Ministarstvo pravosuđa Njemačke nije se u medijima oglasilo o molbi za izručenje Srećka Kestnera. Tamošnja štampa prenosi izvještaj Deutsche Presse-Agentura od 20. avgusta da se njemački zvaničnici „ne izjašnjavaju o konkretnim slučajevima”. Ekstradicioni postupak za Kestnera, uhapšenog 31. jula na graničnom prijelazu Bosanska Gradiška po poćernici NCB Visbaden, nije okončan. Kestnerov advokat Mithat Kočo je Sudu BiH podnio žalbu. Predlaže da ga oslobode. Inicijalni pritvor od 18 dana je produžen.
Izručenje Kestnera zavisiće od tumačenja Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH, koji propisuje uslove ekstradicije osumnjičenih, odnosno optuženih ili osuđenih stranih državljana. Krajnji rok za donošenje odluke je šest mjeseci.
Nakon što se Tužilaštvo BiH izjasnilo da je molba za izručenje u skladu sa zakonom, Vijeće Suda BiH će donijeti rješenje, ali postoji mogućnost žalbe o kojoj odlučuje Apelaciono odjeljenje. U svakom slučaju, konačnu riječ ima ministar pravde. Sada je to Bariša Čolak, član Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice BiH. On može odbiti izručenje ako je za djelo zbog kojeg se Kestner potražuje po bosanskom zakonu predviđena kazna zatvora do tri godine.
Odbijanje izručenja Kestnera moguće je ako ga u Njemačkoj terete zbog političkog ili s njim povezanog krivičnog djela, vojnog krivičnog djela, ili, obratite pažnju, iz razloga što bi „krivično gonjenje ili izvršenje sankcije prema domaćem zakonodavstvu bilo isključeno zbog zastarjelosti”.
Upravo je Kestnerov advokat za TV Vijesti rekao da se njegovom klijentu na teret stavlja „slučaj davno zastario”, naime „apsurdni prekršaj – pokušaj šverca dva kamiona cigareta” iz 1993. godine. Kestner se tokom saslušanja branio da sa tim švercom nema nikakve veze, jer je u tom periodu boravio u Beogradu.
U prvom intervjuu Nacionalu 31. maja 2001, Kestner je tvrdio da je od marta 1993. do marta 1994. neprestano bio u Skoplju, gdje je sa Dančom Šuturkovim (umro 2001.) iz Makedonija tabaka AD, i Vladimirom Vanjom Bokanom (ubijen 2000.) trgovao cigaretama. Taj i druge svoje navode Kestner je autorizovao, potpisavši svaku od stranica.
Kestner je novembra 2001. takođe bio uhapšen. Slobode su ga, kako smo pisali, lišile italijanske vlasti u pograničnom mjestu Kjasa. U međuvremenu, došli smo do novih podataka o razlozima tog hapšenja.
Nakon što je krajem 1997. ili početkom 1998. emigrirao iz Crne Gore, jer se njegovo ime u javnosti pojavilo pod egidom finansijera kampanja Mila Đukanovića ili DPS-a, Kestner se nastanio ili je duže boravio u kantonu Nidvalden, potom u Tičinu, na jugu Švajcarske.
Glavni grad kantona Tičino je Lugano u čijim je mjenjačnicama, prije deponovanja na račune u bankama, novac od šverca cigareta navodno opran. Kanton je na samoj granici sa Italijom, a italijanski jezik je u njemu dominantan.
Kestner je imao hrvatsku putovnicu koja mu je uveliko olakšavala dobijanje privremenih dozvola za boravak. U emigraciji je raspolagao milionima. Kupio je vilu na jezeru Mađore. Prijavio je prebivalište u Askoni. Još je bio ortak sa Stankom Canetom Subotićem. Imao je suvlasnički procenat u Mia export-import, njihovoj zajedničkoj firmi (preimenovanoj u D-Trade).
U Švajcarskoj je Kestner obnovio ili direktno sklapao ugovore o nabavkama cigareta sa ovlašćenim predstavnicima Philip Morrisa, RJ Reynoldsa i British American Tobaccoa (BAT). Formalno je u tim dilovima zastupao of-šor firme Lasel Universal Inc. i Breezahill. Šverc cigareta u Švajcarskoj ne smatra se prekršajem – sve dok se obavlja van njene teritorije.
Uticajni Financial Times Deutschland je objavio da je imao uvid u ugovor između Kestnera i Rothmansa (kasnije u vlasništvu BAT-a) od 22. aprila 1998. kojim je utvrđeno da Kestner za 5.680.000 eura svakog mjeseca kupuje 200.000.000 cigareta namijenjenih za „slobodno tržište” SRJ. Isporuke je preuzimao Subotić, sa političkim zaleđem i infrastrukturom u Crnoj Gori.
Subotić je juna 2002. u razgovoru za beogradski Glas javnosti potvrdio da je od Kestnera, kao „zastupnika Rothmansa za Crnu Goru”, i nakon njegove emigracije kupovao cigarete. Kestnerov Lasel „bila je jedina firma od koje sam posredno kupovao robu, a ne direktno od proizvođača”, saopštio je Subotić. Nakon što je BAT preuzeo Rothmans, Kestner je „bio primoran da izađe iz posla”. Subotić tvrdi da se prethodno, oktobra 1999. na sastanku velikih dobavljača održanom u Kanu, „utvrdilo da se ne slaže količina robe koju je podigla Kestnerova firma s robom koju je preuzela moja firma”.
Nakon toga, Kestner nje imao probleme samo sa Subotićem ili njegovim crnogorskim partnerima u naplati navodnog duga, već i sa švajcarskim vlastima. Terećen je za navodnu utaju 28.000.000 švajcarskih franaka poreza, što posredno govori o obrtu novca od prometa sa cigaretama. Pristup novcu u švajcarskim bankama mu je otežavan ili blokiran od bivših partnera iz Crne Gore.
Uprava kantona Tičino je Kestneru avgusta 2001. odbila da produži dozvolu privremenog boravka zato što, pisala je švajcarska štampa, nije ispunio obećanje da će u kantonu „stvoriti nova radna mjesta”. Na tu odluku je podnijeta žalba i izvršenje je prolongirano.
U međuvremenu, januara 2001. Njemačka je podnijela zahtjev za sudsku pomoć od Švajcarske. Njemci su ispitivali ulogu Kestnera i nekih švajcarskih državljana u međunarodnom prometu cigareta. Ginter Herman iz njemačke carine je kasnije objavio da je ,,Crna Gora od 1992. tržište za krijumčarene cigarete” u zemje EU; uglavnom brendovi poput marlboroa, kenta i dunhilla.
Upravo po zahtjevu iz Njemačke, Kestner je novembra 2001. uhapšen u Italiji, na graničnom prijelazu. Tada ga je zastupao Đovani Antonini, kontroverzni advokat iz Lugana. Kestneru je na teret stavljeno isto ili slično krivično djelo iz 1993. zbog kojeg je sada pritvoren u Sarajevu.
Kestner tada nije izručen Njemačkoj i ubrzo je pušten na slobodu. Nikada nije objašnjeno zbog čega je odbijen njemački zahtjev. Vratio se u Švajcarsku. Njemački i zvaničnici EU su u to vrijeme tvrdili da je saradnja švajcarskih vlasti u rasvjetljavanju Kestnerove uloge slaba. Viši državni tužilac iz Augsburga Hans Jirgen Kolb je tek februara 2003. za Der Spiegel mogao potvrditi napredak u saradnji. Kolb je 2006. Kestnera opisao kao jednog od najvećih duvanskih švercera Evrope.
U intervalu neposredno prije hapšenja i nakon puštanja na slobodu, Kestner je, navodno preko povjerenika SDB Crne Gore, sklopio primirje sa Subotićem i crnogorskim zavničnicima. Dio duga mu je navodno isplaćen; dogovoreni su i drugi uslovi omerte.
Potom je švajcarski list L’Impartial 16. aprila 2002. izvijestio da je Kestner, „hrvatski krijumčar”, nestao bez traga i glasa. Tamošnje vlasti su mu, navodno, zaplijenile avans za porez od 600.000 švajcarskih franaka, kao i svu imovinu. Do 2003. je povučen ili zaplijenjen Kestnerov ulog u Woda System SA, firmi koju je osnovao u Askoni.
Nakon ubistva Iva Pukanića oktobra 2008. u Zagrebu, objavljene su dodatne činjenice o Kestnerovim kontaktima i kretanju nakon što je emigrirao iz Crne Gore. Usred gužve nakon svog prvog intervjua Nacionalu, problema sa švajcarskim vlastima i njemačkom istragom, jula 2001. u Zagrebu je dao višesatni iskaz agentima Protuobavještajne agencije.
Narednih dvije-tri godine o njemu se ništa nije čulo. Kao što smo pisali, 2005. je osnovao Walford Tobacco Company (WTC), firmu za proizvodnju i plasman cigareta sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Osim u Emiratima, ima dokaza da je boravio u Tunisu, gdje je u La Marsi, gradu na obali Sredozemnoga mora, prijavio adresu.
Da li je u to vrijeme na snazi bio stari zahtjev iz Njemačke za njegovo hapšenje, ili je on obnovljen ili dopunjen novim činjenicama – veoma je teško pouzdano reći. Magazin Slobodna Bosna 13. avgusta piše da je važeća poćernica NCB Visbadena raspisana 2005, no to nije smetalo da se kreće po Beogradu ili Zagrebu. U BiH je navodno doputovao jer je sa tamošnjim tajkunima imao kombinaciju da kupi Fabriku duhana u Mostaru.
Drugi podaci govore ili da Kestner nije znao za njemačku poćernicu ili je neoprezno ignorisao. Naime, opet je na prostoru EU trgovao cigaretama. Prema podacima iz jednog registra, Kestnerov WTC je i u Češkoj distribuirao cigarete.
Dužnici
Novac je, nakon što se pojavio u Nacionalu 2001, izgleda očajnički bio potreban Srećku Kestneru, koji je imao i dužnike u Srbiji. Vladimir Beba Popović, bivši šef Biroa za komunikacije Vlade Zorana Đinđića, blizak i Stanku Subotiću, u knjizi Svedočenje…. (Beograd, 2006) opisuje da se 13. juna 2001. susreo sa Miloradom Legijom Ulemekom koji mu je navodno kazao:
„Ej, vidi, pozdravi Stanka i reci mu da one pare što duguje Kestneru, bilo bi dobro da vrati, zato što to ima veze sa nama, sa Jedinicom. Znaš to, da ti sada ne objašnjavam” (str. 38).
Popović dalje izvještava da je u svom stanu u Beogradu organizovao sastanak. Prisustvovali su Ulemek, Đinđić, Subotić i on.
Srećko Kestner je 2001. tvrdio da je Subotić ,,finansirao opsadu Vukovara, slao materijalnu pomoć i naftu na koje je potrošio 20-ak miliona DEM”.
,,Subotić je tu pomoć slao isključivo kako bi se dodvorio pokojnom Badži i Jovici Stanišiću” a ,,svojim ranim švercerskim profitima sebi kupovao mjesto u tadašnjim centrima moći”.
Vladimir JOVANOVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice