Sagovornike Monitora pitali smo gdje je Crna Gora uoči 14-godišnjice nezavisnosti
Milka Tadić-Mijović, direktorica CIN-CG
Nazadovanje
Prema svim relevantnim izvještajima Crna Gora je nazadovala. Ako pogledate samo posljednji izvještaj Freedom house, mi smo svrstani u hibridna društva, u kojima su institucije fasade, a autoritarne vlasti donose ključne odluke, uglavnom protiv javnog interesa. Na listi Reportera bez granica, više medijske slobode imali smo prije desetak godina, na i indeksu slobode medija RFB smo bili gotovo šezdesetak mjesta bolji nego danas. I o ekonomiji kad govorimo, vidimo da su naši problemi ozbiljni i strukturni, da je privreda ranjiva i podložna spoljnim uticajima, da vladaju monopoli a ne slobodna konkurencija, da je naš spoljni dug bio zanemarljiv 2006, a sada prijeti da nas potpuno zarobi. Vlast nikada nije imala snage da krene u suštinske reforme i da Crnu Goru evropeizuje, u pravom smislu te riječi, već je i proces evrospkih integracija monoplisala i zlopupotrijebila. Uz sve to, obrazovani ljudi masovno napuštaju zemlju, ili namjeravaju da to urade. Zdravstvo i obrazovanje se urušavaju godinama. Izbori su više trgovina i prodaja glasova, nego slobodno izražena volja građana.
Umjesto da slavimo, bilo bi dobro da svi mi podvučemo crtu i da poradimo kako bi Crna Gora bila bolja, kako bi bila zemlja svih nas. Nije dovoljno konstatovati stanje, prirodu ove vlasti svi dobro znamo – važno je da se zapitamo šta možemo učinili da se prilike promijene. Bez učešća građana i angažovanja, nema nade. Politička elita je slaba, uglavnom istrošena i zauzeta opasnim narativom koji produbljuje sukobe.
Duško Kovačević, bloger
Ko negira državu
Kada govorimo o državi, bilo kojoj i bilo kojim povodom, uvijek treba imati na umu formulaciju iz glasovita intervjua Margaret Tačer u listopadu 1987: ,,Ako pak društvo ne postoji, u realnosti su egzistentni tek pojedinačni muškarci, žene, te porodice“. Ova rečenica se naslanja direktno na još poznatiju izreku političkog filozofa i patrijarha neoliberalizma, nobelovca Fridriha Hajeka, sa predavanja na Kembridžu 1942: ,,Ne postoji takvo što kao društvo!“
Zar nije ista stvar i sa državom? Šta smo to mi kao pojedinci i ,,obični” ljudi dobili kao ličnu vrijednost za 14 godina neovisnosti Crne Gore? Bojim se da je odgovor krajnje pesimistički. Baš kao i realnost koja nas ovih dana žustro šamara i gura u vrtlog građanskih nemira, da ne kažem rata, i to je vjerodostojno lice države čiji rođendan slavimo 21. maja. Nefunkcionalnost i nezadovoljstvo. Ali, šta očekivati od države koja je stvorena sa 55 odsto podrške, ako je i toliko. To je opasno nastala konstrukcija, rizična i sklona erozivnosti, država koja u samim temeljima nosi nestabilnost i oštru podvojenost.
Veliki multi-nacionalni projekti poput države, obnovljene ili kakve god, traže najveći mogući dogovor, konsenzus i interes njenih najmarkantnijih konstituenata. Upravo je to 2006. izostalo. Umjesto velike sinteze i afirmacije, što država u svojoj suštini jeste, a što je Aleksis de Tokvil odlično primijetio u ranoj Americi (SAD), stiče se utisak da je ,,naša” država formirana sa ciljem otuđenja jednog čitavog korpusa njenih građana i njihovih prava. U tom nakaradnom duhu predsjednik Crne Gore je nedavno priznao poraz države i ideje države, sada već čuvenom rečenicom: ,,Nas je više na ovoj strani!” I ko to onda negira državu?
Prema tomu, 14 godina neovisnosti Crne Gore dočekujem kao apatrid, čovjek bez domovine. Iako stara helenska sentencija kaže ,,čuvaj se od čovjeka koji nema domovinu”, ja ću kao i do sada poštovati zakone ove države.
Aleksandar Dragićević, eko-aktivista
Čuvati državu od nas samih
Prije 14 godina dobili smo ono što smo tražili, ali nijesmo dobili ono čemu smo se nadali. Oni koji su željeli nezavisnu Crnu Goru i nadali se da ćemo konačno dobiti priliku da postanemo dio evropske porodice, ekološka i država vladavine prava dobili su upravo suprotno. Dobili smo državu u kojoj zakoni nijesu isti za sve, a u ovo 14 godina uspjeli smo da izbetoniramo obalu, devastiramo šume, Taru, nacionalne parkove… Uspjeli smo da pitke planinske rijeke stavimo u cijevi, i uništimo ih a da građani plaćaju tu devastaciju preko računa za struju. Uspjeli smo da ugrozimo status svjetskog kulturnog i prirodnog UNESCO naslijeđa, a od EU smo daleko kao i 2006.
Kako volimo državu i kako možemo biti patriote kada dozvoljavamo da divlje deponije niču na svako par kilometara, dozvoljava se brutalni krivolov u jezerima i rijekama a mjera razvoja nam je koliko kvadrata betona po glavi stanovnika izlijemo? Kada proslavljamo Dan nezavisnosti, sjetimo se da Crnu Goru moramo zaslužiti tako što ćemo je sačuvati – od betona, od požara, od krivolova, od MHE i od devastacije i tako što ćemo je sačuvati od nas samih i ostaviti je čistijom i boljom za generacije koje dolaze.
Duško Vuković, novinar
Malograđanština
Umjesto da gradi institucije koje će biti armatura oko koje će se plesti živo tkivo društva solidarnosti i tolerancije vlast je gradila sistem kojim kontroliše društvo i podređuje ga interesima svoje elite i njenih klijentelističkih ogranaka. Umjesto da afirmiše građanina i građansko društvo kao izraz svijesti o postojanju opšteg interesa i dobra, vlast je afirmisala malograđanina i njegovu neutaživu potrebu da svoj lični interes zadovolji kroz materijalni dobitak. Malograđanin u vlasti (a i u opoziciji) bijedu svoje egzistencije skriva busanjem u nacionalna prsa i kvazipatriotskim pojanjima oda onima od čije moći zavise. Umjesto da razvije zastavu pravde i pravičnosti, i pod nju okupi i one koji nijesu prije 14 godina željeli obnovu crnogorske državne samostalnosti, vlast je uspjela da ogadi državu dostini onih koji su njenu obnovu čekali kao ozebli sunce. Crna Gora ostaje ideal i zadatost.
Omer Šarkić, bloger
Nemamo što slaviti
Sa dugom koji će do kraja godine preći 90 odsto BDP-a i gladi koja će na jesen nastupiti i bukvalno, Crna Gora nije nezavisna već nikad zavisnija država. U nezavisnim i slobodnim državama vlada pravo a ne nepravo, institucije su slobodne, nezavisne i jake – čuvari nezavisnosti, vlast je odgovorna i smjenjiva, svi građani takvu državu veličaju i slave.
U Crnoj Gori nikada nijesu održani slobodni izbori, institucije su mrtvo slovo na papiru, vlast je nesmjenjiva, država je zarobljena u korupciji i kriminalu, sva moć je skoncetrisana u rukama jednog čovjeka i partije mu, policijski aparat je brutalan i nesrazmjeran, mediji neslobodni, država i u zvaničnim izvještajima nazaduje u skoro svim oblastima – tako da se nema što slaviti.
Upravo zbog toga stalno se proizvode tenzije, stvaraju ili izmišljaju unutrašnji i spoljni neprijatelji, država je permanentno na ivici sukoba, u nekoj vrsti vanrednog stanja, kako bi se građani držali pod strahom.
Dan nezavisnosti je postao parada najjeftinije propagande i kiča, kojeg slave uglavnom još samo apanažni turbocrnogorci, vođa, partija i tzv. Javni servis, dok mladi i sposobni masovno napuštaju zemlju.
Srdjan Perić, profesor književnosti
Propuštena prilika
Mi smo zajednica koja se ne može smatrati demokratskom, dok perspektiva humanog, modernog i uređenog društva nikada nije bila dalja od trenutka obnove državnosti. Izdijeljeni i posvađani, u glavnim pravcima neutemeljeni u znanju i radu, bez razvijene privrede, prezaduženi, postajemo lak plijen u globalnim igrama u kojima se redefiniše svijet. Sumornu sliku može na momente uljepšati poneki bljesak darovitog i upornog pojedinca u oblasti umjetnosti, sporta, ponegdje čak i privrede, samopregor ljekara, naučnika… Ali ostaje opor utisak da smo ispustili priliku da postanemo društvo prosperiteta i socijalne pravde.
Da bismo se prenuli, nužno je da dođemo do spoznaje gdje smo, kamo hoćemo ići i kako želimo tamo stići – i jednako važno: na kojim vrijednostima.
Potrebna nam je snažna integrativna ideja, puno dobro volje i mnogo strpljenja da bismo se kao zajednica uredili i osvojili elementarne tekovine demokratije. To ne znači da je nemoguće da stignemo dotle, ali moramo usvojiti lekciju da samo zajednica ukorijenjena na humanim vrijednostima, znanju i radu može sačuvati sebe i razvijati se. Mnogi koji ne budu toga svjesni će platiti veliku cijenu – neki čak i opstankom. Dan nezavisnoti treba da nas podsjeti i na istinu da traje samo ono što se oslanja na čvrsti temelj. U zajednicima koje traju taj temelj su njene autentične vrijednosti prosijane kroz iskustvo generacija.
Goran Jovanović (Timur Tmurni), ljekar i satiričar
Crna Gora kao mjera apsurda
Crna Gora obitava u sjeni samoobmane, sa neriješenim pitanjima i konfliktima koji joj vrište iz džepova i rukava. Sa prećutanim sramotama i nesnošljivim užasima oskrnavljene intime. Nikad suočena sama sa sobom izabrala je da ne vidi šta je postala. Okolo je groblje razbijenih iluzija, survanih kriterija, propuštenih prilika i odbačenog kvaliteta. Groblje okićeno jeftinim prazničnim dekorom, primitivnim pomislima i pokličima, nahuškano nazadnim i napadnim revoltima sa svih strana – baš i nije groblje. Prije – vašarište. Crna Gora danas je mjera apsurda, u vremenu zamrznut tupi, a drski izraz nečijeg neshvatanja očigledne suštine potkrijepljen niskim IQ-om i visokim bezobrazlukom i bahatošću. Crna Gora danas je i žalosna video snimka iz Nikšića, zabilježena ispred tamošnje bolnice gdje grupa medicinskih radnika poltronski aplaudira kontraverznom predsjedniku države Milu Đukanoviću. Istovremeno u Belgiji, tokom posjete bolnici, medicinski radnici su iz protesta okrenuli leđa premijeru. Crna Gora varniči u sudaru pendreka i baklji; zveči u tresku frustracija i sujeta; grca od ludila kruna i orlova, stegova i ikona; bludi manirom revanšističkih niskooktanskih patriotizama i nacionalizama i predugo vonja na režimsku trulež. Nakon korona-psihoze slijedi novi period političke nestabilnosti praćen međusobnim izazivanjima, prepucavanjima, inaćenjima i policijskim hapšenjima. Prognoze govore da će ionako tanak prosječan novčanik dodatno otanjiti, pa osim zova vladika, političara, komita i četnika, postoji mogućnost zova gladnog želuca, a on je jedan od najubjedljivijih.
Đuro Radosavović
Slavlje na ,,silent”
Razočarenje nikad nije jednostrano, nije samo narod razočaran u današnju Crnu Goru. Vjerovatno da je i ,,avatar“, duh Crne Gore prilično razočaran u ljude koji u njoj žive, a koji za sebe, bez pokrića, tvrde da su građani! Zato se valja prisjetiti da 21. maja slavimo sve praznije Cetinje, opustjelu i opustošenu prijestonicu koja ljeti nema vode pa se građani kupaju kanticama. Slaviti 21. maj, to je kao da saznate da vas nakon 14 godina braka supružnik nikad nije volio. A vama je i dalje stalo. Znam mnogo ljudi koji taj 21. maj slave krišom, u četiri zida. Ne zato što je zabranjeno, već zato jer ih je sramota zbog profesionalnih patriota koji su svoje rodoljublje debelo naplatili. Od onih što drže ruku na srce i prave se da pjevaju himnu. Zbog njih ljudi vole Crnu Goru na ,,silent“. Crna Gora zaslužuje da se slavi, ali većina glavnih proslavljača nezavisnosti, na koktelima, iz godine u godinu se svojski trude da svima zgade Crnu Goru što više. Da bi oni slobodno izrabljivali.
Prepremio: P. Nikolić
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice