Povežite se sa nama

MONITORING

Strateško uništavanje

Objavljeno prije

na

Iako, Bogu hvala, nijesmo u ratu, Vojska Crne Gore (VCG) i u miru trpi teške gubitke u ratnom materijalu. Ustanoviti po specifikacijama, na osnovu dostupnih podataka, što je sve od naoružanja i opreme VCG kanibalizirano, delaborisano, detonirano – misija je nemoguće. Slično je i sa efektivima koje su Boro Vučinić (sada direktor ANB-a) i njegov viceadmiral Dragan Samardžić (načelnik Generalštaba VCG), protivzakonito primjenjujući paragrafe o povjerljivim nabavkama, godinama liferovali nakupcima.

Tek je sa imenovanjem Milice Pejanović-Đurišić za ministarku odbrane naglo povećan broj javno raspisanih tendera. Benzin, dizel, gorivo za helikoptere, ogrjev, prehrambene proizvode i pića, sredstava za higijenu, građevinski materijal i alat, rezervne djelove za vozila, kancelarijski materijal… sada Ministarstvo odbrane nabavalja kroz transparentniji postupak.

Prethodno su Vučinić i Samardžić (jedno vrijeme je bio i pomoćnik za materijalne resurse ministra), na tzv. povjerljivim nabavkama, neposrednim dilovima sa trgovcima, kupovali sve i svašta, od avionskih karti do teretane . Dipl. pravnik Vučinić je tvrdio da je sve to zakonito, jer izvjesna uredba ima veću snagu od Zakona o javnim nabavkama?!

Samo su njih dvojica imali deponovane potpise za pristup novcu na računu u banci i uplatama od prodaje „viškova” VCG-a, što je suprotno propisima o funkcionisanju državnih finansija preko Trezora. Sve je to utvrđeno službenom kontrolom Državne revizorske institucije, no posljedica nije bilo.

Samardžić je u jednom intervalu, dok se nije alarmiralo u medijima, sjedio u odboru direktora Montenegro defence industry, pa je, istovremeno viceadmiral određivao šta je višak ratnog materijala VCG a onda ga prodavao firmi u kojoj upravlja i dobija ekstra naknade!

U nedostatku smislenog koncepta kakvu VCG ustrojiti, za kratko vrijeme su Vučinić i Samardžić upisivali i precrtavali čitave vidove oružanih snaga, brigade, divizione, eskadrile ili baze. U drugim vojskama se to radi nakon 10 ili 20 godina.

Nekoliko puta od 2007. su u potpunosti ili amandmanski prekrojeni zakoni o odbrani i vojsci. Strategijski pregled odbrane, temeljni akt po NATO standardu, usvojen je tek prošle godine, kada su, uostalom i nakon nekoliko napisa u Monitoru na tu temu, uvedene knjige materijalne formacije – knjigovodstvo naoružanja i opreme za svaku jedinicu ponaosob.

Generalno, ta silna papirologija nema odgovore na najjednostavnije dileme: kako i sa kojim sredstvima da VCG na zemlji, moru, jezeru i vazduhu odgovori obavezi da, zlu ne trebalo, brani državu. Ako je sve još veliki znak pitanja, na osnovu kojih se kriterijuma utvrđivalo što su „viškovi”?

Reference o obimu našeg od 2006. uništenog ili rasprodatog ratnog materijala su zastrašujuće, utoliko više što u međuvremenu nije nabavljen alternativni, niti o tome ima naznaka. Eks ministar odbrane Vučinić, sa pedigreom nekadašnjeg predsjednika Streljačkog saveza, preferirao je male kalibre.

Zaista, vojska nam izgleda kao žandarmerija – dugim cijevima naoružana policija u šljemovima. To je dovelo i do preklapanja zadataka i sredstava. Crna Gora za borbu protiv terorizma ili nereda već ima odgovarajuće policijske snage (SAJ i PJP).

Kao što se država od rata često ne može odbraniti ni ako vodi najmiroljubiviju politiku, tako se ne možemo osloniti na zaostavštinu Vučinićevih malokalibarskih fascinacija. VCG po Ustavu ima jasne ciljeve i zadatke – za to je i plaćaju poreski obveznici – ali se u praksi i teoriji ne može deklarisati pod pojmom oružanih snaga. Ili, zapravo, postoje druge kalkulacije i scenariji njene upotrebe. Zbog čega, uostalom, VCG na svojim manevrima uvježbava sekvence sukoba sa civilima?

Vučinić i njegovi saradnici su natovske integracije u vojno-tehničkom dijelu shvatili na način da uglavnom treba neutralisati postojeće „rusko” i prijeći na „američko” naoružanje. Možda su u međuvremenu saznali da i brojne druge zemlje, članice NATO (Poljska, Češka, Ruminija) čak i sada imaju rusko naoružanje, dok se nabavke novog papreno plaćaju.

Mađarska, da paradoks u kojem je Vučinić ostavio VCG bude potpun, naplaćuje pripadnicima VCG u Avganistanu iznajmljivanje kalašnjikova. A barem nam njih, prije Vučinića, nije falilo!

Što su stvarni a što izmišljeni viškovi naoružanja i vojne opreme? Spinovani su podaci da je u Crnoj Gori nakon obnove nezavisnosti 2006. bilo 45 miliona komada municije, što je navodno daleko iznad odbrambenih potreba. Možda dijelom i jeste, no te su brojke jeftin marketing.

Šta znači „komad municije”? To je svakako i metak 7,62 mm standardnog borbenog kompleta za kalašnjikov, ukupno njih 150 koji se mogu ispucati u par minuta. Pomnožimo li jedan borbeni komplet sa oko 7.000 pripadnika VCG i policije, koliko ih sada ima, dobijamo preko milion „komada municije”. Da li bi dnevni utrošak jednog borbenog kompleta bio dovoljan za odbrambeni rat u intenzivnom trajanju od samo 45 dana ili bi opet morali da goloruki otimamo municiju od okupatora?

Slično je i kada su Vučinić i njegovi malokalibarski generali kao mjernim jedinicama mahali tonama. Govorilo se o preko 12.000 tona viška ratnog materijala. Zapanjujuće, ali samo ako se ne zna da je ojačani tenkovski bataljon, koji je VCG naslijedila i po naredbi Vučinića potpuno uništila, težio ukupno 2.400 tona!

Počelo se kanibaliziranjem T-55 koji nijesu primjer savremenih tenkova. Crnogorska geografija, takođe, nije naklonjena njihovoj masovnoj upotrebi. No, izrezano je i istopljeno baš svih 60 tenkova, a niko nije pomenuo da se barem jedan vod zadrži, remontuje i koristi za obuku i manevre.

Još je teže objasniti „pokolj” artiljerije; uništeni su ili za (službeno) male pare prodati: haubice M-56 105 mm i D-30 od 122 mm, minobacači M-69A 82 mm, protivavionski topovi od 20 mm do 40 mm, topovi BsT 82 mm, M-64 130 mm, T-12 100 mm (pa sada u naoružanju VCG nema sredstva za protivoklopnu borbu)… Ukupno preko 1.000 artiljerijskih cijevi!

Posebnu stavku čine raketni sistemi od 107 mm do 128 mm i takođe uništenih oko 1.500 raketa Strijela 2-M za obaranje niskoletećih ciljeva u vazdušnom prostoru.

Neutralisanje ovih efektiva je obavljeno uz pomoć međunarodnih donacija (u okviru Mondem programa i Tehničkog sporazuma). No, potom je nastupila daleko skuplja faza. Ogroman višak na primjer topovskih zrna se, „logično”, pojavio kada su uništena oruđa, ali je baš tada novca od međunarodnih donacija naglo ponestalo.

Sada iz Ministarstva odbrane tvrde da postoji oko 4.200 tona viška municije, koji se u najboljoj varijanti mogu neutralisati tek za dvije godine, ali pod važnim uslovom – da neko za to plati četiri do šest miliona USD. Pominje se da će Vlada intervenisati iz budžeta. To je završnica Vučinićeve i Samardžićeve strategije: razoružali nas o našem trošku.

Paprena papirologija

Najkontroverznji događaj u kampanji razoružanja i razvlačenja efektiva VCG je svakako Sporazum vlada Crne Gore i Srbije o razmjeni sredstava i dokumentacije koji su ministri Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila 2010. u Beogradu.

Tek nekih dvije godine kasnije je postao dostupan javnosti.

Prema čl. 3 Sporazuma Srbija je preuzela obavezu da Crnoj Gori preda u svojinu: jedan noćni starter, remontovan i kompletan; 171.577 akcija Novog Prvoborca iz Herceg Novog (u prijevodu: približno četvrtina vlasništva propale firme); dokumentaciju – zdravstvenu, pa ovjerene kopije personalnih dosijea za aktivna i penzionisana vojna lica sa prebivalištem u Crnoj Gori, evidenciju vojnih osiguranika i finansijska dokumenta iz Računskog centra u Beogradu za lica koja će po spiskovima dostaviti Vlada Crne Gore; zbirke imovinsko-pravne, geodetske i projektno tehničke dokumentacije za vojne komplekse, prema zahtjevima koje će dostaviti Vlada Crne Gore.

Za ovu papirologiju, platili smo papreno – u to sada nema sumnje.

Čl. 2 Sporazuma precizira da će svojina Srbije postati: šest aviona VCG tipa G-4 (N-62) sa pripadajućim kompletima zemaljske opreme 1:1; rezervni dijelovi za helikoptere Mi-8 (procijenjena vrijednost, prema aneksu 346.458 eura); dokumenta iz stambenih dosijea za sve profesionalne pripadnike Vojske Srbije koji penziju ostvaruju preko Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u Srbiji, čiji se dosijei nalaze u Ministarstvu odbrane Crne Gore.

Epilog – Crna Gora je ostala bez borbene avijacije a u prirodnim katastrofama ove godine se vidio nedostatak transportnog helikoptera poput Mi-8, pa su priskočili NATO partneri, što smo opet morali da plaćamo…

Šta i kome plaćaju u ime VCG

Za VCG je u 2011. ukupno utrošeno 26.965.731 eura.

Struktura troškova: gotovo su izjednačeni izdaci za nabavku nove opreme (1.190.957) i transporta (1.070.000 eura)!

Nikakvo novo naoružanje nije nabavljeno. Najveći izdatak (248.133 eura) je novi ciklus uniformi, dok je za municiju i nastavna sredstva izdvojeno nešto ispod 50.000 eura – isto toliko i za telefonske troškove, bez posebnih računa za opremu i komunikacije sa pripadnicima VCG u Avganistanu. Ostatak iz stavke za nabavku opreme je skrckan i na kupovinu audio i foto uređaja, državnih jarbola i zastava, kancelarijskog namještaja…

Čak oko sedmina vojnog budžeta je potrošena na međunarodne vojne misije – što je, iza neto plata, najveća stavka iz budžeta za VCG.

ISAF nas je prošle godine koštao 3.776.377 eura. Plaćamo sve, pa i usluge naših slavnih NATO partnera.

Samo je na ime troškova logističke podrške OS Mađarske za 2011. isplaćeno 513.809 a za OS Njemačke 67.545 eura novca crnogorskih poreskih obveznika!

Ko je uvalio takve aranžmane? I nekompetencija se u sređenijim državama sankcioniše. Bivši ministar odbrane Hrvatske Berislav Rončević, iako nije optužen da je sebi pribavio korist, nepravosnažno je osuđen na robiju jer je izvjesnu opremu u direktnim nagodbama kupio skuplje i nekvalitetnije nego da se radilo po javnom tenderu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo