Povežite se sa nama

INTERVJU

IGOR TOHOLJ, REDITELJ: Teme biram intuitivno

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na nedavno završenom Montenegro filmskom festivalu Mediterana u Kotoru predstavljeno je vaše stvaralaštvo retrospektivom „Deset godina kasnije”. Za ukupni rad dobili ste „Meduzu”, specijalnu nagradu MOFFEM-a. Šta za vas znači ova retrospektiva i priznanje dodijeljeno u Crnoj Gori?

TOHOLJ: Ova retrospektiva i nagrada koja je potom usledila za mene ima dvostruko simbolično značenje – izbor filmova koji smo prikazali u okviru ovog programa obuhvatio je period protekle decenije, koji je za mene iz mnogih profesionalnih i ličnih razloga bio dosta turbulentan, pa su tako i dokumentarni filmovi nastali u ovo vreme na neki način odraz svega toga. Pored toga, činjenica je da sam pre tačno deset godina boravio u Kotoru poslednji put, a od tada smo prošli kroz mnoge promene, bili smo državljani najmanje dve – tri države u međuvremenu. Sa profesionalne strane, veoma mi znači činjenica da je prva nagrada Meduza na festivalu koji ima veliku perspektivu dodeljena upravo meni, a pored toga naravno postoji i satisfakcija time da je ono što sam radio prepoznato i vrednovano u sredini sa velikom tradicijom dokumentarnog filma. Pored Živka Nikolića, čije ime nosi i jedna od nagrada koja se dodeljuje na ovom festivalu, pomenimo samo neka od najvećih imena zlatnog doba jugoslovenskog dokumentarnog filma poreklom sa ovih prostora – Krsta Škanatu, Vlatka Gilića i Momira Matovića, a u novije vreme vrlo plodnog autora Vladimira Perovića. Naravno, sve se dogodilo zahvaljujući osnivaču i direktorki festivala, neumornoj Maji Bogojević, čija je to ideja i bila.

MONITOR: Od svih filmova koje je vidjela kotorska publika „Tačka prekida” je najangažovaniji i ostavio je najjači utisak. To je film o tragičnoj sudbini mašinovođa koji su imali nesreću da gaze ljude na prugama i njihove traume prikazane iz njihove vizure, a film ste radili bez podrške uprave željezničkog preduzeća. Kako je nastao taj film?
TOHOLJ: Ideja za taj film nastala je na osnovu jednog novinskog teksta pod naslovom Aman, ljudi, skačite sa mosta! objavljenog u jednom beogradskom dnevnom listu. Ispostavilo se kasnije da je dalje istraživanje u pravcu pronalaženja protagonista za film iz redova tog napisa bilo uzaludno, što zbog njihove indolentnosti, što zbog činjenice da je u to vreme u Železnicama Srbije postojao nekakav prećutni veto na javni govor o toj temi. Posle šestomesečne potrage, istraživanja i pokušaja da se ostvari bilo kakav kontakt sa predstavnicima nekih od sindikata (ima ih ukupno 13) uz pomoć dobrih ljudi iz jednog od njih stigli smo do junaka našeg filma. Bili su to mašinovođe iz okoline Subotice, kraja poznatog po najvećem procentu samoubistava u državi, od kojih su mnoga počinjena na pruzi. Ti ljudi su bili toliko istraumirani onim što im se dešava, da su veoma iskreno pristali da učestvuju na snimanju. Samo jedan od protagonista je bio iz lokalnog Beo-voza, nedavno penzionisan i njegovo učešće je takođe bilo dragoceno. Scene iz voza koji u filmu prolazi kroz gustu maglu morali smo da snimamo krišom (velika zasluga snimatelja Fedora Munižabe), a mašinovođu za komandama lokomotive sa leđa. Važno je napomenuti i da je originalna muzika, za koju je nagradu dobila kompozitorka Branka Popović, nastajala paralelno sa filmom, kao neki njegov organski sastojak. Bilo je to neponovljivo iskustvo, a film je postigao dosta uspeha. Pored tridesetak festivala na kojima je prikazan i osvojio sedam nagrada, emitovan je na RTV Vojvodina šest puta, tako da su mašinovođe postali lokalni heroji.

MONITOR: Kako birate teme koje ćete predstaviti u filmovima?
TOHOLJ: Teme za filmove uglavnom biram intuitivno – pokušavam da radim na idejama koje mogu imati univerzalno značenje i koje bi mogle proizvesti filmove koje bih sam išao da gledam u bioskopu. Nisam za opredeljenje koje neki autori imaju birajući aktuelne teme koje su produkciono i marketinški atraktivne, a koje prolaskom kroz industrijski sistem ko-produkcija, pičing foruma koji uključuju i mnoge tržišne kompromise, često naposletku poprimaju groteskni, barokni oblik daleko od osnovne ideje. Inspiracije za temu filma često dolaze kako iz svakodnevnog života i ljudskih drama kojih smo često svedoci, tako i iz drugih stvaralačkih formi umetnosti ili esejističke literature.Takođe, veoma je važno posmatrati okolinu i zapažati filmične pojave i fenomene – postoji čitav jedan pravac u dokumentarnom filmu, čak podvrsta – observacioni ili možda voajerski dokumentarizam.

MONITOR: Šta je najbitnije sredstvo – metod da bi se priča ispričala?
TOHOLJ: Veoma je važno da dokumentarni film dosegne univerzalno značenje i da emotivno angažuje publiku koja može da se identifikuje sa sudbinom njegovih likova ili autorom, ukoliko je naracija iz njegovog ugla. Metoda ima mnogo, najbolje je kad je i sa formalne i sadržinske strane film konzistentna celina, kad se sva sredstva međusobno prožimaju sa istim ciljem – ostvarivanjem trojstva: reprezentacija, projekcija, identifikacija. Nije važna više ni tehnologija, ni budžet za dokumentarni film. Nedavno smo imali iskustvo sa nekoliko izvanrednih dokumentaraca koji su napravili svetski uspeh, a snimljeni su mobilnim telefonom.

MONITOR: Na prvom Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma – UnderhillFestu, koji se već tri godine održava u Podgorici, bili ste član žirija, a sada ste u Kotoru dobili nagradu. Koliko je publika zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?
TOHOLJ: Čini mi se da je publika generalno, a tim i crnogorska, sve više okrenuta dokumentarnom filmu. Broj festivala u regionu se povećava uz desetak standardnih sa tradicijom, a savremena produkcija pogotovo dugometražnih dokumentaraca je mnogo živopisnija i zanimljivija od igrane i to ljudi osećaju. Koncept MOFFEM-a i Underhill-a je iako različit, zasnovan na opredeljenju ka autorskom filmu, daleko od komercijalne industrije, s tim što prvi okuplja i značajna imena savremene evropske filmske kritike i teorije, pa samim tim festival ima i filmološko-kulturološku, donekle naučnu dimenziju, opet zahvaljujući opredeljenju njegovog osnivača.

Eksperimentalni film

MONITOR: Iako ste prepoznatljivi po dokumentarnim filmovima, radili ste i niz eksperimentalnih filmova koji su ovih dana prikazani u Beogradu.
TOHOLJ: Retrospektiva eksperimentalnih filmova koje sam radio lako bi mogla da nosi podnaslov – 25 godina kasnije. U beogradskom SKC-u, nekad kultnom mestu novih umetničkih pokreta 70-ih i 80-ih na čelu sa konceptualizmom, prikazali smo selekciju od desetak eksperimentalnih filmova koje sam radio počev od 1988, kao član jednog od najvažnijih kino klubova bivše SFRJ – Akademskog Filmskog Centra. Neki od tih filmova su snimljeni na Super 8 filmskoj traci, a neki su nastali krajem prošlog i početkom 21. veka u sličnom stilu, iako pravljeni digitalnim videom. Raniji filmovi su ostvareni minimalističkim sredstvima, fiksacijom na detalje koji postaju celina u montaži ili konstruktivističkim metodom. Neki od njih, Smrt metalosaurusa i Apsolutna pobeda, imaju i političke konotacije koje izviru iz samog postupka – prvi je nastao neposredno posle čuvene 8. sednice i dolaska Miloševića na vlast, a drugi posle petooktobarskog prevrata 2000. Dakle, uokvirili su jednu prilično nesrećnu epohu. Ipak, sve manje se bavim eksperimentalnom (alternativnom) filmskom formom svestan činjenice da ona uglavnom angažuje cerebralni i visceralni deo našeg bića. Uglavnom se opredeljujem za dokumentarni film koji mnogo više angažuje emocije, ne odustajući od eksperimenta na planu forme koji pokušavam da inkorporiram u svaki novi film.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo