Povežite se sa nama

FOKUS

Investitori u redu za socijalu

Objavljeno prije

na

pivara

Nakon što su štrajkači iz Rudnika boksita, poslije 27 dana provedenih pod zemljom u jami Biočki stan, okončali protest, njihovo mjesto na naslovnim stranama preuzeli su radnici nikšićkog Tehnostila. Oni, zabarikadirani u praznoj hali nekadašnje hladne valjaonice, traže pomoć nadležnih kako bi se, kažu, odbranili od prevare i lopovluka većinskih vlasnika i njihovih zastupnika.
Potom su na medijsku scenu stupili štrajkači iz nekadašnjeg Telekoma, Moneta i Interneta CG, danas okupljeni pod svjetski prestižnim brendom Dojče Telekoma. Ko će biti sljedeći?

Možda preostali radnici Kombinata aluminijuma. Jedan od temeljnih pogona KAP-a Fabrika glinice neće početi rad ove a vjerovatno ni sljedeće godine, saopštili su sindikalni predstavnici nakon ovonedjeljnog sastanka sa članovima uprave i Vlade. Po njihovom mišljenju to znači gašenje proizvodne cjeline KAP-a, bez koje se u pitanje dovodi i dalji rad nikšićkog Rudnika bokista. Većinski vlasnici fabrike ne odustaju od nauma da, kršeći kupoprodajni i kolektivni ugovor, smanje broj zapošljenih za još šest stotina. A Vlada ne pokazuje naum da vlasnika KAP-a i Rudnika boksita privoli da poštuje obaveze koje je prihvatio 2005. godine, nakon što su of-šor kompanije u većinskom vlasništvu Olega Deripaske bile jedini ponuđač na tenderu za privatizaciju kompanija u Nikšiću i Podgorici.
Štrajkačka štafeta bi se mogla vratiti u Nikšić. Radnici Željezare očekuju da će vlasnici i Vlada ispuniti obećano i obezbijediti novac za nastavak proizvodnje i modernizaciju. Istovremeno, strahuju da bi svaka od (zaostalih) plata koje prime mogla biti i – posljednja. Makar od aktuelnog vlasnika, holandske kompanije MNSS. Vlasnici, zakupci, spasioci Željezare smjenjuju se od 2003. godine. Od tada se problemi gomilaju, broj zapošljenih smanjuje, a država svako malo preuzima dugove i daje nove povlastice vlasnicima.

Podgorica i Nikšić nijesu usamljeni kada su u pitanju radnički protesti. Nezadovoljni radnici nedjeljama, mjesecima, a negdje i godinama, štrajkuju i u Herceg Novom, Pljevljima, Bijelom Polju…Uz ugroženu egzistenciju zajedničko im je i to što su svi oni radili ili još rade u privatizovanim preduzećima. Rumijatrans, Primorka, Jugooceanija, Napredak, Košuta, Tara, Bojana, Titex, Industrijaimport, Radoje Dakić, Marko Radović, Autoprevozno, Vunko, Lenka, Celuloza, Gornji Ibar… Ovo je samo dio preduzeća koje je pojela crnogorska tranzicija.

Obratimo sada pažnju samo na najveće kompanije koje su – poput pomenutih KAP-a i Željezare – privatizovane na međunarodnim tenderima, uz bogato plaćene finansijske i pravne savjetnike.

IZMEĐU ŽELJA I STVARNOSTI: Privatizacija u Crnoj Gori biće efikasna, pravedna i transparentna. Ova tri načela proklamovana su sredinom prošle decenije, kada je započeta svojinska transformacija ovdašnje privrede. Sve sa ciljem da se preduzeća pod vođstvom novih vlasnika, ,,strateških investitora”: reorganizuju, modernizuju, finansijski i stručno ojačaju kako bi – na zadovoljstvo vlasnika, zapošljenih i države – postali ravnopravni učesnici globalne tržišne utakmice.

Pokazalo se da crnogorska privatizacija nije bila pravedna. Uz radničko nezadovoljstvo o tome svjedoči i rastuće siromaštvo, evidentirano čak i u vrijeme dvogodišnjeg investicionog buma nakon osamostaljenja Crne Gore, i sve dublji jaz između malobrojnih pobjednika i desetina hiljada onih koji su gurnuti među gubitnike tranzicije.

Na proklamovanu javnost procesa privatizacije ne treba trošiti riječi. Dovoljno je podsjetiti da od 1997. i prve tenderske privatizacije u Crnoj Gori (Pivara Trebjesa) pa sve do prošlogodišnje djelimične privatizacije i dokapitalizacije Elektroprivrede Crne Gore, gotovo da ne postoji ni jedan kupoprodajni ugovor koji su sklopili crnogorski državni zvaničnici a da on zadovoljava makar dva elementarna uslova: da je dostupan javnosti i da su njegove odredbe poštovane od strane potpisnika.

Privatizacija nikšićke Trebjese uspostavila je model koji je naknadno samo nadograđivan. Iako je kupac Pivare, belgijski Interbruv, tada bio jedan od tri najveća proizvođača piva na svijetu, ovaj posao je malo kome ostao u lijepom sjećanju. Počelo je naopako – prodaja je obavljena na brzinu i u nevrijeme, tako da je cijena od 25 miliona maraka za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo istinski minimalna. Dokazuju to i poređenja. Interbruv je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Uz to, potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Tada su predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali izvode iz kupoprodajnog ugovora. I uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio predsjednik Milo Đukanović.

Niz započet Trebjesom nastavljen je prodajom kotorskog Jugopetrola. Ponovo u nevrijeme i ponovo pred izbore. Gdje je završilo 65 miliona koje je grčki Helenik Petroleum platio za većinski paket akcija jedne od najprofitabilnijih kompanija u vlasništvu države Crne Gore, ne zna se. Ono što se zna jeste da su kupci na računima kompanije zatekli 25 miliona eura koji nijesu pominjani u tenderskoj dokumentaciji, i da preuzeta obaveza dokapitalizacije kotorske kompanije nije izvršena. Jednostavno, kupoprodajni ugovor je napravljen tako da je kupcu ostavljena mogućnost da izvrda obavezu tešku 30-tak miliona. Za tako obavljen posao pravni savjetnik Savjeta za privatizaciju u ovom poslu, britanski advokat Mark Harison sa adresom u Beogradu, nagrađen je sa tri miliona eura. Sud je, 2005. oslobodio optužbi Veselina Vukotića tadašnjeg potpredsjednika Savjeta i Branka Vujovića, direktora Agencije za prestrukturiranje privrede, odgovornosti za sklapanje nezakonitog i štetnog posla. Odluka je obrazložena time da optuženi sporne odluke nijesu donijeli sami.

RADNICI – VIŠAK: Slijedila je privatizacija Telekoma. Osobenost ovog posla je što, prvi put, privatizaciju nije pratio i odgovarajući socijalni program za zapošljene, iako se znalo da novi kupac namjerava da otpusti makar 500 radnika. Zato se, i pored velikog profita koji iz godine u godinu raste, broj zapošljenih u ovoj kompaniji konstantno smanjuje. Planovi za nova otpuštanja stotinjak radnika bili su jedan od glavnih povoda za aktuelni štrajk.

U biltenu Štrajkačkog odbora koji je sredinom nedjelje proslijeđen zapošljenima piše da je štrajkače podržao i sindikat Dojče telekoma. ,,U njihovom pismu stoji da je za žaljenje to što smo primorani da se za svoja prava borimo štrajkom i da se Telekom u našoj zemlji ne ponaša kao odgovoran poslodavac”, kažu u Štrajkačkom odboru.

Čak su i analize rađene za račun Vlade Crne Gore pokazale da je jedna od glavnih karakteristika poslovanja privatizovanih preduzeća – smanjenje broja zapošljenih od približno 25 odsto. Dok su novoosnovane privatne kompanije konstantno povećavale broj zapošljenih, dotle su strateški invstitori išli logikom da će vlastiti profit lakše uvećati smanjenjem troškova, nego uvođenjem novih tehnologija, širenjem poslova i podizanjem kvaliteta svojih proizvoda ili usluga.

A 2005. godina će ostati upamćena i po odluci Vlade da se riješi vlasništva u nekadašnjoj državnoj Lutriji. Državni udio u Lutriji Crne Gore prodat je za obveznice stare devizne štednje kompaniji koja posjeduje lanac sportskih kladionica. Država je uz to kupcu oprostila pola miliona eura duga za koncesionu naknadu.

Nedugo potom slijedio je još jedan ,,veliki privatizacioni posao”. Tivatski Arsenal, jedno od najstarijih crnogorskih preduzeća, praktično je poklonjen kanadskom biznismenu Piteru Manku za obećanja o basnoslovnim ulaganjima koja će preporoditi Tivat i okolinu. Od obećanih stotina miliona do sada – ništa.

OD NADE SE NE ŽIVI: Do početka prošle godine, mnogo toga se praštalo na račun obećane efikasnosti. Onda je globalna ekonomska kriza, poput plime, na površinu izbacila prikrivane probleme. Pokazalo se da je država, odnosno Vlada, najviše truda i novca uložila da bi pomogla upravo kompanijama koje su privatizovane, nerijetko uz izdašne subvencije i oprost ranijih dugova, da bi novi vlasnici od njih napravili samoodrživa preduzeća. Na tom popisu, koliko je javnosti poznato, prednjače KAP, Željezara i Prva banka Crne Gore. Međutim, prema nezvaničnim podacima do kojih je došao Monitor, Vlada je putem privremenog ili trajnog oslobađanja od poreza, doprinosa i carina bila jednako izdašna prema još nekima od gromoglasno reklamiranih velikih investitora i strateških partnera.

Jedno od preduzeća sa ove liste je podgorička Vektra Dragana Brkovića. Ova kompanija je reputaciju i zavidan imetak stekla kroz nikada razjašnjene poslovne aranžmane sa Kombinatom aluminijuma tokom prošle decenije. Nakon kratkog zatišja nakon privatizacije KAP-a, Vektra se na ,,velika vrata” vratila 2006. godine, kupovinom Kombinata za preradu drveta Velemir Jakić u Pljevljima. Naredne godine Brković je od Vlade dobio i koncesije na korišćenje većeg djela pljevaljskih šuma na trideset godina. Za uzvrat, obećao je da će Vektra Jakić postati najmodernija fabrika za preradu drveta na Balkanu. Međutim, na početak proizvodnje u Pljevljima, najavljen za 2008. godinu, još se čeka. A dugovi se gomilaju – prema radnicima, podizvođačima, dobavljačima i državi. Vektra Jakić, potvrđeno je iz Ministarstva poljoprivrede, nije ispunila svoje obaveze iz koncesionog ugovora za korišćenje crnogorskih šuma. Posljedica – nema.

Gotovo identična priča, u izvedbi istog investitora, dešava se i na Crnogorskom primorju. Vektra je krajem 2007. godine pobijedila na tenderu za prodaju HTP Boka. Uz 22 miliona eura, koliko su plaćene državne akcije tog preduzeća, Vektra je obećala da će u modernizaciju postojećih i gradnju novih hotela za tri godine uložiti oko 65 miliona. Iznos planiranih investicija kasnije je vrtoglavo uvećavan, ali radovi do danas nijesu počeli.

Priče o velikim poslovima u Pljevljima i Herceg Novom zamijenila su šaputanja o desetinama miliona koje Vektra duguje ovdašnjim bankama. I olakšicama koje joj Vlada daje na račun svojih poreskih obveznika. Kad pomažemo Deripasku – zašto ne bi i Brkovića. Nema se, ali se mora.

Čim je prošlo vrijeme ekonomskog rasta i ogromnih profita, privatizovane kompanije su zatražile i dobile pomoć države. Neke od njih su, čak i formalno, započele povratak u državno vlasništvo. Doduše, cijena je danas mnogo veća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KORACI KA NOVOJ VLADI: Ono što je Dritan izdržao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki su pohitali da, s dozom cinizma,  kažu kako će ovo biti vlada kontinuiteta. U zabludi su. Crna Gora,  bez organizovanog kriminala, korupcije i monpola, biće, ako trojka uspije, korjenito  drugačija država od Đukanovićeve

 

Ti, ti bitango. Skupština Crne Gore, novembar 2013.

Može se Milu Đukanoviću, s punim pravom i uz obilje dokaza, zamjeriti  mnogo toga, ali  se ne može reći kako nije imao izuzetno razvijene instinkte da prepozna šansu, ali i dolazeću opasnost. Svjedoči o tome i njegovo tadašnje obraćanje najmlađem poslaniku u crnogorskom parlamentu Dritanu Abazoviću, citirano na početku teksta.

Sedam godina kasnije, zahavaljujući i glasovima koalicije Crno na bijelo koju predvodi građanski pokret URA i njen predsjednik Dritan Abazović, Đukanovićev DPS gubi vlast. Prvi put. A Crna Gora ima priliku da iz predpolitičkog društva zakorači među one koji su sposobni da svoje probleme (a oni nijesu mali) rješavaju na demokratski način. Takođe, prvi put.

Taj korak je težak i, za mnoge, neočekivan. Znani i neznani, prijatelji i neprijatelji, intelektualci, kriminalci, političari, stvarni i lažni analitičari tražili su način da Dritana Abazovića obavijeste da se ne slažu  sa njegovim naumom da razvlasti DPS. „Abazović ulazi u vlast sa neprijateljima Crne Gore“, čitamo u novinama i na portalima pod kontrolom odlazećih vlasti. Za tim i sličnim naslovima slijedili bi citati iz Podgorice, Sarajeva, Beograda, Prištine, Zagreba, Beča… Ovdašnji političari i analitičari bliski režimu, ambasadori (Željko Perović i Ferhat Dinoša), intelektualci iz regiona (Azem Vlasi i Nataša Kandić), građani sa tzv. patriotskih mitinga na Cetinju i u Podgorici.

I svi su imali neku prigodnu priču o njima  „crkveno-četničko-ruskoj formaciji“ koja bi nas „u kapljici vode popila“, njemu (Đukanoviću) koji je „primio preko 100.000 Albanaca 1999, koje su srpske snage proterale iz Peći i okolnih sela“ i nama koji volimo Crnu Goru, pa prepoznajemo kako je „kucnula ura“ da je spašavamo. Spremni da „upamtimo kao izdajnika“ onoga ko bi „Crnu Goru predao četnicima“. Dok masa sluša (50.000 prisutnih – (ne)pristrasno je izbrojala Uprava policije), kliče i reži.

„Da je mene u njegovim godinama snašlo ovo što je snašlo Dritana“, komentariše prijatelj u redakciji Monitora, „ja ne bih samo odustao od formiranja vladajuće koalicije, ja bih pobjegao iz Crne Gore. I sa Balkana“.

U ambijentu sveopšteg pritiska koji je usmjeren prema Dritanu Abazoviću nije lako ostati imun, saosjeća u svojoj kolumni u beogradskom Danasu Fahrudin Kladničanin izvršni direktor Akademske inicijative Forum 10, upozoravajući: ,,U autokratskom režimu i zarobljenoj državi, postoje i oni drugi, nama nevidljivi pritisci, koji su jači i opasniji od otvorenih pisama i izjava, jer ih kreiraju i logistički podržavaju razni podzemni krugovi, zarad opstanka političkog sistema koji im omogućuje sopstveno preživljavanje, na račun urušavanja države i društva“.

Dritan Abazović usprkos svemu nije odustao od onoga što  je javno obećao.  „Ljudi imaju pravo da pričaju šta god žele, ali ako budu tražili nekoga da Đukanoviću da političko vještačko disanje – ja sam pogrešna adresa. Jedino što mogu da dobiju je pravično suđenje za sve one koji su se ogriješili o zakon”, rekao je u intervjuu za BBC. Lider koalicije Crno na bijelo ima još jednu poruku: „Ja ne pravim saradnju sa nacionalnim zajednicama već sa ljudima. Ne borim se za Srbe, Crnogorce, Albance, Bošnjake – borim se za ljude“.

Jučerašnji (srijeda) Sporazum mnogi su doživjeli kao formalnu potvrdu tih stavova i onoga što su Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Abazović dogovorili već prvog dana nakon izbora, kada je postalo jasno da koalicije Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo imaju 41 poslanika i mogu formirati novu vladu.

Nova vlada će zadržati međunarodne prioritete, poštovati preuzete obaveze i neće mijenjati državna obilježja, navodi se u Sporazumu. Među prioritetima se našla borba protiv kriminala i korupcije i neophodna depolitizacija „ključnih institucija vlasti“. Izborni pobjednici obećavaju pravo i pravdu, bez revanšizma i političke isključivosti. Među proklamovanim ciljevima našla se i brža integracija Crne Gore u EU, a ponovljen je i poziv manjinskim partijama da nađu svoje mjesto u novoj vlasti „bez obzira da li imaju parlamentarni status ili ne“.

Lijepo zvuči. I obećava. Pod uslovom da ste sljedbenik onoga što prepoznajemo kao crnogorsku građansku opciju. I da želite vladu koja će u nekim postulatima  slijediti proklamovanu politiku odlazećih vlasti. Ali bez korupcije, kriminala, nepotizma, partijskih privilegija, te podsticanja unutrašnjih (nacionalnih, vjerskih, regionalnih, esnafskih) i međunarodnih (Srbija, Rusija) konflikata kao dokaza vlastite neophodnosti.

Neki su pohitali da, s dozom cinizma,  kažu kako će ovo biti vlada kontinuiteta. U zabludi su. Crna Gora, bez organizovanog kriminala, korupcije i monopola, biće, ako trojka uspije, korjenito  drugačija država od one Đukanovićeve.

A onda su stigle i vijesti da su u Demokratskom frontu, lokomotivi koalicije Za  budućnost Crne Gore, za sadržaj Sporazuma i njegovo potpisivanje saznali iz medija. „Meni je sve ovo novo. Saznao sam iz medija“, napisao je Nebojša Medojević na Tviteru, nakon što je Sporazum predstavljen javnosti. „Niko me nije konsultovao niti pitao. Ne znam kako će reagovati birači koji su glasali broj 9“.

Oglasili su se i predsjednik SNP-a Vladimir Joković i portparoli NOVE Andrije Mandića i DNP-a Milana Kneževića. Ni oni, kažu, nijesu znali za Sporazum. I očekuju pojašnjenja i razjašnjenja u narednim danima.

Taktička zamisao ili najava ozbiljnih problema u najjačoj koaliciji?

Otuda je već stigao žal što se ne može dovesti u pitanje članstvo Crne Gore u NATO-u (Mandić i Knežević), odnosno povlačenje priznanja Kosova (Medojević). Predsjednik Pokreta za promjene javno je kritikovao i najavu formiranja ekspertske vlade (on je bolje rješenje od bilo kog eksperta-nepartijca, tvrdi Medojević) ali i pomirljive tonove izbornih pobjednika prema DPS-u i njegovim glasačima.

DF je godinama dio svoje političke prepoznatljivosti gradio na obećanju da će, „kad dođe na vlast“, mijenjati zastavu i himnu, a srpski jezik proglasiti za službeni.  Hoće li sada udariti na potpisnike Sporazuma, ili progutati žabu, još jednom, zarad ljepše budućnosti Crne Gore?

Dok čekamo odgovor, valja znati i sljedeće: buduća vlast u parlamentu nema snagu potrebnu za promjene Ustava ili državnih simbola. I pod nezamislivim uslovom da URA to podrži. Zato taj dio Sporazuma valja čitati kao pokušaj da  se DPS-SD-SDP glasačima stavi do znanja da promjenom vlasti nijesu ugrožene „tekovine nezavisnosti“. Već samo odlazeća  vlast koja ih je zloupotrebljavala pljačkajući i naše i njihove.

Tako, dok nariču zbog mogućeg dolaska četnika na vlast, red bi bio da uznemirene patriote primijete da je  R.R. nedavno optužen za ratne zločine nad civilima u Foči, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Riječ je o osuđivanom kriminalcu i kontroverznom biznismenu koji se, ne jednom, javno pohvalio doprinosom koji je dao obnovi crnogorske nezavisnosti. Znači li to da smo svi mi koji smo 2006. bili na toj strani, ratni zločinci? Ako već nijesmo četnici.

A imamo i model koji predlaže Daliborka Uljarević, direktorka Centra za građansko obrazovanje. Jednostavno je: „U novoj vladi ne smiju biti ljudi ratne prošlosti ili oni koji su prepoznati po ratno-huškačkim ili diskriminatornim izjavama, a ne smije se ići ni u puki revanšizam već u pažljivu procjenu rada svih i shodno tome smjenu ili procesuiranje nekih kadrova iz dosadašnje vlasti“. Pa ko se đe prepozna.

Generalizaciju svake vrste treba izbjeći. Toga su, čini se, svjesni i Krivokapić, Bečić i Abazović. Oni najavljuju da će vući najbolje moguće poteze, vodeći računa o realnosti. Tako smo, očito kao znak kompromisa,  u desetak dana prešli  put od ekspertske do vlade spasa.

„Mi ćemo krenuti od toga što bismo voljeli da bude najbolje rješenje, ali ćemo vjerovatno morati da pravimo određene ustupke jer je trenutak takav da mnogi političari koji su kompetentni, žele sebe da vide u tom dijelu podrške“, rekao je  Zdravko Krivokapić u razgovoru za agenciju Beta. Naglašavajući kako „ne treba robovati tome ko je ko i odakle dolazi, već ko je najbolji kadar”. Ovom stavu dodatnu težinu daju i najave da će Krivokapić biti mandatar ispred trojne koalicije.

Mogućnost kompromisa ne isključuje ni Abazović. „Ne treba biti isključiv ali prednost treba dati novim ljudima koji imaju ideju kako se uhvatiti u koštac s nagomilanim ekonomskim i socijalnim problemima. Mnogi su poželjeli da se vrate iz inostranstva. Svježa, nekompromitovana lica bi nam svima dobro došla“, rekao je on NIN-u. Pokušavajući da priču vrati na ono od čega se živi. „Naša zaduženost će vrlo vjerovatno do kraja godine doći do sto odsto BDP-a. Fiskalni monitor MMF-a kaže da na korupciji godišnje gubimo 150-200 miliona eura. Odnekud moramo da počnemo i otpor, tj. borba protiv korupcije je sastavni dio posla“.

A ono što je ovih sedmica Dritan Abazović uspio da podnese i istrpi svima nam daje šansu. On je, u međuvremenu, dobio policijsku pratnju. Makar dok ANB ne izvrši traženu procjenu njegove bezbjednosti.

 

Druga strana tojage

Bilo bi naivno pomisliti kako pritisci na Dritana Abazovića i njegove koalicione partnere dolaze samo sa jedne strane crnogorske političke klisure. Javna je tajna da društvene i političke vrijednosti na kojima insistira lider pokreta URA i neki od njegovih budućih koalicionih partnera doživljavaju kao prst u oko. Uostalom, neko od njih na društvenim mrežama već ističe kako se, lično, ne slaže sa političkim ucjenama koje stižu iz koalicije Crno na bijelo, ali su u ovom trenutku prinuđeni da prihvate te ultimatume.

To nerazumijevanje nije od juče.  

„Mislili smo da će vremenom kod Abazovića proraditi ono građansko, šta god to značilo, ali on iznova pokazuje da na njega, ipak, dominantan uticaj ima drugarstvo sa albanskim teroristom Hašimom Tačijem“. Ovako je, sredinom maja, o opozicionom kolegi u Skupštini Crne Gore govorio poslanik DF-a Jovo Vučurović. „On je (Abazović) pokazatelj kako se mržnja prema SPC-u i DF-u pokušava kamuflirati u građanističko odijelo. Uostalom, u Crnoj Gori je građanističko isto što i antisrpsko“, prenio je Dan djelove Vučurovićeve besjede.

Raspisivanje izbora donijelo je primirje koje još  traje.

 

Nada i strah

„Mislim da se Crna Gora danas potvrdila kao ozbiljna politička zajednica!“, ocijenio je na svom profilu pravnik i politički analitičar Sergej Sekulović sadržaj potpisanog Sporazuma. I dobio za tu ocjenu, što bi mlađi rekli, mnoštvo lajkova.

Na drugoj strani, onima koje je  Sporazum zatekao i razočarao, utjehu je ponudio srpski akademik Kosta Čavoški.

„U ovom trenutku, naročito zbog Dritana Abazovića i njegove stranke, mora se biti veoma obazriv. Najvažnije je da se raščisti sve što je Milova ostavština“, preporučio je akademik na jednoj srpskoj televiziji, a nama prenijela – Pobjeda. „Đukanović je očigledno imao bolesnu želju da napravi naciju od takozvanih novopečenih Crnogoraca… Nadam se da će na sljedećem popisu, koji je 2021. godine, broj Srba u Crnoj Gori da se poveća i da će ljudi biti podstaknuti da se izjašnjavaju kao Srbi“.

Potom Čavoški savjetuje: „Sve treba postupno raditi, i u jednom trenutku kad se sve to raščisti, kada ovi na vlasti shvate da je DPS, ako nije propao, jeste bitno utanjio – da raspišu nove izbore. Na kojima bi ta nova većina, sa ili bez  Abazovića, bila neuporedivo veća i moćnija. Pa će onda i neke druge korake da naprave. Jednu po jednu stvar“.

Ne treba ni ovo uzeti kao praznu priču.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA VEĆINA IZABRALA PREDSJEDNIKA SKUPŠTINE I PREDLOŽILA MANDATARA: Trenutak koji valja opravdati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Započeo je proces koji treba da potvrdi da je vlast u Crnoj Gori smjenjiva na izborima. To je istorija. Sadašnjost čeka

 

Aleksa Bečić je novi predsjednik Skupštine Crne Gore u njenom 27. sazivu. Zdravko Krivokapić očekuje da mu predsjednik države povjeri mandat za sastav nove vlade, nakon što su svi poslanici koalicija Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo potpisima podržali ono što je dan ranije, u manastiru Ostrog, predložio Dritan Abazović.

Budućeg mandatara podržava 41 poslanik tri liste koje skupa imaju tijesnu većinu u parlamentu. Ali je glasanje za predsjednika parlamenta dalo naslutiti da bi se ta većina (jedan poslanik više od Demokratske partije socijalista i njenih „tradicionalnih saveznika“) mogla uvećati do glasanja o Krivokapićevoj vladi.  Bečićev izbor podržali su i poslanici Bošnjačke stranke i Nik Đeljošaj, nosilac Albanske liste, koja u parlamentu ima jednog poslanika. Protiv je glasao samo Andrija Popović, liberal sa liste DPS-a, dok su ostali poslanici iz opozicionih klupa bili uzdržani.

Bečić je kao strateški cilj parlamenta kojim će predsjedavati naveo „usvajanje prijeko potrebnih reformi u oblasti pravosuđa“ kao osnov borbe protiv kriminala i korupcije. „Tu ćemo svi biti na testu iskrenost“, poručio je predsjednik Skupštine. Uz obećanje: „Hoću da opozicija ima bolji status nego što smo ga mi imali“.

I budući mandatar se potrudio da javnosti pošalje pomirljive poruke. „Nova vlada treba da bude vlada povjerenja i da joj građani vjeruju. Nećemo dijeliti građane ni po naciji, ni po vjeri“, rekao je Krivokapić, „treba graditi Crnu Goru koja će biti svijetli primjer svima u okruženju. Proces nije lak i jednostavan“.

Dan ranije, ništa nije najavljivalo takav rasplet. Čarke i zađevice sa društvenih mreža između nosioca liste Crno na bijelo i čelnika Demokratskog fronta (DF) prerasle su tokom vikenda u ozbiljan spor unutar trojne koalicije.

Nakon što su se kandidovali za noseće funkcije u sektoru bezbjednosti Andrija Mandić, Milan Knežević i Nebojša Medojević suočili su se sa stavom glavnog odbora URA da u novoj vladi ne mogu biti ljudi koji „svojom pojavom i djelovanjem dijele Crnu Goru i izazivaju negativnu emociju kod izvjesnog broja građana“. I prepoznali se u njemu.

Dok su čelnici DF od Abazovića tražili da im imenuje te ljude i objasni negativnu emociju koju oni izazivaju, do njih je stigla vijest da su Krivokapić i Abazović dogovorili način na koji će se podijeliti „ključni resori u Vladi“ uključujući MUP, Ministarstvo odbrane, Upravu policije, Agenciju za nacionalnu bezbjednost, Vojno obavještajnu agenciju, Ministarstvo inostranih poslova i Ministarstvo pravde (specifikacija resora preuzeta iz obraćanja Milana Kneževića nakon sastanka u manastiru Ostrog).

Zanimljivo je da među ključnim resorima buduće vlade  izborni pobjednici ne pominju finansije, ekonomiju, turizam ili, u ovom trenutku tako aktuelno, zdravlje. Izuzetak je bio lider Demokrata koje je, izgleda, bio spreman da se prihvati posla potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomski sistem. Ali je odustao od tog angažmana zbog mira u kući. Sada nas, izgleda, čeka vlada bez partijskih lidera. Mada ne treba biti iznenađen promjenama tokom pregovaračkog procesa. I mandatar je, uostalom, na pitanje da li će formirati ekspertsku vladu odgovorio konstatacijom kako realnost nalaže da se prave određeni ustupci.

Da posao neće biti lak pokazala su nam dešavanja između dva broja Monitora. Kada su nesuglasice između Krivokapića i Abazovića sa jedne i Mandića i Kneževića sa druge strane dostigle tačku ključanja u priču su se, kao svojevrsni medijatori, uključili nezvanični mentori koalicije Za budućnost Crne Gore, vladika Joanikije Mićović i mitropolit MCP Amfilohije Radović.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA VLAST TRAŽI PERSONALNA RJEŠENJA: I politika je nauka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trojna koalicija koju predvode Krivokapić, Bečić i Abazović dobila je priliku da zaustavi sunovrat u koji je DPS tjerao cijelu državu. Valjalo bi da je iskoriste, bez obzira na očigledne razlike, lične razmirice i pretjerane ambicije nekih od njihovih najbližih sljedbenika. Bolju priliku neće imati

 

Izbori su i zvanično završeni, nakon što je Državna izborna komisija u ponedjeljak proglasila konačne rezultate glasanja. Koalicije Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo preuzimanje vlasti počinju naredne nedjelje, konstitutivnom sjednicom parlamenta. Tada će, prema najavama, biti izabrani novi predsjednik Skupštine i njegovi zamjenici. Istovremeno, počinje teći rok za formiranje nove vlade.

Nakon objave zvaničnih izbornih rezultata oglasili su se i euroatlantski partneri Crne Gore. ,,Američka vlada se raduje partnerstvu sa budućom vladom, konstituisanom kroz demokratski proces, kao odraz volje naroda“, saopštila je ambasadorka SAD-a Rajzing Rajnke uz najavu da će Sjedinjene Države „i dalje biti prijatelj, partner i saveznik građana Crne Gore”. Čestitkama se priključila i portparolka Evropske komisije Ana Pisonero Hernandez. ,,Radujemo se konstituisanju novog parlamenta i nove vlade koji će nastaviti stalan put Crne Gore prema Evropskoj uniji“.

Tako je stavljena tačka na, pokazalo se, neosnovane spekulacije po kojima će zapadni saveznici ignorisati ili čak spoticati nove vlasti zbog prosrpskih i proruskih stavova nekih partija članica buduće vladajuće koalicije. A sve sa navodnim ciljem da se olakša pozicija i ubrza povratak na vlast njihovom tradicionalnom partneru – Demokratskoj partiji socijalista (DPS).

Pokazalo se da su u Berlinu, Briselu, Londonu i Vašingtonu bili spremni da prihvate promjene i, još važnije, pruže ruku saradnje izbornim pobjednicima. Zapravo ih prigrabe u naručje, na iznenađenje, čuđenje, pa i ljutnju onih koji su očekivali da će nacionalna i vjerska gravitacija uraditi svoje. Tako su na najavu Zdravka Krivokapića, predvodnika koalicije Za budućnost Crne Gore, da bi kao premijer za prvu zvaničnu posjetu izabrao Njemačku primjedbe stigle iz koalicije koju predvodi, ali i od zvaničnog Beograda.

„Ja ću da razgovaram sa Zdravkom Krivokapićem, da ga kao predsjednik najjače opozicione partije pozovem da preispita stav o svojoj prvoj posjeti kao budućeg premijera Crne Gore Njemačkoj“, najavio je predsjednik NOVE Andrija Mandić gostujući na TV Pink. „Neko ko treba da bude predsjednik vlade, posebno imajući u vidu kolike je napore srpski narod uložio da do ove pobjede dođe, prvo treba da posjeti Beograd“. I predsjednik Srbije se, po povratku iz Vašingtona, pozabavio činjenicom da nove vlasti u Crnoj Gori svoj mandat neće početi posjetom Beogradu. „To je njihov izbor. Kada budemo htjeli i jedni i drugi susrešćemo se, vjerujem češće nego ranije. Srbima poručujem da ćemo biti uz njih“, saopštio je Aleksandar Vučić, komnetarišući i prošlonedjeljni Sporazum lidera tri koalicije: „To je njihova stvar i oni vode svoju politiku. Nisam očekivao da povuku priznanje (Kosova-prim. Monitora). Ni da izađu iz NATO-a. Ništa od toga nisam očekivao. Što ih briga, ovako je lakše. Ovako će da ih potapšu u američkoj ambasadi, nemačkoj ambasadi i svakoj ambasadi”.

Nije isključeno kako je predsjednik Srbije, snažno infiltriran u izborna dešavanja u Crnoj Gori, u tom trenutku već znao da se postizborna komunikacija pobjedničke trojke sa zapadnim centrima moći ne završava samo tapšanjem po ramenu. Prvo su mediji bliski DPS-u objavili da Berlin, London i Vašington traže da u novim strukturama vlasti ne bude mjesta za radikalne političare. Pobjeda je, onda, kao takve prepoznala i imenovala Andriju Mandića, Milana Kneževića, Nebojšu Medojevića i Marka Milačića, a ne, recimo, Duška Markovića, Predraga Boškovića, Veselina Veljovića ili, glavom i bradom, Milivoja Katnića, glavnog specijalnog tužioca.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo