Povežite se sa nama

Izdvojeno

IGRE UKRIVANJA: Ustoličenje mitropolita kao opasnost po državu i uvoz banana

Objavljeno prije

na

Da li je Đukanoviću stvarno stalo do obnove crnogorske crkve ili je u pitanju nova demagogija radi zaštite njegovih privatnih interesa

 

Kako se približava nedjelja i zakazano ustoličenje novog Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (Mićovića) tako se, kao na traci, smjenjuju bombastične vijesti na naslovnicama DPS medija o sigurnosnim rizicima i provokacijama pravoslavne crkve koja se usudila da ustoliči svog mitropolita po ko zna koji put u drevnom cetinjskom manastiru. Po direktivi se Srpska pravoslavna crkva (SPC) naziva Crkvom Srbije dok se naglašava da je novi mitropolit izabran u Beogradu mimo volje Crnogoraca te da „Crnogorci neće pristati na dalje provokacije Beograda“. Inače provokacijom se smatra i dolazak srpskog patrijarha Porfirija (Perića) koji zakonito i po kanonima ima pravo da predvodi liturgiju u manastiru. S druge strane režimski mediji u Srbiji vode histeričnu kampanju protiv onih koji najavljuju proteste zbog ustoličenja Joanikija i dolaska Porfirija i zlurado „otkrivaju“ da suverenisti spremaju nerede i da će „pasti krv“.

Nesporno je da je autokefalna Crnogorska crkva nestala voljom Beograda sa nestankom Kraljevine Crne Gore 1918. godine, i da je Srpska pravoslavna crkva u svojih proklamiranih „800 godina autokefalije“ zapravo prvi put osnovana kao skroz samostalna crkva tek 1920. Međutim,  činjenica je i da je SPC dobila tomos (priznanje) od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu 1922. godine (prvi i jedini put u istoriji) i za sada je SPC jedina priznata crkva na prostorima bivše Jugoslavije. Takva situacija će ostati sve dok Carigrad ne promijeni mišljenje, kao u slučaju Ukrajine, i to na zahtjev države i vjernog naroda. Čak i tada stvari se ne bi odvijale brzo jer se mora voditi računa o geopolitici i odnosima sa drugim pomjesnim crkvama.

Kada je u pitanju inicijativa države, evidentno je da državni organi Crne Gore pod palicom predsjednika Mila Đukanovića nisu nikad tokom 30 godina vladavine pokazali ni najmanji interes da se na zakoniti i kanonski način pokrene pitanje vraćanja samostalnosti Crnogorske crkve pred Patrijaršijom u Carigradu koja kao Majka Crkva svih pravoslavnih ima jedina pravo da tako nešto razmotri i odobri. Pitanje samostalnosti crkve, DPS i Đukanović formalno pokreću tek na partijskom kongresu u ljeto 2019. godine. Priča je dalje intenzivirana sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. godine, kojim je omogućena konfiskacija crkvene imovine u vrijeme kada je postalo jasno da trodecenijski brak iz koristi pokojnog mitropolita Amfilohija i Đukanovića puca po svim šavovima.

Čak i tokom litija 2020. godine crnogorska vlast nikada nije pokušala kontaktirati Carigrad i staviti pitanje obnove crkve na pregovarački sto. Takođe nije bilo, niti ima, vjernog crnogorskog naroda u ozbiljnom broju da zatraži reviziju crkvenog pitanja pred Carigradom. Grupicu okupljenu oko Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) predvodi bivši srpski sveštenik pri grčkoj ambasadi u Rimu Miraš Dedeić koga je lično carigradski patrijarh Vartolomej smijenio i lišio svešteničkog čina. Nakon toga je Dedeić „postao“  mitropolit CPC-a Mihailo koji kao takav nema nikakve šanse pred bivšim poslodavcem bilo što postići a i on sam je više puta izjavio da ga ne zanima autokefalija ili stav Carigrada uopšte. Da Mihailo ne predstavlja maltene nikoga, jasno je i vladarskoj porodici Đukanović koja mu je odavno prekinula finansijske dotacije.

S druge strane litije su pokazale da Mitropolija crnogorsko-primorska i sestrinske eparhije u Crnoj Gori imaju veliku podršku pravoslavaca u Crnoj Gori uključujući i znatnu većinu onih koji se nacionalno smatraju Crnogorcima.

Treba imati u vidu da je DPS vlast prije osam godina najvjerovatnije svjesno ponizila carigradskog patrijarha za račun svojih sponzora i saveznika u Kremlju prilikom osveštavanja Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Oktobra 2013. godine je tadašnji predsjednik Filip Vujanović izazvao diplomatski skandal kada je dao protokolarni primat ruskom patrijarhu Kirilu ispred vaseljenskog patrijarha, (koji je kanonski prvi po časti među pravoslavnim patrijarsima) i ispred drugih poglavara drevnih patrijaršija Jerusalima, Antiohije i Aleksandrije. Moskva se inače među pravoslavnim crkvama broji tek peta po časti. Takođe, tadašnji premijer Milo Đukanović je primio ruskog Kirila odmah po slijetanju i prije svih ostalih pravoslavnih poglavara jasno stavivši Kremlju i ostalima do znanja da priznaje i podržava nekanonske ruske pretenzije za globalnom dominacijom u pravoslavlju. Time je DPS vrhuška iz ljubavi prema Kremlju i Rusiji (i prljavom novcu koji je odatle stizao u Crnu Goru) svjesno zatvorila vrata prema Carigradu. DPS je propustio jedinstvenu šansu da izgladi odnose sa Majkom Crkvom kada je bivši Đukanovićev partner Amfilohije otvoreno zaratio sa patrijarhom Vartolomejem i svrstao se na stranu raskolničkog Kremlja u sukobu oko jurisdikcije nad pravoslavnom crkvom u Ukrajini kojoj je Carigrad priznao autokefaliju. Stoga većina posmatrača smatra da DPS i Đukanović imaju samo dnevno-politički interes u navodnoj borbi za obnovu pravoslavne crnogorske crkve i zaštitu crnogorskog identiteta jer im na drugim poljima gori pod nogama.

U moru vijesti i senzacija o tome šta će velikodostojnici SPC-a raditi na Cetinju u nedjelju, prošla je maltene nezapaženo vijest u DPS „patriotskim“ medijima o zaplijeni 1,4 tone kokaina u skladištu banana u Mojanovićima u Zeti. Još je tiše prošla vijest da je istražni sudija Radomir Ivanović pustio osumnjičene, sa kojima je u kumovskim vezama, i u čijem skladištu je nađena droga, da se brane sa slobode. Ranije je krajem aprila sudija Miroslav Bašović pustio članove kavačkog kriminalnog klana da se brane sa slobode, iako su osumnjičeni za najteža krivična djela. Bašović je ranije pustio na slobodu i azerbejdžansko-ruskog mafijaša Nadira Salifova uhapšenog po Interpolovoj potjernici. Isti sudija je srpskom državljaninu Vesku Dakiću odmah odredio ekstradicioni pritvor od šest mjeseci zbog tužbe VIP Mreže iz Srbije da im Dakić nije platio petstotinjak eura telefonskog računa koji nije ni glasio na njegovo ime.

Premijerno prikazivanje na TV Vijesti u utorak veče filma Mreže za istraživanje korupcije i organizovanog kriminala LUPA o ubistvu urednika dnevnog lista DAN Duška Jovanovića i aktivnom opstruiranju istrage od strane Đukanovićevih državnih organa i tadašnje Vrhovne državne tužiteljke Vesne Medenice je prećutano od strane njegovih medija. Bivši šef podgoričke policije Milan Vujanović je u istom filmu izjavio da su još prije ubistva Jovanovića 2004. u Crnu Goru ulazile ogromne količine droge i švercovali se narkotici, da je policija sve to znala ali joj nije bilo dopušteno da djeluje. Međutim „patriotski“ crnogorski mediji akcentiraju kako srpski popovi ponovo ugrožavaju „državu“ koju je Đukanović napravio i koju treba braniti kad god se uvoze banane. Još je davne 1997. god. u TV duelu sa tadašnjim predsjednikom Momirom Bulatovićem premijer Đukanović izjavio da on „ne daje ni pet para“ na činjenicu da malena i sankcijama skrhana Crna Gora uvozi pedeset miliona dolara vrijedne banane godišnje. Ni njegovi mediji nisu dali pet para za navode Vujanovića koji nije ni prenesen.

Nasuprot mrskom vaseljenskom patrijarhu sa kim Đukanovićeva klika ne želi da troši vrijeme, vrata zvanične Podgorice su otvarana drugom gostu iz Carigrada (današnjem Istanbulu) – Sedatu Pekeru. Peker je višestruko osuđivan turski kriminalac za krivična djela iznude, podstrekivanja na ubistva, članstvo u terorističkoj organizaciji, oružane pljačke, otmice itd. Elem, Peker je od 2016. postao „državni čovjek“ u Turskoj i javno je prijetio prolivanjem krvi političkim protivnicima turske vlade. Kao takav Peker je bio rado viđen gost u Crnoj Gori i priman kao svoj na svome čak više nego i Šarići i Keljmendi zajedno. U zgradi Vlade je 2019. zvanično primljen od Rafeta Husovića, potpredsjednika Vlade i Osmana Nurkovića, ministra turizma. Vlada Duška Markovića nikada nije htjela odgovoriti čime je Peker zaslužio toliku čast. Vozilo azerbejdžanskih tablica koje je bilo u koloni Pekerovih vozila tokom vozikanja po Crnoj Gori je kasnije u septembru 2019. viđeno i među svatovima Đukanovićevog sina Blaža. Ostalo je nejasno da li je sam Peker bio gost na svadbi ili neko njegov iz istog miljea.

Ipak u svoj ovoj borbi za „crnogorski identitet“ stari režim od malo koga dobija tako jaku podršku i spas kao od svog prijatelja – gospodara bratske Srbije u kojoj je i Svetozar Marović našao utočište od pravde. Vučićevi mediji i politički klovnovi su tu da uvijek polarizuju mase i daju Đukanoviću za pravo da je crnogorstvo ugroženo i da će popovi na Cetinju oteti njegovu „državu“ i pravosuđe. A ako izgubi pravosuđe, izgubiće se i voćke iz Latinske Amerike u kontejnerima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Belivuk, koja se, između ostalog,  stavlja na teret Lazoviću i Katniću  nije samo, kako je svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms – „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je priča, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Suštinsko pitanje danas je, otuda,  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan. Za Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

 

 

U nedjelju, 14 aprila, uhapšeni su bivši visoki funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović i bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić.  Oni su uhapšeni po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT),  nakon višemjesečne akcije koju su SDT i Specijalno policijsko odeljenje vodili uz saradnju sa Europolom.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Specijalno tužilaštvo tereti Lazovića i Katnića za stvaranje kriminalne organizacije i zlupotrebu službenog položaja. Prema SDT,  Lazović je formirao kriminalnu organizaciju, čiji su članovi Katnić, bivši zamjenik tužioca Saša Čađenović i Zoranov sin, Petar Lazović, bivši agent Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Čađenović i Petar Lazović od ranije su u pritvoru. Čađenović, koji je bio zamjenik Milivoja Katnića, uhapšen je u decembru 2022. zbog veza sa kavačkim klanom. Petar Lazović je uhapšen u julu 2022. pod optužbama za  stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Iako SDT nije precizirao šta se Zoranu Lazoviću i Milivoju Katniću tačno stavlja na teret, na osnovu izjava njihovih branioca, te napisa medija, tužilaštvo ih, između ostalog, tereti  za slučaj skidanja zabrana ulaska u Crnu Goru pripadnicima kriminalne grupe iz Srbije, Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, iz 2021. godine. Ono što povezuje ovu, kako je tužilaštvo vidi, organizovanu kriminalnu grupu je – kavački klan. I Lazoviću i Katniću određen je pritvor od 30 dana „zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke“. Odluku o pritvoru donio je sudija Goran Šćepanović. Kako nezvanično  saznaju Vijesti, u odluci o pritvoru Zorana Lazovića navodi se da bi mogao da utiče na vođe kavačkog klana Radoja Zvicera i Milana Vujotića.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo