Povežite se sa nama

FELJTON

ISPOVIJESTI PORODICA GOLOOTOČANA (II): Iz gimnazije na Goli otok

Objavljeno prije

na

Iako je srazmjerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić

 

Nakon pogibije Novaka Zekića, organizovana je proslava u Beranama. Gimnazijalca, 17-godišnjeg Milonju Zekića ćeraju da igra u kolo i slavi bratovu pogibiju. Odbio je. Isključili su ga iz Partije, odveli na Goli otok, gdje je proveo tri godine.

,,Taj šok koji je doživio kao gimnazijalac imao je presudan uticaj na  Milonjin dalji život”, priča Draško Magdalinić, rođak Zekića. Navodi da su porodice Magdalenić i Zekić bile učesnice 13-julskog ustanka. Nakon sloma ustanka, osam Zekića i osam Magdalenića, i kao 17. Bojana, rođena tetka Novakova, uhapšeno je i internirano za Peć, pa onda, Prizren, Skadar, pa čuvena Jusovača, a odande su ih vraćali jer okupacioni prijeki sudovi nijesu imali nadležnost nad Rožajama.

Odluku Novaka Zekića da pobjegne u goru i da se ne preda bivšim drugovima, Magdalinić ovako tumači: ,,Kompletan komitet bjelopoljski se likvidira prije Novakove likvidacije. A na način što im je Savo Joksimović, načelnik UDBE, obećao da im neće faliti ni dlaka s glave. Drugi primjer je jedan Kljajić iz Zagorja, zaboravio sam mu ime, takođe Novakov ratni drug, čestit, to su bili ljudi koje je vodila ideja otpora protiv okupatora, fašizma. Uhapse ga, muče ga strujom, da je on bio prinuđen da skoči sa terase u Beranama. To su bili razlozi koji su Novaka natjerali da ne dozvoli da doživi sličnu sudbinu”.

Novak gine u miru, braća mu Milonja i Milo na Golom otoku, sa koga se ovaj drugi neće vratiti, a u isto mučilište odveden je i njihov stric Nikola.

 

,,Novak je bio vođa, oličenje jedne posebnosti, organizovao je poslije rata obnovu, omladinu, gdje se pjevalo Petokraka, srp i čekić, živio nam Novak Zekić. Počela se o njemu stvarati legenda, a i to je nekome smetalo, jer je iz malog sela, iz posljednje kasabe rožajske, pa je i to imalo uticaja da bude meta”, priča Magdalinić.

On dodaje da je takvih primjera bilo mnogo u tom vremenu, ali da se to na Zekiće posebno negativno odrazilo, ali i na njegovu porodicu. Njegovog oca u tom vremenu hapse, kada shvate da se radi o čovjeku sa sela kome, kao i mnogima drugima, nije jasno što je to IB, puštaju ga uz jedan uslov. Da se u selu sazove zbor i da on pred svojim rođacima, prijateljima, onima sa kojima živi cijeli vijek, javno priza da je – neprijatelj države, naroda, Tita, partije, kao i da je organizator atentata na Tita. ,,Čovjeku kome treba pola dana da pješke ode do Rožaja a ne da traži Tita po Jugoslaviji. To je to vrijeme i duh tog vremena”, objašnjava Magdalinić.

Sjeća se da su golootočke porodice ostavljene po strani, gledane kao neprijateljske, sa podozrenjem: ,,Mi smo kao djeca živjeli sa tom temom. Odlično se sjećam kako je moj otac na zborovima s ushićenjem i žalom pričao o Novaku. Sve je to za ta sela s njegovim odlaskom ugašeno, taj razvoj i prosperitet. I danas nema brige prema tim mjestima. Ne ulaže se u razvoj, u komunalnu aktivnost da im bude bolje  – vode nema, struje, puta nema. Ničeg, sam si na toj planini, što uradiš to ti je”.

Milonja, nakon tri godine provedene na Golom otoku, nastavlja gimnaziju, zatim se školuje u Novom Pazaru, Nišu i Beogradu. Radni vijek u prosvjeti proveo je u Rožajama.

,,Bio je jedan od najuglednijih prosvjetnih radnika na sjeveru. Dopunsku nastavu nikad nije naplaćivao, pisao je roditeljima da ona djeca koja imaju slabije ocjene dođu i slušaju predavanja. Radio je to sa voljom”, priča njegova supruga Zagorka Zekić.

Sjeća se da je u Vojvodini pokušao da nađe posao, jer su mu dvojica braće živjela tamo. U Rožaje su mu napisali da je dobar radnik, da je 20 godina bio u Goranima, sve pohvale, ali zbog Golog otoka nije mogao da dobije posao.

,,Svi moji, od oca i majke, bili su u partizanima, 12 članova moje uže porodice. Ni to nije pomagalo. Konkurisala sam za posao u MUP-u, nijesam ga mogla dobiti zbog političke nepodobnosti, udaje za Zekića”, priča Zagorka.

Magdalinić ističe da je rehabilitacija golootočana neophodna: ,,Ovo društvo treba prema takvim ljudim da se drugačije odnosi i da ima trajno obilježje na te ljude”.

I Zagorka Zekić smatra da je vrijeme za rehabilitaciju golootočana o kojoj se dugo priča: ,,Milonja je pričao da to treba da bude, ja tada nijesam vjerovala. Čekali su a sada je malo i živih. Možda su to i čekali da bude manje živih. Oni će to i dati, ali kad ne bude živih”.

Milonja Zekić je umro 2015. godine. Na spomen svom bratu Novaku, sačinio je knjigu Novak Zekić u svom i našem vremenu.

O duhu IB vremena govori dokument objavljen u ovoj knjizi. Sreski komitet KP Crne Gore u Ivangradu, u decembru 1949, donosi sljedeću odluku: ,,Potvrđuje se odluka OPO-e o isključenju iz partije Zekić Milijane, zbog toga što je pristalica Rezolucije Informbiroa i njena su tri brata isto izdajice naše partije, od kojih su dva u zatvoru, a jedan likvidiran, zbog svog izdajničkog rada. Ona ovom prilikom bila je pogođena noseći korotu za braćom i zauzela je nekomunistički stav, te se odnijela kukavički i napustila je rad u partijskoj organizaciji…”.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (VII): Spasilac Ćano Koprivica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Stanislava Ćana Koprivicu sam upoznao 1974. godine u Moskvi. Fakultet me poslao na naučno usavršavanje na MGU (Moskovski državni univerzitet). Zbog greške našeg univerzitetskog prevodioca, našao sam se u Moskvi bez finansijke podrške. (MGU je prihvatio da dođem na usavršavanje o trošku našeg univerziteta, a naša administracija je shvatila da me MGU prihvatio o svom trošku.) Novac koji sam ponio sa sobom bio mi je dovoljan samo za par mjeseci. Jedan od mojih najbližih prijatelja Ratko Popović bio je oženjen Brankom Koprivica, ćerkom Ćanovog brata Luke. Prilikom odlaska u Moskvu rekao mi je ako mi što zatreba u Moskvi da pođem kod  Ćana u Monteksovo predstavništvo u Moskvi, pozivajući se na njega i Branku. Tako sam stupio u kontakt sa Ćanom. Pozajmio sam od njega nešto novca, dok mi bankarskim putem ne prispije novac od oca ili fakulteta. Pozajmicu sam vratio poslije mjesec i po. U dva susreta s  Ćanom počelo je da se razvija uzajamno povjerenje. Kasnije smo se često sretali u restoranu Monteksovog predstavništva, koji se nalazio blizu MGU i naši odnosi su se produbili.

Od tada je Ćano postao najveći biznismen kojeg je Crna Gora ikad imala. Monteks je početkom devedesetih imao bruto promet veći od milijardu dolara i dvadesetak predstavništava u svijetu. Ćano, odnosno Monteks, je 1988. godine finansirao prenos posmrtnih ostataka Kralja Nikole i kraljevske porodice iz San Rema na Cetinje. Međutim, nijesam znao da je Ćano odani crnogorski suverenista. Poslije dugo vremena ponovo smo se sreli na sastanku Socijaldemokrata na kojem sam regrutovao osnivače lista (koje sam ranije pomenuo). Ćano i moj drug iz mladosti Pure Lakić, koji je radio u Monteksu, pristali su da uđu u red osnivača i dali osnivački ulog od po 2000 šilinga (300 DM). Sljedeći put sam ga sreo na Aerodromu, 6-7 mjeseci nakon što je Monitor počeo da izlazi. Pitao sam ga da li mu se sviđa Monitorovo opredjeljenje i to što pišemo. Kazao je da je veoma zadovoljan i da je to što radimo veoma značajno jer se prima u narodu. Ohrabren pohvalom, rekao sam mu da je list trenutno u teškoj finansijskoj situaciji i da je potrebna neprekidna mjesečna dotacija da bi se održao. Na pitanje koliko je to, odgovorio sam, približno koliko košta jedan ili dva njegova službenika u inostranstvu. Rekao je da list kao Monitor može odigrati važnu ulogu u emancipaciji Crne Gore i odvajanju od Miloševića, i da je spreman da pomogne. Dogovorili smo se da po njegovom povratku s puta dođem u Monteks u Podgorici da porazgovaramo.

Nekoliko dana kasnije došao sam kod Ćana. Prvo smo prokomentarisali Monitorov pristup političkoj situaciji. Još u oktobru 1990. počela je rasprava o preuređenju Jugoslavije. Slovenija i Hrvatska izašle su sa predlogom da se formira jugoslovenska konfederacija sa međunarodnim subjektivitetom njenih članica, po ugledu na Evropsku zajednicu. Milošević i njemu potčinjeno crnogorsko rukovodstvo, predlagali su čvrstu federaciju naroda. Pošto Srbi u značajnom procentu žive u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, takav koncept je, u suštini, tražio čvršću saveznu državu od one koja je do tada postojala, sa Srbima kao vodećim narodom. Sa ovako suprotstavljenim koncepcijama, dogovor nije bio moguć.

Momir Bulatović je crnogorsko viđenje jugoslovenskog pitanja precizirao u januaru 1991: „federacija [naroda] nema alternative”. Uskoro će se pojaviti i dodatak „koji žele u njoj da žive”, kojim se prijeti teritorijalnom integritetu Hrvatske i BIH. Krajem februara 1991. LSCG je usvojio Deklaraciju o suverenoj Crnoj Gori i uputio je Skupštini, koju je skupštinska većina (SKCG i Narodna stranka) odbila. Monitor je u svojim komentarima i analizama zastupao isto stanovište kao i LS, i demaskirao ratnu politiku SKCG i Narodne stranke. Početkom marta 1991. Slavko Perović je u Monitoru rekao da LSCG „ne prihvata bilo kakvu tzv. mini ili kvazi federaciju”. Ukoliko iz federacije izađe bilo koji njen konstitutivni element, Crna Gora treba da se konstituiše kao samostalna država. Socijaldemokratska partija reformista (Ž. Rakčević) i Socijalistička stranka (Lj. Stanković) su sve odlučnije istupale u korist crnogorske nezavisnosti. Monitor je sa rukovodećim ljudima tri independističke partije pravio česte intervjue i dodatno propagirao ideju o nezavisnosti Crne Gore. Ljubiša Stanković je u aprilu rekao u Monitoru: „Crnogorsko rukovodstvo je svoju sudbinu vezalo za ono u Srbiji, pa se tako i ponaša, bez sopstvenog identiteta. … Referendum o formiranju federacije Srbije i Crne Gore znači novu Podgoričku skupštinu”.

Onda sam predočio Ćanu situaciju u Monitoru. Iako tiraž iz broja u broj stalno raste i dostiže vrijednosti koje nijesu male kad se izraze u procentima od broja stanovika, Crna Gora kao glavno tržište je isuviše mala za finansijski uspješan politički nedjeljnik. Stoga list prema kojem je vlast neprijateljski raspoložena, u doglednoj budućnosti neće biti u stanju da se sam izdržava. Iako nam tiraž izvan Crne Gore takođe raste, druge republike i dijaspora ne donose dovoljan dodatni prihod, koji bi obezbijedio dugoročni opstanak lista. Da bi na srpskohrvatskom jezičkom prostoru ostvarili veći prihod, potrebna su velika ulaganja za formiranje redakcija po republikama. To bi tražilo i značajnu promjenu koncepcije lista.

Preduzeće ima samo dva zaposlena, jednog novinara i jednog administrativnog radnika. Ja sam direktor – volonter. Zakon o nauci daje mi pravo da budem angažovan izvan fakulteta dodatnih 50% radnog vremena. Doprinos koji se mora platiti državi na jednog rukovodećeg radnika uplaćujemo na novinara. Zakonom predviđeni minimalni lični dohodak rukovodioca nominalno plaćamo tom novinaru. Svi ostali novinari su zaposleni negdje drugo, gdje ostvaruju prava iz radnog odnosa. U martu sam novinarima počeo da plaćam honorare, koji su znatno ispod tržišnih. Onda sam ga upoznao sa organizacijom „pokreta otpora” koji izdržava list i njegovim članovima.

Htio bih da održim list što duže jer začuđujuće uspješno proizvodi promjenu raspoloženja u Crnoj Gori. Jedino što mi pada na pamet je da pokrenemo dodatni biznis, iz čije bi se zarade mogli pokrivati troškovi štampanja. Prirođeno sa izdavanjem lista bila bi tržišno orijentisana mala štamparija koju bismo takođe koristili da razvijemo sopstvenu izdavačku djelatnost. Pošto bi to bila investicija od oko 50.000 DM, moralo bi se prethodno ustanoviti da li će prihodi lista od prodatog tiraža i reklama porasti do obima koji bi tu investiciju učinio svrsishodnom. Zato u ovom trenutku govorim o dotiranju, a ne o investiranju.

Zatražio je da napravim precizni račun toga što mi trenutno treba da održim list, a da će on vidjeti koliko Monteks može neko vrijeme da izdvaja na ime dotacija za Monitor. Sjutradan sam došao sa spiskom kontribucija ostalih osnivača i prijatelja lista, preostalih dugova Oslobođenju, iznosom neisplaćenih honorara, neplaćenih faktura Pobjedi, dugova za kiriju, telefone, struju, poštanske troškove itd. ́Ćano je rekao da će Monteks odmah uplatiti Montenegropublicu 10.000 USD, a da ćemo krajem ljeta povesti razgovor o sljedećoj tranši pomoći i šta treba činiti dugoročno, jer ćemo imati precizniju predstavu o svemu. Zvučalo je neobično za crnogorske uslove. Pojavio se neko ko je imao i volje i mogućnosti da spasi list.

O dogovoru s Ćanom informisao sam glavne osnivače i sponzore. Na devizni račun Montenegropublica 28. 05. 1991. prispio je od Monteksove kompanije Montimpex Schan protivdinarski iznos za 10.000 USD. To nam je omogućilo da nedjelju dana docnije isplatimo posljednju tranšu duga Oslobođenju, dug Pobjedi i zaostale honorare. Vratili smo se na nulto stanje, kao da je list osnovan prvog juna 1991. Finansijska situacija je i dalje bila dugoročno neizvjesna, ali je Ćanova podrška pojačala osjećaj sigurnosti i entuzijazam u redakciji. Takođe i među osnivačima i sponzorima.

Ćanova pomoć omogućila nam je da angažujemo nekoliko novih stalnih saradnika. Seada Vranić iz Zagreba (koja je dobila Borbinu nagradu za prethodnu godinu) i dvojica mladih independista iz Mojkovca Bojan i Vladimir Jovanović, studenti na Univerzitetu u Beogradu, su u aprilu i maju ’91. počeli da pišu za Monitor. Sad sam mogao da im ponudim stalni saradnički status. Seada i Vlado su niz narednih godina bili naši značajni autori. Vlado će početkom juna 1992. godine napisati članak Crnogorski top na crnogorskom brdu.

Monteks je tokom ljeta 1991. počeo da montira male računare Commodore 64. ́Ćano nam je dao desetak komada. Moji studenti Branko Gazdić i Željko Drašković povezali su ove igračke u mrežu. Održali smo kurs za novinare i Monitor je 25.10.1991. postao prvi list u regionu koji je digitalizovao proces rada. To nam je uprostilo i pojeftinilo „proizvodnju”.

U junu ili julu Vlado Nikaljević i Stevo Vučinić su organizovali sastanak sa Slavkom Perovićem. Kad se Slavko upoznao sa Monitorovim finansijskim problemima rekao je Vladu, koji se bavio obezbjeđivanjem finansijske podrške Liberalnom savezu, da je u ovom trenutku najpreča stvar da se održi Monitor. To je bilo od koristi kod sponzora, jer su tada isti ljudi pomagali Monitor, Liberalni savez i SDP. Kasnije smo dvaput dobili pomoć posredstvom Liberalnog saveza.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ – 30 GODINA MONITORA (VI): Pritisak režima i klizanje u bankrotstvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Rast Monitorovog uticaja tražio je od mene veliki broj dnevnih komunikacija. Pošto sam na fakultetu i dalje imao punu normu, radni dan mi je često trajao 18 sati. Stalno sam ulazio u stanje iscrpljenosti i neispavanosti. U tim uslovima, pomoć inicijalne grupe osnivača bila mi je neophodna. Okupljali smo se petkom veče kod nekog od nas, najčešće kod Dragoga Perovića, i čekali dok se list odštampa i Bobo donese desetak primjeraka. Grupu su činili: Zdravko Uskoković, Žarko Mirković, Giša Burzan, Miško Vujošević, Dragi Perović, Baća Rašović, Peđa Marinković,  Bobo i ja. Dolazio je (neko vrijeme) i Brano. Zdravko i Žarko su imali bliske odnose sa sinovima Komnena Cerovića, Stankom i Stojanom i bili sa njima u čestoj telefonskoj komunikaciji. Tako su dvojica Cerovića prvih par godina bitno uticali na Monitor. Stanko je pristao da bude Monitorov stalni saradnik, a Stojan je ponekad pisao za naš list. Razgovori koje smo vodili u ,,redakciji u sjenci” bili su za mene i list dragocjeni. Dobijao sam informacije o recepciji lista i kritička mišljenja ove grupe kompetentnih ljudi. Zdravko je godinama pravio prevode tekstova iz londonskog Ekonomista za koje bi nam se učinilo da su poučni. Dragi Perović je jedno vrijeme pisao članke iz medicine, a Peđa Marinković uređivao pisma čitalaca. Dok Giša i Miško Vujošević nijesu postali rukovodioci u partiji Socijaldemokrata-reformista, svi članovi grupe su ove sastanke tretirali kao radnu obavezu.

Grupa se regularno sastajala sve do posljednjeg dana 1995. godine, kad sam ja dobio infarkt. Raspala se 1999. poslije NATO intervencije. Moje tekstove iz tog vremena i sukob sa JNA nijesu odobrili ni Stanko, ni Žarko, ni Zdravko. Poslije razlaza odnosi su se vratili na nivo odnosa poznanika kakav smo imali prije formiranja Demokratske alternative. Sa Dragim Perovićem i Baćom Rašovićem i dalje se sretam sa živim emocijama.

Danas osjećam nelagodnost što nijesam imao priliku da ljudima iz ove grupe odam odgovarajuće priznanje za doprinos listu i za podršku. Ni materijalno ni moralno. Razlazom poslije pada Miloševića ovi važni ljudi za nastanak Monitora postali su neznani junaci našega zajedničkog pregnuća.

Proširena redakcija, kako je zaokružena tokom proljeća 1991, bila je vrlo kompetentna. S novim ljudima i novom energijom, list je brzo rastao i po kvalitetu i po uticaju. Ulazak reformskih snaga u parlament na izborima održanim decembra 1990. doprinio je jačanju uloge Monitora u javnom životu, jer su se poslanici opozicije često pozivali na Monitor. Državni mediji sprovodili su brutalnu propagandu kojom su narod spremali na rat. Monitor je isto tako brutalno žigosao podstrekače rata. Sa porastom tiraža rastao je i prihod od prodaje, pa smo odlučili da počnemo da plaćamo kakve-takve honorare. Prvog marta smo isplatili dug za honorare koji se akumulirao od oktobra do kraja februara.

Prihod je i dalje bio daleko ispod ukupnih troškova koje je list imao. Račun je pokazivao da Monitor neće biti u stanju da izdržava samog sebe u skoroj budućnosti. S računom i prognozama upoznao sam prilično veliki broj ljudi, koji se u međuvremenu okupio oko lista, uključujući i iseljenike iz dijaspore s kojima smo imali kontakt. Većina je rekla da list igra neprocjenjivo značajnu emancipatorsku ulogu i mijenja svijest građana. Da se Monitor zato mora održati po svaku cijenu. Odlučili smo da djelujemo u više pravaca. Napravili smo novu organizaciju za prodaju lista u Beogradu kao najvećem tržištu izvan Crne Gore. Odredili smo jedan broj kioska na Terazijama, Slaviji, Novom Beogradu i u Zemunu na kojima će se prodavati list. List smo slali avionom za Beograd, gdje ga je preuzimao distributer koji ga je razvozio na izabrane kioske.

Neki ljudi iz dijaspore, kao Branko Aleksić iz Kanade i Vojislav Rašović iz Njujorka, su jedno vrijeme redovno slali ličnu pomoć. Među prvima koji nas je pomogao bio je i Milenko Šoljaga iz Švajcarske. Napravili smo organizaciju dostave u zemlje Zapadne Evrope, SAD, Kanadu, čak i u Australiju. Da bi povećali zaradu od pretplate, regrutovali smo dobrovoljce koji su skupljali i evidentirali pretplatu i na njihovu adresu slali list jeftinijom poštom. Do proljeća 1991. imali smo po inostranstvu desetak takvih prijatelja Monitora. Za Rusiju, koja je bila bliže, neko je u Beogradu preuzimao određeni broj primjeraka i avionskom linijom slao ih za Moskvu.

Sve ovo nije bilo dovoljno za samodrživost lista, pa smo proširili zahtjeve prema onima koji su nas već pomagali. Sa njima smo dogovorili da sad svakog mjeseca daju neku novčanu podršku. Morali smo stvoriti dodatnih  1.500 – 2.000 maraka mjesečno.

Početkom 1991. godine, na nekom sastanku AB-ovaca na Univerzitetu govorilo se i o Monitoru i šteti koju pravi njihovom pokretu. Momir Bulatović se trudio da prema kolegama s Univerziteta bude korektan. Zatvorio je priču o Monitoru pitanjem: koja je svrha izdavanje lista koji se prodaje u samo 300 primjeraka. Po zajedničkom poznaniku (koji je danas aktivan ,,na pravoj strani”) poslao sam mu poruku da on i Milo Đukanović tako malo znaju i razumiju političku tradiciju svog naroda, da je svrsishodno izdavati list kakav je Monitor i u dva primjerka.

Sredinom proljeća 1991. promijenio se odnos revolucionara prema Monitoru. Ja sam se po Univerzitetu hvalio da nam se tiraž uvećao za više od triput. Momir je to provjerio, i novom rukovodstvu se nije svidio takav trend. Pogotovo što je jedan događaj pokazao da na Univerzitetu raste broj ljudi koji podržavaju Monitorovu izdavačku orijentaciju. Sredinom proljeća počela je procedura za izbor nove rukovodeće garniture Univerziteta, koja stupa na dužnost početkom sljedeće školske godine. Grupa profesora sa umjetničkih akademija (Anka Burić, Nikola Gvozdenović, zaboravio sam ko su bili ostali, ali moralo ih je biti pet ili više) predložila je mene za rektora. Pošto još nijesam bio izabran u zvanje redovnog profesora, nijesam zadovoljavao formalne uslove za izbor za rektora. Moje kolege iz Demokratske alternative predložile su da ne odbijam kandidaturu, već da je pretvorimo u kandidaturu za prorektora, s ciljem da vidimo koliko kolega prihvata ideje za koje se mi zalažemo. Očekivali su da u Crnoj Gori koja se spremala na rat, to mora biti mali broj. Izborna procedura bila je veoma demokratska. O kandidatima koji prihvate kandidaturu, izjašnjavaju se sve univerzitetske jedinice na odvojenim tajnim glasanjima, koji su kandidati za njih prihvatljivi. U sljedećem (finalnom koraku), o kandidatima koji su prošli na odgovarajućem broju jedinica, glasa (ponovo tajnim glasanjem) Skupština univerziteta. Moj protivkandidat na Skupštini bio je vrlo cijenjeni redovni profesor D. Š. sa Pravnog fakulteta, koji je bio član Predsjedništva SKCG. Glasalo je 58 članova. Za mene 39, a za mog protivkandidata 19 glasova. Izabran sam za prorektora za razvoj.

Pošto sam na PMF-u imao punu normu časova, a u Monitoru opterećenje koje višestruko nadilazi mogućnosti jedne osobe, računao sam da bi bilo najbolje i za mene i za resor za razvoj Univerziteta, da nađem izgovor i odmah odustanem od dužnosti na koju sam trebao da stupim početkom naredne školske godine. Moje kolege iz (bivše) Demokratske alternative smatrali su da je moj izbor znak da se mijenja ratno prosrpsko raspoloženje na Univerzitetu i da ne treba da se povlačim. Odložio sam odluku za septembar.

Vlasti se nije dopao rast popularnosti Monitora. Počeo je da se povećava pritisak režima, kako na list i njegove novinare i saradnike, tako i na njegove čitaoce i oglašivače. Društvena preduzeća i Vladini resori počeli su da otkazuju čak i pretplatu.

Pritisak režima i inflacija poništavali su finansijsku korist od rasta tiraža. Preduzeća koja su se bavila prodajom štampe, vršila su plaćanja medijima sa zakašnjenjem od mjesec i više. Kako je inflacija postojano rasla, stalno se smanjivala stvarna vrijednost onog što nam je uplaćivano, uprkos tome što je nominalno rasla. Nijesmo smjeli da povećavamo cijenu lista, jer je statistika govorila da se tada gube čitaoci. Naši finansijski problemi su se zaoštrili. Postojeći resursi više nijesu bili dovoljni za održavanje lista, jer je i donatorima bilo sve teže poslovati. S druge strane, povećavao se broj novinara kojima je honorar od Monitora bio životno neophodan. Dugovi su rasli. Klizili smo ka bankrotstvu i zatvaranju lista.

Osnivači, sponzori, liberali, SDP-ovci, svi su slali poruke da se ne smije dozvoliti da Monitor stane. Vlado Nikaljević i Stevo Vučinić su rekli da će organizovati sastanak sa Slavkom Perovićem, da vidimo šta može pomoći Liberalni savez. Iako sam izbjegavao oslanjanje na partije, pristao sam, jer sam bio iscrpio sve što mi je palo na pamet. Do tog sastanka došlo je u junu ili julu. Viša sila je htjela da se u međuvremenu sretnem sa Ćanom Koprivicom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (V): Proširenje redakcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Dug Oslobođenju vraćali smo s velikim naporom. Ponovo je pomogao Vlado Nikaljević. Izvršili smo i djelimičnu alokaciju duga. Akumulirali smo umjereni dug Pobjedi da bi izvjesna sredstva prenijeli Oslobođenju. Zatim su se prijatelji i osnivači lista organizovali i pokrivali dio troškova štampanja u Pobjedi, tako da smo dio sredstava koji je dolazio na račun od prodaje lista usmjeravali na vraćanje duga. Inflacija, koja je 1991. stalno rasla (i na godišnjem nivou bila veća od 1.100 odsto), suštinski nam je pomogla. Oslobođenje je bilo društveno preduzeće i nije moglo da potraživanja preračunava u devize. Stoga se naš dug, računat u devizama, sam od sebe smanjivao. Zahvaljujući tome što se Oslobođenje benevolentno odnosilo prema našem kašnjenju u vraćanju duga, dio duga je, u suštini, smanjen na račun toga preduzeća. Značajan broj crnogorskih iseljenika iz Evrope i SAD se već prvih nekoliko mjeseci pretplatio na Monitor. Slali smo im list ličnom poštom. Devizna sredstva koja smo dobijali za pretplatu stavljali smo na devizni račun i odlagali konverziju u dinare do onog dana kad smo morali platiti tranšu duga. Tako smo ponovo koristili inflaciju.

Pošto u početku nijesmo plaćali honorare, ovom višestrukom akcijom uspjeli smo da bitno smanjimo iznos duga Oslobođenju. Posljednje dvije ugovorene tranše platili smo od pomoći u devizama koja je krajem maja prispjela od Ćana Koprivice, spasioca Monitora, o kojem ću govoriti malo kasnije.

U redakciji su se odmah izdvojila dva novinara, svaki sa sklonošću za po jednu od moje dvije dužnosti. Željko Ivanović, koji je u redakciju došao poslije prvog broja, shvatio je da moramo najveći dio sredstava stvoriti sami. I da dugoročno ne možemo biti nezavisni ako nijesmo finansijski samoodrživi. Animirao je nove sponzore. Imao je novinarski dar, pa je pronalazio nove kvalitetne saradnike. Raspolagao je velikom energijom i tokom vremena postaće vodeća razvojna snaga u Monitoru i novim medijskim projektima. U tom trenutku bio je mladi buntovnik, ponekad grubi buntovnik.

Esad Kočan je poslije prvog broja otišao u Hrvatsku, gdje je imao zakazanu svadbu. U dva broja do njegovog povratka imali smo tekstove koji se tematski preklapaju. Razlog za to je bilo moje neiskustvo i stalna angažovanost na mnogo poslova, zbog čega nijesam pažljivo pročitao sve tekstove. Kad se Esad vratio, prigovorio je mojim propustima. Odmah smo se dogovorili da preuzme uredničke poslove. Pošto je bio zaposlen u TVCG, u impresumu je ostalo da piše da ja obavljam poslove i glavnog i odgovornog urednika. To me obavezivalo da budem u toku sa donošenjem osjetljivih uredničkih odluka, pa se uspostavio odnos u kojem je Esad obavljao većinu uredničkih poslova, a zajedno smo bili glavni urednik. Esad je bio sljedbenik lijevih a ja liberalnih ideja. Neko vrijeme se plemenito nadao da se Jugoslavija može sačuvati, kad sam ja već preferirao nezavisnost. Bio je vrhunski profesionalac i perfekcionista. Kasnije je rekao da sam ja od njega učio novinarstvo, a on od mene (meko) rukovođenje protivnicima. Kad je krajem ljeta 1992. napustio RTCG, stavili smo u impresum da je on odgovorni urednik, iako je bio više od toga. Esadov doprinos oblikovanju lista tokom njegovog prvog mandata (do četvrte godišnjice lista) prevazilazi svaki drugi pojedinačni novinarski doprinos.

Oko Monitora se prvo okupila grupa iskusnih novinara koje je nova vlast posmjenjivala sa rukovodećih pozicija, jer nijesu bili dovoljno Srbi. Osim Esada, takvi su bili Branko Vojičić i Rajko Cerović. Došli su i saradnici saveznih medija, koji su u tom trenutku bili nezavisni od Miloševića: Velizar (Veljo) Brajović, Veseljko Koprivica i Božidar (Božo) Miličić. Dragan Đurić i Olja Obradović su takođe pomagali u redakciji kad god su imali svoj tekst. I s nekoliko drugih novinara koji su pisali od početka, kao što je bio član pariske redakcije RFI Stanko Cerović, dubrovački gospar Luko Brailo (dopisnik Slobodne Dalmacije iz Dubrovnika) i dopisnik BBC-ija iz Mojkovca Boško Dukić, imali smo vrlo čestu komunikaciju u vezi sa koncipiranjem brojeva. Ljubiša Mitrović je od 2. do 9. broja bio spoljni urednik međunarodne politike, nakon čega je ovu rubriku preuzeo Nebojša Čagorović.

Mnogi renomirani novinari iz drugih republika su emotivno podržali Monitor i njegovu izdavačku koncepciju. Tzv. mlado crnogorsko rukovodstvo vodilo je politiku koja je bila gruba negacija tradicionalnog odnosa Crne Gore prema Južnim Slovenima i jugoslovenstvu. To je bilo u sukobu sa romantičnom predstavom mnogih intelektualaca iz drugih južnoslovenskih krajeva o Crnogorcima i njihovom navodnom viteštvu (kojeg su ljudi iz pučističkog režima bili lišeni). Monitor im je bio neka vrsta njihove Crne Gore i rado su pristajali da i besplatno povremeno pišu za naš list.

Milka Tadić je krajem januara napustila Crnu Goru i otišla u SAD. Uz posao koji je tamo obavljala, produžila je da piše za Monitor kao naš dopisnik iz Njujorka. Milka je bila marljiv radnik i njen odlazak je povećao opterećenje članova male redakcije. Esad i ja smo radili po cijelu noć. Kad mi se prispe, ja bih se nagnuo na sto i odspavao deset ili petnaest minuta.  Esad je radio bez prekida po cijelu noć. Poslije pola godine, jednog dana se onesvijestio od psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, malobrojni kolektiv pravio je dobar list. To je počelo da privlači druge novinare.

Od posljednje nedjelje januara počeo je redovno da piše Nebojša Redžić, koji je radio na državnom radiju. Prvog marta 1991. vratio se Željko Ivanović, koji je od novembra bio odsutan zbog nekih obaveza, i prešao sa  zaposlenjem u Monitor. U to vrijeme počeo je da piše i Danilo Daro Burzan. Daro je bio bivši glavni urednik Radija Crne Gore. Novoj vlasti se nije svidjelo to što je u izbornoj kampanji za prve višestranačke izbore u decembru 1990. dao i opozicionim partijama priliku da istupaju na radiju. Momir Bulatović je pred kraj kampanje izjavio da je Burzan bio pristrasan i obećao da će ga smijeniti ako DPS pobijedi na izborima. DPS je pobijedio i Momir je održao obećanje. Daro se zbog toga sudio sa Bulatovićem i državnim radijom, i zato je u početku pisao pod pseudonimom. Od maja 1991. potpisuje tekstove svojim pravim imenom.

Slučajni susret sa Mihailom Miljom Radojičićem u martu 1991. rezultirao je otvaranjem njegove humorističko-satirične kolumne u Monitoru. Milja su u to vrijeme zvali Šok po naslovu njegove humoreske koja je bila popularna u cijeloj Jugoslaviji. U komadu koji je sam izvodio, uspio je da kaže mnogo toga što je osvjetljavalo greške srpske politike na Kosovu. Ubijedio sam ga da piše za nas. To je bio pun pogodak, jer je on s malo riječi uspijevao da kaže mnoge stvari za koje bi u drugom žanru bilo potrebno više stranica. U namrgođenoj Crnoj Gori ljudima teško pada kada su predmet humora i satire, pa su tokom niza godina Miljovim autima bušene gume i razbijana stakla.

Početkom aprila 1991. u redakciju je došao dramski pisac Ljubomir Durković da uređuje kulturnu rubriku. Redovni saradnik u toj rubrici postala je i Ksenija Sekulić. Miro Glavurtić je otvorio stalnu kolumnu. Milkina prijateljica Radmila Stojanović postala je Monitorov dopisnik iz Londona. Početkom aprila pojavio se maturant iz Nikšića Zoran Raičević. Skromni, ćutljivi, predani independista kojeg je privukao Monitor. On je bio glasnik promjena koje će nastupiti u Crnoj Gori.

Jedan čovjek je odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u razvoju lista. Moje kolege iz inicijalne grupe su zamolile svog prijatelja iz njihove fudbalske ekipe Boba (Slobodana) Dedića da nam se pridruži u pružanju logističke pomoći Monitoru. Bobo je za vrlo kratko vrijeme postao moj najvažniji saradnik. Bio je ličnost kakva se rijetko sreta u modernom vremenu. Apsolutno moralno zasnovan, spreman na velike lične žrtve u korist postavljenog cilja. Postao je moj alter ego. Dok nijesmo mogli da plaćamo čišćenje redakcije, on i ja smo održavali čistoću; na smjenu smo noću čuvali redakciju; pošto je redakcija često radila do duboko u noć, išao je da kupi hranu za one koji su radili do pred zoru; kad se oko ili iza ponoći završi štampanje lista, dovozio je dio tiraža za redakciju; dio koji ide za Beograd i inostranstvo odvozio je dežurnim službama u pošti i željeznici; pratio prodaju lista i planiranje distribucije tiraža; donosio poštu i bio glavni vozač (a ja pomoćni). Bobo je imao ključ od mog stana i donosio tekstove koji su poslati na faks u mom stanu. Pošto se to često dešavalo i iza ponoći, faks smo prebacili u prostoriju pored ulaza da ne bi morao da budi moju suprugu i ćerku. Kasnije, kad smo formirali štampariju, Bobo i ja smo radili kao pomoćni štampari da bi zaradili sredstva za honorar za redakciju. U jednoj od mnogobrojnih akcija za spasavanje Monitora, Vlado Nikaljević je 1993. godine sklopio sa Montenegropublicom ugovor da neko vrijeme u našoj štampariji štampamo kutije za slatkiš Čiča Gliša (iako naša štamparija sastavljena od polovnih mašina nije mogla dati dotadašnji kvalitet štampe). Jednom se desio neki problem sa radnikom u štampariji i ugrožena je bila isporuka za sjutradan ujutru. Morali smo da čuvamo Vlada jer su milovci i momirovci u kolektivu prigovarali direktorovoj odluci da posao da nama. Bobo i ja smo obukli bluze naših štamparskih radnika i na smjenu cijelu noć igrali ulogu pomoćnog majstora. Sjutradan u sedam ujutru smo kombijem dovezli kutije u Crna Gora Coop. Još uvijek se sjećam scene, kako prorektor Univerziteta prof. dr Miodrag Perović i njegov poslovni sekretar Slobodan Dedić istovaraju odštampane kutije, dok ih sa visokog magacinskog parapeta gledaju magacioner, administrativni radnik i direktor preduzeća. Nas dvojica bili smo srećni kad nam je direktor odmah uplatio sredstva koja su nam nedostajala za isplatu honorara koji su kasnili.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo