Povežite se sa nama

INTERVJU

IGOR VUK TORBICA, REDITELJ: Pravo na izbor koji odstupa od logike

Objavljeno prije

na

Predstava Krvave svadbe, F.G.Lorke, u režiji Igora Vuka Torbice – jednog od najangažovanijih i najinovativnijih mladih reditelja u regionu, rađena u koprodukciji Grad teatra i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, premijerno je izvedena u Budvi, na otvorenom prostoru između crkava. Ova predstava, već sada, označena je kao kulturni događaj godine.

Scenograf predstave je Branko Hojnik, kostimograf Jelisaveta Tatić Čuturilo, kompozitor Vladimir Pejković, scenski govor potpisuje Dejan Sredojević, dizajn svjetla Milica Stojšić. U predstavi igraju Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović, Branka Stanić, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri, Draginja Voganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić i Nenad Pećinar.

MONITOR: U dramskom teatru sve počinje izborom teksta, a pitanje koje se nameće je – zašto baš Lorka i “Krvave svadbe”? Kakva je za Vas to veza sa trenutkom u kojem živimo i da li vas je opterećivao taj pritisak savremenosti?
TORBICA: Nešto od odgovora na ovo pitanje dao sam i u knjižici predstave. Pitanje je zaista bitno i hvala vam na njemu. Najpre bi se morali složiti oko toga o čemu zapravo govorimo kada govorimo o savremenosti. Da li ona postoji i da li je na kraju krajeva i u kojoj meri ona umetnička kategorija. S jedna strane ja govorim neminovno i stvaram iz ovog trenutka sad, iz psihologije modernog čoveka od koje na kraju krajeva i ne mogu da pobegnem. S druge strane, akademsko obrazovanje, u ovim studijama koje sam ja prošao, kao metodičnost i tematsku jedinicu imale su i sledeće pravilo: za svako delo koje postavljate, nađite razlog u današnjem trenutku! Ovakvo pravilo, kao i mnoga druga pravila akademskog životu na kraju budu dogmatizovana ili tumačena na najjednostavnije načine, te se zato uvek plan odluke da se postavi neko delo svodi na to da tematski odgovori i odgovara analogiji i homologiji današnjeg vremena. Nemam ništa protiv ovoga, ne mislim da je pogrešno i nužno loše, ali ja sam u ovom slučaju hteo pre svega da savremenom trenutku vratim poeziju, pravo na simbolističko i na asocijacije, osećaje i na disciplinu osluškivanja građenja ritma, napetosti i tragedije. Da ostanem veran pesničkom pogledu na svet, pogledu koji nije nužno u kordinatama socijalno političkog, nego je transcendentalnije.

Izbor teksta bio je krajnje konotativan, kao i moja potreba da radim Krvave svadbe, taj je izbor sličan samoj odluci da se jedna pesma i napiše, a šta vam je za to potrebno – malo unutarnje nužnosti i nešto od onoga sto je Tolstoj nazivao energijom zablude. To je na kraju krajeva za mene i jedina prava savremenost: pravo na izbor koji odstupa od logike, logičnog i standardnog!

MONITOR: Iako se Lorka nije bavio politikom, zbog svojih ljevičarskih ideja – uhapšen je i strijeljan. Ne možemo reći da su njegove drame zastupljene na ovim prostorima – jako malo su rađene. Da li ste se odlukom da baš sad režirate njegov komad na neki svojevrstan način i deklarisali šta mislite o ovom zajedničkom podneblju, ali i o pozorištu gdje sve manje ima poezije?
TORBICA: Nije pitanje same poezije, govorimo o prostoru u kojem je na žalost sve manje autentičnosti, sve manje hrabrosti da se teatar i umetnost pretvori u široko polje mogućnosti, sa svim njegovim plodovima koje može dati, pa makar oni bili i gorki ili ponekad i nejestivi. Mi smo kao kulture sveli svoje umetnosti na manje od ništice, na neznatnost, naši su pozorišni repertoari sigurni i ziheraški kako u političkom ključu, tako i u onom estetskom. Nismo sebi i jedni drugima dali pravo na uspeh, ali ni na greške. Nisam o tome aktivno razmišljao, ali sad već gledajući unazad, možda sam pomislio birajući ovaj naslov da ne želim ulaziti u vulgarni dijalog ovog podneblja, želim se bar u ovim gestom udaljiti i uživati u nekoj tihoj i mirnoj razmeni mišljenja, ako je potrebno i sam sa sobom.

MONITOR: O čemu pozorište treba danas da govori?
TORBICA: Kad bih u potpunosti znao odgovor na ovo pitanje, mislim da bih se pozorištem i prestao baviti. Toliko je toga u pozorištu što je potrebno pojmiti, a ja sam tek krenuo na taj put. Za mene je pozorište ponekad uzbudljivo po onom i zbog onog što govori, ali često me više osvoji zbog načina na koji govori, sredstava i stila kojem je nešto pripovedano kroz pozorište. U tim i takvim okvirima, i najmanja naša svakodnevna egzistencija, beskonačno ponovljena radnja, može biti uzdignuta u nešto zaista veličanstveno. Pozorište je tu kao osnovna korekcija na naš svakodnevni potencijalni pad u banalnost i obesmišljenost.

MONITOR: Grad teatar formiran je kao festival ambijentalnog karaktera sa mogućnošću da pod otvorenim nebom prikaže što veći broj kvalitetnih programa. Organizatori su najavili da ćemo vidjeti predstavu koja ne prati trend i da su “Krvave svadbe” predstava koju zaslužuje Grad teatar.
TORBICA: Moje prethodne predstave su u poslednjih nekoliko godina gostovale u Gradu teatru, ali ja nisam imao priliku da posetim Budvu i festival. Moram priznati da u tom smislu nisam bio opterećen tradicijom i svime onime što je prethodilo ovogodišnjoj produkciji. Ovo je izvrsno, jer se uvek trudim objasniti koliko je važno i moje neznanje o pojedinim stvarima, i da me često korisnije definiše nego moje znanje. No ovde nemam prave mentalne mape da zaista uporedim našu produkciju i prethodne koje je Grad teatar ostvarivao. Mogu samo da kažem ovo, s jedne strane, imam toliko reči hvale i zahvalnosti za način na koji su me iz vođstva ovog festivala znali čuti, razumeti i prihvatiti moje predloge. Imali su strpljenja za moje ideje i za moj tempo, osećao sam slobodu dok sam radio i ostvario sam uslove sa njima kakve često ne vidim u profesionalnim pozorišnim kućama. Mislim da je Milena Lubarda Marojević neko sa punim osećanjem šta znači festival s jedne strane, a onda i sama delikatnost kreativnog procesa. Želio bih se ovom prilikom zahvaliti njoj i njenom timu na svemu navedenom i nadam se da je naša predstava vratila Gradu nešto od truda i razumevanja kojeg su one ponudile nama. Želeo bih, ako je ikako moguće, da takvi ljudi budu prepoznati i da ih ništa ne zaustavi u putu kojim su krenuli da razvijaju ovaj festival.

MONITOR: Lorka je opisao, naročito u “ruralnoj trilogiji” ljubav, patnju, strasti – prije svega žena. Na početku drame Majka izgovara: “Nek su proklete i puške i pištolji i najmanji nožić, prokleti bili i ašovi i vile”. I ovdje vidimo kako žene najviše stradaju, a postaju i čuvarke patrijarhata. Kako vidite ulogu žene na ovim prostorima protekle tri decenije?
TORBICA: Na žalost mnogo, barem u načinu na koji ja posmatram recentne tokove naših kultura. Ako malo bolje pogledate, moći ćete na primeru svih republika naše nekadašnje zajedničke zemlje, pronaći s jedne strane postignute određene vrednosti kada su u pitanju žene i njihova integracija u tekuće političke, naučne, društvene discipline, ali jednim spretnijim pogledom, moći ćete uočiti i sledeće, ženama je u pravilu ovde data moć u dva određena slučaja, a to su pod jedan – kada je pozicija na kojoj su, krajnje simbolična i benigna u mogućnosti trenutnog delovanja i dalekosežnih posledica, pod brojem dva – kada njihova pozicija, ne samo potvrđuje, nego neretko i učvršćuje patrijarhalnu društvenu košuljicu u kojoj živimo. Iz ovog razloga, često govorim, da mi zapravo nismo videli ništa od prave i originalne slobode ženskog glasa na ovim prostorima. Poslednje tri decenije, uveli smo žene na veliki teren, poveli ih da igraju velike utakmice, ali prije toga, morale su naučiti pravila igre, koja su ostala, nepromenjena, dakle, duboko ne-ženska!

MONITOR: Publika je bila sudionik jedne fatalne priče o ljubavi, nagonima, osveti, ali i praštanju, a završetak predstave – dijalog Majke i Vjerenice djelovao je katarzično. Koliko je za Vas važan taj efekat i da li treba da pozorište utiče na ljude i da ih mijenja?
TORBICA: Pozorište ne mora ništa, ali bilo bi dobro da uspe u svemu. Neke priče su katarzične upravo u mraku i teškom kraju, koji ne samo da odvodi likove iz života nego na neki način i kažnjava publiku, proziva i optužuje, drugi su pak oni krajevi koji odstupe od ovakvih završetaka, i završe u pomirenjima, makar ona bila i samo trenutna ili simbolična. Mislim da su moje predstave u mnogim slučajevima ličile na prvu mogućnost koju sam dao, ali ova je završila sličnije drugoj ponuđenoj opciji i još sebi ne znam do kraja odgovoriti zašto je to tako. Originalan tekst nudio je u najmanju ruku i drugačiji, spekulativniji kraj. U svakom slučaju, pojam koji dajete u pitanju, pojam katarze, za mene nikad nije nestao, samo je promenio svoje oblike. Pozorište nesumnjivo menja ljude, samo što to čini bez puno buke i bez brzih, a vidljivih estetskih promena. Da nije tako, da u to ne verujem, pozorište ne bi bilo mesto na koje dolazim ni kao reditelj ni kao publika.

MONITOR: Reditelj ste koji radi u različitim pozorištima regiona. Komentar nakon premijere, gotovo svih prisutnih, bio je da su glumci djelovali kao pravi ansambl, a inače rijetko ko se znao i do sada igrao zajedno. Kako ste sve to za prilično kratko vrijeme postigli? Kakav način rada s glumcima preferirate?
TORBICA: Zanimljivo je što sam u ovom slučaju i sam svoj proces rada stavio po malo sa strane. Često otvorim probe u kojima se danima ne čita na probama, izbegavam dodir sa tekstom i puštam da ideje dolaze te da razgovor o tekstu, čak i kritika samog teksta stvori neku zajedničku strategiju o pristupu. Na ovom sam procesu glumce odmah upozorio i izvinio se, da nemamo vremena i luksuza za taj način rada. Bilo je potrebno odmah se baciti u Lorku i vrlo brzo se dignuti sa stola, molio sam ih za strpljenje i poslušnost dok budemo radili početne scene, kako bi zajedno osetili princip onoga što će uslediti u usložnjavanju predstave i to sam i dobio, sasvim disciplinovane partnere koji su ozbiljno shvatili ono što radimo, onda je usledila i sloboda, jednom kad smo shvatili da smo zaista na zajedničkom putu. Nedugo nakon toga, razvila se i ljubav i poštovanje među ekipom, a toga je danas tako malo. Bilo mi je iskreno zadovoljstvo raditi sa njima.

Miroslav MINIĆ
Foto: Grad Teatar Budva

Komentari

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Psihološki portret društva u krizi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja

 

 

MONITOR: Svjedočimo još jednom talasu nasilja. Pune se stupci crnih hronika, ali je nasilje sve prisutnije i u javnom diskursu. U traženju uzročnika, koji bi vi izdvojili?

CEROVIĆ: Nasilje koje danas vidimo u Crnoj Gori nije samo individualni čin, već simptom šire društvene patologije. Društvo gubi mehanizme regulacije i kontrole konflikta. Glavni uzročnici su brojni, ali vjerujem da u ovom trenutku leže u tri međusobno povezana faktora:

Hronična polarizacija i društveno nepovjerenje –  kada zajednica godinama živi u atmosferi podjela i antagonizama, nasilje postaje prihvatljiv jezik komunikacije. Politčki lideri i Crkva se očajnički trude da posiju što više sjemena podjela i paranoje. Nacija, vjera, parrtija su zamijenili nekadašnje plemenske podjele.

Vrtoglavo ekonomsko raslojavanje i razlike u socio-ekonomskom statusu – Crna Gora vjerovatno nikada nije bila raslojenija u socio-ekonomskom smislu.

Institucionalna slabost i selektivna Pravda – kada ljudi percipiraju da institucije nijesu u stanju da obezbijede jednak tretman, da ne obavljaju funkcije medijacije i kontrole procesa u društvu,  javlja se potreba za samostalnim „rješavanjem” i postizanjem “pravde“.

Kultura senzacionalizma i normalizacije agresije –  mediji i društvene mreže često daju prostor ekstremnim stavovima, čime se agresija multiplicira, stvara se osjećaj okruženosti agresijom i izaziva porast osjećaja potrebe za agresijom.

Iako je nasilje u direktnom smislu posljedica nekog individualnih impulsa, koji će prvo počiniti oni koji su posebno skloni ili “lomljivi”, postoje društveni mehanizmi koji podižu ukupnu vjerovatnoću da do toga dođe. U posudi punoj kukuruza neka zrna će prva početi da pucaju i da se pretvaraju u kokice, ali je to nevažno – važno je ko i zašto zagrijava posudu. Ko i zašto pravi kokice od društvenog sistema.

MONITOR:  Koliko hroničan izostanak odgovornosti, od tragedije na Cetinju pa nadalje, utiče na zdravlje zajednice?

CEROVIĆ: Izostanak odgovornosti ima razorne psihološke posljedice i to ne samo na žrtve i njihove bližnje. Osjećaj da društvo nema mehanizme odgovornosti, da se sve svodi na političko poigravanje i driblanje odgovornosti je bomba u njedrima onoga što nazivamo vladavina prava. Da bi vladavina prava postojala neophodno je da svi vjerujemo u zajednička pravila i da su ta pravila pravedna i primijenjena.  Svaka tragedija koja ostane bez jasnog institucionalnog i društvenog epiloga postaje trajno otvorena trauma koja se ugrađuje u kolektivno pamćenje. Kada se odgovorni ne imenuju i ne sankcionišu, kada se sve svede na nepredvidivost i pretpostavljenu neuračunljivost, zajednica počinje da shvata da živimo u svijetu gdje pravila ne važe i gdje nema sistema. Sistema prevencije, sistema kontrole, sankcionisanja, sistema odgovornosti, ali ni osnovne empatije. Krivi su oni koji protestuju na Kruševom ždrijelu, i najbolje da ih nekako poćeramo odatle da ne smetaju odvijanju vlasti.

Posljedice su višestruke: anksioznost i nesigurnost, normalizacija apatije i neodgovornosti, generacijski prenos traume…

MONITOR:  Na djelu je i istorijski revizionizam, u kom prednjači Srpska pravoslavna crkva. Gdje ide društvo u kom se ratni zločinci proglašavaju herojima?

CEROVIĆ: Istorijski revizionizam predstavlja opasno psihološko oruđe za namjerno cijepanje društvenog tkiva i stvaranje nepovjernja i straha. To je strateška namjera SPC. Da se spriječi u nastajanju mogućnost izgradnje građanskog društva. Da se kroz to obesmisli projekat Crne Gore kao evropske i građanske države.

Kada društvo počne da veliča zločince, ono zapravo šalje poruku da nasilje i kršenje moralnih normi mogu biti nagrađeni. Da prolivena krv ne samo neće biti kažnjena nego će biti nagrađeni dželati i zločinci. Ali to nije potreba za rehabilitacijom davno umrlih sadista poput popa Mace ili etno-genocidnih klerofašista poput Mihailovića. Cilj je u današnjici. Cijepanje, nepovjerenje, strah, paranoja pogoduju klerikalnim i nacionalističkim idejama – aktiviraju u današnjici one mehanizme straha na kojima takva politika cvjeta.

Posljedice su jasne moralna konfuzija i nesigurnost, povratak tribalizma i identitetske kompeticije i, u krajnjem, eskalacija konflikata i nasilja što i jeste krajnji cilj.

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja.

MONITOR:  Jedna od podgoričkih ulica mogla bi dobiti ime Pavla Bulatovića, ministra policije u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica 1992. Šta s tim?

CEROVIĆ: To je prezir prema žrtvama, druga deportacija, izrugivanje i izvrtanje našeg kolektivnog sjećanja i moralne orijentacije. Imena ulica nijesu neutralna: ona su simboli vrijednosti koje društvo odlučuje da promoviše. Kada jedna zajednica odluči da nazove ulicu po osobi čije se ime vezuje za tragične događaje poput deportacija izbjeglica, to ne predstavlja čin sjećanja već čin poricanja i reinterpretacije prošlosti.

Iz ugla psihologije zajednice, to znači da se trauma žrtava poništava, a društvo šalje poruku da patnja „drugih“ nije relevantna. Takvi potezi ne grade koheziju, već produbljuju rane i onemogućavaju pomirenje. Ali mislim da je to toliko već svima jasno, da su ove riječi skoro uzaludne ili trivijalne. Problem je što se samo progresivno navikavamo – ne postoji reakcija i bunt, neko ili nesto da kaže “stani”.

MONITOR:  Koliko je ovo društvo, iako se konstantno insistira na tome da smo sledeća članica EU, suštinski evropsko?

CEROVIĆ: Evropa nije samo geografski prostor – to je vrijednosni okvir. Suštinski evropsko društvo mjeri se kroz vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, institucionalnu odgovornost, i kulturu dijaloga.

Danas vidimo da postoji potpuno lažni diskurs koji se uporno poziva na Evropu, ali istovremeno institucije padaju na koljena pred nacionalizmom, revizionizmom i korupcijom i revanšizmom. Zakone ćemo lako prilagoditi, ali ovo strateško razaranje društvenih i kulturnih preduslova za ućešće u veličanstvenom poduhvatu ujedinjenja Evrope, je skriveni ali veoka efikasan mehanizam odvlačenja Crne Gore u septičku jamu balkanskog tribalizma. Gdje suštinski ostajemo zarobljeni u matrici balkanskih konflikata.

Drugim riječima, pitanje nije koliko smo blizu EU po formalnim pregovaračkim poglavljima, već koliko smo blizu evropskom duhu – kulturi odgovornosti, tolerancije i povjerenja u institucije.

MONITOR: Kazali ste  da smo danas u fazi najviše izraženog raslojavanja u istoriji Crne Gore.

CEROVIĆ: Raslojavanje društva nije samo ekonomsko – ono je i psihološko, vrijednosno i kulturno. Danas u Crnoj Gori svjedočimo nekoliko paralelnih raslojavanja:

Ekonomsko. Rastuće nejednakosti stvaraju osjećaj nepravde i podstiču bijes, posebno među mladima koji vide da rad i obrazovanje ne garantuju sigurnost.

Političko. Društvo je duboko podijeljeno u blokove koji više ne razgovaraju jedni s drugima, već samo kroz sukobe i optužbe.

Vrijednosno. Dio populacije zagovara evropske vrijednosti, dok drugi dio vraća pogled u prošlost i traži sigurnost u nacionalizmu i religijskim autoritetima.

Psihološko. Raste broj ljudi s osjećajem izolacije, bespomoćnosti i nepovjerenja, što direktno utiče na mentalno zdravlje nacije.

Takvo raslojavanje vodi ka ozbiljnoj krizi kohezije i aktivira instiktivne mehanizme agresije i nepovjerenja, suštinski razlog za eskalaciju nasilja.  Sve to se protivi kulturi otvorenog i evropskog, i vraća nas na dobro poznato – zatvoreno i tribalno. To je možda i najveći izazov pred nama – da odlučimo u kojem pravcu želimo ići i da li smo spremni da platimo cijenu stvarne promjene.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA RAJKOVIĆ-NENADIĆ, NOVINARKA: Afera ,,papuča” ogolila stvarnost u kojoj živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospođe Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom

 

MONITOR: Je li vas iznenadila prijava supruge gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića zbog fb statusa?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Jeste. Vrlo pažljivo pišem svoje statuse na društvenim mrežama uvažavajući značaj koji ti kanali komunikacije imaju posljednjih godina. Radilo se o satiričnom komentaru, čiji cilj jeste bio da se ukaže na društveni problem. Komentar jeste bio i provokativan i to mi je bio cilj – da ako se pisalo o skupim odjevnim kombinacijama supruga javnih ličnosti, sa pravom, ranije, zašto se ćuti kada je ova vlast od 2020.  u pitanju. To je legitimna tema, svuda u svijetu. Posebno, imajući u vidu da su na vlast došli na talasu populističke priče o siromašnim građanima i bogatim političarimi uz obećanje da se toj praksi staje na kraj.

I što smo dobili? Dakle, cilj jeste bio da se ukaže na taj društveni fenomen, na stil života. Na žalost ili na sreću priča je dobila i drugu dimenziju.

Ovdje bih ukazala na nekoliko stvari. Prvo, na uticaj koji imaju društvene mreže. Da sam napisala ozbiljan, analitičan tekst o tome sigurna sam da ne bi imao ovoliki odjek. To govori koliko je važna neka vrsta regulacije potpuno neregulasanih društvenih mreža i koliko su važni napori koje Evropa čini u tom smjeru. I koliko tradicionalni mediji gube na značaju.

Jasno mi je da, recimo, u ovom slučaju gospođa Mujović, koja je u poslu sa kozmetičkim uslugama, ne mora da zna gdje je granica slobode izražavanja a gdje počinje sporan govor koji je sankcionisan domaćim i međunarodnim pravom. Jasno mi je i da je možda u afektu reagovala podnoseći prijavu. Ono što ne mogu da shvatim je da je imala četiri dana da promisli, da povuče prijavu, da je neko savjetuje da joj nije pametno da na taj način demonstrira političku moć koja izvire iz pozicije funkcije koju njen suprug pokriva. Tako smo došli do priče o njenoj firmi u kojoj je ona sama i zaposleni u njoj prijavljeni na minimalac ili ispod minimalca o državnoj pomoći koju je dobijala. Sada je to posao za nadležne organe  – Agenciju za antikorupciju koja treba da pokaže da li je njen stil života u saglasju sa primanjima koja ona i suprug, gradonačelnik Podgorice prijavljuje, za inspekcije da ispitaju poslovanje njene firme, da li se radi o utaji poreza i sl…

Tako da je ova afera nazvana ,,papuča” zaista do srži ogolila stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Kakav je bio odnos policije i tužilaštva? Kako komentarišete epilog cijelog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Očekivala sam da prijava bude odbačena odmah, prije saslušanja jer je svima bilo jasno da nema ni jednog elemanta koji bi ukazivao da se radi o krivičnom djelu ili prekršaju. Nijesam prijetila, niti sam pozivala na nasilje. Dakle, u zemlji u kojoj se svakodnevno dešavaju ubistva u sred bijela dana, gdje stradaju djeca, gdje je femicid i nasilje postalo skoro pa normalno, jer malo ko reaguje, vi koristite represivni aparat i trošite novac poreskih obveznika na saslušavanje oko komentara za koji je bilo jasno da ne sadrži nijedan sporni element.

Vjerujete da mislim da nije bilo onoliko jakog pritiska javnosti, da bih bila optužena ili čak završila u pritvoru. U ovoj je zemlji odavno sve moguće. Time se želi postići da svi zaćutimo, da se svi uplašimo I da sljedeći put dobro promislimo što ćemo napisati. Znate, iza mene je 25 godina novinarske karijere. Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospodje Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom. Da nije tužno, bilo bi smiješno.

MONITOR: Šta bi mogli novinari, a šta političari, zaključiti iz ovog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Važno je da se poruči da nećemo ćutati. Da nas ne mogu uplašiti. Svih tih dana sam na društvenim mrežema bila omalovažavana, trpjela razne uvrede i potpuno je jasno bilo da je pokrenuta botovska mreža.Ta kampanja je, nakon odluke policije i tužilaštva da se odbaci prijava, potpuno prekinuta. Što znači da je bila organizovana ali da je neko u jednom trenutku valjda shvatio da je cijela priča otišla u drugom smjeru i da su napravili kontraefekat i političku štetu partiji i gradonačelniku.

Važno je jako da su svi mediji o ovom slučaju izvještavali profesionalno bez obzira na to koju imaju uređivačku politiku. Da ni jedan medij nije ni na koji način pokušao da spinuje. Ja sam nedavno u jednom intervju rekla da su crnogorski mediji uz sve mane najbolji dio društva, mnogi su mi zamjerili, ali je ovaj slučaj potvrdio da sam bila u pravu. Zaista, profesionalno sam jako ponosna, lično im vrlo zahvalna. Takođe, nevladine organizacije koje se bave slobodom izražavanja, koje su pokazale koliko je važna njihova uloga i njihov kredibilitet u društvu.

MONITOR: Pored novinarstva, dugo predajete o medijskoj pismenosti. Koliko nam  kao društvu nedostaje?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: I ovaj slučaj je pokazao koliko je  važna medijska pismenost. Gospođa Mujović, kao supuga gradonačelnika Podgorice, je morala da zna da je dužna da trpi veći stepen kritike od građana, da ne može da tuži svakoga ko joj ime pomene i da mora voditi računa što objavljuje na svom otvorenom profilu na društvenim mrežama. U normalnim zemljama, te profile javnih ličnosti i njihovih partnera vode specijalizovane agencije. Jer je to slika koja se šalje u javnost. Kako si obučen, kako izgledaš. Jer ti više nijesi privatna ličnost.

Medijska pismenost ključna da se izučava od osnovne škole i nadležni moraju da nađu način da animiraju djecu da izučavaju taj predmet koji je izborni. Jer djeca idu linijom manjeg otpora i biraju predmet koji im je lakši ili koji predaje nastavnik za koga važi da nije strog. Danas se djeca informišu putem društvenih mreža i zatvorenih viber grupa. Zato je važno da nauče što je lažna vijest, što je dezinformacija, koliko je važan izvor vijesti I sl…

Treba raditi i sa starijima, ja sam dosta radila sa starijom populacijom koja je, vjerujte mi, jako zainteresovana i spremna da uči.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu?  

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Medijska scena je posljednjih godina pod snažnim uplivom medija iz Srbije i to smatram ključnim problemom. Kroz izradu medijskih zakona, u čijoj sam izradi kao članica Radne grupe učestvovala, nijesmo uspjeli čak ni da se dotaknemo tog pitanja. Sve četiri komercijalne TV koje imaju nacionalnu frekfenciju su u vlasništvu kompanija ili biznismena iz te države. To nije nezakonito, ali zamislite da u Njemačkoj sve TV budu u vlasništvu kompanija iz Francuske. To bi prosto bilo nemoguće.

Drugo, kroz izbor članova Saveta AVM-a vidimo da političari vlasti ne odustaju od namjere da potpuno kontrolišu regulatora. Takođe, vidimo da nekoliko sudskih presuda da je nezakonito izabran na tu funkciju, nijesu dovoljne da aktuelni direktor RTCG ne bude više na toj funkciji. Kao pravnici, neshvatljivo je da se sudske odluke ne poštuju i da nema mehanizama da se sprovedu. Dakle, jasno je da vlastima odgovara ovakvo stanje i da njima Ustav i zakoni ne znače niti ih obavezuju. Kakva god da je Crna Gora bila ranije, tako nešto je bilo nezamislivo. To da se ne poštuju odluke sudova sam prvi put čula prije sedam, osam godina u Evropskom sudu u Strazburu kada su govorili da Turska i Rusija ne sprovode njihove odluke. Mislila sam da se to kod nas nikada ne može desiti.

Takođe smatram da je ostavka direktora Direktorata za medije Nedjeljka Rudovića pokazuje koliko je jak politički pritisak i koliko profesionalci nemaju što tu da traže.

MONITOR: A položaj zaposlenih u medijima?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Neću ništa novo reći – ekonomski status novinara je jako težak, rade jako stresan posao za platu ispod državnog prosjeka. Nije čudo što najbolji odlaze iz profesije, što studenti koji završavaju novinartsvo žele da rade u političkim partijama ili kao PR.

Povećanje broja medija nije donijelo kvalitetniji medijski sadržaj niti je doveo do boljeg ekonomskog položaja novinara.

Ipak, najporaznije mi je bilo što sam tokom jednog istraživanja prije par mjeseci od građana čula da sve manje vjeruju medijima, sve više koriste društvene mreže i misle da novinari dominanto rade pod uticajem raznih centara moći, političkih i ekonomskih.

Ja ipak još uvijek vjerujem u novinarstvo i ponavljam mislim da su mediji najbolji dio društva. Jer pogledajte kakvo nam je zdravstvo, sudstvo, tužilaštvo, obrazovanje i kome se građani obraćaju kad traže pravdu. Prva ili posljednja linije odbrane su im mediji.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN MILIVOJEVIĆ, PREDSJEDNIK DEMOKRATSKE STRANKE I NARODNI POSLANIK, BEOGRAD: Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske vjere  zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrjednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani

 

MONITOR: Pozvali ste građanstvo da 1. septembra izađe na proteste u oko 170 gradova i opština u Srbiji, ukoliko režim nastavi da napada i progoni one koji se bore protiv organizovanog kriminala i korupcije. Ako se tako dogodi, šta očekujete nakon toga? Ko će formulisati zahtjeve pobunjenih građana?

MILIVOJEVIĆ: Zahteve pobunjenih građana već su definisali oni koji u ovom trenutku imaju najveći društveni uticaj i politički kredibilitet, a to su pobunjeni studenti. Neophodno je intenzivirati građansku pobunu kako bi režim, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, bio nateran da raspiše izbore na kojima više nikada neće smeti da proglasi pobedu. Aleksandar Vučić je svestan svog političkog kraja i zna da ne može da pobedi ni na nameštenim izborima. Zato, kao i svaka kukavica, beži od izbora.

S druge strane, suočen je sa činjenicom da su godinama prikupljani dokazi o teškim krivičnim delima ovog režima konačno uzeti u razmatranje od strane Tužilaštva za organizovani kriminal. Panična reakcija režima posle hapšenja bivših ministara dovoljno govori o njihovoj spoznaji da je došlo vreme odgovornosti i pravde. Do konačnog namirenja pravde može doći samo po oslobođenju Srbije od ove mafijaške vlasti.

MONITOR: NVO Dokumenta iz Zagreba je izašla  sa podatkom o 2353 stradale osobe  za vrijeme i nakon Oluje. Od njih su 1747 srpske nacionalnosti, a 1055 su srpski civili. Srpske organizacije koje se bave izbjeglicama tvrde da u Hrvatskoj ima oko 850 neidentifikovanih stradalih. . Hrvatska nije preduzela ozbiljnije pravosudne aktivnosti za procesuiranje zločina u Oluji, a Srbija se tek 2022. počela baviti zločinom na Petrovačkoj cesti. Kakav je odnos Demokratske stranke prema ovom zaboravu?

MILIVOJEVIĆ: Demokratska stranka je jedina politička stranka koja se u kontinuitetu već 35 godina zalaže za kažnjavanje i procesuiranje svih ratnih zločina i izvođenje odgovornih pred lice pravde. U tom kontekstu, još 2001. godine, odmah po preuzimanju odgovornosti za upravljanje Srbijom, pokrenuli smo i pitanje odgovornosti za zločin na Petrovačkoj cesti, kao i za zločine tokom akcija Oluja, Bljesak i na prostoru Medačkog džepa. Istovremeno, dali smo snažan doprinos regionalnoj saradnji i pomirenju.

Nažalost, Aleksandar Vučić, kao promoter ratnohuškačke politike, nikada nije odstupio od svojih radikalskih ideja sejanja mržnje i kreiranja sukoba. Zato je i odlučio da pokuša sukob napadom na Državni univerzitet u Novom Pazaru, kako bi razbio jedinstvo studenata okupljenih oko ideje stvaranja društva u kome svi Srbiju doživljavaju kao svoju zemlju.

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske veroispovesti zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani. Te slike svedoče o tome da je potpuna inkluzija Bošnjaka i svih drugih manjina u srpsko društvo moguća jedino razvlašćivanjem Vučićevog režima. Samo tada će Srbija biti zemlja svih svojih građana i jedno od normalnih društava ovog dela Evrope.

MONITOR:  Vučić se na komemoraciji u Sremskim Karlovcima izvinio izbjeglima iz Oluje što ih je država „skrivala“ ne dajući im da uđu u Beograd i Novi Sad. To je za njega bila prilika i da Oluju asocira sa krizama u BiH i Srbiji — kada je rekao da „nijedna Oluja više neće uspjeti onima koji prizivaju Oluju u RS i Srbiji“. Da li se tu radi o neadekvatnoj i nevještoj asocijaciji ili o poruci nekadašnjim izbjeglicama i njihovim porodicama, koji su danas glasači u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Aleksandar Vučić je, kao i Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, odgovoran za sramotan odnos prema Srbima izbeglim tokom avgusta 1995. godine. Te ljude su kod Batrovaca tog avgusta 1995. sa vodom i hranom čekali članovi Demokratske stranke i antiratni aktivisti, dok ih je policija usmeravala put Kosova i Metohije. Nakon toga, režim je sproveo prisilnu mobilizaciju svih muškaraca. Mnogi su poslati u Erdut, gde su stradali od ruku Arkanovih i Legijinih paravojnih formacija.

Nažalost, jedini koji je prizivao, i dan-danas priziva Oluju, jeste Aleksandar Vučić — promoter i rodonačelnik politike „sto za jednog“. Taj čovek nikada nije odstupio od te svoje politike, čak i kada je preko Šešeljevog šinjela navukao evropski frak. Pokušaj da krizu iz Srbije izmesti u region, po oprobanom radikalskom receptu: „Sad ste našli da me rušite“ dok prete Dodiku i Republici Srpskoj — ovog puta mu neće uspeti. Vučić je najveća pretnja opstanku ne samo Republike Srpske, već i Republike Srbije.

MONITOR: Na komemoraciji žrtvama Oluje u Hrvatskoj bili su i neki predstavnici srpske opozicije, ali nije bilo predstavnika države Srbije, sem nižih diplomata Ambasade. Predsjednik Srbije se ovih dana najviše bavio podrškom pravosnažno osuđenom Miloradu Dodiku.  Helena Strugar — državljanka Crne Gore koja studira na beogradskom Pravnom fakultetu — izgleda da neće moći da se vrati u Srbiju. Ona je učesnica studentskih blokada i snimila je napad na studente. Gde je naš region u politici vlasti u Beogradu?

MILIVOJEVIĆ: Vučiću je region samo poligon za ispoljavanje neiživljenih radikalskih frustracija. On nas uporno tera da gledamo u prošlost, a ne u zajedničku evropsku budućnost. Za njega je nezamisliva i sama pomisao da će Crna Gora 2027. verovatno postati članica EU.

Voleo bih da Helena Strugar, kao diplomirani pravnik Beogradskog univerziteta, u bliskoj budućnosti bude neko ko će se kroz evropske pravosudne institucije baviti Vučićevim mafijaškim delovanjem.

MONITOR: Podržali ste akciju Tužilaštva za organizovani kriminal i odluku Višeg suda kojima su podignute optužnice i određen pritvor za 13 odgovornih u vezi sa komercijalnim ugovorom obnove pruge Novi Sad–Kelebija, u okviru koje je bilo i finansiranje renoviranja željezničke stanice.. U javnosti se spekuliše da li je glavni tužilac TOK Mladen Nenadić zaista odlučio da radi svoj posao. Da li je „pobuna“ u TOK dovoljna da se pravosuđe pokrene?

MILIVOJEVIĆ: Da bi se kompletno pravosuđe pokrenulo, potrebno je da Vučićev režim bude razvlašćen i da se ponovo uspostavi institucionalni okvir za rad pravosudnih institucija. Ljudi u Srbiji biće zapanjeni kada se upoznaju sa razmerama pljačke i zlodela ove vlasti.

MONITOR:. Kakva vrsta međunarodnog pritiska na režim bi vodila ka promjenama u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Svaka koja bi pružila nesumnjive dokaze o sprezi vrha vlasti i organizovanog kriminala — što je jedna od definicija mafije. Skaj aplikacije su nešto zbog čega Vučić nema miran san. Ne treba zaboraviti ni ubistvo Olivera Ivanovića, o čemu će tek uslediti „isplivavanje“ dokaza.

MONITOR: DS je dala bezrezervnu podršku studentima.  Oni se, međutim, i dalje ograđuju od saradnje sa opozicijom. Tokom posljednje  nedjelje pojavilo se nekoliko analiza javnog mnjenja sa donekle oprečnim rezultatima o podršci koju stranke vlasti, opozicije i studenti sada imaju. Da li je vrijeme da se razgovara o uslovima za izbore koje, vanredno, traže i studentsko-građanski pokret i opozicija?

MILIVOJEVIĆ: Nemamo vremena za gubljenje u raspravama koje samo kupuju vreme za Vučića. Svesni smo da izborni uslovi nisu dobri. Vučić mora biti poražen na izborima koje više nikada neće moći da proglasi za svoju pobedu. Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente. To je ono što očekuje i zahteva ogromna većina građana Srbije.

MONITOR: Povodom stradanja u Gazi, rata u Ukrajini i globalne zaraze „trampizmom“, kako vidite „snalaženje“ zvaničnog Beograda?

MILIVOJEVIĆ: Vučićev mafijaški režim nema nikakvu politiku. Ima samo refleksno ponašanje jednog režima koji se bori za sopstveni opstanak. Sve što rade jeste pokušaj da održe balans između interesa različitih sila — dok istovremeno ne poštuju nijedan vrednosni okvir. Srbija zaslužuje da ima spoljnu politiku usklađenu sa vrednostima slobodnog i demokratskog sveta, a ne da bude poligon za Vučićeve šizofrene manevre.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo