Iako je srazmjerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić
Porodicu Zekić iz Plava i nakon decenija više bole poslijeratne od rana iz Drugog svjetskog rata. Radoš Zekić, koji je zagazio u devetu deceniju života, za Monitor priča o prelomnom trenutku u porodičnoj istoriji: ,,Mali sam bio kad je počeo taj Informbiro. Imao sam šestoro braće, ja najmlađi, i tri sestre. U ratu je učestvovao Novak Zekić, najstariji mi brat, Milo i sestra Milijana, partizanka, SKOJ-evka. Prošli su Neretvu, Kozaru, Sutjesku, sve to krvlju zaliveno”.
Za koga su se borili i šta su doživjeli, šta je taj Informbiro, zbog čega i kako, zašto Crnogorci najviše platiše danak u krvi, pita se Zekić naglas. Dodaje: ,,Dosta je bio i komšija muslimana, imam ovdje komšije Kalače koji su i oni otišli zbog Novaka na Goli otok. Kalači su bili sa Novakom zajedno u rat, pa kada je došao Informbiro nisu se razdvajali, pa je i njih dosta završilo na Golom otoku, o tome piše Iso Kalač”.
Prvo je na Goli otok odveden Milo Zekić. Nikada se nije vratio. ,,Ni groba ni ukopa nema od njega, bacili da ga ribe jedu u bezdane jame. Još se ne zna, ali su nam pričali da su bacili loptu u more i da je morao da ide za nju i tako se utopio. Nikada ništa nismo saznali”, priča Radoš.
Za najstarijeg brata Novaka, potpukovnika, sekretara u Centralnom komitetu u Beranama, Radoš kaže da je u svojoj 28 godini bio poletan čovjek, ,,teški komunista”, kako kaže.
,,Održao je konferenciju u Beranama, osjetio je šta će da bude sa njime. U CK u Beranama, imao je druga Voja Popovića iz Berana, Doca, okoreli partizan koji je u ratu ostao bez nogu i prstiju. Novak je bio za njega ponešen bio mu je dobar ratni drug”, priča Radoš.
Predosjećajući šta ih čeka Novak i Vojo su se u oktobru 1949. odmetnuli u šumu. ,,Prenio je Voja preko Lima. Latili su se Tmušićke šume više Berana. Tu su kratko bili. Imao je plan da pokupi dokumenta, da pobjegne za Albaniju”, priča Radoš.
Pominje velikog prijatelja Abdula Bralića iz Koljena, sa kojima su Zekići svoji preko ujčevine. Plan Novakov je bio da se sastane sa Bralićem, pa da ga ovaj preko planina prebaci u Albaniju.
,,Uvijao se u Tmušićke šume. Imali smo jednu odivu Magdalenić, koja je bila udata u Tmušića. Napiše Novak pismo u Tmušiće toj našoj odivi – sestro to i to, ta dokumenta, njen muž Vuko, i on je stradao zbog Novaka, bio je jatak i odma’ su ga ubili. Tražio je od odive koje ljude treba da nađe i da krijući od UDBA-e, ta dokumenta koja su mu neophodna izvuče. Ona to pismo ne sakri, za jade njene, dođe neki zlikovac vidi pismo na astalu i pročita. Kaže – oni Novaka traže po Kuli i Hajli, a Novak im je tu ispred nosa u Tmušićke šume”.
Kreće potjera. ,,Savo Joksimović pukovnik, slomio nam je glavu. Njemu su spomenik srušili u Beranama, zlikovac. Sve je bilo okupirano cijela naša sela, gdje god je Novak imao svojte, poznanstva, prijatelja, svoje kuće, jataka, svuda su ga tražili. Imalo je i špijuna, kako tada, tako i danas, to je tako zapečaćeno”, navodi Radoš.
UDBA, milicija, vojska, građani – četiri obruča, kaže Radoš, oko njih dvojice. Navodi da je Novak imao četiri bombe, pištolj i pušku talijanku, koju je donio iz rata.
,,Dozivali su se u toj opsadi. Čuli su njegov glas, pa su ga pozivali da se preda i da mu neće ništa. Kao sve će mu oprostiti što je skrivio”, kaže Radoš i sam sebe pita: ,,A što je skrivio, što je čuvao partizane, što je od četnika čuvao Kalače i Rožaje i spasio od njih rožajsku komunu”. ,,Odgovorio im je da se ne predaje kukavicama, izdajnicima i nevjernicima. Pjevali su prije toga – Mi ‘oćemo tri narodna sina Enver Hodžu, Tita i Staljina, a onda ako si to zapjevao Goli otok odma”’.
Znao je što ga čeka ako se preda, pa je umjesto pregovora krenula paljba. ,,Otvorila se borba od sedam sati izjutra do dva poslije podne. Na njih dvojicu. Vojo Popović je poginuo od prvih metaka. Novak se borio, da je imao automatsko oružje rusvaj bi napravio, a i sa to malo oružja napravio je 17 leševa”, kaže Radoš.
On kaže da je među onima koji su držali opsadu bilo i onih koji su Novaka voljeli i poštovali, ali da su morali da ga ćeraju i ubiju. ,,Dešavalo se da mu neko od njih dobaci, doda municiju, ko god je to uradio, a vidjeli su, odmah su ga strijeljali. Pucajući u njega puškomitraljezom, otkinuli su mu prste na ruci. Kad je vidio da nema više municije dohvatio se pištolja i pucao sam sebi u sljepočnicu. Njegov metak ga je dotukao. Nije dao zlikovački metak da ga ubije”, zastaje Radoš.
Čuo je da su kasnije pričali da im je zamalo umakao preko Oštre jele, a vjeruje da bi i uspio samo da je imao municije.
,,Kada su mu prišli mrtvom, da bi mu se osvetili svezali su ga u kaiševe, u tendžere za vrat i vukli ga kilometar i po. Toliko su se na njega iživljavali i mrtvome mu u lobanju pucali. Da mu kosti i utrobu izrešetaju, nijesu mu mogli živome, pa u mrtva”, govori Radoš i glasno ih prekorava sa – stid ih bilo.
U plitkom grobu sahranili su dvojicu ratnih drugova. ,,Tu je počivao preko 20 godina. Nijesmo smjeli da se pomolimo na grob, pokušavali smo da preko ljudi saznamo đe je i šta. Znali su ljudi đe je zakopan, ali nijesu smjeli da kažu. Moja majka je ipak otišla ne njegov grob, imali smo dobrog prijatelja Miladina Tmušića. On joj je kazao grob Novakov. Išla je kukajući tamo uveče, kopala, jadila, grebala se po licu. Nije poslije toga dugo ni živjela. Krv joj se izlila u pluća, kako se udarala za sinove na grob, i precrkla je u beranskoj bolnici. Moj otac Petar preuzima inicijativu, i išao je po noći, da ih dublje zakopa da ih zvijeri ne jedu”.
Tek 1995. godine porodica uspijeva da Novakove posmrtne ostatke prebaci u porodičnu grobnicu. Skupilo se tada preko 300 zvanica, golootočani, njihove porodice, da odaju poštu svom u miru stradalom drugu.
Zabilježeno je da se nakon akcije, pri povratku u grad, pjevalo – Ubili smo dva-tri skota, što su protiv KP-jota. Nakon Novakove pogibije organizovana je proslava u Beranama. Gimnazijalca, 17-godišnjeg Milonju Zekića ćeraju da igra u kolo i slavi bratovu pogibiju. Odbio je. Isključili su ga iz partije, odveli na Goli otok, gdje je proveo tri godine.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice