Izdvojeno
ISMAR MUJEZINOVIĆ, SLIKAR, BOSANAC U SLOVENIJI: Otac je slikao partizane, on erotske motive, obojica virtuozno

Umjetnost je ono što napraviš, pa se posle prepadneš da više nećeš moći ponoviti, priča Ismar, onako, bosanski tiho i prijatno
„Na ocjenjivanju akta, nakon što sam postavio nekoliko svojih radova, Krsto je rekao: Dosta! Iz prakse je to značilo da je bio zadovoljan, što po pravilu donosi odličan. Zaustavio sam se, a onda je Kulmera pitao za ime. Mujezinović. Krsto se nasmijao i glasno rekao: „Pa ovaj bolje crta od oca”. I dao mi vrlo dobar. To je bila dilema? Ili možda samo pedagoški oprez?”
Citat je iz knjige Ismara Mujezinovića, Ismet Mujezinović – portret sa spomenicom. Priča sina o ocu. Sjećanja Ismara, kultne figure bosanskohercegovačke likovne scene, na jednog od najvećih slikara koje je BiH imala, Ismeta Mujezinovića.
„Otac je želio da upišem arhitekturu, jer slikarstvo nije siguran poziv. Nema plate, nema sigurnosti. Zanimao me i film. Imao sam kameru već od 1957. Filmove smo u to doba slali u Austriju na razvijanje, a to je dugo trajalo. U to vrijeme nisam mogao napisati tekst duži od dvije strane, a za film je trebalo i pisati.Vratio sam se prvom izboru, Likovnoj akademiji i počeo studije u Zagrebu. Bila je varijanta, ako me na ALU ne prime, da se ukrcam na brod na put za Japan, kao mali od kužine. Tetka mi je bila oficir duge plovidbe i navigavala na prekookeanskom brodu. Partizanka. Postdiplomske sam nastavio kod Krsta Hegedušića, u ateljeu koji je proizveo veliki broj poznatih slikarskih imena, došao za štafelaj na kojem je prije mene radio Vlado Veličković, a poslije mene na to mjesto, za isti štafelaj, došla je Marina Abramović” – priča Ismar, onako, bosanski tiho i prijatno.
Sreli smo se u slovenačkoj prijestonici. Ovdje je Ismar od ratnih devedesetih, sa suprugom Špelom Rozin, poznatom glumicom, sinom i unukama. U Ljubljani je majstorov novi dom. Atelje je izgradio u Istri jer sa statusom izbjeglice to nije mogao u Ljubljani. Dobitnik je više od dvadeset značajnih regionalnih i svjetskih nagrada. Likovni autoriteti i kolege slikari, nazivaju ga jednim od najbriljantnijih crtača na ovim prostorima. Njegov majstorski potez ostao je zabilježen i na plakatima za sarajevsku Olimpijadu. Mujezinovićevi crteži klizača, skijaša i ostalih sportskih disciplina, simbol su najvećeg događaja kojem je glavni grad BiH bio domaćin.
Već kao mlad slikar, postdiplomac, prepoznat je. Tadašnji komesar za Pariski bijenale mladih Boris Vižintin, direktor Moderne galerije Rijeka, odredio je dvadesetsedmogodišnjeg Ismara da predstavlja Jugoslaviju. U Beogradu su komisijski zaključili da je mlad, a da je Peđi Neškoviću, sa 34 godine, posljednja prilika da učestvuje. Na sljedećem Bijenalu, kad više nije bilo nacionalnih komesara, njegove slike nisu zadovoljile tematiku koja se te godine tražila. „Tematske izložbe su velika glupost. Umjetnost je ličnost, a ne tema”, kaže. Ismar će svoje radove predstaviti na preko sto samostalnih i kolektivnih izložbi u poznatim svjetskim galerijama.
Danas, u sedmoj deceniji, ne prestaje da stvara. Slika, kaže šaljivo, kad mu zatreba novac, a onako za dušu piše i snima igrane filmove (dva duga i osam kratkih i dva duga dokumentarna) piše scenarije, romane, kratke priče, komponuje muziku. Sa ponosom ističe da je pohvale za muziku dobio od Arsena Dedića. Pisati je počeo iz opklade, a onda je za samo 25 dana napisao roman sa dvjesto strana. Nakon ovog prvijenca još sedam romana, dvije knjige priča, scenarije i biografsku priču o Ismetu. „Moj film Crvenkapica se crveni pogledao je i pohvalio Vittorio Storaro, kamerman filma Poslednji tango u Parizu. Za istoimeni roman dobio sam, u slovenačkom književnom časopisu Apokalipsa, dobre kritike kao pisac. To, meni, i kad je manje značajno, više znači nego neka nagrada za slikarstvo.”
Pimjećuje: „Ljudi ne shvaćaju da umjetnik ima potrebu da stalno stvara. Njihova logika je, imaš dvije kuće, dva ateljea, penziju, novac, šta se petljaš. Uživaj.“
Ismar Mujezinović, po rođenju je Slavonac, po ocu Bosanac, po majci Dalmatinac. Rado ističe da se „formirao u Sarajevu i postao Sarajlija po osjećaju”, gradu u kojem je živio od četvrte godine pa do studija, izuzimajući pet godina provedenih u Tuzli. Nakon postdiplomskih studija, i odsluženja vojnog roka u Bileći, vraća se u Sarajevo. Likovna akademija je otvorena i Ismar, u drugom pokušaju, dobija posao šefa Katedre za slikarstvo. „Sarajevo je, za ono vrijeme, imalo komunikativno rukovodstvo. Osnivana je Akademija, tu su radili Karamehmedović, Berber, Bora Aleksić, uz podršku Voje Dimitrijevića. Tada se masa nas vratila sa željom da nešto zakuhamo”.
Pošto je stari slikao partizane i mene su nagovarali na tu tematiku, ali ja sam, da bi se razlikovali, radije slikao erotiku. Našao se, možda baš zbog tematike, na listi nepodobnih slikara. „Crni talas”, zabranjivani filmovi sa kojima se režim nije saglasio, proširio se i na slikare. Tih dana Oslobođenje je pisalo da je nagradu dobio Pero Waldeg, a umjesto njegovog imena stajale su tri tačke… „Govorio sam tada da mora, kad u Beogradu prdnu, da zasmrdi u Sarajevu”.
Bile su to kasne sedamdesete i lov na nepodobne umjetnike i izmišljene antidržavne elemente. Ipak, iste te godine Hamdija Pozderac, kupiće Ismarovu sliku s namjerom da je pokloni Titu za rođendan. Ismar nikad nije saznao da li mu je slika i poklonjena. Zna samo da nije visila u muzejskoj postavci poklonjenih slika nego je krasila muzejsku direktorsku kancalariju.
Na mjestu profesora ostao je samo pet godina, a onda prešao ponovo u „slobodnjake”. Napustio je Akademiju kad je primijetio da njegovi studenti imaju probleme, jer su kod njega studirali. Njemu lično, kaže kroz osmijeh, teško je bilo napraviti problem. „Naprave mi problem i ja odem u Norvešku i prodam cijelu izložbu prije otvaranja. Mislim da su ti problemi bili zbog Ismeta. Ima sredina koje ne trpe dva čovjeka iz iste kuće. Provincija treba jednog slikara, jednog kipara i jednog sportistu. Sve ostalo je opterećenje. Mislim da je bila velika greška što sam se vratio u Sarajevo, ali sam ga volio”.
Osim onih osamdesetih kad se Sarajevo „dobro osililo”, vrijeme kada je Bora Drašković napravio film Horoskop, pa Čengić Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji, ili Kenović Ovo malo duše, bh grafika dobijala svjetske nagrade, rok-pop grupe vladale yu scenom, Sarajevo je, tvrdi Ismar, oduvijek bila zatvorena sredina. Teška za afirmaciju.
„Hozu, Berbera, afirmisala je Ljubljana, mene Zagreb… Slično, crnogorski slikari odlazili su u Beograd, poput Milunovića, Đurića, Lubarde… Ni danas Sarajevo ne daje podršku mladim likovnim umjetnicima. De facto, jedino je Dunja Blažević, dok je boravila u Sarajevu, afirmirala mlade umjetnike. Doduše, uglavnom konceptualu, performere. Šejla Kamerić i Maja Bajević su vani imale evidentne uspjehe”.
Oca je Ismar upoznao sa nepune četiri godine, kada se Ismet, partizanski major i prvi komandant partizanske eskadrile, vratio u oslobođeni Osijek. Ovdje je Ismarova majka ′41 pobjegla od Luburićevih ustaša iz Vojkovića, nadomak Sarajeva. Od prvog časa Ismar će biti fasciniran očevom pojavom: „Od tada smo prijatelji”, naglašava.
Ismet Mujezinović je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Školovanje je nastavio kod Joze Kljakovića, specijalizira fresko slikarstvo, a potom završava dva semestra istorije umjetnosti na Sorboni. Iz Pariza je otišao na Azurnu obalu da bi pravio portrete diplomata. „Bio je izuzetan portretista. Svjedočio sam da je naslikao portret naravne veličine za oko 25 minuta”, priča Ismar.
O svom ocu napravio je dokumentarno-biografski film Ismet Mujezinović – Atelje, sa sestrom donirao ono što je već Ismet zavještao, kuću sa ateljeom i hiljadu crteža. Ali i napravio monografiju u čast 110 godina Ismetovog rođenja. Zajedno su je familijarno izdali sestra i bratić. Ismarov sin je grafički opremio.
„Predgovor sam sam pisao jer sam znao da kustosi imaju svoju logiku, a ja sam želio da to bude emotivna priča o mom ocu. Kustosi imaju svoje ladice, pa ako viri prst van, onda imaš problem. Ismet je bio intuitivan čovjek. Nosio je blok sa sobom svuda, u kafanu kao i na sjednice Izvršnog vijeća… To je ono najbitnije za njega, da je radio impresivno”.
Razgovor teče, i Ismar se kroz smijeh sjeća kako je pedesetih prošloga vijeka Oto Bihalji Merin, partijski ideolog, nakon INFORBIRO-a u Bosnu donio direktivu da se sa soc-realizma pređe na moderno slikanje. „Na to mu je stari pokazao neke crteže koje je radio na plaži nogom, a odlično je to radio. Oto Bihalji Merin se oduševio”. Kasnije će, sjeća se Ismar, njegov otac crtati ne gledajući u papir, nego posmatrajući objekat crtanja.
Ismar Mujezinovć zaključuje: „Umjetnost je individualna stvar, umjetnost je ličnost. Ono što napraviš, pa se posle prepadneš da više nećeš moći ponoviti. Sve drugo je zanat i šablon”.
Stižu sjećanja
“Često je stari, kad je išao u Beograd, vodio i mene. Bio sam gimnazijalac. Posjećivali smo Klub književnika ili Mažestik, tamo je bila najbolja klopa. U društvu bi najčešce bili Ćopić, Aralica, Kulenović…Sjećam se kako je Ćopić pričao da je ženi kupio auto. Pitamo ga zaššto joj je kupio auto, a on kaže. ‘Ona je išla autobusom, a u autobusu štipaju žene’. Pa dobro, pitamo ga, jesi li on naučio voziti. ‘ Nisam’, odgovara Ćopić. ‘Sad ja idem autobusom i štipam…”
Kod Muejzinovićevih je dolazio u goste i Ivo Andić. Jednom, klinac, Ismar se glasno pobunio šo je Andriću majka poslužila batak, ali se utješio kad su mu rekli da ima još jedan i za njega.
Ismarov otac bio je veliki prijatelj sa Mešom Selimovićem.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
FOKUS
MJESEC DO POPISA: Priprema, pozor, prebrojavanje

Više od 80 pitanja neći će se u upitnicima skoro 4.000 popisivača kada krenu na svoj posao. Sve je izvjesnije da će to biti 1. novembra. Kao i da će ih mnogi dočekati kao nezvane goste. Uz malo truda i dobre volje koja nije pokazana, sve je moglo biti mnogo bolje. Umjesto vjerskog i nacionalnog prebrojavanja mogli smo imati pravi popis
Kako se približava termin održavanje Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova, sve JE više onih koji smatraju da ga treba – odložiti. Jedni predlažu na mjesec, drugi kažu do daljnjeg. Odnosno, dok se ne steknu uslovi, tenhički ali i politički, za njegovo nesmetano održavanje.
Iz Vlade insistiraju da se popis održi u terminu koji su oni zimus zacrtali svojom Uredbom. Dakle, od 1. do 15 novembra.
“Mislim da smo dovoljno uradili da ne postoji ni teoretska šansa da bilo kome na pamet padne da pokuša da omete ovaj proces”, rekao je ministar finansija Aleksandar Damjanović na sjednici Vlade sredinom septembra, priznajući da u Monstatu (državna statistika radi pod ingerencijom Ministarstva finasija) još nijesu završene sve pripremne radnje neophodne za nesmetano i tačno sprovođenje popisa.
Potom je i premijer Dritan Abazović, pritvrdio da do odlaganja popisa neće doći. “To se neće desiti. Ne pravimo od toga bauk. Od 1. do 15. novembra je popis i to je to.” Konačno i iz Monstata je saopšteno da trenutno nema zakonskih mogućnosti za odlaganje popisa.
Za neupućene, državni statističari su samo konstatovali da Crna Gora trenutno nema funkcionalnu zakonodavnu vlast (parlament) koja bi mogla da stavi van snage ili izmijeni prošle godine osvojeni Zakon o popisu. Istovremeno su potvrdili sumnje da oni za popis još nijesu spremni. Na zvaničnom sajtu Monstata, u dijelu koji se odnosi na predstojeći popis i danas (četvrtak 28. septembar), stoji informacija: “Završena je priprema upitnika, dok je u finalnoj fazi priprema metodoloških i organizacionih uputstava za realizaciju popisa”.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
DRUŠTVO
TRIDESET I DVIJE GODINE OD NAPADA NA DUBROVNIK: Oprema sa Ćilipa kao podsjećanje na zločin

Ukradena aerodromska oprema, kako najavljuje premijer, doći će pred tužilaštvo. Zbog ratnih zločina tokom opsade Dubrovnika tužilaštvo u Crnoj Gori još nije pokrenulo nijedan krivični postupak
Predsjednik Vlade Dritan Abazović objavio je u utorak da je pronađena i evidentirana oprema koja je ukradena sa Aerodroma Ćilipi, tokom napada na Dubrovnik 1991-1992. Premijer-glasnik je obznanio da je oprema završila u tužilaštvu.
,,Nakon 30 godina, zahvaljujući rukovodstvu Aerodroma Crne Gore, prilikom popisa imovine ove državne kompanije, pronađena je i evidentirana oprema za koju se sumnja da je ukradena sa Aerodroma Ćilipi, tokom napada na Dubrovnik 1991-1992, najsramnije stranice crnogorske istorije koju je ispisalo tadašnje rukovodstvo”, napisao je Abazović na Fejsbuku. Dodao je da za razliku od prethodnih Vlada, ova ne bježi od prošlosti, već se sa njom suočava kako buduće generacije iste greške ne bi ponavljale.
Hrvatski mediji prenijeli su ovu izjavu uz podsjećanje da je ,,oprema koju su JNA i crnogorski rezervisti ukrali s Ćilipa jednim dijelom, kako se vjeruje, završila je u zračnoj luci Tivat, a većina u zračnim lukama u Beogradu, Nišu i Podgorici”. Ističu i da ,,vrijednost opreme koja je ukradena iz dubrovačke zračne luke, prema tvrdnjama nekadašnje uprave aerodroma Ćilipi iznosi 10 milijuna eura”.
Na Abazovićvo ,,otkriće” oglasila se bivša savjetnica direktora Aerodroma Biljana Knežević koja je objavila dokument kojim se podsjeća da je bivši direktor Ranko Bošković 2004. godine kolege u Hrvatskoj obavijestio da je oprema u Podgorici i Tivtu.
U dokumentu se navodi spisak sredstava od kojih su na aerodromu Tivat već tada neka bila rashodovana ili nisu bila u funkciji, dok su korišteni elevator, troje samohodnih stepenica, servisno i vatrogasno vozilo… Na aerodromu Podgorica sva sredstva sa Ćilipa, te 2004, bila su van funkcije ili su rashodovana.
Vlada i premijer o ovome kao da ništa ne znaju iako je ovo prvi pisani dokument kojim se priznaje da je dubrovački aerodrom opljačkan i da je dio opreme završio u Crnoj Gori. Značajan, jer je prethodna vlast, na čelu sa DPS-om, sve činjela da nametne kolektivnu amneziju na ovaj dio nečasne istorije u kojoj su njeni čelnici igrali vodeće uloge.
Epopeja o vraćanju imovine sa aerodroma Ćilipi traje duže od dvije decenije. Rukovodstvo dubrovačkog aerodroma je prvo od JAT-a, koji je bio vlasnik svih aerodroma u bivšoj Jugoslaviji, tražilo povrat svoje imovine. Kada je 2003. formirano preduzeće Aerodromi Crne Gore prepiska je nastavljena sa rukovodstvom kompanije koja gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
HORIZONTI
POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški izazovi za Beograd i Prištinu

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana pronašla ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ i rekao da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“
U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska, dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.
Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića.
Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno1 dan
ZORAN MIĆANOVIĆ, NIKŠIČKA HRONIKA ISPRIČANA ULJEM NA PLATNU: Kad misliš počinjati
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka