Povežite se sa nama

MONITORING

Italija odbila da ga izruči

Objavljeno prije

na

Ministarstvo pravosuđa Njemačke nije se u medijima oglasilo o molbi za izručenje Srećka Kestnera. Tamošnja štampa prenosi izvještaj Deutsche Presse-Agentura od 20. avgusta da se njemački zvaničnici „ne izjašnjavaju o konkretnim slučajevima”. Ekstradicioni postupak za Kestnera, uhapšenog 31. jula na graničnom prijelazu Bosanska Gradiška po poćernici NCB Visbaden, nije okončan. Kestnerov advokat Mithat Kočo je Sudu BiH podnio žalbu. Predlaže da ga oslobode. Inicijalni pritvor od 18 dana je produžen.

Izručenje Kestnera zavisiće od tumačenja Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH, koji propisuje uslove ekstradicije osumnjičenih, odnosno optuženih ili osuđenih stranih državljana. Krajnji rok za donošenje odluke je šest mjeseci.

Nakon što se Tužilaštvo BiH izjasnilo da je molba za izručenje u skladu sa zakonom, Vijeće Suda BiH će donijeti rješenje, ali postoji mogućnost žalbe o kojoj odlučuje Apelaciono odjeljenje. U svakom slučaju, konačnu riječ ima ministar pravde. Sada je to Bariša Čolak, član Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice BiH. On može odbiti izručenje ako je za djelo zbog kojeg se Kestner potražuje po bosanskom zakonu predviđena kazna zatvora do tri godine.

Odbijanje izručenja Kestnera moguće je ako ga u Njemačkoj terete zbog političkog ili s njim povezanog krivičnog djela, vojnog krivičnog djela, ili, obratite pažnju, iz razloga što bi „krivično gonjenje ili izvršenje sankcije prema domaćem zakonodavstvu bilo isključeno zbog zastarjelosti”.

Upravo je Kestnerov advokat za TV Vijesti rekao da se njegovom klijentu na teret stavlja „slučaj davno zastario”, naime „apsurdni prekršaj – pokušaj šverca dva kamiona cigareta” iz 1993. godine. Kestner se tokom saslušanja branio da sa tim švercom nema nikakve veze, jer je u tom periodu boravio u Beogradu.

U prvom intervjuu Nacionalu 31. maja 2001, Kestner je tvrdio da je od marta 1993. do marta 1994. neprestano bio u Skoplju, gdje je sa Dančom Šuturkovim (umro 2001.) iz Makedonija tabaka AD, i Vladimirom Vanjom Bokanom (ubijen 2000.) trgovao cigaretama. Taj i druge svoje navode Kestner je autorizovao, potpisavši svaku od stranica.

Kestner je novembra 2001. takođe bio uhapšen. Slobode su ga, kako smo pisali, lišile italijanske vlasti u pograničnom mjestu Kjasa. U međuvremenu, došli smo do novih podataka o razlozima tog hapšenja.

Nakon što je krajem 1997. ili početkom 1998. emigrirao iz Crne Gore, jer se njegovo ime u javnosti pojavilo pod egidom finansijera kampanja Mila Đukanovića ili DPS-a, Kestner se nastanio ili je duže boravio u kantonu Nidvalden, potom u Tičinu, na jugu Švajcarske.

Glavni grad kantona Tičino je Lugano u čijim je mjenjačnicama, prije deponovanja na račune u bankama, novac od šverca cigareta navodno opran. Kanton je na samoj granici sa Italijom, a italijanski jezik je u njemu dominantan.

Kestner je imao hrvatsku putovnicu koja mu je uveliko olakšavala dobijanje privremenih dozvola za boravak. U emigraciji je raspolagao milionima. Kupio je vilu na jezeru Mađore. Prijavio je prebivalište u Askoni. Još je bio ortak sa Stankom Canetom Subotićem. Imao je suvlasnički procenat u Mia export-import, njihovoj zajedničkoj firmi (preimenovanoj u D-Trade).

U Švajcarskoj je Kestner obnovio ili direktno sklapao ugovore o nabavkama cigareta sa ovlašćenim predstavnicima Philip Morrisa, RJ Reynoldsa i British American Tobaccoa (BAT). Formalno je u tim dilovima zastupao of-šor firme Lasel Universal Inc. i Breezahill. Šverc cigareta u Švajcarskoj ne smatra se prekršajem – sve dok se obavlja van njene teritorije.

Uticajni Financial Times Deutschland je objavio da je imao uvid u ugovor između Kestnera i Rothmansa (kasnije u vlasništvu BAT-a) od 22. aprila 1998. kojim je utvrđeno da Kestner za 5.680.000 eura svakog mjeseca kupuje 200.000.000 cigareta namijenjenih za „slobodno tržište” SRJ. Isporuke je preuzimao Subotić, sa političkim zaleđem i infrastrukturom u Crnoj Gori.

Subotić je juna 2002. u razgovoru za beogradski Glas javnosti potvrdio da je od Kestnera, kao „zastupnika Rothmansa za Crnu Goru”, i nakon njegove emigracije kupovao cigarete. Kestnerov Lasel „bila je jedina firma od koje sam posredno kupovao robu, a ne direktno od proizvođača”, saopštio je Subotić. Nakon što je BAT preuzeo Rothmans, Kestner je „bio primoran da izađe iz posla”. Subotić tvrdi da se prethodno, oktobra 1999. na sastanku velikih dobavljača održanom u Kanu, „utvrdilo da se ne slaže količina robe koju je podigla Kestnerova firma s robom koju je preuzela moja firma”.

Nakon toga, Kestner nje imao probleme samo sa Subotićem ili njegovim crnogorskim partnerima u naplati navodnog duga, već i sa švajcarskim vlastima. Terećen je za navodnu utaju 28.000.000 švajcarskih franaka poreza, što posredno govori o obrtu novca od prometa sa cigaretama. Pristup novcu u švajcarskim bankama mu je otežavan ili blokiran od bivših partnera iz Crne Gore.

Uprava kantona Tičino je Kestneru avgusta 2001. odbila da produži dozvolu privremenog boravka zato što, pisala je švajcarska štampa, nije ispunio obećanje da će u kantonu „stvoriti nova radna mjesta”. Na tu odluku je podnijeta žalba i izvršenje je prolongirano.

U međuvremenu, januara 2001. Njemačka je podnijela zahtjev za sudsku pomoć od Švajcarske. Njemci su ispitivali ulogu Kestnera i nekih švajcarskih državljana u međunarodnom prometu cigareta. Ginter Herman iz njemačke carine je kasnije objavio da je ,,Crna Gora od 1992. tržište za krijumčarene cigarete” u zemje EU; uglavnom brendovi poput marlboroa, kenta i dunhilla.

Upravo po zahtjevu iz Njemačke, Kestner je novembra 2001. uhapšen u Italiji, na graničnom prijelazu. Tada ga je zastupao Đovani Antonini, kontroverzni advokat iz Lugana. Kestneru je na teret stavljeno isto ili slično krivično djelo iz 1993. zbog kojeg je sada pritvoren u Sarajevu.

Kestner tada nije izručen Njemačkoj i ubrzo je pušten na slobodu. Nikada nije objašnjeno zbog čega je odbijen njemački zahtjev. Vratio se u Švajcarsku. Njemački i zvaničnici EU su u to vrijeme tvrdili da je saradnja švajcarskih vlasti u rasvjetljavanju Kestnerove uloge slaba. Viši državni tužilac iz Augsburga Hans Jirgen Kolb je tek februara 2003. za Der Spiegel mogao potvrditi napredak u saradnji. Kolb je 2006. Kestnera opisao kao jednog od najvećih duvanskih švercera Evrope.

U intervalu neposredno prije hapšenja i nakon puštanja na slobodu, Kestner je, navodno preko povjerenika SDB Crne Gore, sklopio primirje sa Subotićem i crnogorskim zavničnicima. Dio duga mu je navodno isplaćen; dogovoreni su i drugi uslovi omerte.

Potom je švajcarski list L'Impartial 16. aprila 2002. izvijestio da je Kestner, „hrvatski krijumčar”, nestao bez traga i glasa. Tamošnje vlasti su mu, navodno, zaplijenile avans za porez od 600.000 švajcarskih franaka, kao i svu imovinu. Do 2003. je povučen ili zaplijenjen Kestnerov ulog u Woda System SA, firmi koju je osnovao u Askoni.

Nakon ubistva Iva Pukanića oktobra 2008. u Zagrebu, objavljene su dodatne činjenice o Kestnerovim kontaktima i kretanju nakon što je emigrirao iz Crne Gore. Usred gužve nakon svog prvog intervjua Nacionalu, problema sa švajcarskim vlastima i njemačkom istragom, jula 2001. u Zagrebu je dao višesatni iskaz agentima Protuobavještajne agencije.

Narednih dvije-tri godine o njemu se ništa nije čulo. Kao što smo pisali, 2005. je osnovao Walford Tobacco Company (WTC), firmu za proizvodnju i plasman cigareta sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Osim u Emiratima, ima dokaza da je boravio u Tunisu, gdje je u La Marsi, gradu na obali Sredozemnoga mora, prijavio adresu.

Da li je u to vrijeme na snazi bio stari zahtjev iz Njemačke za njegovo hapšenje, ili je on obnovljen ili dopunjen novim činjenicama – veoma je teško pouzdano reći. Magazin Slobodna Bosna 13. avgusta piše da je važeća poćernica NCB Visbadena raspisana 2005, no to nije smetalo da se kreće po Beogradu ili Zagrebu. U BiH je navodno doputovao jer je sa tamošnjim tajkunima imao kombinaciju da kupi Fabriku duhana u Mostaru.

Drugi podaci govore ili da Kestner nije znao za njemačku poćernicu ili je neoprezno ignorisao. Naime, opet je na prostoru EU trgovao cigaretama. Prema podacima iz jednog registra, Kestnerov WTC je i u Češkoj distribuirao cigarete.

Dužnici

Novac je, nakon što se pojavio u Nacionalu 2001, izgleda očajnički bio potreban Srećku Kestneru, koji je imao i dužnike u Srbiji. Vladimir Beba Popović, bivši šef Biroa za komunikacije Vlade Zorana Đinđića, blizak i Stanku Subotiću, u knjizi Svedočenje…. (Beograd, 2006) opisuje da se 13. juna 2001. susreo sa Miloradom Legijom Ulemekom koji mu je navodno kazao:

„Ej, vidi, pozdravi Stanka i reci mu da one pare što duguje Kestneru, bilo bi dobro da vrati, zato što to ima veze sa nama, sa Jedinicom. Znaš to, da ti sada ne objašnjavam” (str. 38).

Popović dalje izvještava da je u svom stanu u Beogradu organizovao sastanak. Prisustvovali su Ulemek, Đinđić, Subotić i on.

Srećko Kestner je 2001. tvrdio da je Subotić ,,finansirao opsadu Vukovara, slao materijalnu pomoć i naftu na koje je potrošio 20-ak miliona DEM”.

,,Subotić je tu pomoć slao isključivo kako bi se dodvorio pokojnom Badži i Jovici Stanišiću” a ,,svojim ranim švercerskim profitima sebi kupovao mjesto u tadašnjim centrima moći”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo