Povežite se sa nama

MONITORING

Italija odbila da ga izruči

Objavljeno prije

na

Ministarstvo pravosuđa Njemačke nije se u medijima oglasilo o molbi za izručenje Srećka Kestnera. Tamošnja štampa prenosi izvještaj Deutsche Presse-Agentura od 20. avgusta da se njemački zvaničnici „ne izjašnjavaju o konkretnim slučajevima”. Ekstradicioni postupak za Kestnera, uhapšenog 31. jula na graničnom prijelazu Bosanska Gradiška po poćernici NCB Visbaden, nije okončan. Kestnerov advokat Mithat Kočo je Sudu BiH podnio žalbu. Predlaže da ga oslobode. Inicijalni pritvor od 18 dana je produžen.

Izručenje Kestnera zavisiće od tumačenja Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH, koji propisuje uslove ekstradicije osumnjičenih, odnosno optuženih ili osuđenih stranih državljana. Krajnji rok za donošenje odluke je šest mjeseci.

Nakon što se Tužilaštvo BiH izjasnilo da je molba za izručenje u skladu sa zakonom, Vijeće Suda BiH će donijeti rješenje, ali postoji mogućnost žalbe o kojoj odlučuje Apelaciono odjeljenje. U svakom slučaju, konačnu riječ ima ministar pravde. Sada je to Bariša Čolak, član Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice BiH. On može odbiti izručenje ako je za djelo zbog kojeg se Kestner potražuje po bosanskom zakonu predviđena kazna zatvora do tri godine.

Odbijanje izručenja Kestnera moguće je ako ga u Njemačkoj terete zbog političkog ili s njim povezanog krivičnog djela, vojnog krivičnog djela, ili, obratite pažnju, iz razloga što bi „krivično gonjenje ili izvršenje sankcije prema domaćem zakonodavstvu bilo isključeno zbog zastarjelosti”.

Upravo je Kestnerov advokat za TV Vijesti rekao da se njegovom klijentu na teret stavlja „slučaj davno zastario”, naime „apsurdni prekršaj – pokušaj šverca dva kamiona cigareta” iz 1993. godine. Kestner se tokom saslušanja branio da sa tim švercom nema nikakve veze, jer je u tom periodu boravio u Beogradu.

U prvom intervjuu Nacionalu 31. maja 2001, Kestner je tvrdio da je od marta 1993. do marta 1994. neprestano bio u Skoplju, gdje je sa Dančom Šuturkovim (umro 2001.) iz Makedonija tabaka AD, i Vladimirom Vanjom Bokanom (ubijen 2000.) trgovao cigaretama. Taj i druge svoje navode Kestner je autorizovao, potpisavši svaku od stranica.

Kestner je novembra 2001. takođe bio uhapšen. Slobode su ga, kako smo pisali, lišile italijanske vlasti u pograničnom mjestu Kjasa. U međuvremenu, došli smo do novih podataka o razlozima tog hapšenja.

Nakon što je krajem 1997. ili početkom 1998. emigrirao iz Crne Gore, jer se njegovo ime u javnosti pojavilo pod egidom finansijera kampanja Mila Đukanovića ili DPS-a, Kestner se nastanio ili je duže boravio u kantonu Nidvalden, potom u Tičinu, na jugu Švajcarske.

Glavni grad kantona Tičino je Lugano u čijim je mjenjačnicama, prije deponovanja na račune u bankama, novac od šverca cigareta navodno opran. Kanton je na samoj granici sa Italijom, a italijanski jezik je u njemu dominantan.

Kestner je imao hrvatsku putovnicu koja mu je uveliko olakšavala dobijanje privremenih dozvola za boravak. U emigraciji je raspolagao milionima. Kupio je vilu na jezeru Mađore. Prijavio je prebivalište u Askoni. Još je bio ortak sa Stankom Canetom Subotićem. Imao je suvlasnički procenat u Mia export-import, njihovoj zajedničkoj firmi (preimenovanoj u D-Trade).

U Švajcarskoj je Kestner obnovio ili direktno sklapao ugovore o nabavkama cigareta sa ovlašćenim predstavnicima Philip Morrisa, RJ Reynoldsa i British American Tobaccoa (BAT). Formalno je u tim dilovima zastupao of-šor firme Lasel Universal Inc. i Breezahill. Šverc cigareta u Švajcarskoj ne smatra se prekršajem – sve dok se obavlja van njene teritorije.

Uticajni Financial Times Deutschland je objavio da je imao uvid u ugovor između Kestnera i Rothmansa (kasnije u vlasništvu BAT-a) od 22. aprila 1998. kojim je utvrđeno da Kestner za 5.680.000 eura svakog mjeseca kupuje 200.000.000 cigareta namijenjenih za „slobodno tržište” SRJ. Isporuke je preuzimao Subotić, sa političkim zaleđem i infrastrukturom u Crnoj Gori.

Subotić je juna 2002. u razgovoru za beogradski Glas javnosti potvrdio da je od Kestnera, kao „zastupnika Rothmansa za Crnu Goru”, i nakon njegove emigracije kupovao cigarete. Kestnerov Lasel „bila je jedina firma od koje sam posredno kupovao robu, a ne direktno od proizvođača”, saopštio je Subotić. Nakon što je BAT preuzeo Rothmans, Kestner je „bio primoran da izađe iz posla”. Subotić tvrdi da se prethodno, oktobra 1999. na sastanku velikih dobavljača održanom u Kanu, „utvrdilo da se ne slaže količina robe koju je podigla Kestnerova firma s robom koju je preuzela moja firma”.

Nakon toga, Kestner nje imao probleme samo sa Subotićem ili njegovim crnogorskim partnerima u naplati navodnog duga, već i sa švajcarskim vlastima. Terećen je za navodnu utaju 28.000.000 švajcarskih franaka poreza, što posredno govori o obrtu novca od prometa sa cigaretama. Pristup novcu u švajcarskim bankama mu je otežavan ili blokiran od bivših partnera iz Crne Gore.

Uprava kantona Tičino je Kestneru avgusta 2001. odbila da produži dozvolu privremenog boravka zato što, pisala je švajcarska štampa, nije ispunio obećanje da će u kantonu „stvoriti nova radna mjesta”. Na tu odluku je podnijeta žalba i izvršenje je prolongirano.

U međuvremenu, januara 2001. Njemačka je podnijela zahtjev za sudsku pomoć od Švajcarske. Njemci su ispitivali ulogu Kestnera i nekih švajcarskih državljana u međunarodnom prometu cigareta. Ginter Herman iz njemačke carine je kasnije objavio da je ,,Crna Gora od 1992. tržište za krijumčarene cigarete” u zemje EU; uglavnom brendovi poput marlboroa, kenta i dunhilla.

Upravo po zahtjevu iz Njemačke, Kestner je novembra 2001. uhapšen u Italiji, na graničnom prijelazu. Tada ga je zastupao Đovani Antonini, kontroverzni advokat iz Lugana. Kestneru je na teret stavljeno isto ili slično krivično djelo iz 1993. zbog kojeg je sada pritvoren u Sarajevu.

Kestner tada nije izručen Njemačkoj i ubrzo je pušten na slobodu. Nikada nije objašnjeno zbog čega je odbijen njemački zahtjev. Vratio se u Švajcarsku. Njemački i zvaničnici EU su u to vrijeme tvrdili da je saradnja švajcarskih vlasti u rasvjetljavanju Kestnerove uloge slaba. Viši državni tužilac iz Augsburga Hans Jirgen Kolb je tek februara 2003. za Der Spiegel mogao potvrditi napredak u saradnji. Kolb je 2006. Kestnera opisao kao jednog od najvećih duvanskih švercera Evrope.

U intervalu neposredno prije hapšenja i nakon puštanja na slobodu, Kestner je, navodno preko povjerenika SDB Crne Gore, sklopio primirje sa Subotićem i crnogorskim zavničnicima. Dio duga mu je navodno isplaćen; dogovoreni su i drugi uslovi omerte.

Potom je švajcarski list L'Impartial 16. aprila 2002. izvijestio da je Kestner, „hrvatski krijumčar”, nestao bez traga i glasa. Tamošnje vlasti su mu, navodno, zaplijenile avans za porez od 600.000 švajcarskih franaka, kao i svu imovinu. Do 2003. je povučen ili zaplijenjen Kestnerov ulog u Woda System SA, firmi koju je osnovao u Askoni.

Nakon ubistva Iva Pukanića oktobra 2008. u Zagrebu, objavljene su dodatne činjenice o Kestnerovim kontaktima i kretanju nakon što je emigrirao iz Crne Gore. Usred gužve nakon svog prvog intervjua Nacionalu, problema sa švajcarskim vlastima i njemačkom istragom, jula 2001. u Zagrebu je dao višesatni iskaz agentima Protuobavještajne agencije.

Narednih dvije-tri godine o njemu se ništa nije čulo. Kao što smo pisali, 2005. je osnovao Walford Tobacco Company (WTC), firmu za proizvodnju i plasman cigareta sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Osim u Emiratima, ima dokaza da je boravio u Tunisu, gdje je u La Marsi, gradu na obali Sredozemnoga mora, prijavio adresu.

Da li je u to vrijeme na snazi bio stari zahtjev iz Njemačke za njegovo hapšenje, ili je on obnovljen ili dopunjen novim činjenicama – veoma je teško pouzdano reći. Magazin Slobodna Bosna 13. avgusta piše da je važeća poćernica NCB Visbadena raspisana 2005, no to nije smetalo da se kreće po Beogradu ili Zagrebu. U BiH je navodno doputovao jer je sa tamošnjim tajkunima imao kombinaciju da kupi Fabriku duhana u Mostaru.

Drugi podaci govore ili da Kestner nije znao za njemačku poćernicu ili je neoprezno ignorisao. Naime, opet je na prostoru EU trgovao cigaretama. Prema podacima iz jednog registra, Kestnerov WTC je i u Češkoj distribuirao cigarete.

Dužnici

Novac je, nakon što se pojavio u Nacionalu 2001, izgleda očajnički bio potreban Srećku Kestneru, koji je imao i dužnike u Srbiji. Vladimir Beba Popović, bivši šef Biroa za komunikacije Vlade Zorana Đinđića, blizak i Stanku Subotiću, u knjizi Svedočenje…. (Beograd, 2006) opisuje da se 13. juna 2001. susreo sa Miloradom Legijom Ulemekom koji mu je navodno kazao:

„Ej, vidi, pozdravi Stanka i reci mu da one pare što duguje Kestneru, bilo bi dobro da vrati, zato što to ima veze sa nama, sa Jedinicom. Znaš to, da ti sada ne objašnjavam” (str. 38).

Popović dalje izvještava da je u svom stanu u Beogradu organizovao sastanak. Prisustvovali su Ulemek, Đinđić, Subotić i on.

Srećko Kestner je 2001. tvrdio da je Subotić ,,finansirao opsadu Vukovara, slao materijalnu pomoć i naftu na koje je potrošio 20-ak miliona DEM”.

,,Subotić je tu pomoć slao isključivo kako bi se dodvorio pokojnom Badži i Jovici Stanišiću” a ,,svojim ranim švercerskim profitima sebi kupovao mjesto u tadašnjim centrima moći”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo