Povežite se sa nama

INTERVJU

RADE RADOVANOVIĆ, NOVINAR I DRAMSKI PISAC IZ BEOGRADA: Vučićev režim je totalitarni režim profašističkog tipa

Objavljeno prije

na

U Srbiji je tako anomična situacija da je teško reći šta je i ko je istinska politička opozicija totalitarnom režimu Aleksandra Vučića, a ko kolaborant koji u ovakvom sistemu parazitira glumeći opoziciju i koristeći privilegije kojih se dočepao

 

MONITOR: Poslije vanrednog stanja u Srbiji, zavedenog zbog pandemije korona virusa, započelo je vanredno političko stanje – predizborna kampanja za parlamentarne izbore zakazana za 21. juni. Po čemu je kampanja karakteristična?

RADOVANOVIĆ: Čitav ovaj period nakon ukidanja vanrednog stanja, ne samo zbog izbora koje veći deo opozicije bojkotuje, karakterišu sve veće napetosti i podele u Srbiji, koje podstiče pre savega Aleksandar Vučič koristeći do apsurda sve čime raspolaže… Svoju vladu, u kojoj su premijerka Ana Brnabić i ministri puki izvršioci njegove, vladareve volje. Svoju skupštinu, koju bojkotuje većina opozicionih poslaniuka. Svoju policiju i vojsku, koja je tokom vanrednog stanja, do zuba naoružana, čuvala bolnice!? Svoje navijačke i druge paraformacije spremne da izvrše što vođa i vođini narede… od paljenja baklji po krovovima zgrada i proizvođenja zastrašujuće buke i urlika … i to u vreme policijskog časa!… do spremnosti da se sukobe sa pristalicama opozicije ili građanima koji protestuju iz raznih razloga. Kroz medije koje apsolutno kontroliše, a takvih je ogromna većina u Srbiji, Vučić po potrebi dozira dnevni nivo napetosti, šireći strah i strepnju kako mu već njegovi štabovi preporuče. I to je to neko osnovno stanje i osećanje, koje je ujedno i neprekidna izborna kampanja Vučićeve SNS i njegovih koalicionih partnera i onih koji bi da se pod dogovorenim uslovima kvalifikuju za status „konstruktivne“ parlamentarne opozicije.

MONITOR: Da li treba bojkotovati izbore s obzirom na to da vlasti, kako tvrde analitičari, kontrolišu cjelokupan izborni sistem i cjelokupan izborni proces?

RADOVANOVIĆ: Ukupna atmosfera u društvu je takva da se ne može govoriti, niti može biti – fer i slobodnih izbora u Srbiji. Ne samo zato što ovakva totalitarna vlast kontroliše ceo izborni proces, kroz koji će krasti i nameštati sve što joj odgovara, nego što u ovakvoj situaciji još uvek postojeće pandemije, u kojoj broj novozaraženih varira iz dana u dan, nikakvih normalnih izbora ne može ni biti. Ali, Srbija već poodavno nije normalna država…

MONITOR: Kakvi su izgledi da se opozicija u Srbiji dogovori da bojkotuje izbore? 

RADOVANOVIĆ: U Srbiji je tako anomična situacija da je teško reći šta je i ko je istinska politička opozicija totalitarnom režimu Aleksandra Vučića, a ko kolaborant koji u ovakvom sistemu parazitira glumeći opoziciju i koristeći privilegije kojih se dočepao, ili mu ih je Gazda omogućio, pod određenim dogovorenim uslovima. Već i samo to bogatstvo opozicije i „opozicije“ dovoljno je da bilo kakvog dogovora oko bilo čega, a ne samo bojkota ovakvih izbora, ne može biti.

MONITOR: Ima i ideja da je umjesto bojkota izbora blokada jedino rješenje…   

RADOVANOVIĆ: U totalitarnim režimima profašističkog tipa, što Vučićev režim jeste, nikakvi vidovi građanske neposlušnosti nisu dovoljni da bi se došlo do mirne promene vlasti, do poštenih izbora… Njih će eventualno prizvati široko socijalno nezadovoljstvo ispoljeno kroz moguće socijalne nemire i međunarodna podrška i pritisak pre svega EU da do takvih izbora dođe. Bez toga, Vučićev režim će sve više hrliti u bratske zagrljaje Kinezima i Rusima, što je demonstrirano i tokom vanrednog stanja.

MONITOR: Kako Aleksandru Vučiću uspijeva tako dugo da je i predsjednik, i tužilac, i sudija, i glavni urednik bezmalo svih medija, praktično vlasnik države Srbije?

RADOVANOVIĆ: Vučić je toliko uzurpirao, preoteo sve poluge vlasti i moći u Srbiji, da tako nešto, recimo, Miloševiću nikada nije uspelo. Više je razloga koji objašnjavaju njegovo tako uspešno gaženje i obesmišljavanje institucija, zakona i ustava, ali mi se jedan čini presudnim. U Srbiji, kao i u drugim državama nastalim na prostoru bivše YU, Crnoj Gori, recimo, nije došlo do svođenja „završnog računa“ nakon ratnih sukoba i počinjenih strašnih  zločina. U svakoj se od državica na koje mislim to plaća na određeni način, a u Srbiji i tako što su mnogi, za koje sam se zalagao da imaju fer suđenja, i sada na vlasti, a zakon o lustraciji koji je zbog njih donet, već davno ne važi. U tom smislu, Srbija je bila i ostala „sigurna kuća“ za zlikovce svih fela, a najviše za ratne zločince, od kojih su neki i sada u vlasti.

MONITOR: Analitičari kažu da su posljednji mjeseci vlasti premijerke Ane Brnabić zastrašujući zbir nasilja, jer je zloupotrijebila ovlašćenja srozavajući institucije, javnost i političku kulturu.

ADOVANOVIĆ: Od svog, u početku „kaktus statusa“ u bizarnoj skupini koja se zove Vlada Srbije, ova je dama, idolatrijski se identifikujući sa svojim Vođom, avanzovala do glavnog agresivca u timu i stranci svog „šefa“, kako premijerka zove Aleksandra Vučića. Krase je dve vrline (neki kažu i tri), zbog kojih se u vrednosnom sistemu Šefa visoko kotira: bespogovorno je odana Njemu, koji joj je dao premijersko mesto i ukazao toliko poverenje. Povrh toga, široko je neobrazovana i uopšte se ne opterećuje nekakvom podelom vlasti, tako da i u svojim skupštinskim nastupima prosto pleni navijačkim strastima i izrazima vređanja prema opoziciji, dok istovremeno širi spokoj izlivima iskrene ljubavi prema Vođi. Ana Brnabić je neopisiva i neizbrisiva pojava na mestu srpskog premijera.

MONITOR: U najnovijem izvještaju Fridom hausa navodi se, pored ostalog, da je režim u Srbiji hibridni a slični su i izvještaji Evropske komisije i Reportera bez granica…

RADOVANOVIĆ: Pojam hibridni režim je drugi izraz za nedemokratske režime u svetu među koje je Srbija, po većini relevantnih demokratskih kriterija, mogla biti svrstana i još pre pet godina. Nije, pre svega, zbog nerešene situacije sa Kosovom, zbog takozvane stabilnosti u regionu, a zbog čega se Vučiću predugo gledalo kroz prste. Inače, premijerka Brnabić Ana, gnevno nezadovoljna pomenutim izveštajem, sela je i na osamnaest strana teksta vrlo loše ocenila vrlo loše ocene o srpskoj demokratiji Fridom hausa, o kome ništa dobro ne misli ni njen šef.

 

Skupština je pozornica nasilja i primitivizma

MONITOR: Zašto je Skupština Srbije postala institucija u kojoj se krše sva moguća pravila ne samo parlamentarizma nego i zdravog razuma i rasuđivanja…

RADOVANOVIĆ: Skupština Srbije je već prilično dugo mračno zdanje i pozornica niskih strasti, nasilja i primitivizma koji sprovodi SNS većina u saradnji sa svojim opozicionim saplemenicima, Šešeljevim radikalima. To je ujedno i najpreciznija slika stanja u državi za koju je ozbiljno pitanje koliko uopšte država jeste.

U takvoj Skupštini, tačnije na njenom stepeništu, proteklih dana, jedan vremešni opozicioni poslanik u srpskoj narodnoj nošnji, u znak protesta što mu nisu dali da govori o „srpskom Kosovu“, stupio je u štrajk glađu. Čim je to video poslanik Boško Obradović, lider opozicionih desničarskih Dveri, sklon ekscesima, namah mu se dopadne ideja, pa i on stupi u štrajk glađu. A onda bude o svemu obavešten Gospodar Vučić, pa on pozove šefa svoje poslaničke grupe SNS Martinovića i kaže mu da on, i još neko koga odredi, takođe izađu na skupštinsko stepenište i uzvrate svojim štrajkom glađu. Kadrovi za svetske televizije: u sred Beograda, na stepeništu parlamenta, dvojica opozicionih poslanika štrajkuju nezadovoljni vlašću. Desetak koraka od njih i dvoje poslanika vladajuće partije u dirigovanom štrajku glađu zbog neefikasnosti državnog tužilaštva!? Sutradan je onaj prvi štrajkač u narodnoj nošnji odustao, a režimski štrajkači Martinovič i Božić, i opozicioni dverjanin Obradović dobili su ispred Skupštine svoje fanove i navijače što stranačke, što prave, pa je žandarmerija morala da razdvaja dve gupe građana spremnih da, ako neko naredi, krenu i u sukob.

Posredstvom svojih televizija, u direktnom prenosu iz svog kabineta preko puta Skupštine, predsednik Vučić je neposredno uticao na smirivanje navijačkih i stranačkih strasti što zbog korone, što zbog predstojećih izbora. To je realna slika Srbije u ovom trenutku.

 

Dačićeve opasne izjave

MONITOR: Šef diplomatije Srbije Ivice Dačića je izjavio da „dolazimo u situaciju da maltene počinje bratoubilački rat između Srba i Crnogoraca”, komentarišući dešavanja u Crnoj Gori poslije hapšenja sveštenika SPC zato što su prekršili propise o sprečavanju širenja pandemije korona virusa. Vaš komentar?    

RADOVANOVIĆ: Dačić, nažalost, jeste šef diplomatije Srbije, za šta ga posebno kvalifikuje neznanje stranih jezika, ali su njegove izjave, ne samo primitivne i otrovne, nego i bahate i opasne. Ovaj ne mnogo talentovani kafanski zabavljač, dokazano spreman da kada može zabije nož u leđa i onome u koga se kune, najčešće i govori i peva ono što mu Gospodar Vučić naloži. A Gospodar izjavljuje da povodom hapšenja u Nikšiću ništa ne može, jer ne želi da se meša u unutrašnje stvari Crne Gore, što meni više liči na nekakav dil dva gospodara – vašeg u Podgorici i mog u Beogradu, o dogovornom korišćenju popova i litija u predizborne i druge svrhe. Čujem da se povodom mogućih sudskih procesa, protiv onih koji su kršili zakonske zabrane okupljanja, Amfilohije dobrovoljno javlja da mu se sudi i ide u zatvor koliko treba. Lično bih mu u tome rado pomogao. Neka mu se sudi, i to pošteno! Ali ne bih da se mešam u unutrašnje stvari Crne Gore, koju sam uvek osećao i svojom!

Svojim prijateljima i građanima Crne Gore, želim srećan Dan državnosti!

                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima

 

MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu.  Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?

GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.

MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?

GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.

MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja.  Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa? 

GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima

 

MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?

SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi  u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.

MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?

SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj  Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na  sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati  i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.

MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?

SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo