Umjetnost je ono što napraviš, pa se posle prepadneš da više nećeš moći ponoviti, priča Ismar, onako, bosanski tiho i prijatno
„Na ocjenjivanju akta, nakon što sam postavio nekoliko svojih radova, Krsto je rekao: Dosta! Iz prakse je to značilo da je bio zadovoljan, što po pravilu donosi odličan. Zaustavio sam se, a onda je Kulmera pitao za ime. Mujezinović. Krsto se nasmijao i glasno rekao: „Pa ovaj bolje crta od oca”. I dao mi vrlo dobar. To je bila dilema? Ili možda samo pedagoški oprez?”
Citat je iz knjige Ismara Mujezinovića, Ismet Mujezinović – portret sa spomenicom. Priča sina o ocu. Sjećanja Ismara, kultne figure bosanskohercegovačke likovne scene, na jednog od najvećih slikara koje je BiH imala, Ismeta Mujezinovića.
„Otac je želio da upišem arhitekturu, jer slikarstvo nije siguran poziv. Nema plate, nema sigurnosti. Zanimao me i film. Imao sam kameru već od 1957. Filmove smo u to doba slali u Austriju na razvijanje, a to je dugo trajalo. U to vrijeme nisam mogao napisati tekst duži od dvije strane, a za film je trebalo i pisati.Vratio sam se prvom izboru, Likovnoj akademiji i počeo studije u Zagrebu. Bila je varijanta, ako me na ALU ne prime, da se ukrcam na brod na put za Japan, kao mali od kužine. Tetka mi je bila oficir duge plovidbe i navigavala na prekookeanskom brodu. Partizanka. Postdiplomske sam nastavio kod Krsta Hegedušića, u ateljeu koji je proizveo veliki broj poznatih slikarskih imena, došao za štafelaj na kojem je prije mene radio Vlado Veličković, a poslije mene na to mjesto, za isti štafelaj, došla je Marina Abramović” – priča Ismar, onako, bosanski tiho i prijatno.
Sreli smo se u slovenačkoj prijestonici. Ovdje je Ismar od ratnih devedesetih, sa suprugom Špelom Rozin, poznatom glumicom, sinom i unukama. U Ljubljani je majstorov novi dom. Atelje je izgradio u Istri jer sa statusom izbjeglice to nije mogao u Ljubljani. Dobitnik je više od dvadeset značajnih regionalnih i svjetskih nagrada. Likovni autoriteti i kolege slikari, nazivaju ga jednim od najbriljantnijih crtača na ovim prostorima. Njegov majstorski potez ostao je zabilježen i na plakatima za sarajevsku Olimpijadu. Mujezinovićevi crteži klizača, skijaša i ostalih sportskih disciplina, simbol su najvećeg događaja kojem je glavni grad BiH bio domaćin.
Već kao mlad slikar, postdiplomac, prepoznat je. Tadašnji komesar za Pariski bijenale mladih Boris Vižintin, direktor Moderne galerije Rijeka, odredio je dvadesetsedmogodišnjeg Ismara da predstavlja Jugoslaviju. U Beogradu su komisijski zaključili da je mlad, a da je Peđi Neškoviću, sa 34 godine, posljednja prilika da učestvuje. Na sljedećem Bijenalu, kad više nije bilo nacionalnih komesara, njegove slike nisu zadovoljile tematiku koja se te godine tražila. „Tematske izložbe su velika glupost. Umjetnost je ličnost, a ne tema”, kaže. Ismar će svoje radove predstaviti na preko sto samostalnih i kolektivnih izložbi u poznatim svjetskim galerijama.
Danas, u sedmoj deceniji, ne prestaje da stvara. Slika, kaže šaljivo, kad mu zatreba novac, a onako za dušu piše i snima igrane filmove (dva duga i osam kratkih i dva duga dokumentarna) piše scenarije, romane, kratke priče, komponuje muziku. Sa ponosom ističe da je pohvale za muziku dobio od Arsena Dedića. Pisati je počeo iz opklade, a onda je za samo 25 dana napisao roman sa dvjesto strana. Nakon ovog prvijenca još sedam romana, dvije knjige priča, scenarije i biografsku priču o Ismetu. „Moj film Crvenkapica se crveni pogledao je i pohvalio Vittorio Storaro, kamerman filma Poslednji tango u Parizu. Za istoimeni roman dobio sam, u slovenačkom književnom časopisu Apokalipsa, dobre kritike kao pisac. To, meni, i kad je manje značajno, više znači nego neka nagrada za slikarstvo.”
Pimjećuje: „Ljudi ne shvaćaju da umjetnik ima potrebu da stalno stvara. Njihova logika je, imaš dvije kuće, dva ateljea, penziju, novac, šta se petljaš. Uživaj.“
Ismar Mujezinović, po rođenju je Slavonac, po ocu Bosanac, po majci Dalmatinac. Rado ističe da se „formirao u Sarajevu i postao Sarajlija po osjećaju”, gradu u kojem je živio od četvrte godine pa do studija, izuzimajući pet godina provedenih u Tuzli. Nakon postdiplomskih studija, i odsluženja vojnog roka u Bileći, vraća se u Sarajevo. Likovna akademija je otvorena i Ismar, u drugom pokušaju, dobija posao šefa Katedre za slikarstvo. „Sarajevo je, za ono vrijeme, imalo komunikativno rukovodstvo. Osnivana je Akademija, tu su radili Karamehmedović, Berber, Bora Aleksić, uz podršku Voje Dimitrijevića. Tada se masa nas vratila sa željom da nešto zakuhamo”.
Pošto je stari slikao partizane i mene su nagovarali na tu tematiku, ali ja sam, da bi se razlikovali, radije slikao erotiku. Našao se, možda baš zbog tematike, na listi nepodobnih slikara. „Crni talas”, zabranjivani filmovi sa kojima se režim nije saglasio, proširio se i na slikare. Tih dana Oslobođenje je pisalo da je nagradu dobio Pero Waldeg, a umjesto njegovog imena stajale su tri tačke… „Govorio sam tada da mora, kad u Beogradu prdnu, da zasmrdi u Sarajevu”.
Bile su to kasne sedamdesete i lov na nepodobne umjetnike i izmišljene antidržavne elemente. Ipak, iste te godine Hamdija Pozderac, kupiće Ismarovu sliku s namjerom da je pokloni Titu za rođendan. Ismar nikad nije saznao da li mu je slika i poklonjena. Zna samo da nije visila u muzejskoj postavci poklonjenih slika nego je krasila muzejsku direktorsku kancalariju.
Na mjestu profesora ostao je samo pet godina, a onda prešao ponovo u „slobodnjake”. Napustio je Akademiju kad je primijetio da njegovi studenti imaju probleme, jer su kod njega studirali. Njemu lično, kaže kroz osmijeh, teško je bilo napraviti problem. „Naprave mi problem i ja odem u Norvešku i prodam cijelu izložbu prije otvaranja. Mislim da su ti problemi bili zbog Ismeta. Ima sredina koje ne trpe dva čovjeka iz iste kuće. Provincija treba jednog slikara, jednog kipara i jednog sportistu. Sve ostalo je opterećenje. Mislim da je bila velika greška što sam se vratio u Sarajevo, ali sam ga volio”.
Osim onih osamdesetih kad se Sarajevo „dobro osililo”, vrijeme kada je Bora Drašković napravio film Horoskop, pa Čengić Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji, ili Kenović Ovo malo duše, bh grafika dobijala svjetske nagrade, rok-pop grupe vladale yu scenom, Sarajevo je, tvrdi Ismar, oduvijek bila zatvorena sredina. Teška za afirmaciju.
„Hozu, Berbera, afirmisala je Ljubljana, mene Zagreb… Slično, crnogorski slikari odlazili su u Beograd, poput Milunovića, Đurića, Lubarde… Ni danas Sarajevo ne daje podršku mladim likovnim umjetnicima. De facto, jedino je Dunja Blažević, dok je boravila u Sarajevu, afirmirala mlade umjetnike. Doduše, uglavnom konceptualu, performere. Šejla Kamerić i Maja Bajević su vani imale evidentne uspjehe”.
Oca je Ismar upoznao sa nepune četiri godine, kada se Ismet, partizanski major i prvi komandant partizanske eskadrile, vratio u oslobođeni Osijek. Ovdje je Ismarova majka ′41 pobjegla od Luburićevih ustaša iz Vojkovića, nadomak Sarajeva. Od prvog časa Ismar će biti fasciniran očevom pojavom: „Od tada smo prijatelji”, naglašava.
Ismet Mujezinović je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Školovanje je nastavio kod Joze Kljakovića, specijalizira fresko slikarstvo, a potom završava dva semestra istorije umjetnosti na Sorboni. Iz Pariza je otišao na Azurnu obalu da bi pravio portrete diplomata. „Bio je izuzetan portretista. Svjedočio sam da je naslikao portret naravne veličine za oko 25 minuta”, priča Ismar.
O svom ocu napravio je dokumentarno-biografski film Ismet Mujezinović – Atelje, sa sestrom donirao ono što je već Ismet zavještao, kuću sa ateljeom i hiljadu crteža. Ali i napravio monografiju u čast 110 godina Ismetovog rođenja. Zajedno su je familijarno izdali sestra i bratić. Ismarov sin je grafički opremio.
„Predgovor sam sam pisao jer sam znao da kustosi imaju svoju logiku, a ja sam želio da to bude emotivna priča o mom ocu. Kustosi imaju svoje ladice, pa ako viri prst van, onda imaš problem. Ismet je bio intuitivan čovjek. Nosio je blok sa sobom svuda, u kafanu kao i na sjednice Izvršnog vijeća… To je ono najbitnije za njega, da je radio impresivno”.
Razgovor teče, i Ismar se kroz smijeh sjeća kako je pedesetih prošloga vijeka Oto Bihalji Merin, partijski ideolog, nakon INFORBIRO-a u Bosnu donio direktivu da se sa soc-realizma pređe na moderno slikanje. „Na to mu je stari pokazao neke crteže koje je radio na plaži nogom, a odlično je to radio. Oto Bihalji Merin se oduševio”. Kasnije će, sjeća se Ismar, njegov otac crtati ne gledajući u papir, nego posmatrajući objekat crtanja.
Ismar Mujezinovć zaključuje: „Umjetnost je individualna stvar, umjetnost je ličnost. Ono što napraviš, pa se posle prepadneš da više nećeš moći ponoviti. Sve drugo je zanat i šablon”.
Stižu sjećanja
“Često je stari, kad je išao u Beograd, vodio i mene. Bio sam gimnazijalac. Posjećivali smo Klub književnika ili Mažestik, tamo je bila najbolja klopa. U društvu bi najčešce bili Ćopić, Aralica, Kulenović…Sjećam se kako je Ćopić pričao da je ženi kupio auto. Pitamo ga zaššto joj je kupio auto, a on kaže. ‘Ona je išla autobusom, a u autobusu štipaju žene’. Pa dobro, pitamo ga, jesi li on naučio voziti. ‘ Nisam’, odgovara Ćopić. ‘Sad ja idem autobusom i štipam…”
Kod Muejzinovićevih je dolazio u goste i Ivo Andić. Jednom, klinac, Ismar se glasno pobunio šo je Andriću majka poslužila batak, ali se utješio kad su mu rekli da ima još jedan i za njega.
Ismarov otac bio je veliki prijatelj sa Mešom Selimovićem.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice