Povežite se sa nama

KULTURA

IN MEMORIAM: MIODRAG DADO ĐURIĆ, CRNOGORSKI I EVROPSKI UMJETNIK: Luče – opomene

Objavljeno prije

na

Taj amalgam stvari se zove život, život i smrt ustvari. Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koji sačinjavaju život, govorio je Dado Đurić, veliki crnogorski i evropski slikar, koji je preminuo 27. novembra u Parizu. Time je najpreciznije definisana njegova opsesivna Velika tema – smrt i život, koja se bez obzira na različitu genezu, morfologiju i ontologiju radova registruje od ranog Smaka svijeta preko Velike farme – omaž Rekišou (1962/63), Ateljea, Tomasa Mora, Diptiha iz Eruvala, Pisama Rekišou, kapele u Žizoru, grafika, do posljednjih asamblaža, instalacija, kolaža na 53. Venecijanskom bijenalu, kada je jedan od najvećih evropskih slikara ničeanske tradicije prvi put predstavljao samostalnu Crnu Goru.

Te apokaliptične vizije ljudskog postojanja čiji su stigmati ljepota i užas, a geneza brutalnost i trauma ratnog djetinjstva, prenapučeno naseljavaju zaumni homoidi, nekad nastali ukrštanjem biljnog, zoomorfnog i antropomorfnog, kroz čiju odranu kožu, dronjke mesa se nazire njihova unutrašnjost. Društvo im prave fetusi, zametak života, a već podložni razaranju, truljenju, smrti, nabubrelih glava koje se množe, uvećavaju, multipliciraju, metamorfoziraju. To su htonski fantazmagorični prizori i simboli velike dezintegracije, rasprskavanja, golemo polimorfno klupče, slike opomene naše prolaznosti. Ovim je djelimično mapirana ikonosfera Dadovih najznačajnijih slika kao što su Velika farma – Omaž Rekišou, Diptih iz Eruvala, Velika freska, koje se nalaze u reprezentativnim kolekcijama i muzejima kao što su Nacionalni fond savremene umjetnosti u Parizu, Muzej u Roterdamu, Kolekcija Solomona Gugenhajma u Njujorku…

Agonija čovječanstva koje krvari u mukama, njegova ljepota i užas, raspolućenost, metamorfoze, pomjeranja i mutiranja onog što se zvalo čovjek, prenešeni su osobenim Dadovim jezikom čije temeljne osobine su: majstorski crtež, maestralna materijalizacija i upotreba boje, svjetla koje kao da je asimilovalo onaj tren prije nestajanja svijeta ili njegovog rađanja. Svjetlost, odnosno luče na platnima koja su velika povijest patnje, ipak impliciraju nadu. Dado je, zaista, ime fantazije, kao što su inventivno primjetili francuski kritičari, odnosno najveći slikar vizionar XX stoljeća.

Dado je jedan od posljednjih beskompromisnih posvećenika umjetnosti kome je slikarstvo bilo važnije od života. Dado je eksperimentisao, koristio različita slikarska sredstva, ali i druge medije, kao suvu iglu (ilustrovao je Bifona i Jova, Kafkinu Jazbinu) radio scenografije za opere, slikao po foteljama, istraživao u mediju skulpture, kolaža, asamblaža… Platna, iako ogromnih dimenzija, koje je slikao, postala su nedovoljno velika za Dada, prešao je na zidove i slikao, slikao, slikao…

Jedna od najinventivnijih i najmonumentalnijih je Kapela Svetog Luke u Žizoru. Gammogonie (francuski izraz koji označava bolesni raspad ćelija), sliku iz 2003. koja ikonografski najtješnje korespondira sa freskama kapele, koja je služila kao sklonište oboljelih od lepre, Dado je poklonio Narodnom muzeju Crne Gore, još jedan veliki gest, velikog umjetnika. Pored ove i ranih radova, kao i onih koji su bili izlagani na Venecijanskom bijenalu (a takođe su poklon umjetnika), na Cetinju se čuva i pet kapitalnih djela iz ciklusa Pisma Rekišou. Ti radovi su paradigmatični, i zbog toga što je u njihovoj formalizaciji Dado namjerno koristio postupak svog prijatelja, ukletog slikara Rekišoa koji je cijepao slike. Zgužvane plahte koje su simbolički vezane za obrede sahrana i smrti Dado je slikao, a njihova forma podsjeti na svitke. I Zorzi elegije, kako ih je nazvao komesar Dadove izložbe na Venecijanskom bijenalu, Majk Pepijat, su omaž njegovim umrlim prijateljima, nastale od nagorjelih nađenih fragmenata vlastitih djela, i oprljenih predmeta – sulundara, metalnih cijevi, mašina, kostiju koji su postali novi prostor Dadove imaginacije, poslije požara u ateljeu u Eruvalu, 1989. Dado kao da je naslućivao da se u Zorzi elegijama nalazi ,,trajna, ali i njegova pjesma o onom što postajemo svi”.

 

Nataša NIKČEVIĆ

OLGA PEROVIĆ, ISTORIČAR UMJETNOSTI, AKADEMIK CANU
Ljepota i užas

Crna Gora zna da je Dado velik, ali ne zna njegovo djelo, jer u Crnoj Gori nije priređena nijedna Dadova retrospektiva. Možda mu to duguje i Pariz, jer je Francuska već više od pola stoljeća njegov drugi dom. Imala sam sreću da vidim njegove najbolje izložbe. Vidjela sam njegove radove od najranijih, kao što je Smak svijeta, do posljednjih na 53. Venecijanskom bijenalu u Palati Zorzi. Svaki umjetnik ima u svom duhovnom razvoju, u konačnom umjetničkom formiranju jedan trenutak, jedno zbivanje, jedno sjećanje, koje je na njega presudno uticalo, koje je vizir njegovog cjelokupnog viđenja života. Dado ga prepoznaje u gledanju panorame Skadarskog jezera, koja je jedna od najidiličnijih i tri konja u raspadanju pored puta. Kaže: ,,Ispred tvog nosa smrad, pred tvojim očima beskrajno plavetnilo, sa malim talasima, s vodom punom riba koje se ne vide. To je izvanredna osnova za jedno platno, trajna, neuništiva. To su sigurno elementi, ta ljepota i taj užas koji su konstituisali shvatanje jednog dječaka i ostali zauvijek u njegovom pamćenju”. Ta slika života i smrti, ljepote i rugobe koja izražava Dadovo ratno djetinjstvo, užase koje je vidio i osjetio, nemire koji su ga ispunili – ta slika je onaj kreativni vizir koji objašnjava bit njegovog slikarstva u različitim fazama. Najpoznatija djela u Crnoj Gori su ona kada je fizička snaga umjetnika već zgasla, skulpture, asamblaži i instalacije, od kojih smo neke vidjeli i na Venecijanskom bijenalu. I na upotrebnim predmetima intervenisala je ruka slikarskog genija.

PAVLE PEJOVIĆ, VAJAR, DIREKTOR NARODNOG MUZEJA CRNE GORE
Slikarstvo kao usud

Njegove slike, sklupture, crteži i kolaži su odisali duhom mjesta, ali i nostalgičnim premisama ponesenim iz djetinstva i rane mladosti donesenim iz Crne Gore. Dado nikada nije zaboravio svoje korijene, iako je svojim djelom izašao iz nacionalnih okvira i postao svjetski poznatim umjetnikom. Dado Đurić je jedna od najsvjetlijih ikona moderne umjetnosti druge polovine XX vijeka, postavši za života velikanom, iako do toga nije mnogo držao. Sudbina mu je dodijelila da svoj svijet sa platana u zadnje vrijeme živi kao konkretan život, susrijećući se sa mnogo nedaća koje su pratile i njega, kao i život njegove porodice. Teško mu je padao život emigranta, što je još više pojačavalo njegovu nostalgičnost za zavičajem, kojega je, po mom sudu, doživljavao sa velikom dozom raspolućenosti, ne znajući da li mu je teže bez njega ili sa njim. Ta unutrašnja nepomirenost je iznjedrila mit o Dadu Đuriću slikaru, koji je rođen ovdje, a živio i stvarao za ponos Crne Gore daleko od nje, stvorivši djelo koje ga stavlja u red najvećih sinova njene hiljadugodišnje istorije. Ponosan sam na činjenicu da je Narodni muzej inicirao odluku da Dado Đurić bude prvi dobitnik njenog najvećeg priznanja, Trinaestojulske nagrade za životno djelo.

IGOR RAKOČEVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA LIKOVNIH UMJETNIKA CRNE GORE

Mir Velikom majstoru na kraju patničkog puta Skroman, tih. To su riječi kojima se Dado najlakše da opisati. Takav je utisak na mene ostavio dok sam kao mlad umjetnik išao kod njega u pohode. Svojevrsno hodočašće živom velikanu struke. Sjećam se kapele u Žizoru čije je oslikavanje tek bio započeo, sjećam se Kastela Nina, čiji su zidovi oslikani stanovnicima te kuće. Svako ponaosob, na njegov način, svako prepoznatljiv do u suštinu. Jednostavan, neposredan, duhovit – Dado. To su osobine velikih ljudi koje mi, čini se, pomalo zaboravljamo. Pravi žitelj podlovćenskog Grada kojeg duhom nikada nije ni napustio. Sada mu se istinski vraća, konačno i neupitno.

Crnogorac u Parizu

Na Cetinju je 22. januara otvorena izložba grafika Dada Đurića, koje je princ Nikola Petrović Njegoš poklonio Cetinjskim muzejima.

MONITOR: Kako ste doživjeli vaše prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici?
DADO: Strašno! Koliko je svijeta bilo, jado moj? Prepa sam se bio da će me zgaziti. Ako su svi koji su došli na otvaranje istinski ljubitelji slikarstva, onda bi bilo sevap svaki dan organizovati po jednu izložbu.

MONITOR: Natjerali ste ljude da gledaju i pokušaju da odgonetnu smisao ofarbanog otpada, iako su do sada pored njega s gađenjem i okrenute glave prolazili…
DADO: Ćuti, jado, da si ih vidio kako bulje i zaviruju u ove panjeve, olupine i crkotine dok su bili postavljeni u vladičinoj bašti. To je bila najveća izložba, koju sam ja priredio, ljudske gluposti i snobizma. To je umjetnost.

MONITOR: Što je umjetnost?
DADO: Ništa, bogu fala, od onoga što me neki vajni kritičari žele ubijediti. Nekakvo stvaranje unaprijed osmišljenih genijalnih djela. Ja nemam pretenzija da se igram boga i da stvaram savršene stvari. Ja jednostavno radim jedan posao koji me ispunjava i pored kojega ništa drugo od srca ne mogu raditi.

MONITOR: Hoćete da kažete da je umjetnost za Vas način življenja.
DADO: Apsolutno. Ja jednostavno imam neke škrge za te stvari. S druge strane me fasciniraju neki fenomeni i pojave. Recimo nebo u nekoj psihološko-metafizičkoj dimenziji, svjetlost, požari. Zvuči perverzno, ali sam na neki način uživao kad mi je izgorio atelje. Ustvari, umjenost je bila, u nemilosrdnom svijetu zabrana i kanona, jedini slobodan prostor u koji sam, još kao dijete, trupački uskočio. Pakleni slobodan prostor.

MONITOR: Koliko djetinjstva i koliko Cetinja ima u onome što radite?
DADO: Do guše su prisutni. Najveći broj slika je materijalizacija onoga što od malena nosim u sebi. I kad sam u Francuskoj ja sam u Crnoj Gori. Tamo sam, recimo, napravio sliku Građanski rat u Crnoj Gori. Ne daj bože da bude proročka.

MONITOR: Ukoliko dođe do raspada Jugoslavije kako vidite sudbinu Crne Gore. Šta je za nju najbolje?
DADO: Ma, neka se raspada, ali na jedan ljudski način. Bolje i to nego ova ludnica. A Crnoj Gori nijesu potrebniji drugi nego ona njima. Živjela je i prije sama pa može i opet. Čak je svijet najviše cijenio dok je sama bila.

MONITOR: Stvaraju se nekakvi odbori za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, tome ide na ruku i zvanična politika, navodno zbog toga što smo oduvijek bili ,,dva oka u glavi”. Ima li opravdanja ta inicijativa?
DADO: Matrak će se ujediniti. Ja, možda, i ne znam šta je sve bilo prije petsto ili hiljadu godina, ali znam da je Crna Gora jedina lijepa, poštena i hrabra država i ne smije se od nje praviti ničiji politički nužnik. Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, što ono kažu, da je nema trebalo izmisliti.

MONITOR: Studirali ste u Beogradu i, za razliku od mnogih ,,Crnogoraca” propustili priliku da postanete veliki Srbin. Kakvo je sjećanje na godine provedene u glavnom gradu Jugoslavije.
DADO: Krivo mi je što to moram da kažem, ali u Beogradu sam se osjećao većim strancem nego, recimo, u Parizu. Bio sam neotesana Crnogorčina, koja je svakom smetala. Ubili biše me da sam rekao da sam Srbin. Doduše, za tu gospodu nijesam bio cvijeće.

MONITOR: Znači li to da Crnogorci imaju neku fizičku i karakternu specifičnost…
DADO: Ma ne. Ne smije se tako gledati ni na jedan narod. Svi su oni podjednako specifični. Nema boljih i gorih naroda.

MONITOR: Nijesmo se razumjeli. Ne mislim na specifičnost u nekom superiornom smislu već jednostavno na etničku prepoznatljivost.
DADO: E, to je druga priča. Crnogorca na kilometar možeš poznati kad digne glavu, a i čuti. Progluše ti uši kad pričaju. Neće se odrijet od posla, ali ni krepat od gladi pa da ih na mjesec bačiš. Bistri su kao zmija i svuđ se dobro snađu. Fin je to narod. Šteta ako ga uništi ova kanibalska civilizacija. Stasiti. Viđi samo mene. Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po a u crnogorsko. Bareč.

MONITOR: Šta mislite o novom, revolucionarnom, rukovodstvu?
DADO: Njih ne poznajem, bez što ih viđam, na televiziji. Vidio sam i slušao onoga… predsjednika, te ima brke ka Husein…?

MONITOR: Mislite na Momira Bulatovića?
DADO: E, Nemoj se smijat. Mene se dopao. Lijep momak, stasit, jado moj umije da priča, ima harizmu. Pravi je galiot. Pametniji su od onih starih, a i lukaviji.

MONITOR: Šta vam se najmanje sviđa u ovoj našoj novoj demokratiji.
DADO: Što nema demokratije (smijeh). Nijesam titoista, ni komunista. Možda sam zbog toga i pobjega u inostranstvo. Ali mi dođe da pobljujem od ovih današnjih nekrofila koji prekopavaju Titov grob. Nijesu smjeli prnut ni u nužnik od njega, a sada seru gdje god stignu. Sram ih bilo, jer su mu se oni najviše uvukovali u prkno.

MONITOR: Prije nego što se vratimo onome zbog čega smo započeli ovaj razgovor još jedno političko pitanje. Je li istina da ste postali član Liberalnog saveza?
DADO: Jesam. Bilo me je strah na Cetinju kad sam pročitao u novinama što sve pišu o njima. Nijesam vjerovao svojim očima kad sam upoznao njihovog predsjednika. Dva metra u njega, jado moj, a fin, vaspitan, miran kao jagnje. Kad sam čuo da ih napadaju što su se bunili protiv nekakvijeh što traže oružje da se s nekim biju i da ne traže članarinu – odma sam se učlanio. Kakvo je vrijeme, možda ću i ja jednoga dana postati kakav predsjednik. Kako bih se zajebava, bože milosni.

MONITOR: Da se vratimo Bijenalu. Vjerujete li da je opravdana inicijativa i napor princa Nikole i da će ova manifestacija uspjeti?
DADO: Uspjeće! Mora uspjeti, bila bi bruka i grijeh da ne uspije. Garancija uspjeha je Nikola, koji je, ne samo po rođenju pravi aristokrata, izuzetno cijenjen u Francuskoj. Bio je toliko pametan da za realizaciju Bijenala angažuje Pontis Iltena, čovjeka koji će na glavu dubjeti da završi šta je započeo.

MONITOR: Ne sumnjam u njihov dio posla, no jesmo li mi, čiji mentalitet dobro poznajete, sposobni da završimo naše obaveze?
DADO: Ma hoćemo. Treba pljunut u šake, malo omest i urediti grad. A i da Adžovići to i ne završe – posao veliki. Neće biti smak svijeta. Što se mene lično tiče malo nereda daje gradu neki naročiti šarm. Nijesu umjetnici velika zakerala, ne boj se.

MONITOR: Ne radi se samo o njima. Očekuje se da Cetinje postane kulturno-umjetnička a zahvaljujući tome i turistička Meka.
DADO: E svijetu, pogotovu tim snobovima koji oblijeću bijenale, nećemo ugoditi pa svi da na glavu dubimo. Njima mora nešto faliti. Biće kukanja: te ne radi telefon; te u nužniku nema otrgužpapira, te grad je glibav; te žene nijesu lijepo obučene, neće da se jebu… Ko ih jebe! Biće im ka nama.

MONITOR: Osnovna koncepcija Bijenala temelji se na kulturnom šoku od sudara ,,Istoka” i “Zapada”. Šta mislite, ko će koga više ,,šokirati” i ko će iz tog šoka izvući veću korist?
DADO: Zapad je svojom, u suštini dekadentnom, umjetnošću šokantniji od Istoka, koji je još prilično čist, nevin pa i naivan što zapadu garantuje najveću korist.

Krsto MIJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo