Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

U ljubavi i ratu sve je propušteno

Objavljeno prije

na

Kad iseli tišina, iza nje ostanu bijela platna nedorečenog

 

Pomozi, Bože! Moja baba je ovo izgovarala pre svakog posla. U toj rečenici je uvek bila sva pomoć koju je u životu tražila. Strah me je da bacim novčić uvis, želja mi je od neba veća. Kad radim nešto pogrešno, setim se mog tate, koji je, verovali ili ne, bio u pravu i kad nije bio u pravu. „Nema lakih odluka, samo glupih, al’ ništa zato, sve su kod tebe“, govorio mi je. Kad te jednom kvalitetno prođe jeza, ne pristaješ na ništa manje od toga. Otmeš se utisku pa ti bude žao što si se otimao.

Nije loše podsetiti se povremeno da, osim ličnog zadovoljstva, postoje sreća i mir drugih, pa ću zato predsednikovo obraćanje plebsu dočekati skromno i u krugu porodice uz neki film. Nakon uspešne kampanje za naše roditelje; uspešna odbrana od Covid-19, predsednik Vučić će danas u virtuelnoj varijanti, nešto što je blisko mladima, otpočeti kampanju ,,za našu decu”. Radničkoj klasi, u sredini, ne treba ništa jer ona živi zlatno doba. Ljudi su toliko gladni, daš im nadu oni je pretvore u Ljubav.

Ako ćete na more, Crna Gora se nudi turistima kao korona free, a kordoni policije na svakom koraku, čista egzotika.

„Treba služiti časti i imenu,

Neka bude borba neprestana,

Neka bude što biti ne može…

Na groblju će iznići cvijeće,

Za daleko neko pokoljenje“.

Jer nismo mi stvorili ovaj svet, nego smo ga zatekli, i zato, ako već ne možemo da ga popravimo, dužni smo da ne uništimo zatečeno. Sva Jevropa treba da se zatrese i iskreno uplaši danas kada gleda ove slike koje kruže svetom, kako komunizam evoluira u sve gori stadijum. Ništa se od 1945. nije promenilo.

Ne znam da li ste znali da je Sartr morao da objašnjava da, kad je rekao „Pakao su drugi“ (radni naziv drame Iza zatvorenih vrata), nije mislio na druge ljude, nego one duboko u nama skrivene, koje ne umemo da prepoznamo i ukrotimo. Eto, nikad se ne zna da li će vam zatrebati ovo.

Počinje kiša. Znate da je srpski knjaz Miloš bio trgovac, pa kad su ga po belom svetu pitali šta to ima Srbija što je važno i nemaju baš svi drugi, a on im odgovori: „Majske kiše, one čine da se u Srbiji nikad nije umiralo od gladi“. I lipa mi pod prozorom zamirisala samo da bi se o njoj pričalo.

Da li samo ja, u gluvoj tišini noći, osluškujem nameštaj kako diše? Buni se, krcka, pucketa, priča neku svoju priču koju mi, ljudi, ultimativna inteligencija planete, ne razumemo? A sve ima svoj jezik. Svako ima svoj jezik. Samo mi gluvi za sve ono što nas ne dotiče.

Večeras, u ovoj bespoštednoj utakmici između sna i mene, 1:0 za san. S obzirom na to da mi retko dolazi ovako  pitomo i nežno, bolje da ga ne ispustim, nego da ga udobno pod trepavice sakrijem, da se ne predomisli… San. Laku noć.

P.S. Kad iseli tišina, iza nje ostanu bela platna nedorečenog.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Ćaci je svuda oko nas

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad postane zagušljivo, moraš provjetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, mijenjaš prostoriju

 

 

Da li u znak podrške ili u znaku prirodne gracioznosti, velike grupe crnih gavranova se okupljaju na poljima oko Putinaca.

Pada kiša i sunce sija, malo zgoda, malo nepogoda. Skoro kao žena. Potrebno je utihnuti da bismo čuli krv kako vri, i impulsima srca merili korake dok iza nas ostaju šare kardiografa po pločnicima naše dobrovoljne robije. Volim kad mi sine ideja kao sunce, pa je držim na dlanu kao dragocenost, zavirujem iz svakog ugla, biram pažljivo sa koje strane da joj priđem kao gladan vreloj tepsiji punoj đakonija… Nikad ne dopusti ideji da se hladi. Ni ženi. Ni tepsiji.

Zalepi mi se tema kao ovca u krpiguz, pa držim nemušto predavanje koje, srećom, niko ne mora da sluša, a nikom ne bi ni koristilo.

Pala vlada. Sad izbori ili prinudna uprava? Ako izbori – onda cirkus bez kraja i konca, ako ovo drugo – onda cirkus bez konca i kraja. Lepo. Glup čovek ne shvata da je glup, niti to možeš da mu objasniš. Jer je glup i nedostaje mu to zrno soli, ta saznajna sposobnost. Zato su opasni i destruktivni za društvo. Ima ih svuda, pa još ako su ambiciozni – prave pakao. Problem društva je što ih toleriše, a ne leči. Kad postane zagušljivo, moraš provetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, menjaš prostoriju.

Niko nije slučajno dobar. Vrlinama i dobroti nas uče, ukoliko na genetskoj lutriji dobijemo takve roditelje… Socijalizacija nas uglavnom uči licemerju. Um je glumac sa hiljadu maski, zavodi te na pogrešne puteve, pa te analizira, pa te proverava i iskušava, a razum, taj gotovan i lenjivac, sve njegove igrarije bez reči prihvata. Ako hoćeš iskren odgovor, spusti se na prstima na dno srca. Oslušni.

Slušaj i poslušaj. I reći će ti se. Uspeti zbog nečega jeste impresivno, ali uspeti uprkos svemu jeste nešto što te može učiniti izuzetnim. Uspeti kada je sve na svom mestu jeste jedna stvar, a uspeti uprkos svim izgledima, ne čini te samo najboljim, već božanski sposobnim da promeniš sudbinu.

Napadnimo ovaj “prepametni“ svet maštom i trezvenošću istovremeno. Ljudski zakoni prepuni su propusta i anomalija. Prirodni zakon izgleda ima samo jednu anomaliju. Nas. Šta je tu je, idemo dalje. Svako nek ispita svoju savest, i da kaže koju je ocenu dobio.

P.S. Oduvek mislim kako je “pomilovati“, reč ironično zalutala u pravnu terminologiju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Paralelni cvjetovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od života nikad nisam ništa posebno očekivala osim da bude pristojan, sa mnogo sunčanih dana i svjetlosti

„Jesi li dobro? Sigurno?“, pita me svakog božjeg dana već tri meseca. Mora da sjajno izgledam. Ruku na srce, ja neku promenu ne vidim. Uporno prebacujem mozak sa “šta sve nikad u životu neću uraditi, iako nije ni veliko, ni zahtevno, ni skupo“ na “šta sam sve uradila, a budućnost je svakako neizvesna“, i mislim da lagano gubim bitku.

Bude mi žao što sam, ponekad, preopširna. A onda se setim koliko volim priče i pomislilm da bi, u neki drugačijim okolnostima, ta moja bespotrebna brbljivost možda bila dar, za današnje brzo vreme i nestrpljive ljude potpuno bezvredan. Ali u nekom drugom vremenu, životu, ko zna… -Što si ovih dana tako… – Tužna? Da. Spoznaja da je ovo što živim verovatno najbolje što mi život može dati, a znajući s koliko truda i muke održavam taj krhki balans, me je prosto zveknula u glavu. Ali, nemam razloga da se žalim. Sve je dobro. Postoji uvek neki događaj u našem životu koji je odgovoran za to što smo prestali da idemo napred. Postali neko drugi. Zato, ne otresajte olako sa sebe prošlost. Ona je ipak, u svojim mudrim i skrivenim značenjima, jedini autentičan put(okaz) ka budućnosti…

Besmisleno je u književnosti i umetnosti uopšte, tražiti drugačiju istinu osim umetničke; jer, književnost je “ugovor s verovatnim“, a ne hronološko nabrajanje istorijskih činjenica. Uostalom, istoriju piše ponekad i kojeko i kojekako, te tako, ni u pisanoj istoriji ne mora da bude neoborivih istina. Pisani materijal, ukoliko je dobro prezentovan, probudiće u nama želju da potražimo sopstvene zaključke. Tako bi bar trebalo da bude.

Od života nikad nisam ništa posebno očekivala osim da bude pristojan, sa mnogo sunčanih dana i svetlosti. Napolju mrzne, u nama takođe. Vetar rastera neke mirise, neke donese. Kad je baš jak, ogoli te do koske, smrzneš se i zaboraviš da se upitaš: „Otkud ja na toj vetrometini?“.

I da ne zaboravim, ove godine obeležavam jedan veliki jubilej, a to je stogodišnjica rođenja moje babe Leposave Milovanović, rođene Stojanović, pa ću u to ime da podelim par anegdota, kad mi budu sve koze na broju, ali sad samo da napomenem.

Bunari su u nama, bez dna i bez želja.

P.S. Pratim ga u stopu, a nije se godinama pomerio ni korak.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Jungle Bells

Objavljeno prije

na

Objavio:

Znate koja je ljubav najljepša? Ona koja se provlačila kroz iglene uši života i… opstala

 

Praznici su mi uvek bili komplikovani (da to lepo kažem). Interesantno, s vremenom nije postalo ništa bolje. Naprotiv. Zašto je sve pretrpano porukama “ko hoće, nađe način“, “ako je dovoljno stalo, nije teško“? Teško je. Mnogo je teško. Zato što je život komplikovan. Zato što od obaveza nekad ne znaš gde ćeš pre. Zato što sve i svašta zavisi od tebe.

Nije dovoljno samo želeti… U jednom trenutku sam stvarno poverovala da ću uraditi neke stvari o kojima sam sanjala. Srećom, brzo je prošao. A život je priredio iznenađenja koja nisam mogla ni da zamislim. Sad živim, pa kako bude. Od sanjanja nema vajde.

Danima samo neke loše vesti. Današnja crna hronika: sin ubio majku, napad sekirom na dvojicu muškaraca, brutalna masovna tuča maloletnika u NS, ubistvo sekirom u Inđiji, nožem u vrat ubijen vlasnički pas… Ljudi, šta se ovo dešava?!

Mislim da strah od gubitka parališe receptore za razmenu emocija, ali kad shvatimo da ljubav nije posed, već sloboda, da je neiscrpna, kad ovladamo prirodnim refleksima da generišemo i dajemo bezuslovno, onda sve prepreke nestaju. Znate koja je ljubav najlepša? Ona koja se provlačila kroz iglene uši života i… opstala. Sve se preživi, a onda počne neki drugačiji život sa novim problemima i novim radostima. A onaj stari ostane u ćošku da na njega pada prašina, povremeno ga se setiš i ulepšaš, ipak je tvoj.

– Vidim, odlučila si da ćutiš?

– Da.

– Kako ćeš izbaciti sve to što imaš da kažeš?

– Čim grane proleće, krećem na trčanje.

– Ti mrziš trčanje!

– Da. Tako će minus i minus dati plus.

– Rizična strategija.

– Ništa ne košta da probam.

Mali noćni razgovori

Ne gubite nikada iz vida da je svako zlo prolazno, da na kraju dobrota i ljubav neminovno pobeđuju i da je najmračnije, uvek, pred svitanje.

Hristos se rodi!

P.S. Pametnom dosta, zato oni danas i nemaju mnogo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo