru vlasti da za svoje potrebe još dublje zavuče ruku u budžet. Naveli su da je plan Vlade o povećanju plata javnim funkcionerima prevršio svaku mjeru, te da očekuju da će reakcija javnosti biti oštra. Reakcije javnosti, usljed ,,aktuelenijih” političkih, nacionalnih i vjerskih tema, uglavnom i nije bilo.

U martu ove godine ministar pravde Bojan Božović najavio je da će Vlada razmatrati povećanje plata sudijama i tužiocima za 30 odsto. Cilj je sačuvati postojeći kadar i motivisati novi za rad u pravosuđu.

Nije navedeno, ali javne funkcionere posebno boli što su se doktorima i profesorima zarade uvećale oko 50 odsto stupanjem na snagu izmjena zakona iz 2022. godine.

U dokumentu koji je Ministarstvo finansija objavilo u februaru ove godine a u kome su prikazane najveće plate iz budžeta za januar prvih deset najvećih plata primaju ljekari od 3.900 do 4.000 eura. Plate veće od 3.000 eura, pored doktora, obezbijeđene su za univerzitetske profesore, tužioce i sudije.

Premijer Milojko Spajić u maju je primio 2.048 eura, njemu bi povećanje iznosilo 614 eura. Među potpredsjednicima Vlade, najveću platu imao je Ervin Ibrahimović, potpredsjednik za međunarodne odnose i ministar vanjskih poslova (2.062 eura), dok je najnižu platu među njima imao Filip Ivanović, zadužen za vanjske i evropske poslove (1.781 eura).

Nik Gjeloshaj, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, primio je 1.977 eura. Momo Koprivica, potpredsjednik za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju- 1.860 eura. Aleksa Bečić, potpredsjednik za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku-1.848 eura. Budimir Aleksić, potpredsjednik za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama- 2.055 eura. Milun Zogović, potpredsjednik za infrastrukturu i regionalni razvoj- 1.805 eura. Milutin Butorović, ministar bez portfelja, zadužen za odnose sa Skupštinom, primio je 1.737 eura. Predrag Burić, specijalni kontrolor za nacionalnu bezbjednost, imao je platu od 2.076 eura.

Šef Kabineta premijera, Branko Krvavac, primio je 1.502 eura, dok je generalni sekretar Vlade, Dragoljub Nikolić, imao 1.715 eura. Savjetnici premijera i potpredsjednika Vlade imali su neto zarade koje su se uglavnom kretale između 1.200 i 1.600 eura, u zavisnosti od resora i zaduženja.

Prema zvaničnim podacima za maj najveću zaradu za taj mjesec od 3.812 eura primila je predstavnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Katarina Peković. U slučaju povećanje plate od 30 odsto njena plata bi iznosila blizu 5.000 eura. Najnižu platu je primio savjetnik potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose Mazo Crnovršanin, svega 369 eura, u slučaju povećanja on bi premašio minimalnu zaradu od 450 eura.

Od 81 poslanika u Skupštini Crne Gore njih 30 je u junu primilo preko 2000 eura, najavljenim povećanjem svima njima bi se plate povećale za preko 600 eura. Najveću junsku zaradu imao je predsjednik Skupštine Andrija Mandić – 2.860 eura, a sa povećanjem plata bi mu skočila na 3.700 eura.

Više od dvije hiljade eura u junu primili su sljedeći poslanici: Jelenka Andrić, Boris BogdanovićZoja Bojanić LalovićDragan BojovićVladislav BojovićBogdan BožovićJelena Božović , Nikola CamajVasilije ČarapićRadinka ĆinćurArtan ČobiVelimir ĐokovićDejan ĐurovićJevto ErakovićMilan KneževićMiloš KonatarBranka MarkovićBoris MugošaJelena NedovićAndrija NikolićMirsad NurkovićBoris PejovićJevrosima PejovićDražen PetrićZdenka PopovićAmer SmailovićJovan VučurovićAdrijan VuksanovićMehmed Zenka.

Veće plate od ministara i poslanika primaju uglavnom partijski kadrovi zapošljeni u državnim preduzećima. Tako direktor Plantaža 13. jul Igor Čađenović ima platu od 3.900 eura, Jovan Gregović, direktor Budvanske rivijere 3.700, Nemanja Laković,  direktor Rudnika uglja Pljevlja tri i po hiljade, Mladen Mikelj, direktor Morskog dobra – 3.200 eura…

S druge strane oko 140.000 ili 74 odsto crnogorskih radnika prima platu ispod visine prosječne zarade od 1.000 eura, podaci su Poreske uprave. Podaci iz decembra govore da svaki četvrti zaposleni u Crnoj Gori, odnosno njih 47.600, radi za minimalnu ili nižu neto zaradu od 600 eura.

Kada statistika uzme platu lokalnog fukcionera od blizu 4.000 eura i njegovog radnika od 500, dobija se prosječna plata od hiljadu eura. Da bi se statistika popravila iz Vlade su i ovako obrazlagali neophodnost povećanja funkcionerskih plata: ,,Neadekvatan raspon u visini zarada i relativno niske zarade u odnosu na složenost i odgovornost određenih poslova utiče na odliv kadrova i slabo interesovanje i deficit stručnog kadra za pojedine poslove, posebno u oblasti pravosuđa i tužilaštva”.

U Vladinom izvještaju o sprovedenoj analizu uticaja propisa navodi se i da je Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru ,,od 2016. godine kada je prvi put donesen, mijenjan čak 14 puta od čega su odlukama Ustavnog suda Crne Gore u dva navrata ukinute pojedine odredbe kao neustavne”.

Što se desilo sa najnovijom, 15. izmjenom, i da li će se Vlada osmjeliti na drastično povećanje funkcionerske plata, ostaje da se vidi. Jasna je namjera da se jaz u zaradama dodatno poveća i da se ogromne privilegije rada u državnoj službi još više utvrde.

Protest prosvjetara

Sindikat prosvjete Crne Gore je u utorak ispred Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija organizovao protest. Sindikalci se bune zbog smanjenja julskih plata i  traže da im se objasni zašto će im plate od jula biti smanjenje i do 60 eura. Oni su izračunali  da će to smanjenje pogoditi između sedam i osam hiljada nastavnika.

Poručili su da će nakon što bude isplaćena umanjena plata prosvjetarima za jul, podnijeti krivičnu prijavu protiv odgovornih u Ministarstvu finansija zbog, kako su rekli, kršenja Zakona o zaradama u javnom sektoru i Granskog kolektivnog ugovora. Pozvali su nadležne da ne dođe do toga i da nastave socijalni dogovor radi postizanja kompromisa.
Najavili su da će, ukoliko ne dođe do dogovora, novi skup organizovati u avgustu ispred Vlade, kada više ne planiraju da traže razgovore, već će tražiti ostavke. Dalje su najavili da će organizovati i štrajk od septembra, što će podrazumijevati obustavu nastave.

Iz Ministarstva finansija oglasili su se saopštenjem u kojem su ponovo istakli da se kroz centralizovani obračun zarada samo poštuje zakon. ,, Cilj centralizovanog obračuna zarada nije smanjenje plata zaposlenima u prosvjeti, već dosljedno poštovanje zakona i uvođenje principa jednaka zarada za jednak rad”, naveli su iz Ministarstva.

Dodali su da je Sindikat još u pripremnoj fazi bio upoznat s neujednačenom praksom obračuna u školama, te je bilo očekivano da su i sami prepoznali potrebu za standardizacijom i zakonitošću.
Iz Ministarstva finansija su istakli da podržavaju sindikalnu borbu za radnička prava, ali ,,ne i manipulacije i pogrešne interpretacije koje obmanjuju upravo one koje sindikat treba da zastupa“.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JOŠ NEMA ODLUKE O SUDBINI AERODROMA U PODGORICI I TIVTU: Samo vrijeme leti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubili smo šest dragocjenih godina za modernizaciju i razvoj naših aerodroma. Imamo u najavi i dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način

 

 

Prošao je još jedan rok za donošenje odluke o ishodu davno raspisanog tendera za višedecenijski zakup oba crnogorska aerodorma. Nije se desilo ništa. Zapravo, jeste svašta.

Imamo novi (nezvanični) krajnji rok za okončanje šestogodišnjeg posla -28. jul. I najavu da će se Vada Milojka Spajića naredne nedjelje (u četvrtak) izjasniti o izboru budućeg koncesionara. Ili odustati od posla koji je započela Vlada Duška Markovića 2018. (javna rasprava o valorizaciji aerodroma u Podgorici,sada Zeti i Tivtu), odnosno, raspisivanjem međunarodnog tendera 2019. godine.

Neophodan uslov, ne i jedini, za najavljeno izjašnjavanje Vlade je da joj do tada Tenderska komisija dostavi zapisnik sa rezultatima vrjednovanja dvije pristigle ponude i “još nekim stvarima” zbog kojih nije usvojen pripremljeni zapisnik sa prošlonedjeljne sjednice. Pokušaće ponovo u petak.

U međuvremenu, smjenjivale su se loše vijesti.

Nakon što je Spajićeva Vlada odlučila da okonča tender koji po dužini trajanja može konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda, formirana je nova Tenderska komisija na čelu sa potpredsjednikom vlade Nikom Đeljošajem. Tamo su, na početku mandata, odlučili da malo modifikuju i izmjene ranije utvrđena pravila i procedure. To je bio razlog da se iz daljeg nadmetanja povuče francusko-turski konzorcijum  Aeroports de Paris TAV koji je , među dobro upućenima, važio za favorita za dobijanje posla.

Predstavnici ADP-TAV su svoju odluku obrazložili izmjenama ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom. “Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, naveli su u obrazloženju najavljujući mogućnost pokretanja sudskog postpupka kada tender bude konačno završen. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”.

U Vladi i Tenderskoj komisiji odlučili su da prećute povlačenje ADP—TAV i njihovo obrazloženje, pa su pažnju skoncentrisali na dva preostala kandidata. I na način na koji će podijeliti novac od jednokratne koncesije (očekivano makar 100 miliona) između države i opština na čijoj se teritoriji nalaze aerodromi. Vlada je imala naum da izmjenama zakona o koncesijama smanji procenat koncesione naknade koji pripada opštinama sa važećih 70 na 30 odsto ugovorenog iznosa. Suočili su se sa neslaganjem nekih partnera u vladajućoj koaliciji u čemu je prednjačila DNP Milana Kneževića ali i sa prijetnjom da bi se posao mogao odužiti u nedogled ukoliki predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović napusti Tendersku komisiju, kao što je zaprijetio. Pa su odustali i povukli zahtjev za izmjenu Zakona iz skupštinske procedure.

Da li je to bila ispravna odluka? Ili je, ipak, trebalo razmisliti može li se koncesija na neko prirodno dobro (šume, rudnici, kamenolomi…) tretirati na isti način kao davanje u zakup nečega što nije bogom dato nego je izgrađeno novcem građana Crne Gore i, makar dijelom, nekadašnje SFR Jugoslavije.

Uglavnom, posao je nastavljen po prethodnom planu, pa se Tenderska komisija prihvatila ocjenjivanja tehničke ispravnosti ponuda. Prije nego smo dobili zvaničnu informaciju da je, prema obavljenom bodovanju,  prag za prolazak u poslednji krug “kvalifikacija” prešla Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga, dok je Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje ostala ispod crte za 0,3 boda (od potrebnih 80) do javnosti su stigle vijesti o svađi u Komisiji. Podijeljeni na dva tabora, optuživali su one druge da favorizuju jednog od ponuđača. Prijetilo se i policijom, tužilaštvom, ostavkama…

Dok se u Podgorici špekulisalo ko za koga navija, oglasila se Međunarodna finansijska korporacija (IFC), članica Svjetske banke i konsultant Vlade Crne Gore u ovom procesu. Oni su iskazali duboku zabrinutost zbog načina na koji je Tenderska komisija vrjednovala detalje tehničkih ponuda – po njima kršeći pravila – i zaprijetili povlačenjem iz daljeg postupka.

Sporna je bila diskvalifikacija južnokoreanaca koji su, po ocjenama konsultanta, ponudom zadovoljili traženi minimum tehničkih uslova. “Odbijanje komisije da pojasni ovu odluku direktno je suprotno očekivanjima IFC-a kada je riječ o transparentnosti, što ugrožava reputaciju ne samo IFC-a kao savjetnika, već i Vlade Crne Gore kao odgovornog partnera u međunarodnim infrastrukturnim projektima”, navodi se u pismu IFC koje je upućeno Vladi.

Premijer je bio prinuđen da interveniše. “Obraćanje Svjetske banke – IFC ozbiljno je upozorenje da bi dovođenje u pitanje regularnosti Tenderskog postupka za koncesiju Aerodroma CG, moglo naštetiti ugledu Crne Gore, evropskom putu i zatvaranju Poglavlja 5 – Javne nabavke, za koje smo ispunili sve uslove”, obratio se Spajić preko društvene mreže X. “Pozivam Tendersku komisiju da pažljivo razmotri ekspertske stavove Svjetske banke – IFC, kako bismo ovaj važan postupak doveli do kraja, u najboljem interesu građana i Crne Gore”.

Sugestija je prihvaćena, ali se kraj ne nazire. Prvo je Đeljošaj, kao predsjednik Komsiije, priznao grešku i najavio ponovno izjašnjavanje o ponudama: “Nakon što smo dobili dopunjenu evaluaciju od konsultanta IFC-a kao i pravno mišljenje da prethodno bodovanje ponuda oba ponuđača ocjenom ‘0’ nije pravno valjano, sazvao sam nastavak sjednice Tenderske komisije kako bi se u skladu sa navedenim pristupilo analizi i bodovanju ponuda iz tehničkog dijela.” Pri drugom glasanju oba kandidata su preskočila zacrtani minimum.

Oglasili su se, potom, predstavnici luksemburške kompanije. Oni tvrde da je ocjena “0” predviđena javnim pozivom, a da je drugo glasanje Tenderske komisije o istim ponudama suprotno važećim crnogorskim i međunarodnim propisima. Najavili su i moguću tužbu. “Zadržavamo pravo, jednom kada se donese konačna odluka, da uložimo žalbu i pristupimo tenderskoj dokumentaciji u skladu sa članom 31 Zakona o koncesijama”, stoji u njihovom pismu upućenom Đeljošaju. “CAAP će u potpunosti zaštititi svoj pravni položaj i prava, kako u Crnoj Gori, tako i pred međunarodnim sudovima”.

Sada Đeljošaj piše IFC-u, tražeći od njih da potpišu i kod notara ovjere izjavu kojom preuzimaju “punu odgovornost za posljedice do kojih mogu dovesti njihova tumačenja”, kojima su uticali na tenderski postupak. Pojednostavljeno: predsjednik Tenderske komisije traži od svog /vladinog konsultanta da preuzme odgovornost za posljedice njihovih odluka!? Ako ništa drugo, ovo pokazuje koliko su Tenderska komisija i Vlada nedorasle poslu.

“Želim da saopštim da je IFC tokom sjednice odbio da odgovori na moja pitanja i preuzme odgovornost, što smo konstatovali u zapisniku. O daljem procesu i odlukama koje će Tenderska komisija donijeti u utorak, blagovremeno ćemo informisati javnost”, kazao je Đeljošaj 4. jula. Od tada – ništa.

Izgubili smo šest godina dragocjenih za modernizaciju i razvoj aerodroma, imamo u najavi dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način. Usput, odustali smo od razgovora o svrsishodnosti tog posla, iako bi to trebalo biti najvažnije pitanje kada se govori o sudbini crnogorskih aerodroma.

Makar smo dobili odgovor na dilemu da li je Vlada Milojka Spajića sposobna da odgovori preuzetim obavezama iz Poglavlja 5 – javne nabavke. Nije. A vrijeme leti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti  u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo

 

 

Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji  sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura.  Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?

“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni  možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni  izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.

“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.

Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.

Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.

Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.

Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum  se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.

U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom,navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.

To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”

Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…

Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.

Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti  evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?

Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.

U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.

Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.

Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo  koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.

Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile,  nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .

Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”

Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”

Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”

Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo