Povežite se sa nama

KULTURA

IN MEMORIAM: MIODRAG DADO ĐURIĆ, CRNOGORSKI I EVROPSKI UMJETNIK: Luče – opomene

Objavljeno prije

na

dado

Taj amalgam stvari se zove život, život i smrt ustvari. Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koji sačinjavaju život, govorio je Dado Đurić, veliki crnogorski i evropski slikar, koji je preminuo 27. novembra u Parizu. Time je najpreciznije definisana njegova opsesivna Velika tema – smrt i život, koja se bez obzira na različitu genezu, morfologiju i ontologiju radova registruje od ranog Smaka svijeta preko Velike farme – omaž Rekišou (1962/63), Ateljea, Tomasa Mora, Diptiha iz Eruvala, Pisama Rekišou, kapele u Žizoru, grafika, do posljednjih asamblaža, instalacija, kolaža na 53. Venecijanskom bijenalu, kada je jedan od najvećih evropskih slikara ničeanske tradicije prvi put predstavljao samostalnu Crnu Goru.

Te apokaliptične vizije ljudskog postojanja čiji su stigmati ljepota i užas, a geneza brutalnost i trauma ratnog djetinjstva, prenapučeno naseljavaju zaumni homoidi, nekad nastali ukrštanjem biljnog, zoomorfnog i antropomorfnog, kroz čiju odranu kožu, dronjke mesa se nazire njihova unutrašnjost. Društvo im prave fetusi, zametak života, a već podložni razaranju, truljenju, smrti, nabubrelih glava koje se množe, uvećavaju, multipliciraju, metamorfoziraju. To su htonski fantazmagorični prizori i simboli velike dezintegracije, rasprskavanja, golemo polimorfno klupče, slike opomene naše prolaznosti. Ovim je djelimično mapirana ikonosfera Dadovih najznačajnijih slika kao što su Velika farma – Omaž Rekišou, Diptih iz Eruvala, Velika freska, koje se nalaze u reprezentativnim kolekcijama i muzejima kao što su Nacionalni fond savremene umjetnosti u Parizu, Muzej u Roterdamu, Kolekcija Solomona Gugenhajma u Njujorku…

Agonija čovječanstva koje krvari u mukama, njegova ljepota i užas, raspolućenost, metamorfoze, pomjeranja i mutiranja onog što se zvalo čovjek, prenešeni su osobenim Dadovim jezikom čije temeljne osobine su: majstorski crtež, maestralna materijalizacija i upotreba boje, svjetla koje kao da je asimilovalo onaj tren prije nestajanja svijeta ili njegovog rađanja. Svjetlost, odnosno luče na platnima koja su velika povijest patnje, ipak impliciraju nadu. Dado je, zaista, ime fantazije, kao što su inventivno primjetili francuski kritičari, odnosno najveći slikar vizionar XX stoljeća.

Dado je jedan od posljednjih beskompromisnih posvećenika umjetnosti kome je slikarstvo bilo važnije od života. Dado je eksperimentisao, koristio različita slikarska sredstva, ali i druge medije, kao suvu iglu (ilustrovao je Bifona i Jova, Kafkinu Jazbinu) radio scenografije za opere, slikao po foteljama, istraživao u mediju skulpture, kolaža, asamblaža… Platna, iako ogromnih dimenzija, koje je slikao, postala su nedovoljno velika za Dada, prešao je na zidove i slikao, slikao, slikao…

Jedna od najinventivnijih i najmonumentalnijih je Kapela Svetog Luke u Žizoru. Gammogonie (francuski izraz koji označava bolesni raspad ćelija), sliku iz 2003. koja ikonografski najtješnje korespondira sa freskama kapele, koja je služila kao sklonište oboljelih od lepre, Dado je poklonio Narodnom muzeju Crne Gore, još jedan veliki gest, velikog umjetnika. Pored ove i ranih radova, kao i onih koji su bili izlagani na Venecijanskom bijenalu (a takođe su poklon umjetnika), na Cetinju se čuva i pet kapitalnih djela iz ciklusa Pisma Rekišou. Ti radovi su paradigmatični, i zbog toga što je u njihovoj formalizaciji Dado namjerno koristio postupak svog prijatelja, ukletog slikara Rekišoa koji je cijepao slike. Zgužvane plahte koje su simbolički vezane za obrede sahrana i smrti Dado je slikao, a njihova forma podsjeti na svitke. I Zorzi elegije, kako ih je nazvao komesar Dadove izložbe na Venecijanskom bijenalu, Majk Pepijat, su omaž njegovim umrlim prijateljima, nastale od nagorjelih nađenih fragmenata vlastitih djela, i oprljenih predmeta – sulundara, metalnih cijevi, mašina, kostiju koji su postali novi prostor Dadove imaginacije, poslije požara u ateljeu u Eruvalu, 1989. Dado kao da je naslućivao da se u Zorzi elegijama nalazi ,,trajna, ali i njegova pjesma o onom što postajemo svi”.

 

Nataša NIKČEVIĆ

OLGA PEROVIĆ, ISTORIČAR UMJETNOSTI, AKADEMIK CANU
Ljepota i užas

Crna Gora zna da je Dado velik, ali ne zna njegovo djelo, jer u Crnoj Gori nije priređena nijedna Dadova retrospektiva. Možda mu to duguje i Pariz, jer je Francuska već više od pola stoljeća njegov drugi dom. Imala sam sreću da vidim njegove najbolje izložbe. Vidjela sam njegove radove od najranijih, kao što je Smak svijeta, do posljednjih na 53. Venecijanskom bijenalu u Palati Zorzi. Svaki umjetnik ima u svom duhovnom razvoju, u konačnom umjetničkom formiranju jedan trenutak, jedno zbivanje, jedno sjećanje, koje je na njega presudno uticalo, koje je vizir njegovog cjelokupnog viđenja života. Dado ga prepoznaje u gledanju panorame Skadarskog jezera, koja je jedna od najidiličnijih i tri konja u raspadanju pored puta. Kaže: ,,Ispred tvog nosa smrad, pred tvojim očima beskrajno plavetnilo, sa malim talasima, s vodom punom riba koje se ne vide. To je izvanredna osnova za jedno platno, trajna, neuništiva. To su sigurno elementi, ta ljepota i taj užas koji su konstituisali shvatanje jednog dječaka i ostali zauvijek u njegovom pamćenju”. Ta slika života i smrti, ljepote i rugobe koja izražava Dadovo ratno djetinjstvo, užase koje je vidio i osjetio, nemire koji su ga ispunili – ta slika je onaj kreativni vizir koji objašnjava bit njegovog slikarstva u različitim fazama. Najpoznatija djela u Crnoj Gori su ona kada je fizička snaga umjetnika već zgasla, skulpture, asamblaži i instalacije, od kojih smo neke vidjeli i na Venecijanskom bijenalu. I na upotrebnim predmetima intervenisala je ruka slikarskog genija.

PAVLE PEJOVIĆ, VAJAR, DIREKTOR NARODNOG MUZEJA CRNE GORE
Slikarstvo kao usud

Njegove slike, sklupture, crteži i kolaži su odisali duhom mjesta, ali i nostalgičnim premisama ponesenim iz djetinstva i rane mladosti donesenim iz Crne Gore. Dado nikada nije zaboravio svoje korijene, iako je svojim djelom izašao iz nacionalnih okvira i postao svjetski poznatim umjetnikom. Dado Đurić je jedna od najsvjetlijih ikona moderne umjetnosti druge polovine XX vijeka, postavši za života velikanom, iako do toga nije mnogo držao. Sudbina mu je dodijelila da svoj svijet sa platana u zadnje vrijeme živi kao konkretan život, susrijećući se sa mnogo nedaća koje su pratile i njega, kao i život njegove porodice. Teško mu je padao život emigranta, što je još više pojačavalo njegovu nostalgičnost za zavičajem, kojega je, po mom sudu, doživljavao sa velikom dozom raspolućenosti, ne znajući da li mu je teže bez njega ili sa njim. Ta unutrašnja nepomirenost je iznjedrila mit o Dadu Đuriću slikaru, koji je rođen ovdje, a živio i stvarao za ponos Crne Gore daleko od nje, stvorivši djelo koje ga stavlja u red najvećih sinova njene hiljadugodišnje istorije. Ponosan sam na činjenicu da je Narodni muzej inicirao odluku da Dado Đurić bude prvi dobitnik njenog najvećeg priznanja, Trinaestojulske nagrade za životno djelo.

IGOR RAKOČEVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA LIKOVNIH UMJETNIKA CRNE GORE

Mir Velikom majstoru na kraju patničkog puta Skroman, tih. To su riječi kojima se Dado najlakše da opisati. Takav je utisak na mene ostavio dok sam kao mlad umjetnik išao kod njega u pohode. Svojevrsno hodočašće živom velikanu struke. Sjećam se kapele u Žizoru čije je oslikavanje tek bio započeo, sjećam se Kastela Nina, čiji su zidovi oslikani stanovnicima te kuće. Svako ponaosob, na njegov način, svako prepoznatljiv do u suštinu. Jednostavan, neposredan, duhovit – Dado. To su osobine velikih ljudi koje mi, čini se, pomalo zaboravljamo. Pravi žitelj podlovćenskog Grada kojeg duhom nikada nije ni napustio. Sada mu se istinski vraća, konačno i neupitno.

Crnogorac u Parizu

Na Cetinju je 22. januara otvorena izložba grafika Dada Đurića, koje je princ Nikola Petrović Njegoš poklonio Cetinjskim muzejima.

MONITOR: Kako ste doživjeli vaše prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici?
DADO: Strašno! Koliko je svijeta bilo, jado moj? Prepa sam se bio da će me zgaziti. Ako su svi koji su došli na otvaranje istinski ljubitelji slikarstva, onda bi bilo sevap svaki dan organizovati po jednu izložbu.

MONITOR: Natjerali ste ljude da gledaju i pokušaju da odgonetnu smisao ofarbanog otpada, iako su do sada pored njega s gađenjem i okrenute glave prolazili…
DADO: Ćuti, jado, da si ih vidio kako bulje i zaviruju u ove panjeve, olupine i crkotine dok su bili postavljeni u vladičinoj bašti. To je bila najveća izložba, koju sam ja priredio, ljudske gluposti i snobizma. To je umjetnost.

MONITOR: Što je umjetnost?
DADO: Ništa, bogu fala, od onoga što me neki vajni kritičari žele ubijediti. Nekakvo stvaranje unaprijed osmišljenih genijalnih djela. Ja nemam pretenzija da se igram boga i da stvaram savršene stvari. Ja jednostavno radim jedan posao koji me ispunjava i pored kojega ništa drugo od srca ne mogu raditi.

MONITOR: Hoćete da kažete da je umjetnost za Vas način življenja.
DADO: Apsolutno. Ja jednostavno imam neke škrge za te stvari. S druge strane me fasciniraju neki fenomeni i pojave. Recimo nebo u nekoj psihološko-metafizičkoj dimenziji, svjetlost, požari. Zvuči perverzno, ali sam na neki način uživao kad mi je izgorio atelje. Ustvari, umjenost je bila, u nemilosrdnom svijetu zabrana i kanona, jedini slobodan prostor u koji sam, još kao dijete, trupački uskočio. Pakleni slobodan prostor.

MONITOR: Koliko djetinjstva i koliko Cetinja ima u onome što radite?
DADO: Do guše su prisutni. Najveći broj slika je materijalizacija onoga što od malena nosim u sebi. I kad sam u Francuskoj ja sam u Crnoj Gori. Tamo sam, recimo, napravio sliku Građanski rat u Crnoj Gori. Ne daj bože da bude proročka.

MONITOR: Ukoliko dođe do raspada Jugoslavije kako vidite sudbinu Crne Gore. Šta je za nju najbolje?
DADO: Ma, neka se raspada, ali na jedan ljudski način. Bolje i to nego ova ludnica. A Crnoj Gori nijesu potrebniji drugi nego ona njima. Živjela je i prije sama pa može i opet. Čak je svijet najviše cijenio dok je sama bila.

MONITOR: Stvaraju se nekakvi odbori za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, tome ide na ruku i zvanična politika, navodno zbog toga što smo oduvijek bili ,,dva oka u glavi”. Ima li opravdanja ta inicijativa?
DADO: Matrak će se ujediniti. Ja, možda, i ne znam šta je sve bilo prije petsto ili hiljadu godina, ali znam da je Crna Gora jedina lijepa, poštena i hrabra država i ne smije se od nje praviti ničiji politički nužnik. Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, što ono kažu, da je nema trebalo izmisliti.

MONITOR: Studirali ste u Beogradu i, za razliku od mnogih ,,Crnogoraca” propustili priliku da postanete veliki Srbin. Kakvo je sjećanje na godine provedene u glavnom gradu Jugoslavije.
DADO: Krivo mi je što to moram da kažem, ali u Beogradu sam se osjećao većim strancem nego, recimo, u Parizu. Bio sam neotesana Crnogorčina, koja je svakom smetala. Ubili biše me da sam rekao da sam Srbin. Doduše, za tu gospodu nijesam bio cvijeće.

MONITOR: Znači li to da Crnogorci imaju neku fizičku i karakternu specifičnost…
DADO: Ma ne. Ne smije se tako gledati ni na jedan narod. Svi su oni podjednako specifični. Nema boljih i gorih naroda.

MONITOR: Nijesmo se razumjeli. Ne mislim na specifičnost u nekom superiornom smislu već jednostavno na etničku prepoznatljivost.
DADO: E, to je druga priča. Crnogorca na kilometar možeš poznati kad digne glavu, a i čuti. Progluše ti uši kad pričaju. Neće se odrijet od posla, ali ni krepat od gladi pa da ih na mjesec bačiš. Bistri su kao zmija i svuđ se dobro snađu. Fin je to narod. Šteta ako ga uništi ova kanibalska civilizacija. Stasiti. Viđi samo mene. Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po a u crnogorsko. Bareč.

MONITOR: Šta mislite o novom, revolucionarnom, rukovodstvu?
DADO: Njih ne poznajem, bez što ih viđam, na televiziji. Vidio sam i slušao onoga… predsjednika, te ima brke ka Husein…?

MONITOR: Mislite na Momira Bulatovića?
DADO: E, Nemoj se smijat. Mene se dopao. Lijep momak, stasit, jado moj umije da priča, ima harizmu. Pravi je galiot. Pametniji su od onih starih, a i lukaviji.

MONITOR: Šta vam se najmanje sviđa u ovoj našoj novoj demokratiji.
DADO: Što nema demokratije (smijeh). Nijesam titoista, ni komunista. Možda sam zbog toga i pobjega u inostranstvo. Ali mi dođe da pobljujem od ovih današnjih nekrofila koji prekopavaju Titov grob. Nijesu smjeli prnut ni u nužnik od njega, a sada seru gdje god stignu. Sram ih bilo, jer su mu se oni najviše uvukovali u prkno.

MONITOR: Prije nego što se vratimo onome zbog čega smo započeli ovaj razgovor još jedno političko pitanje. Je li istina da ste postali član Liberalnog saveza?
DADO: Jesam. Bilo me je strah na Cetinju kad sam pročitao u novinama što sve pišu o njima. Nijesam vjerovao svojim očima kad sam upoznao njihovog predsjednika. Dva metra u njega, jado moj, a fin, vaspitan, miran kao jagnje. Kad sam čuo da ih napadaju što su se bunili protiv nekakvijeh što traže oružje da se s nekim biju i da ne traže članarinu – odma sam se učlanio. Kakvo je vrijeme, možda ću i ja jednoga dana postati kakav predsjednik. Kako bih se zajebava, bože milosni.

MONITOR: Da se vratimo Bijenalu. Vjerujete li da je opravdana inicijativa i napor princa Nikole i da će ova manifestacija uspjeti?
DADO: Uspjeće! Mora uspjeti, bila bi bruka i grijeh da ne uspije. Garancija uspjeha je Nikola, koji je, ne samo po rođenju pravi aristokrata, izuzetno cijenjen u Francuskoj. Bio je toliko pametan da za realizaciju Bijenala angažuje Pontis Iltena, čovjeka koji će na glavu dubjeti da završi šta je započeo.

MONITOR: Ne sumnjam u njihov dio posla, no jesmo li mi, čiji mentalitet dobro poznajete, sposobni da završimo naše obaveze?
DADO: Ma hoćemo. Treba pljunut u šake, malo omest i urediti grad. A i da Adžovići to i ne završe – posao veliki. Neće biti smak svijeta. Što se mene lično tiče malo nereda daje gradu neki naročiti šarm. Nijesu umjetnici velika zakerala, ne boj se.

MONITOR: Ne radi se samo o njima. Očekuje se da Cetinje postane kulturno-umjetnička a zahvaljujući tome i turistička Meka.
DADO: E svijetu, pogotovu tim snobovima koji oblijeću bijenale, nećemo ugoditi pa svi da na glavu dubimo. Njima mora nešto faliti. Biće kukanja: te ne radi telefon; te u nužniku nema otrgužpapira, te grad je glibav; te žene nijesu lijepo obučene, neće da se jebu… Ko ih jebe! Biće im ka nama.

MONITOR: Osnovna koncepcija Bijenala temelji se na kulturnom šoku od sudara ,,Istoka” i “Zapada”. Šta mislite, ko će koga više ,,šokirati” i ko će iz tog šoka izvući veću korist?
DADO: Zapad je svojom, u suštini dekadentnom, umjetnošću šokantniji od Istoka, koji je još prilično čist, nevin pa i naivan što zapadu garantuje najveću korist.

Krsto MIJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo