Povežite se sa nama

MONITORING

MONITOROVA ANKETA: Šta slavimo 21. maja

Objavljeno prije

na

Sagovornike Monitora pitali smo gdje je Crna Gora uoči 14-godišnjice nezavisnosti

 

Milka Tadić-Mijović, direktorica CIN-CG
Nazadovanje

Prema svim relevantnim izvještajima Crna Gora je nazadovala. Ako pogledate samo posljednji izvještaj Freedom house, mi smo svrstani u hibridna društva, u kojima su institucije fasade, a autoritarne vlasti donose ključne odluke, uglavnom protiv javnog interesa. Na listi Reportera bez granica, više medijske slobode imali smo prije desetak godina, na i indeksu slobode medija RFB smo bili gotovo šezdesetak mjesta bolji nego danas. I o ekonomiji kad govorimo, vidimo da su naši problemi ozbiljni i strukturni, da je privreda ranjiva i podložna spoljnim uticajima, da  vladaju monopoli a ne slobodna konkurencija, da je naš spoljni dug bio zanemarljiv 2006, a sada prijeti da nas potpuno zarobi. Vlast nikada nije imala snage da krene u suštinske reforme i da Crnu Goru evropeizuje, u pravom smislu te riječi, već je i proces evrospkih integracija monoplisala i zlopupotrijebila. Uz sve to,  obrazovani ljudi masovno napuštaju zemlju, ili namjeravaju da to urade. Zdravstvo i obrazovanje se urušavaju godinama. Izbori su više trgovina i prodaja glasova, nego slobodno izražena volja građana.

Umjesto da slavimo, bilo bi dobro da svi mi podvučemo crtu i da poradimo  kako bi Crna Gora bila bolja, kako bi bila zemlja svih nas. Nije dovoljno konstatovati stanje, prirodu ove vlasti svi dobro znamo –  važno je da se zapitamo šta možemo učinili da se prilike promijene. Bez učešća građana i angažovanja, nema nade. Politička elita je slaba, uglavnom istrošena i zauzeta opasnim narativom koji produbljuje sukobe.

Duško Kovačević, bloger
Ko negira državu

Kada govorimo o državi, bilo kojoj i bilo kojim povodom, uvijek treba imati na umu formulaciju iz glasovita intervjua Margaret Tačer u listopadu 1987: ,,Ako pak društvo ne postoji, u realnosti su egzistentni tek pojedinačni muškarci, žene, te porodice“. Ova rečenica se naslanja  direktno na još poznatiju izreku političkog filozofa i patrijarha neoliberalizma, nobelovca Fridriha Hajeka, sa predavanja na Kembridžu 1942: ,,Ne postoji takvo što kao društvo!“

Zar nije ista stvar i sa državom? Šta smo to mi kao pojedinci i ,,obični” ljudi dobili kao ličnu vrijednost za 14 godina neovisnosti Crne Gore? Bojim se da je odgovor krajnje pesimistički. Baš kao i realnost koja nas ovih dana žustro šamara i gura u vrtlog građanskih nemira, da ne kažem rata, i to je vjerodostojno lice države čiji rođendan slavimo 21. maja. Nefunkcionalnost i nezadovoljstvo. Ali, šta očekivati od države koja je stvorena sa 55 odsto podrške, ako je i toliko. To je opasno nastala konstrukcija, rizična i sklona erozivnosti, država koja u samim temeljima nosi nestabilnost i  oštru podvojenost.

Veliki multi-nacionalni projekti poput države, obnovljene ili kakve god, traže najveći mogući dogovor, konsenzus i interes njenih najmarkantnijih konstituenata. Upravo je to 2006. izostalo. Umjesto velike sinteze i afirmacije, što država u svojoj suštini jeste, a što je Aleksis de Tokvil odlično primijetio u ranoj Americi (SAD), stiče se utisak da je ,,naša” država formirana sa ciljem otuđenja jednog čitavog korpusa njenih građana i njihovih prava. U tom nakaradnom duhu  predsjednik Crne Gore je nedavno  priznao poraz države i ideje države, sada već čuvenom rečenicom: ,,Nas je više na ovoj strani!” I ko to onda negira državu?

Prema tomu, 14 godina neovisnosti Crne Gore dočekujem kao apatrid, čovjek bez domovine. Iako stara helenska sentencija kaže ,,čuvaj se od čovjeka koji nema domovinu”, ja ću kao i do sada poštovati zakone ove države.

 

Aleksandar Dragićević, eko-aktivista
Čuvati državu od nas samih

Prije 14 godina dobili smo ono što smo tražili, ali nijesmo dobili ono čemu smo se nadali. Oni koji su željeli nezavisnu Crnu Goru i nadali se da ćemo konačno dobiti priliku da postanemo dio evropske porodice, ekološka i država vladavine prava dobili su upravo suprotno. Dobili smo državu u kojoj zakoni nijesu isti za sve, a u ovo 14 godina uspjeli smo da izbetoniramo obalu, devastiramo šume, Taru, nacionalne parkove… Uspjeli smo da pitke planinske rijeke stavimo u cijevi, i uništimo ih  a da građani plaćaju tu devastaciju preko računa za struju. Uspjeli smo da ugrozimo status svjetskog kulturnog i prirodnog UNESCO naslijeđa, a od EU smo  daleko kao i 2006.

Kako volimo državu i kako možemo biti patriote kada dozvoljavamo da divlje deponije niču na svako par kilometara, dozvoljava se brutalni krivolov u jezerima i rijekama a mjera razvoja nam je koliko kvadrata betona po glavi stanovnika izlijemo?  Kada proslavljamo Dan nezavisnosti, sjetimo se da Crnu Goru moramo zaslužiti tako što ćemo je sačuvati – od betona, od požara, od krivolova, od MHE i od devastacije i tako što ćemo je sačuvati od nas samih i ostaviti je čistijom i boljom za generacije koje dolaze.

 

Duško Vuković, novinar
Malograđanština

Umjesto da gradi institucije koje će biti armatura oko koje će se plesti živo tkivo društva solidarnosti i  tolerancije  vlast je gradila sistem kojim kontroliše društvo i podređuje ga interesima svoje elite i njenih klijentelističkih ogranaka. Umjesto da afirmiše građanina i građansko društvo kao izraz svijesti o postojanju opšteg interesa i dobra, vlast je afirmisala malograđanina i njegovu neutaživu potrebu da svoj lični interes zadovolji kroz materijalni dobitak. Malograđanin u vlasti (a i u opoziciji) bijedu svoje egzistencije skriva busanjem u nacionalna prsa i kvazipatriotskim pojanjima oda onima od čije moći zavise. Umjesto da razvije zastavu pravde i pravičnosti, i pod nju okupi i one koji nijesu prije 14 godina željeli obnovu crnogorske državne samostalnosti, vlast je uspjela da ogadi državu dostini onih koji su njenu obnovu čekali kao ozebli sunce. Crna Gora ostaje ideal i zadatost.

 

Omer Šarkić, bloger
Nemamo što slaviti

Sa dugom koji će do kraja godine preći 90 odsto BDP-a i gladi koja će na jesen nastupiti i bukvalno, Crna Gora nije nezavisna već nikad zavisnija država. U nezavisnim i slobodnim državama vlada pravo a ne nepravo, institucije su slobodne, nezavisne i jake – čuvari nezavisnosti, vlast je odgovorna i smjenjiva, svi građani  takvu državu veličaju i slave.

U Crnoj Gori nikada nijesu održani slobodni izbori, institucije su mrtvo slovo na papiru, vlast je nesmjenjiva, država je zarobljena u korupciji i kriminalu, sva moć je skoncetrisana u rukama jednog čovjeka i partije mu, policijski aparat je brutalan i nesrazmjeran, mediji neslobodni, država i u zvaničnim izvještajima nazaduje u skoro svim oblastima – tako da se nema što slaviti.

Upravo zbog toga stalno se proizvode tenzije, stvaraju ili izmišljaju unutrašnji i spoljni neprijatelji, država je permanentno na ivici sukoba, u nekoj vrsti vanrednog stanja, kako bi se građani držali pod strahom.

Dan nezavisnosti je  postao parada najjeftinije propagande i kiča, kojeg slave uglavnom još samo apanažni turbocrnogorci, vođa, partija i tzv. Javni servis, dok mladi i sposobni masovno napuštaju zemlju.

 

Srdjan Perić, profesor književnosti
Propuštena prilika

Mi smo  zajednica koja se ne može smatrati demokratskom, dok  perspektiva humanog, modernog i uređenog društva nikada nije bila dalja od trenutka obnove državnosti. Izdijeljeni i posvađani, u glavnim pravcima neutemeljeni u znanju i radu, bez razvijene privrede, prezaduženi, postajemo lak plijen u globalnim igrama u kojima se redefiniše svijet. Sumornu sliku može na momente uljepšati poneki bljesak darovitog i upornog pojedinca u oblasti umjetnosti, sporta, ponegdje čak i privrede, samopregor ljekara, naučnika… Ali ostaje opor utisak da smo ispustili  priliku da postanemo društvo prosperiteta i socijalne pravde.

Da bismo se prenuli, nužno je da dođemo do spoznaje gdje smo, kamo hoćemo ići i kako želimo tamo stići – i jednako važno: na kojim vrijednostima.

Potrebna nam je snažna integrativna ideja, puno dobro volje i mnogo strpljenja da bismo se kao zajednica uredili i osvojili elementarne tekovine demokratije. To ne znači da je nemoguće da stignemo dotle, ali moramo usvojiti lekciju da samo zajednica ukorijenjena na humanim vrijednostima, znanju i radu može sačuvati sebe i razvijati se. Mnogi koji ne budu toga svjesni će platiti veliku cijenu – neki čak i opstankom. Dan nezavisnoti treba da nas  podsjeti i na istinu da traje samo ono što se oslanja na čvrsti temelj. U zajednicima koje traju taj temelj su njene autentične vrijednosti prosijane kroz iskustvo generacija.

 

Goran Jovanović (Timur Tmurni), ljekar i satiričar
Crna Gora kao mjera apsurda

 

Crna Gora obitava u sjeni samoobmane, sa neriješenim pitanjima i konfliktima koji joj vrište iz džepova i rukava. Sa prećutanim sramotama i nesnošljivim užasima oskrnavljene intime. Nikad suočena sama sa sobom izabrala je da ne vidi šta je postala. Okolo je groblje razbijenih iluzija, survanih kriterija, propuštenih prilika i odbačenog kvaliteta. Groblje okićeno jeftinim prazničnim dekorom, primitivnim pomislima i pokličima, nahuškano nazadnim i napadnim revoltima sa svih strana – baš i nije groblje. Prije – vašarište. Crna Gora danas je mjera apsurda, u vremenu zamrznut  tupi, a drski izraz nečijeg neshvatanja očigledne suštine potkrijepljen niskim IQ-om i visokim bezobrazlukom i bahatošću. Crna Gora danas je i žalosna video snimka iz Nikšića, zabilježena ispred tamošnje bolnice gdje grupa medicinskih radnika poltronski aplaudira kontraverznom predsjedniku države Milu Đukanoviću. Istovremeno u Belgiji,  tokom posjete bolnici, medicinski radnici su iz protesta okrenuli leđa premijeru. Crna Gora varniči u sudaru pendreka i baklji; zveči u tresku frustracija i sujeta; grca od ludila kruna i orlova, stegova i ikona; bludi manirom revanšističkih niskooktanskih patriotizama i nacionalizama i predugo vonja na režimsku trulež. Nakon korona-psihoze slijedi novi period političke nestabilnosti praćen međusobnim izazivanjima, prepucavanjima, inaćenjima i policijskim hapšenjima. Prognoze govore da će ionako tanak prosječan novčanik dodatno otanjiti, pa osim zova vladika, političara, komita i četnika, postoji mogućnost zova gladnog želuca, a on je jedan od najubjedljivijih.

Đuro Radosavović
Slavlje na ,,silent”

Razočarenje nikad nije jednostrano, nije samo narod razočaran u današnju Crnu Goru. Vjerovatno da je i ,,avatar“, duh Crne Gore prilično razočaran u ljude koji u njoj žive, a koji za sebe, bez pokrića, tvrde da su građani! Zato se valja prisjetiti da 21. maja slavimo sve praznije Cetinje, opustjelu i opustošenu prijestonicu koja ljeti nema vode pa se građani kupaju kanticama. Slaviti 21. maj, to je kao da saznate da vas nakon 14 godina braka supružnik nikad nije volio.  A vama je i dalje stalo. Znam mnogo ljudi koji taj 21. maj slave krišom, u četiri zida. Ne zato što je zabranjeno, već zato jer ih je sramota zbog profesionalnih patriota koji su svoje rodoljublje debelo naplatili. Od onih što drže ruku na srce i prave se da pjevaju himnu. Zbog njih ljudi vole Crnu Goru na ,,silent“. Crna Gora zaslužuje da se slavi, ali većina glavnih proslavljača nezavisnosti, na koktelima, iz godine u godinu se svojski trude da svima zgade Crnu Goru što više. Da bi oni  slobodno izrabljivali.

Prepremio: P. Nikolić

Komentari

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo