Povežite se sa nama

KULTURA

IN MEMORIAM: MIODRAG DADO ĐURIĆ, CRNOGORSKI I EVROPSKI UMJETNIK: Luče – opomene

Objavljeno prije

na

Taj amalgam stvari se zove život, život i smrt ustvari. Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koji sačinjavaju život, govorio je Dado Đurić, veliki crnogorski i evropski slikar, koji je preminuo 27. novembra u Parizu. Time je najpreciznije definisana njegova opsesivna Velika tema – smrt i život, koja se bez obzira na različitu genezu, morfologiju i ontologiju radova registruje od ranog Smaka svijeta preko Velike farme – omaž Rekišou (1962/63), Ateljea, Tomasa Mora, Diptiha iz Eruvala, Pisama Rekišou, kapele u Žizoru, grafika, do posljednjih asamblaža, instalacija, kolaža na 53. Venecijanskom bijenalu, kada je jedan od najvećih evropskih slikara ničeanske tradicije prvi put predstavljao samostalnu Crnu Goru.

Te apokaliptične vizije ljudskog postojanja čiji su stigmati ljepota i užas, a geneza brutalnost i trauma ratnog djetinjstva, prenapučeno naseljavaju zaumni homoidi, nekad nastali ukrštanjem biljnog, zoomorfnog i antropomorfnog, kroz čiju odranu kožu, dronjke mesa se nazire njihova unutrašnjost. Društvo im prave fetusi, zametak života, a već podložni razaranju, truljenju, smrti, nabubrelih glava koje se množe, uvećavaju, multipliciraju, metamorfoziraju. To su htonski fantazmagorični prizori i simboli velike dezintegracije, rasprskavanja, golemo polimorfno klupče, slike opomene naše prolaznosti. Ovim je djelimično mapirana ikonosfera Dadovih najznačajnijih slika kao što su Velika farma – Omaž Rekišou, Diptih iz Eruvala, Velika freska, koje se nalaze u reprezentativnim kolekcijama i muzejima kao što su Nacionalni fond savremene umjetnosti u Parizu, Muzej u Roterdamu, Kolekcija Solomona Gugenhajma u Njujorku…

Agonija čovječanstva koje krvari u mukama, njegova ljepota i užas, raspolućenost, metamorfoze, pomjeranja i mutiranja onog što se zvalo čovjek, prenešeni su osobenim Dadovim jezikom čije temeljne osobine su: majstorski crtež, maestralna materijalizacija i upotreba boje, svjetla koje kao da je asimilovalo onaj tren prije nestajanja svijeta ili njegovog rađanja. Svjetlost, odnosno luče na platnima koja su velika povijest patnje, ipak impliciraju nadu. Dado je, zaista, ime fantazije, kao što su inventivno primjetili francuski kritičari, odnosno najveći slikar vizionar XX stoljeća.

Dado je jedan od posljednjih beskompromisnih posvećenika umjetnosti kome je slikarstvo bilo važnije od života. Dado je eksperimentisao, koristio različita slikarska sredstva, ali i druge medije, kao suvu iglu (ilustrovao je Bifona i Jova, Kafkinu Jazbinu) radio scenografije za opere, slikao po foteljama, istraživao u mediju skulpture, kolaža, asamblaža… Platna, iako ogromnih dimenzija, koje je slikao, postala su nedovoljno velika za Dada, prešao je na zidove i slikao, slikao, slikao…

Jedna od najinventivnijih i najmonumentalnijih je Kapela Svetog Luke u Žizoru. Gammogonie (francuski izraz koji označava bolesni raspad ćelija), sliku iz 2003. koja ikonografski najtješnje korespondira sa freskama kapele, koja je služila kao sklonište oboljelih od lepre, Dado je poklonio Narodnom muzeju Crne Gore, još jedan veliki gest, velikog umjetnika. Pored ove i ranih radova, kao i onih koji su bili izlagani na Venecijanskom bijenalu (a takođe su poklon umjetnika), na Cetinju se čuva i pet kapitalnih djela iz ciklusa Pisma Rekišou. Ti radovi su paradigmatični, i zbog toga što je u njihovoj formalizaciji Dado namjerno koristio postupak svog prijatelja, ukletog slikara Rekišoa koji je cijepao slike. Zgužvane plahte koje su simbolički vezane za obrede sahrana i smrti Dado je slikao, a njihova forma podsjeti na svitke. I Zorzi elegije, kako ih je nazvao komesar Dadove izložbe na Venecijanskom bijenalu, Majk Pepijat, su omaž njegovim umrlim prijateljima, nastale od nagorjelih nađenih fragmenata vlastitih djela, i oprljenih predmeta – sulundara, metalnih cijevi, mašina, kostiju koji su postali novi prostor Dadove imaginacije, poslije požara u ateljeu u Eruvalu, 1989. Dado kao da je naslućivao da se u Zorzi elegijama nalazi ,,trajna, ali i njegova pjesma o onom što postajemo svi”.

 

Nataša NIKČEVIĆ

OLGA PEROVIĆ, ISTORIČAR UMJETNOSTI, AKADEMIK CANU
Ljepota i užas

Crna Gora zna da je Dado velik, ali ne zna njegovo djelo, jer u Crnoj Gori nije priređena nijedna Dadova retrospektiva. Možda mu to duguje i Pariz, jer je Francuska već više od pola stoljeća njegov drugi dom. Imala sam sreću da vidim njegove najbolje izložbe. Vidjela sam njegove radove od najranijih, kao što je Smak svijeta, do posljednjih na 53. Venecijanskom bijenalu u Palati Zorzi. Svaki umjetnik ima u svom duhovnom razvoju, u konačnom umjetničkom formiranju jedan trenutak, jedno zbivanje, jedno sjećanje, koje je na njega presudno uticalo, koje je vizir njegovog cjelokupnog viđenja života. Dado ga prepoznaje u gledanju panorame Skadarskog jezera, koja je jedna od najidiličnijih i tri konja u raspadanju pored puta. Kaže: ,,Ispred tvog nosa smrad, pred tvojim očima beskrajno plavetnilo, sa malim talasima, s vodom punom riba koje se ne vide. To je izvanredna osnova za jedno platno, trajna, neuništiva. To su sigurno elementi, ta ljepota i taj užas koji su konstituisali shvatanje jednog dječaka i ostali zauvijek u njegovom pamćenju”. Ta slika života i smrti, ljepote i rugobe koja izražava Dadovo ratno djetinjstvo, užase koje je vidio i osjetio, nemire koji su ga ispunili – ta slika je onaj kreativni vizir koji objašnjava bit njegovog slikarstva u različitim fazama. Najpoznatija djela u Crnoj Gori su ona kada je fizička snaga umjetnika već zgasla, skulpture, asamblaži i instalacije, od kojih smo neke vidjeli i na Venecijanskom bijenalu. I na upotrebnim predmetima intervenisala je ruka slikarskog genija.

PAVLE PEJOVIĆ, VAJAR, DIREKTOR NARODNOG MUZEJA CRNE GORE
Slikarstvo kao usud

Njegove slike, sklupture, crteži i kolaži su odisali duhom mjesta, ali i nostalgičnim premisama ponesenim iz djetinstva i rane mladosti donesenim iz Crne Gore. Dado nikada nije zaboravio svoje korijene, iako je svojim djelom izašao iz nacionalnih okvira i postao svjetski poznatim umjetnikom. Dado Đurić je jedna od najsvjetlijih ikona moderne umjetnosti druge polovine XX vijeka, postavši za života velikanom, iako do toga nije mnogo držao. Sudbina mu je dodijelila da svoj svijet sa platana u zadnje vrijeme živi kao konkretan život, susrijećući se sa mnogo nedaća koje su pratile i njega, kao i život njegove porodice. Teško mu je padao život emigranta, što je još više pojačavalo njegovu nostalgičnost za zavičajem, kojega je, po mom sudu, doživljavao sa velikom dozom raspolućenosti, ne znajući da li mu je teže bez njega ili sa njim. Ta unutrašnja nepomirenost je iznjedrila mit o Dadu Đuriću slikaru, koji je rođen ovdje, a živio i stvarao za ponos Crne Gore daleko od nje, stvorivši djelo koje ga stavlja u red najvećih sinova njene hiljadugodišnje istorije. Ponosan sam na činjenicu da je Narodni muzej inicirao odluku da Dado Đurić bude prvi dobitnik njenog najvećeg priznanja, Trinaestojulske nagrade za životno djelo.

IGOR RAKOČEVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA LIKOVNIH UMJETNIKA CRNE GORE

Mir Velikom majstoru na kraju patničkog puta Skroman, tih. To su riječi kojima se Dado najlakše da opisati. Takav je utisak na mene ostavio dok sam kao mlad umjetnik išao kod njega u pohode. Svojevrsno hodočašće živom velikanu struke. Sjećam se kapele u Žizoru čije je oslikavanje tek bio započeo, sjećam se Kastela Nina, čiji su zidovi oslikani stanovnicima te kuće. Svako ponaosob, na njegov način, svako prepoznatljiv do u suštinu. Jednostavan, neposredan, duhovit – Dado. To su osobine velikih ljudi koje mi, čini se, pomalo zaboravljamo. Pravi žitelj podlovćenskog Grada kojeg duhom nikada nije ni napustio. Sada mu se istinski vraća, konačno i neupitno.

Crnogorac u Parizu

Na Cetinju je 22. januara otvorena izložba grafika Dada Đurića, koje je princ Nikola Petrović Njegoš poklonio Cetinjskim muzejima.

MONITOR: Kako ste doživjeli vaše prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici?
DADO: Strašno! Koliko je svijeta bilo, jado moj? Prepa sam se bio da će me zgaziti. Ako su svi koji su došli na otvaranje istinski ljubitelji slikarstva, onda bi bilo sevap svaki dan organizovati po jednu izložbu.

MONITOR: Natjerali ste ljude da gledaju i pokušaju da odgonetnu smisao ofarbanog otpada, iako su do sada pored njega s gađenjem i okrenute glave prolazili…
DADO: Ćuti, jado, da si ih vidio kako bulje i zaviruju u ove panjeve, olupine i crkotine dok su bili postavljeni u vladičinoj bašti. To je bila najveća izložba, koju sam ja priredio, ljudske gluposti i snobizma. To je umjetnost.

MONITOR: Što je umjetnost?
DADO: Ništa, bogu fala, od onoga što me neki vajni kritičari žele ubijediti. Nekakvo stvaranje unaprijed osmišljenih genijalnih djela. Ja nemam pretenzija da se igram boga i da stvaram savršene stvari. Ja jednostavno radim jedan posao koji me ispunjava i pored kojega ništa drugo od srca ne mogu raditi.

MONITOR: Hoćete da kažete da je umjetnost za Vas način življenja.
DADO: Apsolutno. Ja jednostavno imam neke škrge za te stvari. S druge strane me fasciniraju neki fenomeni i pojave. Recimo nebo u nekoj psihološko-metafizičkoj dimenziji, svjetlost, požari. Zvuči perverzno, ali sam na neki način uživao kad mi je izgorio atelje. Ustvari, umjenost je bila, u nemilosrdnom svijetu zabrana i kanona, jedini slobodan prostor u koji sam, još kao dijete, trupački uskočio. Pakleni slobodan prostor.

MONITOR: Koliko djetinjstva i koliko Cetinja ima u onome što radite?
DADO: Do guše su prisutni. Najveći broj slika je materijalizacija onoga što od malena nosim u sebi. I kad sam u Francuskoj ja sam u Crnoj Gori. Tamo sam, recimo, napravio sliku Građanski rat u Crnoj Gori. Ne daj bože da bude proročka.

MONITOR: Ukoliko dođe do raspada Jugoslavije kako vidite sudbinu Crne Gore. Šta je za nju najbolje?
DADO: Ma, neka se raspada, ali na jedan ljudski način. Bolje i to nego ova ludnica. A Crnoj Gori nijesu potrebniji drugi nego ona njima. Živjela je i prije sama pa može i opet. Čak je svijet najviše cijenio dok je sama bila.

MONITOR: Stvaraju se nekakvi odbori za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, tome ide na ruku i zvanična politika, navodno zbog toga što smo oduvijek bili ,,dva oka u glavi”. Ima li opravdanja ta inicijativa?
DADO: Matrak će se ujediniti. Ja, možda, i ne znam šta je sve bilo prije petsto ili hiljadu godina, ali znam da je Crna Gora jedina lijepa, poštena i hrabra država i ne smije se od nje praviti ničiji politički nužnik. Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, što ono kažu, da je nema trebalo izmisliti.

MONITOR: Studirali ste u Beogradu i, za razliku od mnogih ,,Crnogoraca” propustili priliku da postanete veliki Srbin. Kakvo je sjećanje na godine provedene u glavnom gradu Jugoslavije.
DADO: Krivo mi je što to moram da kažem, ali u Beogradu sam se osjećao većim strancem nego, recimo, u Parizu. Bio sam neotesana Crnogorčina, koja je svakom smetala. Ubili biše me da sam rekao da sam Srbin. Doduše, za tu gospodu nijesam bio cvijeće.

MONITOR: Znači li to da Crnogorci imaju neku fizičku i karakternu specifičnost…
DADO: Ma ne. Ne smije se tako gledati ni na jedan narod. Svi su oni podjednako specifični. Nema boljih i gorih naroda.

MONITOR: Nijesmo se razumjeli. Ne mislim na specifičnost u nekom superiornom smislu već jednostavno na etničku prepoznatljivost.
DADO: E, to je druga priča. Crnogorca na kilometar možeš poznati kad digne glavu, a i čuti. Progluše ti uši kad pričaju. Neće se odrijet od posla, ali ni krepat od gladi pa da ih na mjesec bačiš. Bistri su kao zmija i svuđ se dobro snađu. Fin je to narod. Šteta ako ga uništi ova kanibalska civilizacija. Stasiti. Viđi samo mene. Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po a u crnogorsko. Bareč.

MONITOR: Šta mislite o novom, revolucionarnom, rukovodstvu?
DADO: Njih ne poznajem, bez što ih viđam, na televiziji. Vidio sam i slušao onoga… predsjednika, te ima brke ka Husein…?

MONITOR: Mislite na Momira Bulatovića?
DADO: E, Nemoj se smijat. Mene se dopao. Lijep momak, stasit, jado moj umije da priča, ima harizmu. Pravi je galiot. Pametniji su od onih starih, a i lukaviji.

MONITOR: Šta vam se najmanje sviđa u ovoj našoj novoj demokratiji.
DADO: Što nema demokratije (smijeh). Nijesam titoista, ni komunista. Možda sam zbog toga i pobjega u inostranstvo. Ali mi dođe da pobljujem od ovih današnjih nekrofila koji prekopavaju Titov grob. Nijesu smjeli prnut ni u nužnik od njega, a sada seru gdje god stignu. Sram ih bilo, jer su mu se oni najviše uvukovali u prkno.

MONITOR: Prije nego što se vratimo onome zbog čega smo započeli ovaj razgovor još jedno političko pitanje. Je li istina da ste postali član Liberalnog saveza?
DADO: Jesam. Bilo me je strah na Cetinju kad sam pročitao u novinama što sve pišu o njima. Nijesam vjerovao svojim očima kad sam upoznao njihovog predsjednika. Dva metra u njega, jado moj, a fin, vaspitan, miran kao jagnje. Kad sam čuo da ih napadaju što su se bunili protiv nekakvijeh što traže oružje da se s nekim biju i da ne traže članarinu – odma sam se učlanio. Kakvo je vrijeme, možda ću i ja jednoga dana postati kakav predsjednik. Kako bih se zajebava, bože milosni.

MONITOR: Da se vratimo Bijenalu. Vjerujete li da je opravdana inicijativa i napor princa Nikole i da će ova manifestacija uspjeti?
DADO: Uspjeće! Mora uspjeti, bila bi bruka i grijeh da ne uspije. Garancija uspjeha je Nikola, koji je, ne samo po rođenju pravi aristokrata, izuzetno cijenjen u Francuskoj. Bio je toliko pametan da za realizaciju Bijenala angažuje Pontis Iltena, čovjeka koji će na glavu dubjeti da završi šta je započeo.

MONITOR: Ne sumnjam u njihov dio posla, no jesmo li mi, čiji mentalitet dobro poznajete, sposobni da završimo naše obaveze?
DADO: Ma hoćemo. Treba pljunut u šake, malo omest i urediti grad. A i da Adžovići to i ne završe – posao veliki. Neće biti smak svijeta. Što se mene lično tiče malo nereda daje gradu neki naročiti šarm. Nijesu umjetnici velika zakerala, ne boj se.

MONITOR: Ne radi se samo o njima. Očekuje se da Cetinje postane kulturno-umjetnička a zahvaljujući tome i turistička Meka.
DADO: E svijetu, pogotovu tim snobovima koji oblijeću bijenale, nećemo ugoditi pa svi da na glavu dubimo. Njima mora nešto faliti. Biće kukanja: te ne radi telefon; te u nužniku nema otrgužpapira, te grad je glibav; te žene nijesu lijepo obučene, neće da se jebu… Ko ih jebe! Biće im ka nama.

MONITOR: Osnovna koncepcija Bijenala temelji se na kulturnom šoku od sudara ,,Istoka” i “Zapada”. Šta mislite, ko će koga više ,,šokirati” i ko će iz tog šoka izvući veću korist?
DADO: Zapad je svojom, u suštini dekadentnom, umjetnošću šokantniji od Istoka, koji je još prilično čist, nevin pa i naivan što zapadu garantuje najveću korist.

Krsto MIJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2020. GODINE: Kultura stavljena na čekanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2020. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA I RESTAURATORKA SLIKARSKIH DJELA
Spajanje ministarstava

Generalno, malo je pozitivnih dešavanja koja bih mogla izdvojiti u ovoj godini. Izdvojiću jednog, po meni, sjajnog umjetnika, koji živi i stvara u CG, a izlaže i ovdje i vani, a to je Siniša Radulović. Godinama pratim njegov rad i tog mladog čovjeka koji je prevazišao okvire naše, neću reći likovne, nego umjetničke scene, doživljavam kao filigranski izbrušeni dijamant. Autentičan  je i svoj. Često među umjetnicima vidimo tuđe, razrađene ideje, što se za njega ne može reći. Siniša prati aktuelni trenutak, prikazuje ga na sebi svojstven način i ,,baca” nam ga u facu. Ova njegova rečenica potvrđuje ovo o čemu govorim: ,,Polazeći od činjenice da živimo u vremenu post-istina, radovi objedinjeni na izložbi pod nazivom Zenit, nastaju kao hibridne forme – realnosti konstituisane od ekstrema. Novonastala Istina satkana je od dvije hipotetičke perspektive i dvije krajnosti, i kao takva, ona neminovno prkosi logici”.

Najnegativnija stvar koja se u kulturi ove godine desila je spajanje ministarstva kulture i prosvjete sa naukom i sportom. Moj fokus će biti na kulturi. Autohtono ministarstvo će izgubiti autonomiju, ako ne svu, neminovno je barem dio, što je pogubno. Plašim se simulacije kulture. U kulturi imamo zapušteno stanje, da li će se kroz ovu novu formu moći oporavljati? Plašim se da ne. A sad ću izdvojiti ono što je meni najbliže, a to je kulturna baština. Tu su ogromni problemi, od katastrofalno urađene Revalorizacije, neurađenog Registra koji je morao biti završen, do onih ,,posebnih” 5-6 konzervatora koji rade sve terene na teritoriji CG, a mi ostali iz branše kao da ne postojimo. Sa tom praksom bi se moralo prekinuti. Šta će se dešavati sa pozorištem, filmom, modernom umjetnošću…, vidjećemo. Kultura je veoma kompleksna da bi se pakovala sa bilo kim. Sada imamo ,,Resor kulture” na čijem čelu se nalazi Nikola Vukčević kojem od srca želim da se izbori sa svim problemima koji se gomilaju decenijama.

 

ANA VUKOTIĆ, REDITELJKA
Pregnuće Ratimira Martinovića

Spajanje resora kulture, nauke, prosvjete i sporta promašaj je milenijuma, naročito ako znamo da ministarka nema dovoljno referenci da vodi sva četiri resora kao i zbog klerofašističkog imidža koji gradi u javnosti. Znamo da ova četiri resora čine stub države i s pravom strahujemo za dane koji su pred nama. U svjetlu pandemije korona virusa, crnogorske institucije kulture dale su veoma loš i mlitav odgovor i može se reći da je kultura još uvijek u izolaciji, naročito pozorište koje ne uspijeva da dođe do publike, rekla bih zbog nedovoljnog promišljanja upravnika.

Izdvojila bih pregnuća Ratimira Martinoviću i Kotor Arta Don Brankovi dani muzike, festivala dokumentarnog filma Underhill, kao i, neka mi ne bude zamjereno, FIAT-a koji je prvi internacionalni pozorišni festival koji je održan u zakazanom terminu – 33 programa za 10 festivalskih dana – i nijedan slučaj zaraze Covidom na šta smo posebno ponosni, a što je posljedica predanog rada i prilagođavanja koje smo započeli na početku pandemije.

 

ATVIJA KEROVIĆ, DIREKTOR IZDAVAČKE KUĆE ALMANAH
Dvije štampane publikacije

U godini koja je na izmaku, zbog opštepoznatih razloga, otkazani su ili znatno redukovani brojni kulturni događaji i manifestacije. Uprkos tome, bilo je respektabilnih kulturnih i umjetničkih ostvarenja. Među njima posebno ističem dvije štampane publikacije – iz oblasti istoriografije i beletristike.

Šerbo Rastoder i Novak Adžić, autori trotomne Moderne istorije Crne Gore 1988-2017, imali su ljudske hrabrosti, ne čekajući vremensku distancu, i naučne predanosti i upornosti da se pozabave komplikovanim pitanjima naše neposredne prošlosti. Pri tome su nerijetko demistifikovali stereotipe, nudili odgovore na neka od suštinskih pitanja istorijskih procesa na ovim prostorima i postavljali pitanja za neke buduće istraživače.

U vrijeme kada su se u Crnoj Gori i regionu probudile klerofašističke snage, Saladin – Dino Burdžović je, kao svoj odgovor tim silama mraka, napisao knjigu Rifat – umjesto pisma davnašnjem rođaku, o Rifatu Burdžoviću Tršu, jednom od vođa antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Literarnu vrijednost ovog djela prepoznao je žiri ovogodišnjih Ratkovićevih večeri poezije (sastavljen od istaknutih kulturnih poslenika i stvaralaca iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske) dodjeljujući autoru nagradu Risto Ratković.

Kao negativan događaj  ističem spajanje  kulture, nauke, obrazovanja i sporta u jedno ministarstvo, i predavanje u ruke osobi nacionalističko – dogmatskih svjetonazora.

 

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA
Pomirljivost

Činjenica da je bilo gotovo nemoguće u većem dijelu godine organizovati bilo kakav kulturni događaj, te je samim tim lakše govoriti o promašajima. Izgubili smo veliku borbu u stavljanju primata na kulturu kao dijelu našeg svakodnevnog života. U vremenu u kojem su nastajali nizovi mjera kako bi omogućili rad i svakodnevno funkcionisanje za vrijeme pandemije, kultura je stavljena na čekanje.

Najveći promašaj biva upravo pomirljivost sa njenim izostankom. Samim tim pohvalni kulturni događaji su svi oni koji su odoljeli, istrajali i opstali. Jedan od njih je UnderhillFest koji je uslijedio upravo u vremenu kada je Crna Gora bila corona free destinacija, te zato i moram pohvaliti dugogodišnju istrajnost i uigranost koju ima ekipa ovog festivala, pa su uspjeli naći vrijeme i okolnosti u kojima je festival moguć. Osim toga moram pohvaliti posebno izdanje Purgatorija koje iako po mnogo čemu drugačije nego prethodnih godina, ipak su imale premijeru nove predstave, kao i igranje više ranijih produkcija i uz to su zbog ograničenog broja mjesta organizovali snimanje i live-streaming, kako bi ispoštovali sve mjere, ali nijesu iznevjerili svoju publiku. Moram pomenuti i Medvjeda i prosidbu – predstavu Centra za kulturu Bijelo Polje, ko ja je po mnogo čemu značajan događaj. Prvenstveno kao i prethodni, zbog činjenice da je nastala u periodu pandemije, da su okviri i mjere ispoštovani, ali su uz to postali sredstvo u predstavi, kao i da svaki ovakav događaj pomaže decentralizaciji kulture koja je sve osjetnija i pogubnija po sjever Crne Gore.

Živimo kulturu, kao i veliki broj projekata nastalih nakon Konkursa Ministarstva i mnogi online festivali, pokazali su da je želja za sadržajem, ali i za stvaranjem istog velika, prosto se nadam da ćemo iz svega ovoga izvući neku pouku, barem oko tretmana kulture i kulturnih radnika uopšte.

 

BILJANA VUŠOVIĆ, PRODUCENTKINJA
Nadljudski napori

Realizacija bilo koje vrste projekta podrazumijeva pripreme koje traju, podrazumijeva donošenje odluka u odnosu na vrijeme, prostor, ljudske i tehničke resurse, dostupnost publike. Svi ovi parametri diktiraju visinu budžeta, a njegova visina i izvjesnost nas ponovo vraćaju na donošenje odluka, koje će nam pomoći da projekat realizujemo, a da pri tom ostanemo u okvirima budžeta. I tako ukrug, u 2020. godini je svima nama bilo teško da donosimo odluke, iz razloga što nisu postojale kontinurane mjere i posebni tretmani kulturno-umjetničkih događaja, nisu postojale odluke o dodjelama i visini budžeta opredijeljenih za realizaciju mjesecima nakon njihove realizacije, nisu postojali parametri za donošenje odluka, a one su se morale donositi. Činjenica je to da su sve nas okolnosti pogodile, ali i to da su donijele jedan dodatni prostor za unutrašnje preispitavanje i težnje ka unaprjeđivanju sistema funkcionisanja, izboru sadržaja i ponuda ka publici. U umjetnosti i kulturi 2020. godine, svako djelovanje smatram podvigom, svako prilagođavanje, svaki novi jezik izražavanja usvojen radi samoodržanja, nadljudski su napori koji su za svaku pohvalu. Vjerujem, ili se makar nadam da ćemo u periodu koji slijedi doći do prirodne selekcije onoga što su kvalitetni događaji i onoga što je kozmetičaka kultura.

 

NEDA TADIĆ, VIOLINISTKINJA
Slavuj i zgrada Muzičkog centra

Kada je riječ o našem kulturnom mikrokosmosu, pamtim dva značajna događaja u 2020. godini. Prvi je premijera predstave Slavuj-dramsko muzička Forma za Kseniju, koja je pod pokroviteljstvom Gradskog pozorišta izvedena sa velikim uspjehom 24. februara 2020. godine, a u kojoj sam i sama učestvovala. Rediteljka Varja Đukić i kompozitorka Nina Perović osmislile su interesantan koncept, gdje su na veoma lijep i inovativan način povezale muzičke numere sa dramaturškim tokom radnje. Predstava prikazuje život i djelo poznate crnogorske umjetnice Ksenije Cicvarić, Slavuja sa Ribnice, čije stvaralaštvo prevazilazi okvire sredine iz koje je potekla kao i vremena u kojem je stvarala, uobličeno u univerzalnoj težnji umjetnika da izrazimo što leži u dubinama njegove duše, bilo pjesmom ili na neki drugi način, uprkos svim preprekama i zabranama. Drugi kulturni događaj od velike važnosti svakako je nešto što smo očekivali posljednjih deset godina, a što se zvanično dogodilo 3. novembra 2020. godine – Muzički centar i Crnogorska kinoteka konačno su uselili u svoje prostorije. Tom prilikom javnosti je prezentovan prostor adaptiran za djelovanje ove dvije institucije od nacionalnog značaja, dok je publika bila u mogućnosti da nekoliko dana ranije putem facebooka isprati prvu Otvorenu probu Crnogorskog simfonijskog orkestra u novom ambijentu. Nakon toga uslijedili su redovni  online koncerti ovog orkestra, doduše sa smanjenim orkestarskim aparatom i prilagođenim repertoarom, ali muzika ipak opstaje i živi.

S obzirom na to da sam klasični muzičar veoma me pogodila nedavna vijest da je budućnost Zadužbine Ilije M. Kolarca neizvjesna i da se ta kulturna institucija u Srbiji bukvalno bori za opstanak. Dakle, riječ je o kulturnom dobru nemjerljivog značaja za cio region, posljednjem bastion klasične muzike sa jednom od najboljih sala za izvedbu ove vrste muzike u regionu. Osamdeset osam godina rada i hiljade upriličenih koncerata čuvenih svjetskih muzičara. Bila je čast ne samo svirati na Kolarcu, nego biti i publika u tom odabranom okruženju kosmopolitskog duha, gdje su postavljeni najviši standardi koncertnog muziciranja. Najveći kulturni promašaj u ovoj godini je dozvoljavanje da se jedna takva institucija u doba pandemije sama bori za opstanak bez pomoći države, a da njena budućnost nakon svega bude stvar političke volje ili odluke nekog pojedinca. Greške naših susjeda ne smijemo ponavljati, već na njima moramo učiti.

PETAR PEJAKOVIĆ, REDITELJ
Krah kulture

Poznato je da je kultura najranjivija. To je postalo definitivno jasno kada su u pitanju dešavanja u oblasti kulture u Crnoj Gori u 2020. godini koju je obilježila opšta svijetska kriza. Kultura u Crnoj Gori je ove godine krajnje lako do kraja negirana. To je odgovornost svih nas koji djelujemo u tom polju, ali još više i ne postajanje sistema koji bi to preduprijedio, spriječio i stvorio uslove za kulturu. Taj sistem nije stvoren ni u uslovima koji su normalni, a kamoli u vanrednim.

S druge strane, pored svega što je ljude pogodilo, ovaj krah kulture i nije načelno pao teško nikome. To ukazuje na više stvari. Da je kultura u Crnoj Gori i inače marginalizovana, i u krajnjoj liniji sredstvo za potkusurivanja i manipulacije. Da se radnici u kulturi nalazi u zoni komfora koja ne obavezuje ni na šta. I da manjak kulture ne pogađa ni one kojima je kultura namijenjena jer te njihove potrebe i nisu razvijene.

Moglo bi se reći, da svjetska kriza nije ugrozila kulturu u Crnoj Gori jer nije imala šta ni da ugrozi. Ovakav pogled trebao bi da bude povod da stvari u kulturi počnu da se radikalno mijenjaju u pravcu stvaranja istinskih kulturnih vrijednosti i navika.

 

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Nova normalnost

Kao događaj godine stavio bih to da smo preživjeli ovu godinu koja, čini mi se, stavlja tačku na festivale i bioskope kakve smo do sada navikli. Već se osjeća taj prelaz na on-line; platforme kao Netflix, HBO postaju apslolutno ta nova normalnost, festivalske radionice sve su već prešle na taj sistem, a festivali,  kino-prikazivanja postaće sve svedeniji u smislu dolazaka velikog broja ljudi. U ovako ludoj godini u kojoj su se otkazivali mnogi festivali, naši filmovi su osvajali nagrade, dobijali na fondovima, prolazili jake radionice… konačno, to je plod onoga što smo godinama razvijali.

Promašaj su mediji koji i dalje neselektivno šalju vijesti o ,,velikim uspjesima” koji su takvi samo u glavama pošiljalaca. U stvari, daje se prostor mediokritetima da nas maltretiraju svojim egom neutemeljenim u bilo čemu bitnom.

Pripredili: M. MINIĆ/P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo