Povežite se sa nama

MONITORING

Italija odbila da ga izruči

Objavljeno prije

na

Ministarstvo pravosuđa Njemačke nije se u medijima oglasilo o molbi za izručenje Srećka Kestnera. Tamošnja štampa prenosi izvještaj Deutsche Presse-Agentura od 20. avgusta da se njemački zvaničnici „ne izjašnjavaju o konkretnim slučajevima”. Ekstradicioni postupak za Kestnera, uhapšenog 31. jula na graničnom prijelazu Bosanska Gradiška po poćernici NCB Visbaden, nije okončan. Kestnerov advokat Mithat Kočo je Sudu BiH podnio žalbu. Predlaže da ga oslobode. Inicijalni pritvor od 18 dana je produžen.

Izručenje Kestnera zavisiće od tumačenja Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH, koji propisuje uslove ekstradicije osumnjičenih, odnosno optuženih ili osuđenih stranih državljana. Krajnji rok za donošenje odluke je šest mjeseci.

Nakon što se Tužilaštvo BiH izjasnilo da je molba za izručenje u skladu sa zakonom, Vijeće Suda BiH će donijeti rješenje, ali postoji mogućnost žalbe o kojoj odlučuje Apelaciono odjeljenje. U svakom slučaju, konačnu riječ ima ministar pravde. Sada je to Bariša Čolak, član Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice BiH. On može odbiti izručenje ako je za djelo zbog kojeg se Kestner potražuje po bosanskom zakonu predviđena kazna zatvora do tri godine.

Odbijanje izručenja Kestnera moguće je ako ga u Njemačkoj terete zbog političkog ili s njim povezanog krivičnog djela, vojnog krivičnog djela, ili, obratite pažnju, iz razloga što bi „krivično gonjenje ili izvršenje sankcije prema domaćem zakonodavstvu bilo isključeno zbog zastarjelosti”.

Upravo je Kestnerov advokat za TV Vijesti rekao da se njegovom klijentu na teret stavlja „slučaj davno zastario”, naime „apsurdni prekršaj – pokušaj šverca dva kamiona cigareta” iz 1993. godine. Kestner se tokom saslušanja branio da sa tim švercom nema nikakve veze, jer je u tom periodu boravio u Beogradu.

U prvom intervjuu Nacionalu 31. maja 2001, Kestner je tvrdio da je od marta 1993. do marta 1994. neprestano bio u Skoplju, gdje je sa Dančom Šuturkovim (umro 2001.) iz Makedonija tabaka AD, i Vladimirom Vanjom Bokanom (ubijen 2000.) trgovao cigaretama. Taj i druge svoje navode Kestner je autorizovao, potpisavši svaku od stranica.

Kestner je novembra 2001. takođe bio uhapšen. Slobode su ga, kako smo pisali, lišile italijanske vlasti u pograničnom mjestu Kjasa. U međuvremenu, došli smo do novih podataka o razlozima tog hapšenja.

Nakon što je krajem 1997. ili početkom 1998. emigrirao iz Crne Gore, jer se njegovo ime u javnosti pojavilo pod egidom finansijera kampanja Mila Đukanovića ili DPS-a, Kestner se nastanio ili je duže boravio u kantonu Nidvalden, potom u Tičinu, na jugu Švajcarske.

Glavni grad kantona Tičino je Lugano u čijim je mjenjačnicama, prije deponovanja na račune u bankama, novac od šverca cigareta navodno opran. Kanton je na samoj granici sa Italijom, a italijanski jezik je u njemu dominantan.

Kestner je imao hrvatsku putovnicu koja mu je uveliko olakšavala dobijanje privremenih dozvola za boravak. U emigraciji je raspolagao milionima. Kupio je vilu na jezeru Mađore. Prijavio je prebivalište u Askoni. Još je bio ortak sa Stankom Canetom Subotićem. Imao je suvlasnički procenat u Mia export-import, njihovoj zajedničkoj firmi (preimenovanoj u D-Trade).

U Švajcarskoj je Kestner obnovio ili direktno sklapao ugovore o nabavkama cigareta sa ovlašćenim predstavnicima Philip Morrisa, RJ Reynoldsa i British American Tobaccoa (BAT). Formalno je u tim dilovima zastupao of-šor firme Lasel Universal Inc. i Breezahill. Šverc cigareta u Švajcarskoj ne smatra se prekršajem – sve dok se obavlja van njene teritorije.

Uticajni Financial Times Deutschland je objavio da je imao uvid u ugovor između Kestnera i Rothmansa (kasnije u vlasništvu BAT-a) od 22. aprila 1998. kojim je utvrđeno da Kestner za 5.680.000 eura svakog mjeseca kupuje 200.000.000 cigareta namijenjenih za „slobodno tržište” SRJ. Isporuke je preuzimao Subotić, sa političkim zaleđem i infrastrukturom u Crnoj Gori.

Subotić je juna 2002. u razgovoru za beogradski Glas javnosti potvrdio da je od Kestnera, kao „zastupnika Rothmansa za Crnu Goru”, i nakon njegove emigracije kupovao cigarete. Kestnerov Lasel „bila je jedina firma od koje sam posredno kupovao robu, a ne direktno od proizvođača”, saopštio je Subotić. Nakon što je BAT preuzeo Rothmans, Kestner je „bio primoran da izađe iz posla”. Subotić tvrdi da se prethodno, oktobra 1999. na sastanku velikih dobavljača održanom u Kanu, „utvrdilo da se ne slaže količina robe koju je podigla Kestnerova firma s robom koju je preuzela moja firma”.

Nakon toga, Kestner nje imao probleme samo sa Subotićem ili njegovim crnogorskim partnerima u naplati navodnog duga, već i sa švajcarskim vlastima. Terećen je za navodnu utaju 28.000.000 švajcarskih franaka poreza, što posredno govori o obrtu novca od prometa sa cigaretama. Pristup novcu u švajcarskim bankama mu je otežavan ili blokiran od bivših partnera iz Crne Gore.

Uprava kantona Tičino je Kestneru avgusta 2001. odbila da produži dozvolu privremenog boravka zato što, pisala je švajcarska štampa, nije ispunio obećanje da će u kantonu „stvoriti nova radna mjesta”. Na tu odluku je podnijeta žalba i izvršenje je prolongirano.

U međuvremenu, januara 2001. Njemačka je podnijela zahtjev za sudsku pomoć od Švajcarske. Njemci su ispitivali ulogu Kestnera i nekih švajcarskih državljana u međunarodnom prometu cigareta. Ginter Herman iz njemačke carine je kasnije objavio da je ,,Crna Gora od 1992. tržište za krijumčarene cigarete” u zemje EU; uglavnom brendovi poput marlboroa, kenta i dunhilla.

Upravo po zahtjevu iz Njemačke, Kestner je novembra 2001. uhapšen u Italiji, na graničnom prijelazu. Tada ga je zastupao Đovani Antonini, kontroverzni advokat iz Lugana. Kestneru je na teret stavljeno isto ili slično krivično djelo iz 1993. zbog kojeg je sada pritvoren u Sarajevu.

Kestner tada nije izručen Njemačkoj i ubrzo je pušten na slobodu. Nikada nije objašnjeno zbog čega je odbijen njemački zahtjev. Vratio se u Švajcarsku. Njemački i zvaničnici EU su u to vrijeme tvrdili da je saradnja švajcarskih vlasti u rasvjetljavanju Kestnerove uloge slaba. Viši državni tužilac iz Augsburga Hans Jirgen Kolb je tek februara 2003. za Der Spiegel mogao potvrditi napredak u saradnji. Kolb je 2006. Kestnera opisao kao jednog od najvećih duvanskih švercera Evrope.

U intervalu neposredno prije hapšenja i nakon puštanja na slobodu, Kestner je, navodno preko povjerenika SDB Crne Gore, sklopio primirje sa Subotićem i crnogorskim zavničnicima. Dio duga mu je navodno isplaćen; dogovoreni su i drugi uslovi omerte.

Potom je švajcarski list L'Impartial 16. aprila 2002. izvijestio da je Kestner, „hrvatski krijumčar”, nestao bez traga i glasa. Tamošnje vlasti su mu, navodno, zaplijenile avans za porez od 600.000 švajcarskih franaka, kao i svu imovinu. Do 2003. je povučen ili zaplijenjen Kestnerov ulog u Woda System SA, firmi koju je osnovao u Askoni.

Nakon ubistva Iva Pukanića oktobra 2008. u Zagrebu, objavljene su dodatne činjenice o Kestnerovim kontaktima i kretanju nakon što je emigrirao iz Crne Gore. Usred gužve nakon svog prvog intervjua Nacionalu, problema sa švajcarskim vlastima i njemačkom istragom, jula 2001. u Zagrebu je dao višesatni iskaz agentima Protuobavještajne agencije.

Narednih dvije-tri godine o njemu se ništa nije čulo. Kao što smo pisali, 2005. je osnovao Walford Tobacco Company (WTC), firmu za proizvodnju i plasman cigareta sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Osim u Emiratima, ima dokaza da je boravio u Tunisu, gdje je u La Marsi, gradu na obali Sredozemnoga mora, prijavio adresu.

Da li je u to vrijeme na snazi bio stari zahtjev iz Njemačke za njegovo hapšenje, ili je on obnovljen ili dopunjen novim činjenicama – veoma je teško pouzdano reći. Magazin Slobodna Bosna 13. avgusta piše da je važeća poćernica NCB Visbadena raspisana 2005, no to nije smetalo da se kreće po Beogradu ili Zagrebu. U BiH je navodno doputovao jer je sa tamošnjim tajkunima imao kombinaciju da kupi Fabriku duhana u Mostaru.

Drugi podaci govore ili da Kestner nije znao za njemačku poćernicu ili je neoprezno ignorisao. Naime, opet je na prostoru EU trgovao cigaretama. Prema podacima iz jednog registra, Kestnerov WTC je i u Češkoj distribuirao cigarete.

Dužnici

Novac je, nakon što se pojavio u Nacionalu 2001, izgleda očajnički bio potreban Srećku Kestneru, koji je imao i dužnike u Srbiji. Vladimir Beba Popović, bivši šef Biroa za komunikacije Vlade Zorana Đinđića, blizak i Stanku Subotiću, u knjizi Svedočenje…. (Beograd, 2006) opisuje da se 13. juna 2001. susreo sa Miloradom Legijom Ulemekom koji mu je navodno kazao:

„Ej, vidi, pozdravi Stanka i reci mu da one pare što duguje Kestneru, bilo bi dobro da vrati, zato što to ima veze sa nama, sa Jedinicom. Znaš to, da ti sada ne objašnjavam” (str. 38).

Popović dalje izvještava da je u svom stanu u Beogradu organizovao sastanak. Prisustvovali su Ulemek, Đinđić, Subotić i on.

Srećko Kestner je 2001. tvrdio da je Subotić ,,finansirao opsadu Vukovara, slao materijalnu pomoć i naftu na koje je potrošio 20-ak miliona DEM”.

,,Subotić je tu pomoć slao isključivo kako bi se dodvorio pokojnom Badži i Jovici Stanišiću” a ,,svojim ranim švercerskim profitima sebi kupovao mjesto u tadašnjim centrima moći”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo