Partizani, četnici, ustaše, bjelaši, zelenaši, popovi i lopovi i eto DPS-u još četiri godine nekontrolisane vlasti. Eventualne saveznike može pronaći na ovoj ili onoj strani – zavisi od trenutnih odnosa političke ponude i potražnje
Nakon što je episkop budimljansko-nikšićki Joanikije sa sedmoricom sveštenika pušten iz pritvora u Nikšiću, u noći između petka i subote, u Crnoj Gori više nema utamničenih pripadnika Srpske pravoslavne crkve (SPC). Potom su se sa ulica u Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Podgorici, Budvi, Tivtu, povukli i njihovi sljedbenici. Nakon što su par dana klicali privedenim sveštenicima, zahtijevali njihovo oslobađanje, poručivali da oni svetinje ne daju a da je prvi čovjek svih ovdašnjih vlasti – lopov.
Bilo je tu i prevrnutih kontejnera, bačenih kamenica i flaša, poneka psovka na račun policije ili prolaznika druge vjere i nacije… Suštinski, ništa čega se, uz kraće ili malo duže pauze, nijesmo nagledali i naslušali od 1990. pa do kraja prošle godine, kada nas je zadesio prvi krug uličnih borbi u organizaciji političara vlasti i opozicije (DPS i DF, prije svih drugih) a pod patronatom popova SPC-a. To pokazuje da smo i dalje, tamo gdje smo bili na kraju minulog vijeka. I, uglavnom, sa istim akterima.
Konačno, kući su otišli i policajci koji su od 12. do 15. maja obezbjeđivali te skupove „visokog rizika“. Epilog trodnevnog druženja: povrijeđeno je više od 45 demonstranata i 26 policajaca. Najgore je, čini se, prošao dvadesetjednogodišnji O.M. iz Pljevalja, inače lice sa invaliditetom. Na snimcima koji su se danima vrtjeli na regionalnim portalima vidi se kako ga nekoliko policajaca pod opremom za razbijanje demonstracija udara pendrecima, rukama i nogama. Dok jedan od njih nije uspio da ga zaštiti i odvoji od kolega.
„Na video zapisu je očigledno da policijski službenici nastavljaju sa postupanjem i onda kada je prestao svaki osnov i smisao dalje intervencije”, saopšteno je iz Savjeta za građansku kontrolu rada policije krajem prošle nedjelje. Iz Savjeta su pohvalili odnos načelnika CB Pljevlja Dragana Slavulja koji im je, kažu, obezbijedio svu traženu dokumentaciju. Pa je, za razliku od događaja u Podgorici krajem 2015. godine, utvrđen identitet postupajućih službenika. Sada Savjet očekuje reakciju Unutrašnje kontrole. Istome se nada i javnost.
Iz opozicionih redova na račun pljevaljske policije, umjesto pohvala, stiže mnoštvo teških optužbi. Mladi Pljevljak je, bez povoda, brutalno pretučen od „deset kiborga ovoga režima“ ustvrdio je Nebojša Medojević na kolegijumu Skupštine. „Njihov komandant Slavenko Bajić, koji je tukao vladiku Metodija, sjedio je u automobilu 50 metara odatle i naređivao da tuku građane u Pljevljima“, zna lider DF-a. Medojević je inače usred najvećih tenzija na crnogorskim ulicama, na društvenim mrežama objavio fotografiju dječaka u modricama, uz tvrdnju da je i on žrtva ovdašnje policije. Ubrzo se pokazalo da je u pitanju gruba laž – fotografija je napravljena prije nekoliko godina u Americi. Medojeviću, inače, nije prvi put da pretjera sa lažim objavama. (Jeste li zaboravili „snimak“ migranta koji napada njemačkog policajca – zapravo kadar iz SF serije koju predsjednik PzP-a nije gledao).
Izgleda kako on nije svjestan posljedica koje bi njegovo neodgovorno postupanje moglo imati. „Mi smo mala zemlja, znamo ko je tukao koga i to će izazvati velike probleme u Crnoj Gori“, kaže Medojević uz ocjenu da iz ove sutuacije postoje dva puta – ili oružani sukobi ili političke promjene.
Ni drugi se lideri DF-a nijesu ustezali da potpale vatru koliko je to u njihovoj moći. I ostave utisak osoba koje imaju veliki uticaj na aktuelne događaje. Makar dok ih iz MCP-a, u jedva uvijenoj formi, nanovo ne opomenu da ne svojataju njihovu borbu protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Andrija Mandić je ponovo drugima navlačio uniforme. „Vidjeli ste sinoć šta je bilo bez ičijeg poziva, a biće vjerovatno i noćas”, govorio je u parlamentu predsjednik Nove, pokušavajući da zastraši kolege iz vladajuće koalicije: „A ako vladiku Joanikija pošaljete u Spuž, spremite se da i vi obučete uniforme i zastupate to što mislite da je ispravno”.
Potom je Milan Knežević obavijestio javnost da se na njega priprema atentat. Ili na nekog drugog čelnika DF-a, nijesu sasvim sigurni mediji preko kojih se informišu on i njegove koalicione kolege. Od izvršnih vlasti je zatražio dozvolu da on, njegovo obezbjeđenje i porodica nose oružje. „Moji su đedovi za vrijeme Turske išli u Skadar da se svete. Moja braća neće ići u Skadar, ići će u Podgoricu, na određene stanove političkih nalogodavaca, ukoliko se nastavi obračun sa liderima srpskog naroda u Crnoj Gori“, poručuo je Knežević. To je obećanje, a ne prijetnja, kaže. Sako nije skidao.
„Bolje je uništiti Đukanovića nego Crnu Goru“, oglasio se i portparol Nove srpske demokratije Marko Kovačević. „Vrijeme je da Milo Đukanović ode i za to ne treba birati način. Jer ga ne bira ni on u svom zločinačkom djelovanju“.
Sjetimo se sada zbog čega je sve zimus policija hapsila a tužilaštvo pokretalo istragu (recimo, kada je onaj onome na Fejsbuku napisao da je ljudska prdnjava). Pa razmislimo zašto se sada ne radi ništa slično. Makar kada su u pitanju sijači mržnje bez poslaničkog imuniteta. Nema sumnje da će jedno od najlakše prihvatljivih objašnjenja biti ono prema kome zapaljiva retorika i novo prebrojavanje po vjerskoj i nacionalnoj osnovi i te kako odgovara vlastima. Pa ih podstiču da se razmašu.
Ništa novo. Vlast skreće pažnju sa stvarnih problema, prikriva svoju odgovornost za rastući kriminal, ekonomske promašaje, pljačku i korupciju. Političku utakmicu prevode na teren na kome su, evo trideset godina, Đukanović i njegovi neprikosnoveni. Partizani, četnici, ustaše, bjelaši, zelenaši, popovi i lopovi i eto DPS-u još četiri godine nekontrolisane vlasti. Eventualne saveznike će pronaći na ovoj ili onoj strani – zavisi od trenutnih odnosa političke ponude i potražnje. Pride, dio odgovornosti za ono što nas čeka DPS bi mogao prebaciti na svoje oponente. Otprilike: litije otjerale turiste/investitore… Baš onako kako su i odgovornost za negativan izvještaj Fredom hausa tvorci hibridnog režima u Crnoj Gori pokušali pretovariti na donosioce loših vijesti.
DPS želi na izbore bez prethodne priče o izbornom zakonodavstvu i predizbornim manipulacijama. I bez formiranja prelazne vlade. Prije sudske odluke o koruptivnim aferama – od Telekoma do Koverte. I svih ostalih priča koje je, recimo, pokrenuo odbjegli tajkun Duško Knežević. Vlast ne želi da na glasanje izađemo svjesni razmjera i posljedica dolazeće ekonomske krize. Pokušavaju sakriti razloge zbog kojih će gradnja prve dionice autoputa trajati makar upola duže od ugovorenog roka. Čik da saznamo ko je za to odgovoran a ko će profitirati iz nastale situacije. DPS će sve učiniti da zabašuri težinu pitanja – zašto smo poslije osam godina pristupnih pregovora sa EU tek na polovini tog puta. U najboljem slučaju. Ili opet na početku. Ako se obistine najpesimističkije najave.
Uostalom, dugogodišnji i DPS ideolog i kvazi državnik koji je obećavao članstvo u EU do 2020. godine danas je – u bjekstvu. Pravosnažno osuđen kao organizator i vođa kriminalne grupe iz Budve. Doduše, nemali dio njegove novostečene imovine već je u EU (i Švajcarskoj). A Svetozar Marović nije jedini novobogataš među sabraćom iz vladajuće partije. Ni najveći.
Da li lideri opozicije sve ovo ne vide i ne znaju? Ili im je lični prestiž i blagostanje važniji od prosperiteta građana – naših koliko i njihovih. Dok, makar se tako čini, značajan dio današnje Crne Gore ipak shvata da nije svejedno da li će se DPS režim urušiti pod teretom kriminala i korupcije ili će ga odnijeti talas neke nove AB revolucije, ponovo diktirane i provedene po mjeri i želji naručilaca sa strane.
Četrnaest godina od održavanja referenduma o nezavisnosti isti ljudi i dalje vode referendumsku kampanju.
„Ovoj djeci i omladini pripada budućnost, a ne onima koji koriste retoriku Ante Pavelića i optužuju nas za velikosrpski nacionalizam“, besjedi zimus episkop Joanikije na jednoj od litija ispred Manastira Đurđevi stupovi.
Da svemu da mjeru, da zanjiše klatno hosa, oglašava se predsjednik Milo Đukanović. Predstavljajući rezultate svog dvogodišnjeg mandata uoči Dana nezavisnosti, vrijeme je posvetio priči o ugroženosti srpskog naroda u Crnoj Gori koju, kaže, promovišu njegovi samozvani lideri. „Predstavljaju se kao žrtve progona Srba u Crnoj Gori i trpe poraze jer vode glupu politiku koja je u sukobu sa interesima Crne Gore…“.
Onda nam je predsjednik pokazao koliko je on hrabar i pametan. Pa je najavio, parafraziramo, da će svako ko je od Crne Gore nešto nezakonito uzeo, to morati i da vrati! Sad ljudi pogleduju kroz prozore kad će Milo, braća, sestre, kumovi, drugovi, poslovni partneri, znani i neznani investitori krenuti da na oltar otadžbine polože ono što je nekad bilo njeno. Pa se, ne znaju kako, obrelo u njihovim rukama, džepovima, posjedovnim listama, of-šor računima… Samo je jedan Đukanovićev gaf bio nalik ovome. Ono kada je 2012, u ekspozeu pred formiranje svoje, za sada posljednje, Vlade obećao reviziju svih privatizacionih ugovora. Ha!
Mimo te dosjetke, predsjednik je sa Cetinja poručio da vrh SPC-a „nipodaštava državu“. Pa onda najavio nastavak dijaloga koji, prema njegovim tvrdnjama, „postoji i danas van javnosti“. Iskoristio je prigodu da ponovo najavi stvaranje pravoslavne crkve nacionalnih Crnogoraca, konstatujući, kako to možda i nije najracionalnije rješenje: „Ne mislim da je to najbolje rješenje, bolje je da imamo pravoslavnu crkvu koja će okupiti sve pravoslavne vjernike, ali ne možete nametnuti sva rješenja koja mislite da su opravdana“.
Očekivano, uzvraćeno je iz vrha MCP-a. „Bezbožnici koji se odriču ćivota Svetoga Petra Cetinjskoga i krštene Crne Gore i svih Crnogoraca, svih Srba kroz vjekove, hoće da stvaraju svoje satanske crkve”, nasložio je mitropolit Amfilohije cijeneći da „to može samo neko ko je izgubio pamet, ko je satanizovan“.
Političari, uglavnom, otvaraju karte čekajući raspisivanje izbora. Onih za koje su opozicioni predstavnici svojim potpisom garantovali da na njih neće izaći pod ovim uslovima. Jedni, dakle, peglaju uniforme. Drugi se spremaju da po uzoru na engleskog kralja Henrija VIII Tjudora osnuju vlastitu crkvu (samo što je on to uradio prije nekih pet vijekova, 1534. godine). Onda ni nepotvrđene dojave da se jedan od viđenijih sveštenika sa Cetinja sprema za, makar privremenu, seobu među političare, kako bi se stavio na čelo liste ne damo svetinje ne zvuče skroz nevjerovatno.
A četrnaesta godišnjica nezavisnosti? Čime se to možemo pohvaliti osim što smo stariji, internet nam je brži, telefoni pametniji, a na kablovskoj imamo više otključanih kanala? Broj nezaposlenih raste, kupovna moć pada, crnogorski pasoš carinike asocira na šverc narkotika, a naša kolektivna i individualna nesloboda postala je vidljiva i sa Sjevernog pola. Ubijaju nas, tuku i straše i policajci i kriminalci. Živimo na kredit, stiješnjeni između bahatih kriminalaca i nemoralnih političara. Dok popovi više brinu o svojoj imovini nego o dušama vjernika.
Milo sotono, Risto lopove … Ili bješe obrnuto? Iste se pjesme tri decenije pjevaju Crnom Gorom. Đe je sve stalo, a oni i dalje vladaju. I vagaju ko je jači. Dok nas ne potope valovi haosa. Ili razum ne isklija na površinu.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice