Povežite se sa nama

MONITORING

Strateško uništavanje

Objavljeno prije

na

Iako, Bogu hvala, nijesmo u ratu, Vojska Crne Gore (VCG) i u miru trpi teške gubitke u ratnom materijalu. Ustanoviti po specifikacijama, na osnovu dostupnih podataka, što je sve od naoružanja i opreme VCG kanibalizirano, delaborisano, detonirano – misija je nemoguće. Slično je i sa efektivima koje su Boro Vučinić (sada direktor ANB-a) i njegov viceadmiral Dragan Samardžić (načelnik Generalštaba VCG), protivzakonito primjenjujući paragrafe o povjerljivim nabavkama, godinama liferovali nakupcima.

Tek je sa imenovanjem Milice Pejanović-Đurišić za ministarku odbrane naglo povećan broj javno raspisanih tendera. Benzin, dizel, gorivo za helikoptere, ogrjev, prehrambene proizvode i pića, sredstava za higijenu, građevinski materijal i alat, rezervne djelove za vozila, kancelarijski materijal… sada Ministarstvo odbrane nabavalja kroz transparentniji postupak.

Prethodno su Vučinić i Samardžić (jedno vrijeme je bio i pomoćnik za materijalne resurse ministra), na tzv. povjerljivim nabavkama, neposrednim dilovima sa trgovcima, kupovali sve i svašta, od avionskih karti do teretane . Dipl. pravnik Vučinić je tvrdio da je sve to zakonito, jer izvjesna uredba ima veću snagu od Zakona o javnim nabavkama?!

Samo su njih dvojica imali deponovane potpise za pristup novcu na računu u banci i uplatama od prodaje „viškova” VCG-a, što je suprotno propisima o funkcionisanju državnih finansija preko Trezora. Sve je to utvrđeno službenom kontrolom Državne revizorske institucije, no posljedica nije bilo.

Samardžić je u jednom intervalu, dok se nije alarmiralo u medijima, sjedio u odboru direktora Montenegro defence industry, pa je, istovremeno viceadmiral određivao šta je višak ratnog materijala VCG a onda ga prodavao firmi u kojoj upravlja i dobija ekstra naknade!

U nedostatku smislenog koncepta kakvu VCG ustrojiti, za kratko vrijeme su Vučinić i Samardžić upisivali i precrtavali čitave vidove oružanih snaga, brigade, divizione, eskadrile ili baze. U drugim vojskama se to radi nakon 10 ili 20 godina.

Nekoliko puta od 2007. su u potpunosti ili amandmanski prekrojeni zakoni o odbrani i vojsci. Strategijski pregled odbrane, temeljni akt po NATO standardu, usvojen je tek prošle godine, kada su, uostalom i nakon nekoliko napisa u Monitoru na tu temu, uvedene knjige materijalne formacije – knjigovodstvo naoružanja i opreme za svaku jedinicu ponaosob.

Generalno, ta silna papirologija nema odgovore na najjednostavnije dileme: kako i sa kojim sredstvima da VCG na zemlji, moru, jezeru i vazduhu odgovori obavezi da, zlu ne trebalo, brani državu. Ako je sve još veliki znak pitanja, na osnovu kojih se kriterijuma utvrđivalo što su „viškovi”?

Reference o obimu našeg od 2006. uništenog ili rasprodatog ratnog materijala su zastrašujuće, utoliko više što u međuvremenu nije nabavljen alternativni, niti o tome ima naznaka. Eks ministar odbrane Vučinić, sa pedigreom nekadašnjeg predsjednika Streljačkog saveza, preferirao je male kalibre.

Zaista, vojska nam izgleda kao žandarmerija – dugim cijevima naoružana policija u šljemovima. To je dovelo i do preklapanja zadataka i sredstava. Crna Gora za borbu protiv terorizma ili nereda već ima odgovarajuće policijske snage (SAJ i PJP).

Kao što se država od rata često ne može odbraniti ni ako vodi najmiroljubiviju politiku, tako se ne možemo osloniti na zaostavštinu Vučinićevih malokalibarskih fascinacija. VCG po Ustavu ima jasne ciljeve i zadatke – za to je i plaćaju poreski obveznici – ali se u praksi i teoriji ne može deklarisati pod pojmom oružanih snaga. Ili, zapravo, postoje druge kalkulacije i scenariji njene upotrebe. Zbog čega, uostalom, VCG na svojim manevrima uvježbava sekvence sukoba sa civilima?

Vučinić i njegovi saradnici su natovske integracije u vojno-tehničkom dijelu shvatili na način da uglavnom treba neutralisati postojeće „rusko” i prijeći na „američko” naoružanje. Možda su u međuvremenu saznali da i brojne druge zemlje, članice NATO (Poljska, Češka, Ruminija) čak i sada imaju rusko naoružanje, dok se nabavke novog papreno plaćaju.

Mađarska, da paradoks u kojem je Vučinić ostavio VCG bude potpun, naplaćuje pripadnicima VCG u Avganistanu iznajmljivanje kalašnjikova. A barem nam njih, prije Vučinića, nije falilo!

Što su stvarni a što izmišljeni viškovi naoružanja i vojne opreme? Spinovani su podaci da je u Crnoj Gori nakon obnove nezavisnosti 2006. bilo 45 miliona komada municije, što je navodno daleko iznad odbrambenih potreba. Možda dijelom i jeste, no te su brojke jeftin marketing.

Šta znači „komad municije”? To je svakako i metak 7,62 mm standardnog borbenog kompleta za kalašnjikov, ukupno njih 150 koji se mogu ispucati u par minuta. Pomnožimo li jedan borbeni komplet sa oko 7.000 pripadnika VCG i policije, koliko ih sada ima, dobijamo preko milion „komada municije”. Da li bi dnevni utrošak jednog borbenog kompleta bio dovoljan za odbrambeni rat u intenzivnom trajanju od samo 45 dana ili bi opet morali da goloruki otimamo municiju od okupatora?

Slično je i kada su Vučinić i njegovi malokalibarski generali kao mjernim jedinicama mahali tonama. Govorilo se o preko 12.000 tona viška ratnog materijala. Zapanjujuće, ali samo ako se ne zna da je ojačani tenkovski bataljon, koji je VCG naslijedila i po naredbi Vučinića potpuno uništila, težio ukupno 2.400 tona!

Počelo se kanibaliziranjem T-55 koji nijesu primjer savremenih tenkova. Crnogorska geografija, takođe, nije naklonjena njihovoj masovnoj upotrebi. No, izrezano je i istopljeno baš svih 60 tenkova, a niko nije pomenuo da se barem jedan vod zadrži, remontuje i koristi za obuku i manevre.

Još je teže objasniti „pokolj” artiljerije; uništeni su ili za (službeno) male pare prodati: haubice M-56 105 mm i D-30 od 122 mm, minobacači M-69A 82 mm, protivavionski topovi od 20 mm do 40 mm, topovi BsT 82 mm, M-64 130 mm, T-12 100 mm (pa sada u naoružanju VCG nema sredstva za protivoklopnu borbu)… Ukupno preko 1.000 artiljerijskih cijevi!

Posebnu stavku čine raketni sistemi od 107 mm do 128 mm i takođe uništenih oko 1.500 raketa Strijela 2-M za obaranje niskoletećih ciljeva u vazdušnom prostoru.

Neutralisanje ovih efektiva je obavljeno uz pomoć međunarodnih donacija (u okviru Mondem programa i Tehničkog sporazuma). No, potom je nastupila daleko skuplja faza. Ogroman višak na primjer topovskih zrna se, „logično”, pojavio kada su uništena oruđa, ali je baš tada novca od međunarodnih donacija naglo ponestalo.

Sada iz Ministarstva odbrane tvrde da postoji oko 4.200 tona viška municije, koji se u najboljoj varijanti mogu neutralisati tek za dvije godine, ali pod važnim uslovom – da neko za to plati četiri do šest miliona USD. Pominje se da će Vlada intervenisati iz budžeta. To je završnica Vučinićeve i Samardžićeve strategije: razoružali nas o našem trošku.

Paprena papirologija

Najkontroverznji događaj u kampanji razoružanja i razvlačenja efektiva VCG je svakako Sporazum vlada Crne Gore i Srbije o razmjeni sredstava i dokumentacije koji su ministri Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila 2010. u Beogradu.

Tek nekih dvije godine kasnije je postao dostupan javnosti.

Prema čl. 3 Sporazuma Srbija je preuzela obavezu da Crnoj Gori preda u svojinu: jedan noćni starter, remontovan i kompletan; 171.577 akcija Novog Prvoborca iz Herceg Novog (u prijevodu: približno četvrtina vlasništva propale firme); dokumentaciju – zdravstvenu, pa ovjerene kopije personalnih dosijea za aktivna i penzionisana vojna lica sa prebivalištem u Crnoj Gori, evidenciju vojnih osiguranika i finansijska dokumenta iz Računskog centra u Beogradu za lica koja će po spiskovima dostaviti Vlada Crne Gore; zbirke imovinsko-pravne, geodetske i projektno tehničke dokumentacije za vojne komplekse, prema zahtjevima koje će dostaviti Vlada Crne Gore.

Za ovu papirologiju, platili smo papreno – u to sada nema sumnje.

Čl. 2 Sporazuma precizira da će svojina Srbije postati: šest aviona VCG tipa G-4 (N-62) sa pripadajućim kompletima zemaljske opreme 1:1; rezervni dijelovi za helikoptere Mi-8 (procijenjena vrijednost, prema aneksu 346.458 eura); dokumenta iz stambenih dosijea za sve profesionalne pripadnike Vojske Srbije koji penziju ostvaruju preko Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u Srbiji, čiji se dosijei nalaze u Ministarstvu odbrane Crne Gore.

Epilog – Crna Gora je ostala bez borbene avijacije a u prirodnim katastrofama ove godine se vidio nedostatak transportnog helikoptera poput Mi-8, pa su priskočili NATO partneri, što smo opet morali da plaćamo…

Šta i kome plaćaju u ime VCG

Za VCG je u 2011. ukupno utrošeno 26.965.731 eura.

Struktura troškova: gotovo su izjednačeni izdaci za nabavku nove opreme (1.190.957) i transporta (1.070.000 eura)!

Nikakvo novo naoružanje nije nabavljeno. Najveći izdatak (248.133 eura) je novi ciklus uniformi, dok je za municiju i nastavna sredstva izdvojeno nešto ispod 50.000 eura – isto toliko i za telefonske troškove, bez posebnih računa za opremu i komunikacije sa pripadnicima VCG u Avganistanu. Ostatak iz stavke za nabavku opreme je skrckan i na kupovinu audio i foto uređaja, državnih jarbola i zastava, kancelarijskog namještaja…

Čak oko sedmina vojnog budžeta je potrošena na međunarodne vojne misije – što je, iza neto plata, najveća stavka iz budžeta za VCG.

ISAF nas je prošle godine koštao 3.776.377 eura. Plaćamo sve, pa i usluge naših slavnih NATO partnera.

Samo je na ime troškova logističke podrške OS Mađarske za 2011. isplaćeno 513.809 a za OS Njemačke 67.545 eura novca crnogorskih poreskih obveznika!

Ko je uvalio takve aranžmane? I nekompetencija se u sređenijim državama sankcioniše. Bivši ministar odbrane Hrvatske Berislav Rončević, iako nije optužen da je sebi pribavio korist, nepravosnažno je osuđen na robiju jer je izvjesnu opremu u direktnim nagodbama kupio skuplje i nekvalitetnije nego da se radilo po javnom tenderu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo