Povežite se sa nama

MONITORING

Strateško uništavanje

Objavljeno prije

na

Iako, Bogu hvala, nijesmo u ratu, Vojska Crne Gore (VCG) i u miru trpi teške gubitke u ratnom materijalu. Ustanoviti po specifikacijama, na osnovu dostupnih podataka, što je sve od naoružanja i opreme VCG kanibalizirano, delaborisano, detonirano – misija je nemoguće. Slično je i sa efektivima koje su Boro Vučinić (sada direktor ANB-a) i njegov viceadmiral Dragan Samardžić (načelnik Generalštaba VCG), protivzakonito primjenjujući paragrafe o povjerljivim nabavkama, godinama liferovali nakupcima.

Tek je sa imenovanjem Milice Pejanović-Đurišić za ministarku odbrane naglo povećan broj javno raspisanih tendera. Benzin, dizel, gorivo za helikoptere, ogrjev, prehrambene proizvode i pića, sredstava za higijenu, građevinski materijal i alat, rezervne djelove za vozila, kancelarijski materijal… sada Ministarstvo odbrane nabavalja kroz transparentniji postupak.

Prethodno su Vučinić i Samardžić (jedno vrijeme je bio i pomoćnik za materijalne resurse ministra), na tzv. povjerljivim nabavkama, neposrednim dilovima sa trgovcima, kupovali sve i svašta, od avionskih karti do teretane . Dipl. pravnik Vučinić je tvrdio da je sve to zakonito, jer izvjesna uredba ima veću snagu od Zakona o javnim nabavkama?!

Samo su njih dvojica imali deponovane potpise za pristup novcu na računu u banci i uplatama od prodaje „viškova” VCG-a, što je suprotno propisima o funkcionisanju državnih finansija preko Trezora. Sve je to utvrđeno službenom kontrolom Državne revizorske institucije, no posljedica nije bilo.

Samardžić je u jednom intervalu, dok se nije alarmiralo u medijima, sjedio u odboru direktora Montenegro defence industry, pa je, istovremeno viceadmiral određivao šta je višak ratnog materijala VCG a onda ga prodavao firmi u kojoj upravlja i dobija ekstra naknade!

U nedostatku smislenog koncepta kakvu VCG ustrojiti, za kratko vrijeme su Vučinić i Samardžić upisivali i precrtavali čitave vidove oružanih snaga, brigade, divizione, eskadrile ili baze. U drugim vojskama se to radi nakon 10 ili 20 godina.

Nekoliko puta od 2007. su u potpunosti ili amandmanski prekrojeni zakoni o odbrani i vojsci. Strategijski pregled odbrane, temeljni akt po NATO standardu, usvojen je tek prošle godine, kada su, uostalom i nakon nekoliko napisa u Monitoru na tu temu, uvedene knjige materijalne formacije – knjigovodstvo naoružanja i opreme za svaku jedinicu ponaosob.

Generalno, ta silna papirologija nema odgovore na najjednostavnije dileme: kako i sa kojim sredstvima da VCG na zemlji, moru, jezeru i vazduhu odgovori obavezi da, zlu ne trebalo, brani državu. Ako je sve još veliki znak pitanja, na osnovu kojih se kriterijuma utvrđivalo što su „viškovi”?

Reference o obimu našeg od 2006. uništenog ili rasprodatog ratnog materijala su zastrašujuće, utoliko više što u međuvremenu nije nabavljen alternativni, niti o tome ima naznaka. Eks ministar odbrane Vučinić, sa pedigreom nekadašnjeg predsjednika Streljačkog saveza, preferirao je male kalibre.

Zaista, vojska nam izgleda kao žandarmerija – dugim cijevima naoružana policija u šljemovima. To je dovelo i do preklapanja zadataka i sredstava. Crna Gora za borbu protiv terorizma ili nereda već ima odgovarajuće policijske snage (SAJ i PJP).

Kao što se država od rata često ne može odbraniti ni ako vodi najmiroljubiviju politiku, tako se ne možemo osloniti na zaostavštinu Vučinićevih malokalibarskih fascinacija. VCG po Ustavu ima jasne ciljeve i zadatke – za to je i plaćaju poreski obveznici – ali se u praksi i teoriji ne može deklarisati pod pojmom oružanih snaga. Ili, zapravo, postoje druge kalkulacije i scenariji njene upotrebe. Zbog čega, uostalom, VCG na svojim manevrima uvježbava sekvence sukoba sa civilima?

Vučinić i njegovi saradnici su natovske integracije u vojno-tehničkom dijelu shvatili na način da uglavnom treba neutralisati postojeće „rusko” i prijeći na „američko” naoružanje. Možda su u međuvremenu saznali da i brojne druge zemlje, članice NATO (Poljska, Češka, Ruminija) čak i sada imaju rusko naoružanje, dok se nabavke novog papreno plaćaju.

Mađarska, da paradoks u kojem je Vučinić ostavio VCG bude potpun, naplaćuje pripadnicima VCG u Avganistanu iznajmljivanje kalašnjikova. A barem nam njih, prije Vučinića, nije falilo!

Što su stvarni a što izmišljeni viškovi naoružanja i vojne opreme? Spinovani su podaci da je u Crnoj Gori nakon obnove nezavisnosti 2006. bilo 45 miliona komada municije, što je navodno daleko iznad odbrambenih potreba. Možda dijelom i jeste, no te su brojke jeftin marketing.

Šta znači „komad municije”? To je svakako i metak 7,62 mm standardnog borbenog kompleta za kalašnjikov, ukupno njih 150 koji se mogu ispucati u par minuta. Pomnožimo li jedan borbeni komplet sa oko 7.000 pripadnika VCG i policije, koliko ih sada ima, dobijamo preko milion „komada municije”. Da li bi dnevni utrošak jednog borbenog kompleta bio dovoljan za odbrambeni rat u intenzivnom trajanju od samo 45 dana ili bi opet morali da goloruki otimamo municiju od okupatora?

Slično je i kada su Vučinić i njegovi malokalibarski generali kao mjernim jedinicama mahali tonama. Govorilo se o preko 12.000 tona viška ratnog materijala. Zapanjujuće, ali samo ako se ne zna da je ojačani tenkovski bataljon, koji je VCG naslijedila i po naredbi Vučinića potpuno uništila, težio ukupno 2.400 tona!

Počelo se kanibaliziranjem T-55 koji nijesu primjer savremenih tenkova. Crnogorska geografija, takođe, nije naklonjena njihovoj masovnoj upotrebi. No, izrezano je i istopljeno baš svih 60 tenkova, a niko nije pomenuo da se barem jedan vod zadrži, remontuje i koristi za obuku i manevre.

Još je teže objasniti „pokolj” artiljerije; uništeni su ili za (službeno) male pare prodati: haubice M-56 105 mm i D-30 od 122 mm, minobacači M-69A 82 mm, protivavionski topovi od 20 mm do 40 mm, topovi BsT 82 mm, M-64 130 mm, T-12 100 mm (pa sada u naoružanju VCG nema sredstva za protivoklopnu borbu)… Ukupno preko 1.000 artiljerijskih cijevi!

Posebnu stavku čine raketni sistemi od 107 mm do 128 mm i takođe uništenih oko 1.500 raketa Strijela 2-M za obaranje niskoletećih ciljeva u vazdušnom prostoru.

Neutralisanje ovih efektiva je obavljeno uz pomoć međunarodnih donacija (u okviru Mondem programa i Tehničkog sporazuma). No, potom je nastupila daleko skuplja faza. Ogroman višak na primjer topovskih zrna se, „logično”, pojavio kada su uništena oruđa, ali je baš tada novca od međunarodnih donacija naglo ponestalo.

Sada iz Ministarstva odbrane tvrde da postoji oko 4.200 tona viška municije, koji se u najboljoj varijanti mogu neutralisati tek za dvije godine, ali pod važnim uslovom – da neko za to plati četiri do šest miliona USD. Pominje se da će Vlada intervenisati iz budžeta. To je završnica Vučinićeve i Samardžićeve strategije: razoružali nas o našem trošku.

Paprena papirologija

Najkontroverznji događaj u kampanji razoružanja i razvlačenja efektiva VCG je svakako Sporazum vlada Crne Gore i Srbije o razmjeni sredstava i dokumentacije koji su ministri Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila 2010. u Beogradu.

Tek nekih dvije godine kasnije je postao dostupan javnosti.

Prema čl. 3 Sporazuma Srbija je preuzela obavezu da Crnoj Gori preda u svojinu: jedan noćni starter, remontovan i kompletan; 171.577 akcija Novog Prvoborca iz Herceg Novog (u prijevodu: približno četvrtina vlasništva propale firme); dokumentaciju – zdravstvenu, pa ovjerene kopije personalnih dosijea za aktivna i penzionisana vojna lica sa prebivalištem u Crnoj Gori, evidenciju vojnih osiguranika i finansijska dokumenta iz Računskog centra u Beogradu za lica koja će po spiskovima dostaviti Vlada Crne Gore; zbirke imovinsko-pravne, geodetske i projektno tehničke dokumentacije za vojne komplekse, prema zahtjevima koje će dostaviti Vlada Crne Gore.

Za ovu papirologiju, platili smo papreno – u to sada nema sumnje.

Čl. 2 Sporazuma precizira da će svojina Srbije postati: šest aviona VCG tipa G-4 (N-62) sa pripadajućim kompletima zemaljske opreme 1:1; rezervni dijelovi za helikoptere Mi-8 (procijenjena vrijednost, prema aneksu 346.458 eura); dokumenta iz stambenih dosijea za sve profesionalne pripadnike Vojske Srbije koji penziju ostvaruju preko Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u Srbiji, čiji se dosijei nalaze u Ministarstvu odbrane Crne Gore.

Epilog – Crna Gora je ostala bez borbene avijacije a u prirodnim katastrofama ove godine se vidio nedostatak transportnog helikoptera poput Mi-8, pa su priskočili NATO partneri, što smo opet morali da plaćamo…

Šta i kome plaćaju u ime VCG

Za VCG je u 2011. ukupno utrošeno 26.965.731 eura.

Struktura troškova: gotovo su izjednačeni izdaci za nabavku nove opreme (1.190.957) i transporta (1.070.000 eura)!

Nikakvo novo naoružanje nije nabavljeno. Najveći izdatak (248.133 eura) je novi ciklus uniformi, dok je za municiju i nastavna sredstva izdvojeno nešto ispod 50.000 eura – isto toliko i za telefonske troškove, bez posebnih računa za opremu i komunikacije sa pripadnicima VCG u Avganistanu. Ostatak iz stavke za nabavku opreme je skrckan i na kupovinu audio i foto uređaja, državnih jarbola i zastava, kancelarijskog namještaja…

Čak oko sedmina vojnog budžeta je potrošena na međunarodne vojne misije – što je, iza neto plata, najveća stavka iz budžeta za VCG.

ISAF nas je prošle godine koštao 3.776.377 eura. Plaćamo sve, pa i usluge naših slavnih NATO partnera.

Samo je na ime troškova logističke podrške OS Mađarske za 2011. isplaćeno 513.809 a za OS Njemačke 67.545 eura novca crnogorskih poreskih obveznika!

Ko je uvalio takve aranžmane? I nekompetencija se u sređenijim državama sankcioniše. Bivši ministar odbrane Hrvatske Berislav Rončević, iako nije optužen da je sebi pribavio korist, nepravosnažno je osuđen na robiju jer je izvjesnu opremu u direktnim nagodbama kupio skuplje i nekvalitetnije nego da se radilo po javnom tenderu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo