Povežite se sa nama

FELJTON

ISPOVIJESTI PORODICA GOLOOTOČANA: Slava u ratu, smrt u miru

Objavljeno prije

na

Iako je srazmjerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić

 

Porodicu Zekić iz Plava i nakon decenija više bole poslijeratne od rana iz Drugog svjetskog rata. Radoš Zekić, koji je zagazio u devetu deceniju života, za Monitor priča o prelomnom trenutku u porodičnoj istoriji: ,,Mali sam bio kad je počeo taj Informbiro. Imao sam šestoro braće, ja najmlađi, i tri sestre. U ratu je učestvovao Novak Zekić, najstariji mi brat, Milo i sestra Milijana, partizanka, SKOJ-evka. Prošli su Neretvu, Kozaru, Sutjesku, sve to krvlju zaliveno”.

Za koga su se borili i šta su doživjeli, šta je taj Informbiro, zbog čega i kako, zašto Crnogorci najviše platiše danak u krvi, pita se Zekić naglas. Dodaje: ,,Dosta je bio i komšija muslimana, imam ovdje komšije Kalače koji su i oni otišli zbog Novaka na Goli otok. Kalači su bili sa Novakom zajedno u rat, pa kada je došao Informbiro nisu se razdvajali, pa je i njih dosta završilo na Golom otoku, o tome piše Iso Kalač”.

Prvo je na Goli otok odveden Milo Zekić. Nikada se nije vratio. ,,Ni groba ni ukopa nema od njega, bacili da  ga ribe jedu u bezdane jame. Još se ne zna, ali su nam pričali da su bacili loptu u more i da je morao da ide za nju i tako se utopio. Nikada ništa nismo saznali”, priča Radoš.

Za najstarijeg brata Novaka, potpukovnika, sekretara u Centralnom komitetu u Beranama, Radoš kaže da je u svojoj 28 godini bio poletan čovjek, ,,teški komunista”, kako kaže.

,,Održao je konferenciju u Beranama, osjetio je šta će da bude sa njime. U CK u Beranama, imao je druga Voja Popovića iz Berana, Doca, okoreli partizan koji je u ratu ostao bez nogu i prstiju. Novak je bio za njega ponešen bio mu je dobar ratni drug”, priča Radoš.

Predosjećajući šta ih čeka Novak i Vojo su se u oktobru 1949. odmetnuli u šumu. ,,Prenio je Voja preko Lima. Latili su se Tmušićke šume više Berana. Tu su kratko bili. Imao je plan da pokupi dokumenta, da pobjegne za Albaniju”, priča Radoš.

Pominje velikog prijatelja Abdula Bralića iz Koljena, sa kojima su Zekići svoji preko ujčevine. Plan Novakov je bio da se sastane sa Bralićem, pa da ga ovaj preko planina prebaci u Albaniju.

,,Uvijao se u Tmušićke šume. Imali smo jednu odivu Magdalenić, koja je bila udata u Tmušića. Napiše Novak pismo u Tmušiće toj našoj odivi – sestro to i to, ta dokumenta, njen muž Vuko, i on je stradao zbog Novaka, bio je jatak i odma’ su ga ubili. Tražio je od odive koje ljude treba da nađe i da krijući od UDBA-e, ta dokumenta koja su mu neophodna izvuče. Ona to pismo ne sakri, za jade njene, dođe neki zlikovac vidi pismo na astalu i pročita. Kaže – oni Novaka traže po Kuli i Hajli, a Novak im je tu ispred nosa u Tmušićke šume”.

Kreće potjera. ,,Savo Joksimović pukovnik, slomio nam je glavu. Njemu su spomenik srušili u Beranama, zlikovac. Sve je bilo okupirano cijela naša sela, gdje god je Novak imao svojte, poznanstva, prijatelja, svoje kuće, jataka, svuda su ga tražili. Imalo je i špijuna, kako tada, tako i danas, to je tako zapečaćeno”, navodi Radoš.

UDBA, milicija, vojska, građani – četiri obruča, kaže Radoš, oko njih dvojice. Navodi da je Novak imao četiri bombe, pištolj i pušku talijanku, koju je donio iz rata.

,,Dozivali su se u toj opsadi. Čuli su njegov glas, pa su ga pozivali da se preda i da mu neće ništa. Kao sve će mu oprostiti što je skrivio”, kaže Radoš i sam sebe pita: ,,A što je skrivio, što je čuvao partizane, što je od četnika čuvao Kalače i Rožaje i spasio od njih rožajsku komunu”. ,,Odgovorio im je da se ne predaje kukavicama, izdajnicima i nevjernicima. Pjevali su prije toga – Mi ‘oćemo tri narodna sina Enver Hodžu, Tita i Staljina, a onda ako si to zapjevao Goli otok odma”’.

Znao je što ga čeka ako se preda, pa je umjesto pregovora krenula paljba. ,,Otvorila se borba od sedam sati izjutra do dva poslije podne. Na njih dvojicu. Vojo Popović je poginuo od prvih metaka. Novak se borio, da je imao automatsko oružje rusvaj bi napravio, a i sa to malo oružja napravio je 17 leševa”, kaže Radoš.

On kaže da je među onima koji su držali opsadu bilo i onih koji su Novaka voljeli i poštovali, ali da su morali da ga ćeraju i ubiju. ,,Dešavalo se da mu neko od njih dobaci, doda municiju, ko god je to uradio, a vidjeli su, odmah su ga strijeljali. Pucajući u njega puškomitraljezom, otkinuli su mu prste na ruci. Kad je vidio da nema više municije dohvatio se pištolja i pucao sam sebi u sljepočnicu. Njegov metak ga je dotukao. Nije dao zlikovački metak da ga ubije”, zastaje Radoš.

Čuo je da su kasnije pričali da im je zamalo umakao preko Oštre jele, a vjeruje da bi i uspio samo da je imao municije.

,,Kada su mu prišli mrtvom, da bi mu se osvetili svezali su ga u kaiševe, u tendžere za vrat i vukli ga kilometar i po. Toliko su se na njega iživljavali i mrtvome mu u lobanju pucali. Da mu kosti i utrobu izrešetaju, nijesu mu mogli živome, pa u mrtva”,  govori Radoš i glasno ih prekorava sa – stid ih bilo.

U plitkom grobu sahranili su dvojicu ratnih drugova. ,,Tu je počivao preko 20 godina. Nijesmo smjeli da se pomolimo na grob, pokušavali smo da preko ljudi saznamo đe je i šta. Znali su ljudi đe je zakopan, ali nijesu smjeli da kažu. Moja majka je ipak otišla ne njegov grob, imali smo dobrog prijatelja Miladina Tmušića. On joj je kazao grob Novakov. Išla je kukajući tamo uveče, kopala, jadila, grebala se po licu. Nije poslije toga dugo ni živjela. Krv joj se izlila u pluća, kako se udarala za sinove na grob, i precrkla je u beranskoj bolnici. Moj otac Petar preuzima inicijativu, i išao je po noći, da ih dublje zakopa da ih zvijeri ne jedu”.

Tek 1995. godine porodica uspijeva da Novakove posmrtne ostatke prebaci u porodičnu grobnicu. Skupilo se tada preko 300 zvanica, golootočani, njihove porodice, da odaju poštu svom u miru stradalom drugu.

Zabilježeno je da se nakon akcije, pri povratku u grad, pjevalo – Ubili smo dva-tri skota, što su protiv KP-jota. Nakon Novakove pogibije organizovana je proslava u Beranama. Gimnazijalca, 17-godišnjeg Milonju Zekića ćeraju da igra u kolo i slavi bratovu pogibiju. Odbio je. Isključili su ga iz partije, odveli na Goli otok, gdje je proveo tri godine.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (X): Za čast domovine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Tringa IVEZAJ Tringë Smajl Martini Ivezaj – Heroina, borkinja za slobodu albanskog naroda protiv Osmanskog Carstva.

Tringa Smajl Martini Ivezaj je rođena je 1880. godine, poznatija kao Tringë Smajlja, a na zapadu znana pod imenom Yanitza.

Tringe je bila albanska borkinja protiv Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Šćer čuvenog i prekaljenog borca Smajl Martinija, jednog od vođa malisorskog katoličkog klana Grude.

Njen otac je bio potpisnik protestnih peticija śevernoalbanskih plemena koje se šalju evropskim ambasadorima u Osmanskom Carstvu. Peticija je izražavala negodovanje dijela albanskih plemena prema odlukama Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa, dajući mnogo teritorija Skadarskog vilajeta Crnoj Gori. Smajl se posebno istakao tokom Prizrenske lige, prognan je od strane Osmanlija koji su ga konačno uhapsili 1886. godine. Zatvaraju ga neđe na području Anadolije, odakle se nikad nije vratio. Tringina dva brata Gjon i Zef, takođe su bili dio vojske Lige, oba su poginula u borbi 1883. godine.

Nakon njihove smrti, Tringa je preuzela njihovu ulogu, pridruživši se ustanicima, đe se posebno istakla u bici kod Dečića (Tuzi). Tringe je 23. juna 1911. godine bila učesnica Grečkog memoranduma. Svoju borbu za slobodu albanskog naroda nastavila je i nakon proglašenja nezavisnosti Albanije.

Tringa je umrla 2. novembra 1917. godine i sahranjena je na porodičnom groblju u selu Krševo (alb. Kshevë). Nakon okupacije Crne Gore od strane Srbije, vojska tadašnje SHS tokom invazije i pretrage Malesije 1919. godine uništila je njenu grobnicu.

Tringino junaštvo nastavilo je da živi u pričama legendama i ostalo je trajno zabilježeno u narodnim epskim pjesmama Albanaca i Crnogoraca.

Na osnovu priče u crnogorskoj verziji koju je dopisnik Tajmsa čuo u Podgorici 1911. godine, The New York Times opisuje Tringu pored njenog herojstva i kao ,,lijepu mladu ženu”, i naziva je albanskom Jovankom Orleankom. Pored Njujork Tajmsa, 20. maja 1911. godine i francuske novine La Petit Journal portretišu Tringe uz opis ,,Yantiza kao albanska Jovanka Orleanka”.

Neke ulice i škole na Kosovu i u Albaniji su nazvane po njoj, dok je Republika Kosovo 2014. godine lansirala poštansku markicu s likom Tringe Smajl Martini Ivezaj.

Ksenija PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, fotografkinja, prva žena vozač na Balkanu.

Ksenija Petrović-Njegoš rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović.

Obrazovanje je stekla na cetinjskome dvoru, jedina od đece kralja Nikole I Petrovića koje se nije školovalo u inostranstvu. Na Cetinju je razvila mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik.

Najljepša šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša, odlučila je da ostane neudata, bez obzira na prosce koji su dolazili iz uglednih porodica.

Njen karakter i duh očitavali su se upravo u izboru da se posveti drugim vrijednostima. Bila je prva princeza majstor fotografije. Ksenija Petrović je bila članica Bečkog društva za fotografiju i prva žena vozač, ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu. Vozila je automobile marke Fiat 1100, poklon sestre, kraljice Jelene Savojske.

Ksenija Petrović-Njegoš, iskazivala je ljubav prema Crnoj Gori učešćem u unutrašnjoj i spoljnjoj politici. Kralj je zvao ,,Velika” i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Na dvoru je obavljala i tehničke zadatke, ne mareći što je princeza, jednako se posvećujući i tim, kao i složenim poslovima.

Nakon rata pomagala je svom narodu, smještajući izbjeglice, ranjenike, đecu…

Za razliku od njenih sestara koje su živjele okružene bogatstvom i luksuzom, Ksenija nije imala tu privilegiju. Godine 1916., sa ocem, majkom i sestrom Vjerom napušta Crnu Goru. Najprije se nastanjuje u Francuskoj, a kasnije u Italiji, slijedeći sudbinu svoje porodice u tim zemljama.

Bila je glavni oslonac, politički savjetnik, sekretar, stub crnogorske monarhije u egzilu sve do očeve smrti 1921. godine.

Odlučna, hrabra, snažna i dostojanstvena, Ksenija Petrović-Njegoš je nastojala da očuva i čast, kako porodice, tako i domovine Crne Gore.

Ponosno prihvatajući siromaštvo, nije pristajala na kompromise niti na nuđenu pomoć Kraljevine SHS, kasnije SFRJ, smatrajući ih nadoknadom za nenadoknadljivo – otkupom svoje domovine, Crne Gore.

S bolnom željom da se vrati u Crnu Goru, nakon 44 godine egzila, Ksenija Petrović-Njegoš umrla je 10. marta 1960. godine u Parizu u 80. godini života.

Posmrtni ostaci sa ostatkom familije prenešeni su u Crnu Goru 1991. godine i počivaju na Cetinju.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IX): Oči ranjene srne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ida VERONA – Pjesnikinja, slikarka, dramska spisateljica, pisala je na rumunskom i francuskom jeziku. Nakon I svjetskog rata živjela je u Prčanju, mjestu u kojem su njeni roditelji živjeli prije nego li je njen otac prihvatio službu u Rumuniji.

Porijeklo prezimena Verona, prema istraživanju Milana Šuflaja ilirsko-albanskog je porijekla, a u Državnom arhivu u Kotoru prvi put se pominje 1639. godine.

Stvarala je na nekoliko polja umjetnosti, no ipak se ne zna tačan podatak kad je zapravo počela da se bavi umjetnošću. Pretpostavlja se da je s 14 godina napisala prve pjesme.

Pjesme iz tog ranog perioda pisane su povodom raznih svečanosti, prigoda, dobrotvornih priredbi. Skromno napisane pod velom nepisanih pravila da se žene ne mogu baviti pisanjem niti iskazivati svoj talenat, pjesme su važne jer svjedoče o jednom trenutku vremena koje nije bilo naklonjeno ženama.

Prva pjesnička zbirka Ide Verone objavljena je između 1881–1882. godine pod nazivom ,,Nekoliko poetskih cvjetova”. Godine 1885. štampana je na francuskom jeziku, u Parizu, čuvena pjesnička zbirka ,,Mimosas”. Zbirka sadrži 86 pjesama nastalih oko trideset godina nakon Bodlerove zbirke ,,Cvijeće zla” kojom je označen početak simbolističkog pokreta u književnosti. Poetika i pjesnički izraz u zbirci Ide Verone približava je, ako ne i svrstava, u redove francuskih simbolista. Njena poezija takođe iskače iz okvira simbolizma budući da su joj uzori bili romantičari, poput Igoa ili Lamartina. Da se zaključiti da je Ida Verona bila darovita poetesa, da je njena poetika bogata.

U pjesničkoj zbirci ,,Mimosas” očituju se lični tonovi. Takva je i pjesma 8. Septembre 1913, koju je sačinila povodom otvaranje nove crkve u Prčanju. U istome žanru i poetskome maniru sačinjene su i pjesme-prigodnice, ,,namijenjene rumunjskoj kraljici Elizabeti, koja je poznata pod književnim imenom Carmen Sylva, ili pjesma crnogorskome kralju Nikoli, koji je pjesnikinji toplo zahvalio poslavši joj svoju fotografiju”. No, treba istaći da se u njenoj poeziji iščitavaju problemi kojima se iskazuje položaj i uloga žene ,,u tadašnjem društvenom miljeu, uz tezu da žene nijesu niža bića od muškaraca”, a pjesnikinja je nastojala da odgovori i na vječno pitanje: za čim treba i mora da teži djevojka i šta je ideal žene?”

I mada je bila pjesnikinja, Ida Verone se u završnoj fazi stvaralačkog rada oglasila i dramama ,,Katarina Aleksandrijska” i ,,Drama o Djevici”. U rukopisu su ostale tri drame istorijsko-psihološkog karaktera: ,,Abdul Hamid”, ,,Bića ljubavi” i dovršeni rukopis drame o legendarnom junaku stare Dacije kralju Decebalu.

Ida se bavila i slikarstvom. Njegovala je vjerske teme, slikala anđele i freske za župnu crkvu u Prčanju.

Istoričari književnosti Idu Veronu svrstavaju među bokokotorske pjesnikinje, a njeno stvaralaštvo imalo bi veći odjek da je pisala na maternjem jeziku. Ida Verona, atipična umjetnica, umrla je 29. avgusta 1935. godine u svojoj kući u Prčanju.

Jelena Savojska PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, italijanska kraljica, humanitarka i bolničarka.

Jelena Petrović-Njegoš, Elena di Savoia, rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine, kao šesto dijete, a peta šćer crnogorskog kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i kraljice Milene Petrović-Njegoš. Bila je pretposljednja italijanska kraljica.

S cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na Institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i đevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Jelena je imala sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.

Jelenina školska drugarica Elza Bolderov opisala je Jelenin dolazak u Institut:

„Jednog jesenjeg jutra 1882, u naš razred su dovele novopristiglu.” „To mora da je princeza od Crne Gore”, kaže mi drugarica. „Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.”

Udajom za princa Viktora Emanuela, Jelena Petrović-Njegoš postala je princeza Italije, a kasnije kraljica. Njenu ličnost krasile su vrline plemenitosti i dobročinstva. Njen je cilj bio služiti narodu, zbog čega je u Italiji, ali i rodnoj Crnoj Gori uživala veliku popularnost.

Godine 1909. u Narodnoj skupštini Crne Gore dobila je izraze divljenja za velikodušna i humana djela koja je uradila, a 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj humanitarni rad. Zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.

Bila je sve što je život tražio u određenim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila nevoljnike, spašavala đecu i porađala porodilje. Bila je sve, onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala.

Tako su dva događaja u kojima se nesebično dala ostala upamćena kao primjeri solidarnosti i velike požrtvovanosti – zemljotres u Mesini i Veliki rat – Prvi svjetski rat.

Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908. godine zadesio stravičan, razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta.

Na brodu, kraljica Jelena je obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara, ne želeći da pored nje budu dvorske dame. Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i đecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti.

Jelena Petrović-Njegoš (Elena di Savoia), umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine.

Širom Evrope, bolnice, ulice, trgovi i fondacije nose njeno ime, a Podgorica je 2021. godine dobila i njen spomenik.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VIII): Posljednja kraljica Crne Gore 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Milena PETROVIĆ-NJEGOŠ Posljednja kraljica Crne Gore.

Milena Petrović-Njegoš, crnogorska kraljica, supruga kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Milena je bila šćer vojvode Petra Vukotića i Jelene Vojvodić, unuka Stevana Vukotića. Prema istorijskim podacima, Milena je kao mlada đevojka – tinejdžerka, zaručena za budućeg crnogorskog vladara, Nikolu Petrovića Njegoša. U ranom đetinstvu ostala je bez majke. Na molbu vojvode Mirka otac je, 1856. godine, šalje na Cetinje. Hroničari tog vremena Milenu su opisivali kao smjernu i stidljivu đevojčicu, koja je na Cetinju sticala obrazovanje. Milena se 1860. godine sa svojih 14 godina, skromno vjenčala zbog korote za ubijenim knjazom Danilom, u Vlaškoj crkvi (iz XV vijeka) i postala crnogorska knjaginja.

U početku su Milenu poredili s njenom prethodnicom Darinkom, koja je bila njena suprotnost. Za razliku od Darinke, Milena je bila ćutljiva i povučena, nikada se nije nametala niti je isticala svoju ličnost.

Nakon slabljenja Darinkinog uticaja na crnogorskom dvoru i pri rođenju prvog Mileninog đeteta (1864), njen položaj se brzo mijenja i ona, sazrijevajući, tada izrasta u vladarku.

Prvorođeno dijete bila je princeza Zorka (Ljubica), koja se kasnije udala za Petra Karađorđevića, koji je bio prognan iz svoje zemlje i utočište našao u Crnoj Gori. Milena je rodila čak dvanaestoro đece. Jedna joj je kći (Jelena) postala italijanska kraljica, a čak dvije (Milica i Anastasija) ruske velike knjeginje.

Milena je postala kraljica 1910. godine, kada je Crna Gora postala kraljevina.

Nakon gubitka vlasti, Kraljica Milena je sa svojim suprugom kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem, šćerkama Ksenijom i Vjerom, napuštila Crnu Goru.

Nastanili su se u Francuskoj, vodeći svojevrsnu izbjegličku vladu. Kralj Nikola umro je 1921. godine na Azurnoj obali u Francuskoj, a kraljica Milena dvije godine nakon njega, 1923. godine na istom mjestu. U trenutku smrti kraljica Milena imala je 75 godina. Posmrtni ostaci prenešeni su 1991. godine na Cetinje i sahranjeni su u Crkvi na Ćipuru.

Kraljica Milena je Kraljevskom odlukom bila njegov nasljednik kad je on boravio u inostranstvu! Nakon kraljica iz dinastije Vojislavljević, Milena je bila prva i jedina kraljica u istoriji Crne Gore.

 

Jelena VICKOVIĆ Učiteljica i osnivačica prve privatne ženske škole.

Vicković je bila prva učiteljica za žene u Crnoj Gori. Rođena je u Kotoru, a nakon školovanja 1867. godine odlazi na Cetinje sa željom da opismeni što veći broj đeće, posebno đevojčica. Njenim dolaskom na Cetinje se prvi put u istoriji zemlje posvećuje pažnja obrazovanju ženske đece. Žene su do tada bile uskraćene za bilo kakvo obrazovanje i koncentrisane na brigu o porodici i potomstvu.

Upkos činjenici da je obrazovanje za đevojčice tada bilo tabu tema, Vicković je bila dovoljno hrabra i mudra da se upusti u mijenjanje dotadašnje obrazovne slike. U svojoj školi je đevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju, ručnom radu, kao i poukama iz dramske umjetnosti. Školski propisi tog vremena ukazuju na to da je roditeljima ženske đece ostavljeno na volju.

Jelena Vicković je na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala đevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za đevojčice otvorena je 1871/72. godine na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske đece.

Jelena Vicković zaslužna je za opismenjavanje stotine đevojčica, đevojaka i žena u Crnoj Gori. Besplatno je podučavala đevojčice u svom domu i radila na opismenjavanju, osposobljavanju i emancipaciji žena. Ona je u svom stanu okupila đecu iz siromašnih porodica i podučavala ih.

Pored pomenutog, Jelena je od 1884. godine pružala i pouke iz dramske umjetnosti. O takvome obliku angažovanja učiteljice Vicković, i prikazu izvođenja jednočinki ,,Šaran“ i ,,Pola vino pola voda“ , pisao je ,,Glas Crnogorca“. Pretpostavlja se da je upravo Jelena bila jedna od dvije ženske osobe koje se spominju kao i izvođačice predstava na Cetinju u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. vijeka.

U Cetinjskoj opštini je 1874. godine donijeta odluka da Jelenina privatna škola preraste u prvu žensku školu, koja je i otvorena na Cetinju, pored muške škole, a Jelena Vicković je i dalje ostala učiteljica u njoj. U mješovitoj školi radila je sve do penzionisanja 1897. godine.

Nakon otvaranja Jelenine škole na Cetinju, druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća u Baru 1901. godine.

Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske đece.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo