Povežite se sa nama

KULTURA

IN MEMORIAM: MIODRAG DADO ĐURIĆ, CRNOGORSKI I EVROPSKI UMJETNIK: Luče – opomene

Objavljeno prije

na

Taj amalgam stvari se zove život, život i smrt ustvari. Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koji sačinjavaju život, govorio je Dado Đurić, veliki crnogorski i evropski slikar, koji je preminuo 27. novembra u Parizu. Time je najpreciznije definisana njegova opsesivna Velika tema – smrt i život, koja se bez obzira na različitu genezu, morfologiju i ontologiju radova registruje od ranog Smaka svijeta preko Velike farme – omaž Rekišou (1962/63), Ateljea, Tomasa Mora, Diptiha iz Eruvala, Pisama Rekišou, kapele u Žizoru, grafika, do posljednjih asamblaža, instalacija, kolaža na 53. Venecijanskom bijenalu, kada je jedan od najvećih evropskih slikara ničeanske tradicije prvi put predstavljao samostalnu Crnu Goru.

Te apokaliptične vizije ljudskog postojanja čiji su stigmati ljepota i užas, a geneza brutalnost i trauma ratnog djetinjstva, prenapučeno naseljavaju zaumni homoidi, nekad nastali ukrštanjem biljnog, zoomorfnog i antropomorfnog, kroz čiju odranu kožu, dronjke mesa se nazire njihova unutrašnjost. Društvo im prave fetusi, zametak života, a već podložni razaranju, truljenju, smrti, nabubrelih glava koje se množe, uvećavaju, multipliciraju, metamorfoziraju. To su htonski fantazmagorični prizori i simboli velike dezintegracije, rasprskavanja, golemo polimorfno klupče, slike opomene naše prolaznosti. Ovim je djelimično mapirana ikonosfera Dadovih najznačajnijih slika kao što su Velika farma – Omaž Rekišou, Diptih iz Eruvala, Velika freska, koje se nalaze u reprezentativnim kolekcijama i muzejima kao što su Nacionalni fond savremene umjetnosti u Parizu, Muzej u Roterdamu, Kolekcija Solomona Gugenhajma u Njujorku…

Agonija čovječanstva koje krvari u mukama, njegova ljepota i užas, raspolućenost, metamorfoze, pomjeranja i mutiranja onog što se zvalo čovjek, prenešeni su osobenim Dadovim jezikom čije temeljne osobine su: majstorski crtež, maestralna materijalizacija i upotreba boje, svjetla koje kao da je asimilovalo onaj tren prije nestajanja svijeta ili njegovog rađanja. Svjetlost, odnosno luče na platnima koja su velika povijest patnje, ipak impliciraju nadu. Dado je, zaista, ime fantazije, kao što su inventivno primjetili francuski kritičari, odnosno najveći slikar vizionar XX stoljeća.

Dado je jedan od posljednjih beskompromisnih posvećenika umjetnosti kome je slikarstvo bilo važnije od života. Dado je eksperimentisao, koristio različita slikarska sredstva, ali i druge medije, kao suvu iglu (ilustrovao je Bifona i Jova, Kafkinu Jazbinu) radio scenografije za opere, slikao po foteljama, istraživao u mediju skulpture, kolaža, asamblaža… Platna, iako ogromnih dimenzija, koje je slikao, postala su nedovoljno velika za Dada, prešao je na zidove i slikao, slikao, slikao…

Jedna od najinventivnijih i najmonumentalnijih je Kapela Svetog Luke u Žizoru. Gammogonie (francuski izraz koji označava bolesni raspad ćelija), sliku iz 2003. koja ikonografski najtješnje korespondira sa freskama kapele, koja je služila kao sklonište oboljelih od lepre, Dado je poklonio Narodnom muzeju Crne Gore, još jedan veliki gest, velikog umjetnika. Pored ove i ranih radova, kao i onih koji su bili izlagani na Venecijanskom bijenalu (a takođe su poklon umjetnika), na Cetinju se čuva i pet kapitalnih djela iz ciklusa Pisma Rekišou. Ti radovi su paradigmatični, i zbog toga što je u njihovoj formalizaciji Dado namjerno koristio postupak svog prijatelja, ukletog slikara Rekišoa koji je cijepao slike. Zgužvane plahte koje su simbolički vezane za obrede sahrana i smrti Dado je slikao, a njihova forma podsjeti na svitke. I Zorzi elegije, kako ih je nazvao komesar Dadove izložbe na Venecijanskom bijenalu, Majk Pepijat, su omaž njegovim umrlim prijateljima, nastale od nagorjelih nađenih fragmenata vlastitih djela, i oprljenih predmeta – sulundara, metalnih cijevi, mašina, kostiju koji su postali novi prostor Dadove imaginacije, poslije požara u ateljeu u Eruvalu, 1989. Dado kao da je naslućivao da se u Zorzi elegijama nalazi ,,trajna, ali i njegova pjesma o onom što postajemo svi”.

 

Nataša NIKČEVIĆ

OLGA PEROVIĆ, ISTORIČAR UMJETNOSTI, AKADEMIK CANU
Ljepota i užas

Crna Gora zna da je Dado velik, ali ne zna njegovo djelo, jer u Crnoj Gori nije priređena nijedna Dadova retrospektiva. Možda mu to duguje i Pariz, jer je Francuska već više od pola stoljeća njegov drugi dom. Imala sam sreću da vidim njegove najbolje izložbe. Vidjela sam njegove radove od najranijih, kao što je Smak svijeta, do posljednjih na 53. Venecijanskom bijenalu u Palati Zorzi. Svaki umjetnik ima u svom duhovnom razvoju, u konačnom umjetničkom formiranju jedan trenutak, jedno zbivanje, jedno sjećanje, koje je na njega presudno uticalo, koje je vizir njegovog cjelokupnog viđenja života. Dado ga prepoznaje u gledanju panorame Skadarskog jezera, koja je jedna od najidiličnijih i tri konja u raspadanju pored puta. Kaže: ,,Ispred tvog nosa smrad, pred tvojim očima beskrajno plavetnilo, sa malim talasima, s vodom punom riba koje se ne vide. To je izvanredna osnova za jedno platno, trajna, neuništiva. To su sigurno elementi, ta ljepota i taj užas koji su konstituisali shvatanje jednog dječaka i ostali zauvijek u njegovom pamćenju”. Ta slika života i smrti, ljepote i rugobe koja izražava Dadovo ratno djetinjstvo, užase koje je vidio i osjetio, nemire koji su ga ispunili – ta slika je onaj kreativni vizir koji objašnjava bit njegovog slikarstva u različitim fazama. Najpoznatija djela u Crnoj Gori su ona kada je fizička snaga umjetnika već zgasla, skulpture, asamblaži i instalacije, od kojih smo neke vidjeli i na Venecijanskom bijenalu. I na upotrebnim predmetima intervenisala je ruka slikarskog genija.

PAVLE PEJOVIĆ, VAJAR, DIREKTOR NARODNOG MUZEJA CRNE GORE
Slikarstvo kao usud

Njegove slike, sklupture, crteži i kolaži su odisali duhom mjesta, ali i nostalgičnim premisama ponesenim iz djetinstva i rane mladosti donesenim iz Crne Gore. Dado nikada nije zaboravio svoje korijene, iako je svojim djelom izašao iz nacionalnih okvira i postao svjetski poznatim umjetnikom. Dado Đurić je jedna od najsvjetlijih ikona moderne umjetnosti druge polovine XX vijeka, postavši za života velikanom, iako do toga nije mnogo držao. Sudbina mu je dodijelila da svoj svijet sa platana u zadnje vrijeme živi kao konkretan život, susrijećući se sa mnogo nedaća koje su pratile i njega, kao i život njegove porodice. Teško mu je padao život emigranta, što je još više pojačavalo njegovu nostalgičnost za zavičajem, kojega je, po mom sudu, doživljavao sa velikom dozom raspolućenosti, ne znajući da li mu je teže bez njega ili sa njim. Ta unutrašnja nepomirenost je iznjedrila mit o Dadu Đuriću slikaru, koji je rođen ovdje, a živio i stvarao za ponos Crne Gore daleko od nje, stvorivši djelo koje ga stavlja u red najvećih sinova njene hiljadugodišnje istorije. Ponosan sam na činjenicu da je Narodni muzej inicirao odluku da Dado Đurić bude prvi dobitnik njenog najvećeg priznanja, Trinaestojulske nagrade za životno djelo.

IGOR RAKOČEVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA LIKOVNIH UMJETNIKA CRNE GORE

Mir Velikom majstoru na kraju patničkog puta Skroman, tih. To su riječi kojima se Dado najlakše da opisati. Takav je utisak na mene ostavio dok sam kao mlad umjetnik išao kod njega u pohode. Svojevrsno hodočašće živom velikanu struke. Sjećam se kapele u Žizoru čije je oslikavanje tek bio započeo, sjećam se Kastela Nina, čiji su zidovi oslikani stanovnicima te kuće. Svako ponaosob, na njegov način, svako prepoznatljiv do u suštinu. Jednostavan, neposredan, duhovit – Dado. To su osobine velikih ljudi koje mi, čini se, pomalo zaboravljamo. Pravi žitelj podlovćenskog Grada kojeg duhom nikada nije ni napustio. Sada mu se istinski vraća, konačno i neupitno.

Crnogorac u Parizu

Na Cetinju je 22. januara otvorena izložba grafika Dada Đurića, koje je princ Nikola Petrović Njegoš poklonio Cetinjskim muzejima.

MONITOR: Kako ste doživjeli vaše prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici?
DADO: Strašno! Koliko je svijeta bilo, jado moj? Prepa sam se bio da će me zgaziti. Ako su svi koji su došli na otvaranje istinski ljubitelji slikarstva, onda bi bilo sevap svaki dan organizovati po jednu izložbu.

MONITOR: Natjerali ste ljude da gledaju i pokušaju da odgonetnu smisao ofarbanog otpada, iako su do sada pored njega s gađenjem i okrenute glave prolazili…
DADO: Ćuti, jado, da si ih vidio kako bulje i zaviruju u ove panjeve, olupine i crkotine dok su bili postavljeni u vladičinoj bašti. To je bila najveća izložba, koju sam ja priredio, ljudske gluposti i snobizma. To je umjetnost.

MONITOR: Što je umjetnost?
DADO: Ništa, bogu fala, od onoga što me neki vajni kritičari žele ubijediti. Nekakvo stvaranje unaprijed osmišljenih genijalnih djela. Ja nemam pretenzija da se igram boga i da stvaram savršene stvari. Ja jednostavno radim jedan posao koji me ispunjava i pored kojega ništa drugo od srca ne mogu raditi.

MONITOR: Hoćete da kažete da je umjetnost za Vas način življenja.
DADO: Apsolutno. Ja jednostavno imam neke škrge za te stvari. S druge strane me fasciniraju neki fenomeni i pojave. Recimo nebo u nekoj psihološko-metafizičkoj dimenziji, svjetlost, požari. Zvuči perverzno, ali sam na neki način uživao kad mi je izgorio atelje. Ustvari, umjenost je bila, u nemilosrdnom svijetu zabrana i kanona, jedini slobodan prostor u koji sam, još kao dijete, trupački uskočio. Pakleni slobodan prostor.

MONITOR: Koliko djetinjstva i koliko Cetinja ima u onome što radite?
DADO: Do guše su prisutni. Najveći broj slika je materijalizacija onoga što od malena nosim u sebi. I kad sam u Francuskoj ja sam u Crnoj Gori. Tamo sam, recimo, napravio sliku Građanski rat u Crnoj Gori. Ne daj bože da bude proročka.

MONITOR: Ukoliko dođe do raspada Jugoslavije kako vidite sudbinu Crne Gore. Šta je za nju najbolje?
DADO: Ma, neka se raspada, ali na jedan ljudski način. Bolje i to nego ova ludnica. A Crnoj Gori nijesu potrebniji drugi nego ona njima. Živjela je i prije sama pa može i opet. Čak je svijet najviše cijenio dok je sama bila.

MONITOR: Stvaraju se nekakvi odbori za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, tome ide na ruku i zvanična politika, navodno zbog toga što smo oduvijek bili ,,dva oka u glavi”. Ima li opravdanja ta inicijativa?
DADO: Matrak će se ujediniti. Ja, možda, i ne znam šta je sve bilo prije petsto ili hiljadu godina, ali znam da je Crna Gora jedina lijepa, poštena i hrabra država i ne smije se od nje praviti ničiji politički nužnik. Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, što ono kažu, da je nema trebalo izmisliti.

MONITOR: Studirali ste u Beogradu i, za razliku od mnogih ,,Crnogoraca” propustili priliku da postanete veliki Srbin. Kakvo je sjećanje na godine provedene u glavnom gradu Jugoslavije.
DADO: Krivo mi je što to moram da kažem, ali u Beogradu sam se osjećao većim strancem nego, recimo, u Parizu. Bio sam neotesana Crnogorčina, koja je svakom smetala. Ubili biše me da sam rekao da sam Srbin. Doduše, za tu gospodu nijesam bio cvijeće.

MONITOR: Znači li to da Crnogorci imaju neku fizičku i karakternu specifičnost…
DADO: Ma ne. Ne smije se tako gledati ni na jedan narod. Svi su oni podjednako specifični. Nema boljih i gorih naroda.

MONITOR: Nijesmo se razumjeli. Ne mislim na specifičnost u nekom superiornom smislu već jednostavno na etničku prepoznatljivost.
DADO: E, to je druga priča. Crnogorca na kilometar možeš poznati kad digne glavu, a i čuti. Progluše ti uši kad pričaju. Neće se odrijet od posla, ali ni krepat od gladi pa da ih na mjesec bačiš. Bistri su kao zmija i svuđ se dobro snađu. Fin je to narod. Šteta ako ga uništi ova kanibalska civilizacija. Stasiti. Viđi samo mene. Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po a u crnogorsko. Bareč.

MONITOR: Šta mislite o novom, revolucionarnom, rukovodstvu?
DADO: Njih ne poznajem, bez što ih viđam, na televiziji. Vidio sam i slušao onoga… predsjednika, te ima brke ka Husein…?

MONITOR: Mislite na Momira Bulatovića?
DADO: E, Nemoj se smijat. Mene se dopao. Lijep momak, stasit, jado moj umije da priča, ima harizmu. Pravi je galiot. Pametniji su od onih starih, a i lukaviji.

MONITOR: Šta vam se najmanje sviđa u ovoj našoj novoj demokratiji.
DADO: Što nema demokratije (smijeh). Nijesam titoista, ni komunista. Možda sam zbog toga i pobjega u inostranstvo. Ali mi dođe da pobljujem od ovih današnjih nekrofila koji prekopavaju Titov grob. Nijesu smjeli prnut ni u nužnik od njega, a sada seru gdje god stignu. Sram ih bilo, jer su mu se oni najviše uvukovali u prkno.

MONITOR: Prije nego što se vratimo onome zbog čega smo započeli ovaj razgovor još jedno političko pitanje. Je li istina da ste postali član Liberalnog saveza?
DADO: Jesam. Bilo me je strah na Cetinju kad sam pročitao u novinama što sve pišu o njima. Nijesam vjerovao svojim očima kad sam upoznao njihovog predsjednika. Dva metra u njega, jado moj, a fin, vaspitan, miran kao jagnje. Kad sam čuo da ih napadaju što su se bunili protiv nekakvijeh što traže oružje da se s nekim biju i da ne traže članarinu – odma sam se učlanio. Kakvo je vrijeme, možda ću i ja jednoga dana postati kakav predsjednik. Kako bih se zajebava, bože milosni.

MONITOR: Da se vratimo Bijenalu. Vjerujete li da je opravdana inicijativa i napor princa Nikole i da će ova manifestacija uspjeti?
DADO: Uspjeće! Mora uspjeti, bila bi bruka i grijeh da ne uspije. Garancija uspjeha je Nikola, koji je, ne samo po rođenju pravi aristokrata, izuzetno cijenjen u Francuskoj. Bio je toliko pametan da za realizaciju Bijenala angažuje Pontis Iltena, čovjeka koji će na glavu dubjeti da završi šta je započeo.

MONITOR: Ne sumnjam u njihov dio posla, no jesmo li mi, čiji mentalitet dobro poznajete, sposobni da završimo naše obaveze?
DADO: Ma hoćemo. Treba pljunut u šake, malo omest i urediti grad. A i da Adžovići to i ne završe – posao veliki. Neće biti smak svijeta. Što se mene lično tiče malo nereda daje gradu neki naročiti šarm. Nijesu umjetnici velika zakerala, ne boj se.

MONITOR: Ne radi se samo o njima. Očekuje se da Cetinje postane kulturno-umjetnička a zahvaljujući tome i turistička Meka.
DADO: E svijetu, pogotovu tim snobovima koji oblijeću bijenale, nećemo ugoditi pa svi da na glavu dubimo. Njima mora nešto faliti. Biće kukanja: te ne radi telefon; te u nužniku nema otrgužpapira, te grad je glibav; te žene nijesu lijepo obučene, neće da se jebu… Ko ih jebe! Biće im ka nama.

MONITOR: Osnovna koncepcija Bijenala temelji se na kulturnom šoku od sudara ,,Istoka” i “Zapada”. Šta mislite, ko će koga više ,,šokirati” i ko će iz tog šoka izvući veću korist?
DADO: Zapad je svojom, u suštini dekadentnom, umjetnošću šokantniji od Istoka, koji je još prilično čist, nevin pa i naivan što zapadu garantuje najveću korist.

Krsto MIJANOVIĆ

Komentari

KULTURA

DVIJE DECENIJE RADA PORTALA MONTENEGRINA: Prozor u dušu crnogorske kulture

Objavljeno prije

na

Objavio:

Montenegrina je svojim memorijskim kodovima, vjernim i serioznim tumačem kulture sjećanja, izgradila respektabilan status ne samo u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji, već i mnogo šire. Kao sociofilozofski, kulturološki, istorijski, etnološki, ontološki, antropološki, književni, pa i sociološko-esejistički optikum, kao autentična pojavnost trajnih vrijednosti naših predaka neophodna svakom naraštaju i vremenu, Montenegrina  egzistira kao oda dostojanstvu prošlosti koje pripada svima i svakom bez izuzetka

 

 

Retko je povoljna okolnost da jedna značajana godišnjica ima svoje jedinstveno začudne trenutke, svoju meru, posvećenost, pažnju i svoju poentu. Upijajući jednostavnu filozofiju života, ovaj jubilej mirno i spokojno leži u tihoj i diskretnoj realnosti. Dvadeset godina rada portala Montenegrina.net, zaslužuje duboko poštovanje, sva priznanja i iskrene čestitke. Ovaj jubilej stavlja u kontekst  prisutne i pred ispit vremena ostvarene vrednosti jedne dragocene i značajne institucije, utemeljene kreativnim i  autentičnim autorskim konceptom.Kako iz kulturnih okolnosti, tako i iz individualne kreativnosti, Montenegrina se svojim univerzalnim aspektom pojavljuje na horizontu medijske recepcije Crne Gore 2004. godine, kao samozadata, samorazumljiva i samoispunjena činjenica. Sa izuzetnom posvešćenošću, uredništvo postavlja visok nivo pismenosti i kulturne sadržajnosti rubrika i tema. Na tom putu kreativnih izazova redakcija pronalazi meru odnosa između tradicionalnog i modernog, aktuelnog i publicističkog. Povratak starim vrednostima zaodenut je novim tehnološkim načinom predstavljanja, dok se koherentna programska koncepcija i misija temelji, sa većim stepenom prioriteta,  na kulturološkim postulatima tradicije, nasleđa i kulture sećanja. Ovim zahtevnim kvantumom, želeli su da ponude meru razumevanja za svakog čitoca, kako u izboru tema, tako i u načinu njihove obrade, uvereni da jezgrovite i slikovite refleksije, u sinhroniji i na moderno prihvatljiv način, čuvaju našu prošlost, tradiciju i samosvojnost, koje su osnova na kojoj je zasnovan i osmišljen projekat ovog portala. Na tom putu kreativnih izazova jasne vizije, nastojali su, s punom posvešćenošću, da pronađu meru odnosa između sadržaja tradicionalnog i modernog, umetnosti i dizajna, tehnologije i zanatstva.

Kulturološko nasleđe i tradicijska vertikala bili su motivsko i tematsko uporište redakcije, koja nastoji da iz dubine prošlosti reinterpretira i osvetli našu kulturnu tradiciju i duhovnu samosvest preko interneta. To više nije samo istorija jednog naroda, već vekovni amanetni supstrat koji su naši preci svojim znanjem, duhom, vaspitanjem, delovanjem i ponašanjem, uneli u svoj svakodnevni način života. Nesvesni (ne)moći, svoje snage i nosivosti, redakcija je na svoja leđa  natovarila prevelike nade
i očekivanja, budući da moderan čovek, otuđen, nije spreman da uspostavi istinsku vezu sa nasleđem. S druge strane, programska misija koju realizuje Montenegrina daleko je od svake strategije i valorizacije kuturnih institucija Crne Gore, koje bi finansijski podržale ovaj projekat. Pa ipak, svesni činjenice da se nijedna civilizacija ne može razvijati bez oslonca na sopstvenu tradiciju i korene, kreatori ovog portala su sa velikim entuzijazmom i energijom ušli u ceo projekat.

Od samog početka Montenegrina tematski, sadržajno, suštinski i hronološki zalazi u neponovljivi ambijent tradicije i kulture, umetnosti i nauke, književnosti, muzike, mode gastronomije…, jednog malo zaobiđenog prostora; uranja u složenu psihološku strukturu ljudi ovog podneblja i tragiku duboke patrijarhalne dekadencije; prenosi, doslikava i prepričava autentične običaje, pojave i sudbine življenja na prostoru zemlje i druge narative vremena, prošlosti i današnjice. Koncepcija kakvu  od početka sprovodi ovaj portal pokriva onaj bitni segment kulture jedne države, čiji dobar deo često zna ostati van širih strategija koje se bave valorizacijom materijalnog i nematerijalnog nasljeđa, što u konačnom predstavlja veoma važnu dopunu procesu otkrivanja i afirmisanja crnogorskog kulturnog nasleđa. Zahvaljujući takvoj uređivačkoj fokusiranosti, stručnoj i laičkoj javnosti omogućen je uvid u često nepoznate slojeve narodnog stvaralaštva, kako onog materijalnog tako i onog koje se čuva u sećanju ljudi. Bez takvih pisanih tragova, veliki deo nasleđa izgubio bi svoju autentičnost ili nestao u neumoljivom toku vremena.

U prvim godinama rada, podležući raznim iskušenjima, egzistirajući između nade i strepnje, mogućnosti i želje, inspirativnog inata i izostanka svake podrške od strane nadležnih institucija kulture, rasla je i sumnja u rizik pomanjkanja koncentracije, kondicije i snage za ovaj lavovski, intelektualni i duhovni, zamah. U toj tački  bila je i suština izazova, strepnji i stremljenja. U nadi da će sumnji doći kraj, i da će svemu kucnuti čas, taj  institucionalno nevidljivi invaliditet državnih organa,  traje dve decenije, bez naznaka da će se i ubuduće bilo šta promeniti. U toj igri poremećenih dimenzija i raskoraka između razuma i stvarnosti, neko gura voz za prošlost, a neko traži isitinu za budućnost, bez zajedničke usaglašene mere smisla. Kako god, prekasno za odgovore, koliko i za razumevanje i ravnodušnost. Štaviše, u takvoj finansijskoj oskudici lepo je biti ovako bogat, kao Montenegrina.net.

Montenegrina je svojim memorijskim kodovima, vernim i serioznim tumačem kulture sećanja, izgradila respektabilan status ne samo u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji, već i mnogo šire. Kao sociofilozofski, kulturološki, istorijski, etnološki, ontološki, antropološki, književni, pa i sociološko-esejistički optikum, kao autentična pojavnost trajnih vrednosti naših predaka neophodna svakom naraštaju i vremenu, Montenegrina  egzistira kao oda dostojanstvu prošlosti koje pripada svima i svakom bez izuzetka. Ovaj elektronski portal je svedočenje i ogled o pravim i najskrivenijim vrednostima tradicijske i savremene duše crnogorskog naroda, očišćene od suvišne dekorativnosti i naracije.

Kulturno iskustvo prošlosti pokazuje svoju relevantnost u formiranju čovekovog individualnog i kolektivnog identiteta. Ukoliko ne postoji jasna svest i adekvatna poveznica, o hiljadugodišnjoj istoriji, onda se ona pokazuje kroz arhetipove kolektivno nesvesnog, opominjući savremenike na njihov odnos prema životu naših predaka i prema njihovom pogledu na svet. Na tom tragu Montenegrina svojim podsticajnim, izazovnim i pažljivim tematskim izborom čuva horizonte geografsko-ontološkog nasleđa, njegove prenosive obrasce verovanja i istorijskog pamćenja; ona otvara dveri prošlosti i tajanstvene odaje u kojima se skriva neprocenjivo blago tragova naše tradicije. Na moderan i sasvim prihvatljiv način, svojim ambicioznim formatom i obimom, ova institucija ostaje dragocena i svojevrsna antropološka riznica sjanih tema i arheologija znanja. Kao budna svest i otvoren dijalog,  uspostvlja prošlost kao našu širu savremenost, ili kao prostor parcijalnog smisla.

Jezikom lišenim svake banalne narativnosti, ova kompleksna slika doprinosa i značaja, svedoči o vremenu i vrednostima kojih više na ovim prostorima nema i koji do sada nisu bili na internetu; čuva horizonte crnogorskog i iskonskog prostora, duhovnu vertikalu koja se duž kulture sećanja spušta ka istorijskom pamćenju i arhetipskim znamenjima; predstavlja svojevrsni otpor doslednom, organizovanom besmislu i neguje naša iskustva. Čuva arhaične izraze zapretene u našem kolektivnom pamćenju. Montenegrina afirmiše napor za obnavljanjem i proširenjem razumevanja tradicije i običaja, savlađujući distancu koja nas deli i čini bliskim.

Sa snagom iskrene potrage, u vremenu raznoraznih manifestacija nereda, kad globalizacija poravnava kulturno nasleđe, neomeđena od bilo koga, ili bilo čega, kao kulturna institucija i legat od posebnog značaja, kao ogledalo i most sadašnjeg i budućeg vremena, Montenegrina zaslužuje da ima mnogo bolji tretman kod nadležnih državnih institucija kulture. No, bez obzira na to, čuvajući svoju autonomnu mudrost i neveselu stvarnost, ona će, bez dileme, biti trajno valorizovana u sećanjima naših pokolenja, kao ovovremeni damar i raskošan vez emocija, kao dragoceno svedočanstvo otmenosti, autoriteta i mera ljudske vrednosti.

Ramiz Hadžibegović

Komentari

nastavi čitati

ANKETA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2024. GODINE: Istrajnost umjetnika i pored upliva dnevne politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2024. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

 

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Novi romani, Dani Mirka Kovača, Supermarket…

Možda neočekivano, ali u protekloj godini mnogo više diletantizma i neznanja vidjeli smo na političkoj nego na tzv. kulturnoj sceni Crne Gore.
Ovdje se olako zaboravlja – čak i na nivou godine, a kamo li decenije ili decenija – stoga, držim, da valja pomenuti ono što je, po mom uvjerenju, obilježilo proteklu godinu…
Dani Mirka Kovača u Podgorici bili su izuzetan događaj, jedan od lijepih nagovještaja kako bi mogla izgledati takva književna dešavanja u Crnoj Gori. Mnogobrojna publika, pažljivo osmišljen program, bio je to događaj za pamćenje. Čuti filmske velikane poput Lordana Zafranovića, Miše Radivojevića i Branka Baletića, i njihova svjedočenja o Mirku Kovaču bilo je istinsko zadovoljstvo. Vlado i Sanja Vojinović sa saradnicima uradili su pravu stvar: toga vikenda Mirkov duh bio je u Podgorici. Upravo objavljena Luda knjiga Boža Koprivice savršeno se uklopila u događaj…
Film Nemanje Bečanovića Supermarket izuzetno je ostvarenje, film na kakve nismo navikli, potvrdio je jednog promišljenog i ozbiljnog autora.
Novi romani Olje Knežević (Strada fortunata) i Slavice Perović (Nova Nora) bili bi događaj i u književno moćnijim sredinama od ove naše, crnogorske. Nakon prošlogodišnjeg lijepog romana Nataše Nelević potvrđuje se ozbiljnost ženskih autora na crnogorskoj književnoj sceni. Vjerujem da je to ljekovito i važno…
Želim pomenuti i lijep ciklus predavanja posvećenih jubileju Oktoiha u CANU, a obradovao mi je i koncert Borisa Kraljevića, profesora iz Singapura, u Podgorici…
Za kraj sam ostavio jednu izuzetnu knjigu, Hitchcock i Marnie – fragment jedne analize Aleksandra Bečanovića. Cijele godine tu knjigu sam imao na dohvat ruke, i gdje god je otvorio, nisam se pokajao… Takva knjiga je dokaz da pisanje o filmu ali, prije svega o sopstvenim i tuđim opsesijama – može biti, u konkretnom slučaju i jeste, vrhunska književnost.

 

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Premijere dva domaća dugometražna igrana filma

Moji utisci o kinematografiji u Crnoj Gori za 2024. godinu mogu se sumirati kroz nekoliko značajnih događaja. Ova godina donijela je premijere dva domaća dugometražna igrana filma, snimanje još dva dugometražna filma i nekoliko kratkometražnih ostvarenja, te pokretanje Montenegro Film Rendezvous-a u sklopu festivala u Herceg Novom. Pored toga, prvi put imamo i konkurs FCCG-a za sufinansiranje razvoja projekata TV serija, što predstavlja važan iskorak za domaću audiovizuelnu industriju. Ipak bih izdvojio poziv za učešće novog filma Ivana Salatića, Otapanje vladara, na prestižnom Roterdamskom festivalu. Salatić nastavlja kontinuitet prisustva na velikim svjetskim festivalima, iako će se sam festival održati početkom 2025. godine. Jednako važna vijest je i selekcija Lidije Kordić za European Shooting Stars 2025, što dodatno potvrđuje njen međunarodni potencijal.

Ono što me deprimira u vezi s 2024. godinom jesu pokušaji uplitanja dnevne politike u naš esnaf! Ti pokušaji često se svode na predlaganje političkih aparatčika, lojalnih vojnika i kadrova trećeešalonaca bivše vlasti preobučene u novo ruho, koji uglavnom nemaju nikakve kompetencije, uz lažne ili, u najboljem slučaju, nikakve reference. Ipak, uvjeren sam da ćemo mi, kao struka, i ovog puta glasno i jasno izraziti svoj stav i da ćemo se uduprijeti ludilu koje nas steže sa svih strana! Ne treba zaboraviti ni sramnu odluku većine članova komisije FCCG-a koji su film Čovjek koji nije mogao šutjeti eliminisali kao nedovoljno dobar za njih, a najbolji za Kanski filmski festival, Evropsku filmsku akademiju, a vjerujem i za Oskar.

 

MILICA RADULOVIĆ BEZMAREVIĆ, ISTORIČARKA UMJETNOSTI
Dugo očekivana transparentnost

Protekla godina za mene ostaje upamćena kao vrlo dinamična, radna i uzbudljiva, uz jako puno novih profesionalnih iskustava, susreta i povezivanja sa umjetnicima, kustosima, planova za buduće projekte. Takođe, nekoliko sjajnih izložbi koje sam vidjela napolju, u Njemačkoj i Italiji… Što se tiče domaće scene, izdvajam par pozitivnih inicijativa koje su potekle od  Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, prije svega uvođenje konkursa za kustose i umjetnike za izlaganje na Venecijanskom bijenalu, sa međunarodnim žirijem, čime se najzad omogućila dugo očekivana transparentnost ovog procesa i napuštanje višedecenijskog principa partijskog delegiranja kustosa i umjetnika na ovoj svjetskoj izložbi.

Uz to, otvaranje ove institucije ka svim umjetnicima koji djeluju na crnogorskoj sceni, u smislu sistematskog istaživanja i metodološkog prikupljanja podataka o njihovom radu, koje neka muzejska ustanova po prvi put radi kod nas, kao podsticaj i afirmacija njihovog izlaženja na širu umjetničku scenu, van lokalnih okvira.


DINO BURDŽOVIĆ, PISAC
Dani Ćamila Sijarića

Kulturni događaj po meni u 2024. godini je pokretanje manifestacije ,,Dani Ćamila Sijarića” u Bijelom Polju, što je trebalo mnogo ranije učiniti. Promašaj je nastavak ,,tradicije” neučestvovanja Crne Gore na frankfurtskom Sajmu knjiga, najvećem i najznačajnijem te vrste u svijetu.


SUZANA PAJOVIĆ, UMJETNICA
Hipertrofirana kvazipolitička nadgornjavanja

Politička scena ne dozvoljava da se i u vrijeme praznika predahne od hipertrofiranih kvazipolitičkih nadgornjavanja koja dominiraju našim društvom, namećući se kao središte života i smisla. Kultura je u takvim prilikama poslovično zapostavljena i predstavlja „modni detalj“ svevladajućeg političkog ili bolje reći pretpolitičkog stanja u našoj državi. No kako god, ovo je period godine kad se sumiraju utisci, što smo kao pojedinci i kao društvo uradili i postigli. Manjem procentu populacije je u fokusu tih propitivanja i kultura, pogotovo ona vezana za nacionalnu kulturu. Uradili smo što smo uradili… ili nijesmo uradili… ili smo namjerno radili pogrešno, ili smo druge zamajavali da ne rade…… sve o glavu glagola raditi!!! U tom glagolisanju je i ove godine obitavala crnogorska kultura, široka, vesela i raznolika, bez strategije naravno. Svi u nju staju: i oni koji su nešto radili, i oni koji nijesu radili… i oni koji su namjerno radili pogrešno, i oni koji su zamajavali druge da ne rade… i oni koji ne znaju da rade pogrešno.  A bilo je i velikih događaja, smotri, festivala, konkursa… i onog najboljeg – puno probuđenih mladih ljudi… Preostaje nam da vjerujemo da će njihova energija, kreativna izražajnost i aktuelnost uspjeti da promijene istrošene stereotipe.

Godina za nama ostaće upamćena i po gubitku mlađih umjetnika Ivane Mrvaljević, Stevana Radusinovića, Ane Miljkovac…


VUK PEROVIĆ, FILMSKI KRITIČAR
Različiti autorski pogledi

Za jednu, koliko god malu kinematografiju, izuzetno je važno da ima širok dijapazon raziličitih autorskih pogleda na film. Znamo da je danas čežnjivi pogled na festivale, po mogućstvu one najveće, postao skoro pa jedini izbor za autore bez obzira kakvi njihovi kreativni svjetonazori bili, pogotovu u zemlji koja i dalje nema kino mreže, niti kulturu odlaska u biskop, bez obzira na sav ne mali trud oko toga da se nekadašnje navike decenijski uništavane i zamijenjene nekim mnogo gorim sadržajima, nekako vrate i da odlazak u kino ponovo postane pa bar nedjeljni ritual.

Znamo da glavni grad od oko 200.000 stanovnika i dalje nema nezavisni bioskop čiji reperotoar ne mora da zavisi od isključivo tržišno orjentisanih distributera i zarade koje donose neki prateći elementi. Ali smo ove godine ni krivi, ni dužni, upravo dobili jedan punokrvni bioskopski film –Planeta 7693, reditelja Gojka Berkuljana. Pametan, emotivan, promišljen, film za cijelu porodicu, pomalo i nostalgičan, pravljen po uzusima kada je publika išla u bioskope, koji su tada bili samo to – bioskopi. Ništa više, ništa manje. Mjesta na kojima ste uživali gledajuću filmove, plativši kartu za to. Upravo takav ugođaj nam  je donijela Planeta 7693.  Punokrvno filmsko skoro 100 minutno uživanje.


BOŽIDAR PROROČIĆ, KNJIŽEVNIK I PUBLICISTA
Burdžovićeva poezija i Musićeva proza

Najnovija zbirka poezije El Fatiha za legitimni vojni cilj Saladina-Dina Burdžovića predstavlja izuzetno složeno i duboko emocionalno poetsko djelo, koje nadilazi uobičajene granice suvremene poezije. Objavljena u izdanju Almanaha iz Podgorice, ova zbirka donosi intiman i bolno precizan zapis o ratnim traumama, identitetu i kolektivnom pamćenju. Burdžović kroz svoje stihove uspijeva da oblikuje kompleksnu mrežu osjećanja, suočavajući čitaoca sa pitanjima ljudskosti, bola i preživljavanja u kontekstu ratnih stradanja. Njegova poezija nije samo umjetnički izraz, već i važan doprinos razumijevanju kolektivnih i ličnih iskustava, čime ova zbirka zaslužuje da bude proglašena za jedno od najvažnijih književnih ostvarenja godine.

Pored toga, roman Nakon tačke Kemala Musića impresionira svojom neobičnom formom i strukturom. Kroz niz epizoda nalik arabeskama, Musić gradi narativ koji se razvija kroz simboličke i filozofske nijanse. Svaka epizoda funkcioniše kao zasebna cjelina, ali istovremeno i dio veće slike, što čini ovaj roman izuzetno inovativnim doprinosom crnogorskoj književnoj sceni.

Veoma nam je dobro poznato da je hrvatski kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti, u režiji Nebojše Slijepčevića, osvojio Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Kanu kao i nagradu Evropske filmske akademije za najbolji kratkometražni film. Ova prestižna priznanja ističu značaj regionalne kinematografije, ali istovremeno i bolno nas podsjećaju na jednu propuštenu šansu za Crnu Goru. Producentski tim ovog filma je još 2022. godine aplicirao kod Filmskog centra Crne Gore za podršku u okviru konkursa za manjinske koprodukcije, ali njihova prijava nije bila prihvaćena. Takva odluka se može smatrati jednim od ključnih kulturnih promašaja godine, jer svjedoči o nedovoljnoj procjeni potencijala projekata koji imaju kapacitet da ostvare međunarodni uspjeh. Ovakvi propusti ne samo da umanjuju ugled crnogorske filmske industrije, već i demotivišu autore i producente koji računaju na institucionalnu podršku za realizaciju svojih ideja.

Iako Crnu Goru krase brojni kulturni uspjesi, poput poezije, proze, pozorišne i likovne umjetnosti koja nadilazi granice običnog stvaralaštva, određeni promašaji nas podsjećaju na potrebu za pažljivijim i strateškim pristupom podršci kulturnim projektima. Kulturna scena Crne Gore može postati još bogatija i raznovrsnija uz veći senzibilitet i odgovornost prema njenim akterima.

 

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Nevjerovatan upliv amaterizma

Mnogo je razočaranja. Kada bih krenula da nabrajam, čini mi se da bi trajalo i tražilo više prostora. No, konstantno dolazim do istog – uzaludne repeticije. Ono što je u ovoj godini bilo izuzetno primjetno je nevjerovatan upliv amaterizma, lake zabave i površnosti… Da se razumijemo uvijek ga je bilo, ali čini mi se nikada ovoliko pažnje i prostora nisu imali stvaraoci kojima je umjetnost hobi, a ne profesija. Zbog te ,,lakoće postojanja” posebno pate slobodnjaci a onda svi mi ostali sa njima.

Sa druge strane desili su se Dani Mirka Kovača u organizaciji Fokalizatora, veliki naklon organizatorima, sjajnim gostima… Desio se otpor učenika i studenata i to vidim kao najveću pobjedu kulture u potonjih dvadeset godina.

 

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ
Veliki jubilej FDU Cetinje

Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju od svog osnivanja ima ključnu ulogu u obrazovanju crnogorskih umjetnika, nudeći akademske programe u oblastima glume, režije, dramaturgije i produkcije. Kroz ove programe, Fakultet je iznjedrio generacije talentovanih pojedinaca koji su ostvarili značajan uticaj u domaćem i međunarodnom kulturnom prostoru. Saradnja sa vodećim institucijama i festivalima omogućila je studentima FDU Cetinje da se povežu sa domaćim i regionalnim tržištem, otvarajući im mogućnosti za profesionalni razvoj. Ulaganja u ovu instituciju ne samo da doprinose afirmaciji crnogorske kulture, već je FDU Cetinje postao ključni stub kulturnog razvoja zemlje i sa poštovanjem ističem njegov jubilej 30 godina postojanja i podizanja standarda.

Istovremeno, crnogorska kinematografija nastavlja da podiže svoj profil kroz nove naslove i postignuća,  razvijajući i dublju senzibilnost prema unapređenju rada Filmskog centra Crne Gore. Ova institucija, koja pokriva sve faze crnogorske produkcije, uključujući komplementarne djelatnosti, već je postigla značajne rezultate. Uz pravovremenu podršku, postaje ključna institucija koja će podsticati rast crnogorske umjetnosti, ne samo kinematografije. Film je složen i skup proces, a za njegov uspjeh neophodni su dugoročni planovi i jasna podrška. Iako film u Crnoj Gori još uvijek nije u potpunosti prepoznat kao ekonomski i kulturni resurs, Filmski centar pokazuje da je moguće postići značajne rezultate kada postoji jasna vizija i posvećenost.

Kultura u Crnoj Gori, kao i šira društvena stvarnost, suočava se s izazovima koji su duboko ukorijenjeni u političkom i opštem kontekstu zemlje, u kojem često prevladavaju interesi koji nisu utemeljeni na stvarnim potrebama javnog interesa. Da bi se postigao napredak, neophodno je pristupiti širem poimanju kulture i njenom efikasnijem upravljanju. Kultura je izuzetno vrijedan resurs koji zahtijeva odgovorno i promišljeno upravljanje. Nažalost, Crnoj Gori nedostaje dugoročna i jasna strateška vizija u ovoj oblasti, koja bi trebala biti iznad trenutnih političkih interesa i kratkoročnih ciljeva. Iako kultura ima ogroman potencijal da doprinese društvenom i ekonomskom razvoju, ona se mora shvatiti kao prioritet koji zahtijeva kontinuiranu podršku i pažnju na svim nivoima.

Dok mnoge institucije često fokusiraju svoje aktivnosti na trenutne, kratkoročne ciljeve, upravljanje kulturom kao resursom mora biti održivo i dugoročno orijentisano. To podrazumijeva ne samo adekvatno finansijsko ulaganje, već i stratešku podršku kroz obrazovne programe, promociju kulture i stvaranje povoljnog okruženja za razvoj kreativnih industrija. Kultura u Crnoj Gori zaslužuje veću pažnju, a odgovornost institucija treba biti shvaćena kao obaveza da se stvaraju uslovi za razvoj umjetnosti u svim njenim oblicima. Samo kroz sistematski pristup i dugoročnu posvećenost možemo osigurati održivost i rast kulturnog sektora u zemlji.

Priredio: M.M.

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MUZIKA I OBRAZOVANJE: Sva su djeca muzikalna 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti

 

 

U svojoj dugogodišnjoj pedagoškoj praksi uvjerio sam se da nemuzikalne djece nema i da su sva djeca muzikalna.

Kako danas djeca provode dosta vremena pored televizora i drugih aparata preko kojih slušaju muziku, ona imaju neuporedivo veće šanse da razviju svoj talenat i svaki roditelj može da primijeti da se ona lako snalaze u svijetu tonova, ritmova, akorda…i ugodno osjećaju.

Treba samo paziti da slušaju dobru muziku. Što je dobra muzika?

Dobra muzika je svaka muzika koja prija uhu i nervnom sistemu, koja nije prejaka, tiha muzika, i svaka pjesma čija je melodija prijatna i riječi poučne.

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti.

Dešavalo se često da dijete na prijemnom ispitu padne zbog neznanja ritma. Nastavnik kuca olovkom na klupi ritmičke grupe koje dijete treba da ponovi. Dijete čuje da nastavnik nešto kucka ali ne zna što se od njega traži i nešto ponovi, otkucka i padne.

Uzeo bih takvo dijete, poveo u drugu učionicu i objasnio mu što treba da shvati; otpjevao bih mu ritmičke grupe:

  1. taa-tata-tata-taa.
  2. tatata–tatata-tata-taa

3.taa-tatata-tata-tatata-tata. I svaki put tražio da dijete to otpjeva i istovremeno otkuca. Dakle nije problem u sluhu nego u umu i matematici . Muzika je i matematika. Dijete to brzo shvati.

A onda bih se vratio sa djetetom i ono bi položilo prijemni ispit.

Mnogi odrasli ljudi i žene koji tvrde za sebe da nemaju sluh griješe jer nemoguće je da ne znaju nekoliko pjesama da otpjevaju, možda ne baš odlično ali sigurno za dovoljnu i prelaznu ocjenu.

Kao što neko bolje ili slabije čuje, ili uopšte ne čuje, tako se isto može reći da je neko manje ili više muzikalan, ili da nema sluh ako je gluv.

Da im se pružilo određeno muzičko obrazovanje oni bi taj talenat razvili.

Kasnije, čak i kao penzioneri, neki su svojim kasnijim djelima iskazali svoj talenat.

Eksperimentalna muzička psihologija utvrdila je da djeca koja se od prvog razreda bave učenjem muzike, pokazuju veći uspjeh od djece koja to vaspitanje nemaju: inteligentnija su, zadovoljnija su , obzirnija, saosjećajnija, pokazuju više stvaralačkog smisla i u drugim oblastima ako lijepo pjevaju, sviraju, igraju, govore i misle.

Da li je muzikalnost nasledna i u kolikoj mjeri? Iz svog dugogodišnjeg iskustva znam da je bilo slučajeva da su djeca čiji su roditelji imali završene muzičke akademije, pokazivala slabije rezultate od pojedine djece čiji roditelji nijesu bili muzički obrazovani npr: mnogo su bolje pjevala, imala su ljepši i topliji glas, ritam, intonacija i dinamika su bili precizniji i tačniji…

Najvažnije je da dijete uspostavi odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem, da osjeti melodiju i ritam dok pjeva pjesmu, da razumije muziku i karakter riječi.

Biti muzikalan znači uspostaviti odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem a za to ima svako dijete priliku: slušajući muziku, učeći od svojih roditelja, rodbine, drugova, drugarica i naravno nastavnika i nastavnica.

Najvažnije je da se djetetu od najranijeg djetinjstva pruži prilika da uči muziku, kao i maternji jezik, da je upija kad je najotvorenije i prima nove utiske.

Nažalost i djeca i roditelji toliko su opterećeni na svim kanalima i preko svih nosača zvuka onom muzikom kojom ni jedna država ne bi trebalo da dozvoli da se zasipaju i truju ni mladi ni stari.

Nameću se sadržaji i programi koje niko pametan i dobronamjeran ne bi uvrstio u programe vaspitanja i obrazovanja naše djece.

Tako se dešava da muzika umjesto da oplemenjuje duh, negativno utiče, ima više drogiranih, alkoholisanih, siledžija…

Prejaka muzika od 130 decibela nanosi bol i razara sluh i nerve, pa je poznato da među muzičarima koji koriste jaka pojačala ima mnogo njih sa oštećenim sluhom i nervima, drogiranih…

Japanski naučnik Masaru Emoto je naučno dokazao da prejaka, odnosno preglasna muzika negativno utiče čak i na vodu: u kapljici vode uveličanoj mnogo puta primijetio je da prilikom puštanja prijatne i tihe muzike sadržaj vodene kapljice izgleda kao bezbroj finih sniježnih pahulja pravilnog oblika, a da prilikom prejake i neprijatne muzike nastaju zgrčeni i smežurani oblici.

Zakon univerzuma je zabilježen u vodi. Memorija vode pamti bilo kakav uticaj. Čista i zdrava voda formirana je od pravilnih i lijepih kristala, a zagađena voda je formirana od nepravilnih, zgrčenih i smežuranih oblika.

Moto je primijetio da kada se kapljice vode izlože agresivnim zvukovima kristali vode gube skladnu geometrijsku strukturu, dok uz opuštajuću ili klasičnu muziku zauzimaju simetričan položaj.

Botaničari i ljubitelji cvijeća odavno znaju da biljke bolje napreduju ako im se pjeva ili im se nešto lijepo i tiho govori. Moto je naučno dokazao da je ono što reaguje u biljkama sama voda. Njena kristalna struktura se mijenjala u zavisnosti od vibracija koje su prolazile kroz elektromagnetno polje. Zaključio je da agresivna muzika kao hevi metal, rokenrol, džez, ili obično dranje stvaraju asimetričnu kristalnu formu, da se voda jednostavno ,,mršti” i da joj takav zvuk ne prija.

Voda je najvažnija supstanca na planeti. Od cjelokupne vode na zemlji samo 0,4 odsto dostupno je kao pijaća voda.

Logički možemo da zaključimo da svaka buka negativno utiče na 70 odsto vode u ljudskom organizmu i oštećuje zdravlje.

Dobra muzika i dobre riječi održavaju zdravlje.

Muzika je sastavljena od matematički mjerljivih elemenata:

Frekvencija, trajanje, decibeli, intervali. Objašnjenje muzike kombinuje matematičko i estetičko.

Muzika ima dvojnu prirodu:

  1. Fizika (akustika) je matematički aspekt.
  2. Estetički aspekt se bavi dimenzijom lijepog u umjetnosti izučavajući estetska načela.

Akustika matematički dokazuje da nepravilni talasi proizvode buku a pravilni ton. Svi tonovi preko 120 decibela predstavljaju udar na uho i bol pa prema tome i buku pa i onda kada dolaze od nekog muzičkog instrumenta (ili npr. crkvenog zvona). Poznato je da zvonari, bubnjari, svi koji koriste pojačala i svi koji su izloženi prejakim tonovima, bilo da je to muzika ili buka (svaka prejaka muzika je buka) imaju oštećen sluh.

Slušajte pa oponašajte (imitirajte-interpretirajte-proizvodite): šum talasa, žubor potoka, huk i zviždanje vjetra-zviždite, oponašajte životinje, imitirajte drugog kako pjeva, igra, smiješno govori (što djeca vrlo rado rade) sve je to haos i red, tonovi i muzika. I sve to ima određeni ton i intonaciju, ritam i dinamiku i sve je vježba za sluh, razvijanje sluha i muzikalnosti. (” U svakom haosu postoji red kosmos, u svakom neredu živi skriven red.” Karl Gustav Jung).

Roditelji su ti koji na prvom mjestu moraju da odgajaju, vaspitavaju i obrazuju svoju djecu i da djecu sačuvaju od svih negativnih pojava i uticaja.

Što je bolja muzika u državi bolja je država (Platon). Majke su najbolji vaspitni sistem u svakoj državi.

Učio sam u dobroj državi Jugoslaviji i kod najboljih pedagoga, djeca su mi uspješna, ali mislim da je najvažnije ono što sam naučio od svoje majke.

Majka me je naučila da mi bude zadovoljstvo: da pravilno govorim i pjevam, da budem čist i uredan, da pravilno jedem, da budem dobar drug, da se bavim sportom, da mi davanje bude radost..

Majke, imajte na umu da će djeca biti onakakva kako ih vi odgojite i vaspitate a mi pedagozi obrazujemo.

Pružite djeci da uče muziku, poeziju, jezike, matematiku, nauku, da se bave sportom, druže i daju i biće bolji ljudi.

Roditelji su opterećeni svojim poslom, prepuštaju odgoj, vaspitanje i obrazovanje vrtićima i školama i zaboravljaju da su za prvih dvadeset godina razvoja, roditelji najvažniji.

Napravite dobar raspored časova, i za sebe i za djecu, vodite dnevnik rada, pravite planove, svake nedjelje pregledajte što ste uradili a što propustili i vi i djeca, i popravljajte se. I pjevajte, svirajte, pričajte, šalite se, smijte se, igrajte, svaki dan po malo sa djecom.

I neka se druže sa siromašnom djecom, i neka im pomažu, a siromašni će uzvraćati vedrinom duha, veselom igrom, pjesmom i dobrotom.

Aleksa ASANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo